Naši stihovi

[Biznismen75]

Riba kad brodi u bistroj vodi
Ne paziš i već je nema za tren
Čini se bježe što dalje od mreže
Ne vole vidjeti sebe ko plijen

Ali kad vole ribe se mole
Da takvo stanje potraje za vijek
Nek dođu krize, riba još grize
Sve dok je ljubavi barem za lijek

I opet taj blues zaljubljene ribe
Ma ne shvaća nitko ih, lude ko šibe
U fantazijama sav je njihov svijet

Ali za ljubav bi ribe sve dale
U ljubavi nikad im nije do šale
Ribe kad ljube - glavu tad gube!

Fluidna takva riba od stakla
Krhka je lako se razbije sve
Ljubavi gladna postane gadna
Izmigolji kad nježnosti nestane

Tko život vodi s ribom u vodi
Bolje je da sve to razumije
Da ne bude špranja, razočaranja
Za ribu ne postoji što ne smije

I opet taj blues zaljubljene ribe
Ma ne shvaća nitko ih, lude ko šibe
U fantazijama sav je njihov svijet

Ali za ljubav bi ribe sve dale
U ljubavi nikad im nije do šale
Ribe kad ljube - glavu tad gube!

Gospodin Riba, sanjar i pjesnik
Umjetnik duše što pliva posvud
Neće u lance, ne voli žgance
Uzalud sav je uloženi trud

Tko njega voli zna kako boli
Treba ti stijena a dobiješ zrak
Sigurno nije, da je ko prije
Ponekad zavlada potpuni mrak

I opet taj blues zaljubljene ribe
Ma ne shvaća nitko ih, lude ko šibe
U fantazijama sav je njihov svijet

Ali za ljubav bi ribe sve dale
U ljubavi nikad im nije do šale
Ribe kad ljube - glavu tad gube!

[zabogi]

To je Đorđe Balašević kradeš stihove,plagijat.

[zabogi]

Svasta se rodi u mutnoj vodi
lukava mrena i glupavi smudj
karas i bandar, lopov i zandar
i ribe sto zive na racun tudj

Malene one vecih se klone
ne pazis i vec te nema za tren
gde god da beze stignu u mreze
neko se rodi da postane plen

Ref.
Ja pevam svoj blues bez namere bitne
i najvece ribe za mene su sitne
ja sa strane samo posmatram taj svet

A budem i ja i smuvan i varan
pa svakom se desi da ispadne saran
to je bar rutinska stvar

Ko zivot vodi u mutnoj vodi
mora sve trikove dobro da zna
u mutnoj vodi, sto mnogim godi
posebno onim sa vrha i dna

Svi znaju svrhu, stuka na vrhu
tu su da kvare i naprave lom
a dole na dnu sudbinu jadnu
mnogima resava nekakav som

Ref.

Na sta se svodi zivot u vodi
pa eto, grabljivci imaju vlast
Grgec je glupan, ali je krupan
pa male ribice guta u slast

U dane gadne, kad voda padne
plasljive ribe ne vrede ni gros
naidju krize, drukcije grize
i samo najbolji plivaju jos

[bubatov]

Tu sam za tebe
Kada osmijeh ti treba
Kada ti ruke zagrljaj traže
Kada mi usne dodiruješ
Kada šapućeš moje ime


Tu sam za tebe
I kad nas daljina dijeli
I kada misliš da si sama
I kada dobro jutro ti poželim
I kada si umorna
Uvijek znaj
Tu sam za tebe

[bubatov]

Ti si moje more,
moja pucina u zalazu sunca, oduševljavaš i umiruješ istovremeno. Sto više gledam to more,
više sam opčinjen.

Ti si moj brod
Što plovi veselo
valovima naših snova
Sa jedrom od osmijeha
Pramcem tvog pogleda
Plovim sa tobom prepušten tebi

[Biznismen75]

zabogi kaže:

To je Đorđe Balašević kradeš stihove,plagijat.

Je to je ta Blues mutne vode
Nije plagijat ni krađa nego prepjev
Imam ih već puno ....

[Moon River]

http://internovine.com/?p=32588

Pozdrav Moon River

[ashes animae]

The worst is over now...and we can breathe again..


What once lived


Now is dead

The end is near

Please repent

Stop feeding that beast inside your head

Cut it out

And leave it on death –bed bleeding

Tears of regret keep falling

Fallin

Wash away the dirt

From my soul

Finally clean

You can breathe

I can breathe

We can breathe



Once haunted by voices

-constant poisoning

-evil surrounding me

-night pulling me inside, tearing my flesh apart

now silence dwells inside

when night sees the light scared- she flights

i am awakened never will be broken

hope has found her home

her resting –place inside my soul

[Moon River]

Počelo kao pjesma, završilo kao tekst...

http://radiogornjigrad.wordpress.com...nicka-kultura/

[pelinkovac]

Prazan pogled kroz stakleni zid
Melankolično bunilo i života stid
Komešanje kiše i oktanskih čudovišta
Put trnovit je do vječnog počivališta

Satkan vrhovima najvećih gora
i dubinama najcrnjih mora
život te troši i ubija
neprestani apsurdi i ironija

Tiho trune mi već napukla duša
Kao rosni cvijet nakon sto suša
Sve tone u ovoj džungli od papira
samo poneka budala prosi sitniš mira

Izbezumljen, tragam za slamkom spasa
dok prati me žamor poludjelih masa
Pogledaj svog druga u oči
Ne daj mu da u smrt skoći

Samo još jedan depresivan stih
Ipak bolje nego ostati tih
Ako ti se čini da je potpuno prazna slika
To je samo jeka jednog nečujnog krika

[BlameMyADHD]

Optimistična
tajna
ratobornog

Realista
leži u labirintu
zasigurno

Nesigurnom
za mnoge
čelične

Lubanje
i odavno hiperaktivne
umove
opijene

Kartom
u dva pravca
čiji
izračun leži
u

Cijeni
koja nema
razmaka
i

Sitnim
brojkama na dnu
papira
koje kažu

Istinu
o neotkrivenom
smislu
čiji smisao

Krije se
u
pjesmi
ovoj

Napisanoj
istraživačima
izopačenih

Tuđih
te blaženih
svojih
karaktera

I
vice versa

[5arG]

Pozdrav svima, ovo je kratak tekst koji bi trebao biti izrecitiran (spoken words, google it). Ovo je moj prvi pokušaj u pisanju nečega, pa bi mi stvarno dobro došla kritika.

Proveo sam stvarno duge noći.
Ležeći, sanjajući...
Ne zaklapajući oči.
Pitajući se, hoću li moći?

Hoću li ostvariti svoj san?
No, vidiš, dragi moj prijatelju,
ja ne znam koji je moj san.
Nema baš logike, zar ne?

Željeti nešto toliko jako,
a ne znati što želiš.
Pa, i ja bi pomisli da mi fali koja daska,
no neki osjećaj, nešto veoma snažno
govori mi da se ne brinem

Isto to nešto mi na uho šapuće:
Sve će doći na svoje.
Zato, dragi moj prijatelju, imaj vjere u svoje sposobnosti,
kao što ja imam u moje.

Možda je ovo moj san?!
Sjediti u mirnoj sobi, s bilježnicom i olovkom u ruci.
Stvarno ne znam, no kad krenem pisati
definitivno dođe kraj mojoj muci.

Hvala, pozdrav svima!

[jetstream]

Imao sam konja tri na njima
smo danima jahali mi
bili smo sretan par,onda stigla
nagla promjena,stigao tajkun s brodom
ko jebe buntovnika ovog
ajmo daleko ja i ti,ovaj bivši nek pati
taman mislio ona je ta,u toj priči
papak ispadam

otišao sam nekad davno
na kraj svjeta,otišao daleko
a sad više nikog nemam
mislio sam da tamo sreća čeka
sad vidim bila si mi sreća sveta
opet bi volio da si na meni
pa da mirno svršim u teb

noću hrkanje tvoje zaspati mi neda
opet sanjaš ružne snove
ima noći kad prdiš,vjetriš prema meni
gore kad te šunem s kreveta dole

Prehodat se da u deset minuta
veličinom se nemože mjerit ni
dugim selom,tu se noge ne mogu
protegnut,kad ideš trotoarom zagušljiv
je zrak koji dopire iz plomina
tu u parku đukci seru i smrdi opasno
tu je malo prirode i žive i mrtve
sjediš na hladnom kamenu jer tu nema
igrališta i urednih,parkova,klupa
moj grad
ti si ovdje ponos,rupa ti je nadimak
mogu te rušit tad nebi imali što srušit
mogu te ostavit dobro meni,dobro tebi

[hedonism]

nije se sjecala tisine.
nije joj pamtila miris.
zaboravila je na koje ime se odaziva
necujno
u trenucima kad suza
zastane kraj nosa
tek na kratko
pa pojuri preko usana
da ju polize i spozna kakvog je okusa bol
ovoga puta.
drhtanje.
bolno drhtanje koje prezir ostavlja za sobom kao upozorenje
dok klizi niz ledja
drzeci ju u saci.
poriv da jos jednom
samo jos jednom
pogleda u oci
prazne nijeme oci
svog jutarnjeg odraza
popodnevnog odraza
vecernjeg odraza.
kako li je zagrliti jastuk
prosaptati nekoliko rijeci
i zaspati
i spavati zauvijek.
jer obecanje
cak ni ono dano sebi
ne krsi se.
spava sad.
ruka bezdana miluje joj kosu.
neki drugi glas
privodi uspavanku kraju.
tisina.
i sve je u redu.

[ultramundane]

kroz sivi tunel
skližem suze
gozba padobranaca
gozba kokoši i lažnih osmjeha
osamsto tisuća zapaljenih cigareta
tristo milijuna stisaka ruku
tisuću poljubaca
dvije iskre iz očiju

kroz tunel koprcaju se zaklane svinje
kroz tunel vrišti ljubav, zove se Noćna Nakaza

zove se -- boli me

[annamelanie]

Nocas samo zelim da sanjam
da me sni izbave iz jave,
da stvarnost i zivot svoj zaboravim,
da budem samo...jedna vlat trave.

Zelim da me tihi vjetric njise
dok po meni rosa sjaji.
Da zivot i misli nisu teske vise
da za me jednom sunce sjaji...

I nemojte, nemojte me, ljudi,
buditi iz tog divnog sna.
Ne zelim stvarnost da mi opet sudi
istinom-samocom i boli mojega zivota.

-- -- -- -- --

Shvatite, ljudi, nisam ja od kamena!
moja dusa nije ledom okovana,
zilama mi tece krv, a ne voda
razara me bol sto dusom mi tiho hoda.

Trazim li previse, ako pozelim
nekoga tko me moze voljeti (ako takav postoji)
trazim li zaista previse, ako zelim
ljubav, oslonac, sigurnost i mir.

-- -- -- -- --
Krvave suze

Sjedim sama u kutu hladne sobe
bez vrata, bez prozora, bez trunke svjetlosti.
Grizem ispucale i blijede usne,
tresem se od gladi , straha, iznemoglosti...

Ne trazim od vas kruha!
Ni kruha, ni vina, ni vode!
Trazim onu staru srecu
sto davno u nepovrat ode.

trazem da mi stavite osmijeh
da nesto uljepsa blijedo lice.
Zelim opet vidjeti sunce,
a u mraku-zvijezde vecernjice.

I gledam svoje izrezane ruke...
takva mi je dusa, takvo je i srce.
Ne znam za tjelesne boli i muke,
jer upoznala sam KRVAVE SUZE.

[coconeht]

Mogu samo na zimu misliti
ako i iduće godine
dođe ranije kao ove
trebalo bi na vrijeme očvrsnuti
ovo nije doba kočija
niti su ceste, saobraćaj
nema ni čovjeka koji bi upreg'o konje
i mirno disao dok galopiraju
nema ni onog koji bi sjeo pozadi
kosila bi se slika s očekivanjem
okolo bi svirao brzi Musorgski
a ovaj bi vapio za tišinom

Mogu samo na zimu misliti
nije došla kočijom
sad pušim i nikad više
neću mirisati na bebe
surove li promjene iz čistoće
u smrad, odatle u smrt
počinje gadna etapa
smrada u svakom komadu odjeće

Ali, ko mari, mogu samo na zimu misliti
pridošlicu što smrdi na dim ogrjeva
Je li uvijek bilo ovako puno nesretnih?

[coconeht]

Stiješnjeni stanovnik
jednog ja sam tijela
i penjem se tako
zgradom povisokom
U žurbi i ne vidim
sva vrata zatvorena
U želji
neko će glasno me upitat,
odjeknut će zgrada;
"Gdje si do sad bila?"

Tamo iza uvijek tuđa ljubav biva
ponekad se čuje i sveti plač beba
iza jednih buka, galama i vriska
neko svira klavir, iza jednih muzika
drugi ih put otvara
par crnih kaputa
nesvezanih pertli već u ruci ruka

možda sam stanovnik paralelnog svijeta

[Moon River]

Noćna nostalgija
Noćas nostalgične
note Nihadu
nekom nadolaze
nedosljedno netremice.
Noćas nisam
nipošto nastupio
nedužno nastojeći
namjeru nuditi.
Noćas neka
najdraži najzad
nove nade
nađu nama.
Noćas nostalgične
note Nihadu
nekom nadolaze
nedosljedno netremice.
N.M.River, 2014.

[Prdoljub]

Pozdrav svima ! Skoro sam počeo da pišem, pa bi mi dobro došle Vaše kritike

Sad je kasno, kasno.

Pokidane reči, odroni misli

naviru na moja usta,

rascepana i nevina.



"Gde, gde si bila?

Ne, zaboravite!

Ja sam čovek dobrih manira!



Kakva bi to sramota bila,

da rob pita,

gde mu je gospodarica mila!



Ostavite se takvih stvari, gospodjice fina.

Ja sam samo pregršt blata,

preko koga ide vaša štikla.



Ali zapamtite!

Osećanja koja sam odgajao,

kao seljak dobru kravu,

zaklali ste rečima,

hladno i krvavo.



Nalik klanicama,

moj mozak postade dom bola.

Kao lešine, što vise na kukama,

stajaše moje misli, dela, sve što je činilo čoveka.



Moje vene, krvave reke, sada teku,

negde, negde gde nema mira,

pred vratima grada Dis-a.



Moje oči, vaša ogledala fina,

sada su u ritama,

kao rascepana svila.



Za moje jadikovanje

imali ste sluha,

kao za krike

zgaženog mrava.



U poljima rana,

vaših zaoranih njiva,

više nema zelenila i bilja.



Ostavili ste žar na mom mozgu,

misao u njemu.

Stvorili ste reku zloslutnicu, koja teče mojim žilama.



Vrela zrna metala, jedini su mi spas!"