Martinus

[staro gunđalo]

Nea-- kaže:

O kakvim iluzijama ti ovdje pričaš... ?

O Martinusovom prosvjetljenju koje to nije.

Ako "iluzijom" nazivaš Martinusovu kozmologiju, to znači da je za tebe iluzija da se sve "odvija u ciklusima", da čovjek uvijek ima točno ono što želi odnosno da doživljava posljedice uzroka koje je sam pokrenuo, da se stvari pojavljuju u paru suprotnosti (ili, hegelovski, da je svaki pojam antonimičan) i tome slične postavke.

To je to, što drugo nego iluzija. Zašto se onda vječno vrtjeti u zatvorenom krugu uzroka i posljedica? Sudeći po ovim citatima on vjeruje da se život odvija u vječnom kolu karme.

Kad smo već kod suprotnosti, suprotnost karmi je sloboda od karme. Odnosno prestanak stvaranja karmičke zavrzlame. Gdje je g. Martinus pisao o tome?

I dalje promatraš stvar iz pogrešne (geocentrične) perspektive, odnosno uzimaš za početak i kraj svega čovjeka, kao da je on u centru svega i kao da se sve vrti oko njega...

WTF. "Držiš" se stvari u koje si siguran/a, ne onih koje su iz svijeta mašte i dočaravanja. Njima se možemo samo poigravati i teoretizirati što bi moglo i kako tobož biti, tamo negdje.

Martinus kad priča o "biću" ne misli nužno na ljudsko biće, bića mogu biti i biljke i životinje i planete itd - sve je to uvijek tzv božji sin koji doživljava život na različitim stupnjevima razvoja, skupljajući iskustva odnosno uspomene (čini se da je to jedini pravi "cilj" svakog doživljavanja... )

Čini se?

Promatrati čovjeka kao centar svega, i još gore kao jedino "inteligentno živo biće u svemiru" uska je perspektiva koja je tipična za sebičnu životinjsku svijest i uzrok je svih pogrešnih zaključaka o svijetu, a time i "pogrešnih" djela koja čovjek čini (to su sva djela koja nisu usklađena sa Cjelinom nego samo s uskim interesima tobože odvojenog i zasebnog pojedinca), čime na sebe navlači neželjene posljedice i patnju..

U uskoj perspektivi (poluživotinjskoj svijesti) odvija se život cijelog poznatog dijela čovječanstva, dosad. Otud ovo fanatično vjersko, ideološko i drugo ludilo (opasna iluzija). U toj zaluđenoj i impulzivno nagonskoj svijesti ništa manje nije izražena želja za posjedovanjem svega i svačega. Tako i za gutanjem svakakvih škrabotina, pogotovu kad, i ako, snažno potresaju emocije.

Naravno da netko tko je zaglavio u takvoj perspektivi ne može podnijeti pomisao na "vječno doživljavanje života" o kom govori Martinus - uglavnom zato što ne može zamisliti da život nije samo i isključivo ono što on poznaje iz svog dosadašnjeg više ili manje bolnog iskustva.

Orginalnije je otvoriti se istini, makar bilo i bolno, nego slijepim emocijama sreće, ljepote i ushita temeljenima na lažima i samoobmanama (tumačenje)!

Ali onda barem budi logičan pa priznaj (sebi) da tvoje "iluzije" i tvoja "stvarna iskustva" nisu nikakvo mjerilo ni za koga osim za tebe samoga, odnosno da se radi o "iluzijama vs stvarnosti" samo onakvima kakve ih ti sebi subjektivno interpretiraš, u skladu s tvojim dosadašnjim iskustvima i shvaćanjima.

Ta "interpretacija" primjenjiva je za svako stvorenje koje je svjesno i voljno je razlikovati istinu od (bezbrojnih) laži.

(Jer to što je za tebe još uvijek "iluzija" za nekoga je već odavno stvarno iskustvo, itd)

Maštarija i uživljavanje je liuzija.

[Nea--]

O Martinusovom prosvjetljenju koje to nije.

Vrlo važno kako se "to" zove. Ima ih koji negiraju da uopće postoji ikakvo "prosvjetljenje" (U.G. npr)
Još manje je važno što bilo tko od nas o tome misli

To je to, što drugo nego iluzija. Zašto se onda vječno vrtjeti u zatvorenom krugu uzroka i posljedica? Sudeći po ovim citatima on vjeruje da se život odvija u vječnom kolu karme.

Kad smo već kod suprotnosti, suprotnost karmi je sloboda od karme. Odnosno prestanak stvaranja karmičke zavrzlame. Gdje je g. Martinus pisao o tome?

Martinus je u prvom redu pisao o želji bića, odnosno o "praželji/prahtijenju" koje je vječni dio tzv trojstva bića (1. "nešto što jest" 2. sposobnost stvaranja i doživljavanja "nečega što jest" 3. manifestirano tj stvoreni život)
"Uzroci i posljedice" postoje i nitko ih živ ne negira; karma je tek doktrina prema kojoj se biće zapliće u krug postojanja i nikako se ne može izvući iz njega jer stalno gomila nekakve "dugove" tako da to ide unedogled ... (mada vrijedi razmisliti koliko bi to moglo biti istina na simboličnom nivou, s obzirom da trenutno upravo to imamo u konkretnom)
Martinus uopće ne spominje karmu, nego samo vječni život koji nikad nije počeo i nikada neće završiti, i koji se temelji na određenim principima. Taj život je samo biće, kojega on zove "božji sin". Nema dakle ničega van živog bića, ono stvara sve što postoji u skladu sa svojom voljom. Prema tome, biće ništa ne "odrađuje" protiv svoje volje, samo zato što ga neka nepoznata sila na to tjera, nego sve radi zato što tako želi. (Pra)želja je prema Martinusu pokretač evolucije.

"Držiš" se stvari u koje si siguran/a, ne onih koje su iz svijeta mašte i dočaravanja. Njima se možemo samo poigravati i teoretizirati što bi moglo i kako tobož biti, tamo negdje.

Pa poigravajmo se i teoretizirajmo onda.

Čini se?

Da, meni se čini da je skupljanje uspomena jedini cilj življenja: Martinus priča o 6 carstava, od kojih je posljednje, najsavršenije, tzv carstvo blaženstva, a to blaženstvo se sastoji od povlačenja bića u sebe i uživanja u vlastitim uspomenama ("zlatnim kopijama" iz čitave pređene spirale; te me spirale opet podsjećaju na DNA i još mnogo toga... ) Ljudski život završava slično: Ostariš i više nemaš mnogo želje djelovati i doživljavati, pomalo si umoran i prepuštaš se uspomenama... Od čitavog filozofiranja o smislu života, zadacima, misiji, i tome sl, na kraju si siguran jedino u to da si proživio to što si proživio; tvoje uspomene su jedina konkretna stvar za koju se možeš "uhvatiti", jedini postignuti "rezultat" čitavog pređenog puta ... Čak mislim da je u onoj "Ne gomilajte bogatstvo koje skuplja rđu nego ono koje je trajno" (citat po sjećanju) Isus mislio na skupljanje iskustava odnosno uspomena.
Samo teoretiziram, naravno

U uskoj perspektivi (poluživotinjskoj svijesti) odvija se život cijelog poznatog dijela čovječanstva, dosad. Otud ovo fanatično vjersko, ideološko i drugo ludilo (opasna iluzija). U toj zaluđenoj i impulzivno nagonskoj svijesti ništa manje nije izražena želja za posjedovanjem svega i svačega. Tako i za gutanjem svakakvih škrabotina, pogotovu kad, i ako, snažno potresaju emocije.

Iluzije su dio neznanja koje je karakteristično za nerazvijenu svijest, i neizbježne su na putu učenja i sazrijevanja.
Ne znam na koje "fanatično, ideološko ludilo" misliš - padaju mi na pamet samo fašizam i islamski terorizam?
Što se tiče "posjedovanja svega i svačega", to spada u tzv životinjsku (nerazvijenu) svijest koju karakterizira sebičnost tj življenje za sebe (iz istog mentaliteta je proizišla i ona "Bog je prvo sebi stvorio bradu")
Snažno potresanje emocija nije loše - u tome je bit doživljavanja
Usput, nikome se emocije ne potresu tako snažno kao genijalcima kada dođu do neke važne spoznaje. Da sad ne nabrajam razne velikane koji su svojim otkrićima i djelima mijenjali svijet i stvarali history ...
Jedino ne znam kakve veze ideološka ludila i potresanja emocija imaju s Martinusovom kozmologijom.

Orginalnije je otvoriti se istini, makar bilo i bolno, nego slijepim emocijama sreće, ljepote i ushita temeljenima na lažima i samoobmanama (tumačenje)!

Kojoj istini si se ti to originalno otvorio?
Za prosječni ljudski razum vrhunac spoznaje o istini odnosno onome što takav razum naziva "realnošću" jest spoznaja da je sve otužno, da se čovjek rodi pa umre, ništa nema nekog posebnog smisla, "sve je taština i ispraznost" , postoji samo ono što vidimo i čujemo, i tako u tom stilu - i onda takav "razum", da bi opravdao nedostatak sreće, ljepote i ushita za kojima mu duša čezne a njegova "bolna istina" ih negira, sebe naziva "hrabrim" (pa čak i "originalnim") kako bi toj duši priskrbio barem nešto od onih vrijednosti za kojima ona vapi (i koje su njezina jedina prava "realnost") a njegov ih "razum" nigdje ne nalazi ...
Naprotiv, ja vjerujem da svaka istina mora biti "oslobađajuća" i puna ushita, ljepote i sreće. Ono što boli kod otkrivanja istine je samo rušenje lažne slike o sebi samome (ili lažnog uvjerenja o bilo čemu), odnosno upravo rušenje iluzija.
Sama istina nikad ne boli.

"Maštarija i uživljavanje je liuzija"

Može biti, ali i ne mora.
Recimo, mnoge stvari koje danas imamo a naši ih preci nisu imali, prvo su morale biti zamišljene. Prvo su postojale kao ideja u nečijoj glavi - najčešće ismijavana i odbacivana od onih bez mašte, tzv "realnih" - da bi tek uz borbu i trud postale stvarnost. Je li tako?
Svijet ide naprijed i dalje zahvaljujući "vizionarima" a ne "realnima". Ti "realni" samo koče držeći se poznatoga i sigurnoga ko pijan plota. Da je bilo po njihovu, ne bi se čovjek nikad ni makao iz pećine (ovo nije moja misao)
Također, svako umjetničko djelo je rezultat maštarije i nerijetko nekakve "iluzije".
Uživljavanje je također neophodno za doživjeti bilo kakvo iskustvo.
Ako si smart ass koji se odbija "uživjeti" u bilo kakvu emociju i odbija svako nadahnuće samo zato što se ono može pokazati iluzijom ili pogrešnim putem - kakav onda život vodiš?
Kad odbaciš maštu i sve to što zoveš "iluzijama" - što ti uopće ostaje?
Matematika i fizika i spoznaja da si "realan" ("pametan, hrabar, itd")?
Pa dobro, i to je nešto.
Ionako nikoga ne možeš mijenjati...
Martinus i to kaže: Nikakvo uvjeravanje (nagovaranje, prisiljavanje, kažnjavanje) nikoga neće promijeniti ni pomoći mu da se razvije - to mogu samo vlastita proživljena iskustva.

[Bagi9]

Dragan kaže:

2.
Ocigledno nema pojma o cemu prica, kao sto to ne znaju svecenici koji su u celibatu, a sve znaju o braku i seksu.
Verovatno neki konflikt u porodici, koji je mozda ostavio traumu.

http://newspiritualscience.com/deepe...ing-sexuality/

Možda ti se Martinus svidi kad ovo pročitaš.

Ako netko slučajno ne zna engleski ukratko da prevedem:

Kad imamo seks sa željenim partnerom, mi doživljavamo ono što Martinus zove 'najviša vatra'.
'Najviša vatra' je ustvari izraz duha Božijeg ili onoga što se zove 'duh sveti'.

'SEKS JE NAJDUBLJE ISKUSTVO KOJE MOŽEMO IMATI'

To je najdublje iskustvo koje možemo imati na fizičkoj razini i niti jedno drugo iskustvo ne može se usporediti s njim.
Kroz seksualne organe možemo dotaći božanski plan postojanja...

Vrlo je važno imati seksualne odnose za naše mentalno i fizičko zdravlje...

Smatrati seks grijehom je neznanje...

Kroz seks doživljavamo 'bljeskove' primarne božije svijesti...što nam omogućuje da lakše prebrodimo mračna vremena.

Seksualnost je bila krivo interpretirana i proglašavana štetnom i prljavom od strane nekih religija. Zabranjujući seksualnost kao štetnu i prisiljavati mlade muškarce i žene da žive u celibatu pokazuje krajnje neznanje o ovome božanskom činu.
Martinus kaže da je seks jako bitan za naše mentalno i fizičko zdravlje i ako nemamo seksualnog partnera možemo imati seks sa zamišljenim partnerom.

Seks omogućuje produženje vrste tako da se duhovna bića mogu inkarnirati na fizičkom planu....

[Sekhem]

Bagi9 kaže:

http://newspiritualscience.com/deepe...ing-sexuality/

Možda ti se Martinus svidi kad ovo pročitaš.

Ako netko slučajno ne zna engleski ukratko da prevedem:

Kad imamo seks sa željenim partnerom, mi doživljavamo ono što Martinus zove 'najviša vatra'.
'Najviša vatra' je ustvari izraz duha Božijeg ili onoga što se zove 'duh sveti'.

'SEKS JE NAJDUBLJE ISKUSTVO KOJE MOŽEMO IMATI'

To je najdublje iskustvo koje možemo imati na fizičkoj razini i niti jedno drugo iskustvo ne može se usporediti s njim.
Kroz seksualne organe možemo dotaći božanski plan postojanja...

Vrlo je važno imati seksualne odnose za naše mentalno i fizičko zdravlje...

Smatrati seks grijehom je neznanje...

Kroz seks doživljavamo 'bljeskove' primarne božije svijesti...što nam omogućuje da lakše prebrodimo mračna vremena.

Seksualnost je bila krivo interpretirana i proglašavana štetnom i prljavom od strane nekih religija. Zabranjujući seksualnost kao štetnu i prisiljavati mlade muškarce i žene da žive u celibatu pokazuje krajnje neznanje o ovome božanskom činu.
Martinus kaže da je seks jako bitan za naše mentalno i fizičko zdravlje i ako nemamo seksualnog partnera možemo imati seks sa zamišljenim partnerom.

Seks omogućuje produženje vrste tako da se duhovna bića mogu inkarnirati na fizičkom planu....

Veoma mi se sviđa ovo što je napisao smatram to istinom zbog toga što sam pri buđenju Kundalini Shakti imao predivno iskustvo prva tri puta sam imao veoma ugodan i predivan osjećaj pulsiranja sekualne energije u korijenskoj čakri tačnije u području genitalija poput orgazma ali svaki put jače. Zadnji put je pulsiranje bilo toliko ugodno i jako kao da sam doživio orgazam u kojem je naboj seksualne energije bio tisuće puta jači nego kod običnog sa time da nije bilo ejakulacije. Nikad seks nisam smatrao grijehom čak niti samozadovoljavanje u to sam se i uvjerio da pri tako svetom procesu poput buđenja Kundalini dolazi do tako raći orgazma i velikih naboja seksualne energije koji služe kao katapult koji omogućuje dalji proces do ujedinjenja i balansa između ženske i muške božanske energije i aspekata u ljudskom biću.

[staro gunđalo]

Nea-- kaže:

Vrlo važno kako se "to" zove. Ima ih koji negiraju da uopće postoji ikakvo "prosvjetljenje" (U.G. npr)
Još manje je važno što bilo tko od nas o tome misli

Pa ne krije se tu ništa mistično ni čudesno. Moglo bi značiti život izvan/bez karmičkih težnji i opsesija.

Martinus je u prvom redu pisao o želji bića, odnosno o "praželji/prahtijenju" koje je vječni dio tzv trojstva bića (1. "nešto što jest" 2. sposobnost stvaranja i doživljavanja "nečega što jest" 3. manifestirano tj stvoreni život)

1. Ok; 2. Super. Ali nažalost o tome se naširoko priča i piše bez ikakvog iskustva; 3. Ne bih rekao da je život vječno ispunjavanje želja, kojim je gotovo svim, uzrok karmički impuls. Moguće je i da sve imaju svoju karmičku pozadinu (želje).

"Uzroci i posljedice" postoje i nitko ih živ ne negira; karma je tek doktrina prema kojoj se biće zapliće u krug postojanja i nikako se ne može izvući iz njega jer stalno gomila nekakve "dugove" tako da to ide unedogled ... (mada vrijedi razmisliti koliko bi to moglo biti istina na simboličnom nivou, s obzirom da trenutno upravo to imamo u konkretnom)

Ne znam kakvi bi to "dugovi" bili. Nekad stvorena karma očituje se danas ili u budućnosti kao težnja, potreba, želja ili opsesija prema čemu. Navike, običaji, želje, uvjetovanja, djela... su načini djelovanja karme (impuls) koju smo sami stvorili, i stvaramo je.

Martinus uopće ne spominje karmu, nego samo vječni život koji nikad nije počeo i nikada neće završiti, i koji se temelji na određenim principima.

Karma ili kauzalitet. Može i (karmička) matrica. Ak se nekome tak više sviđa.

Taj život je samo biće, kojega on zove "božji sin". Nema dakle ničega van živog bića, ono stvara sve što postoji u skladu sa svojom voljom. Prema tome, biće ništa ne "odrađuje" protiv svoje volje, samo zato što ga neka nepoznata sila na to tjera, nego sve radi zato što tako želi. (Pra)želja je prema Martinusu pokretač evolucije.

Da, volja, kojoj je pozadina "vječno" karmičko htijenje.

Da, meni se čini da je skupljanje uspomena jedini cilj življenja: Martinus priča o 6 carstava, od kojih je posljednje, najsavršenije, tzv carstvo blaženstva, a to blaženstvo se sastoji od povlačenja bića u sebe i uživanja u vlastitim uspomenama ("zlatnim kopijama" iz čitave pređene spirale; te me spirale opet podsjećaju na DNA i još mnogo toga...)

Grozota življenja! Što će blaženom "uspomene"? To se može odnositi na čovjeka nostalgičara. Zbljuv.

Ljudski život završava slično: Ostariš i više nemaš mnogo želje djelovati i doživljavati, pomalo si umoran i prepuštaš se uspomenama... Od čitavog filozofiranja o smislu života, zadacima, misiji, i tome sl, na kraju si siguran jedino u to da si proživio to što si proživio; tvoje uspomene su jedina konkretna stvar za koju se možeš "uhvatiti", jedini postignuti "rezultat" čitavog pređenog puta ... Čak mislim da je u onoj "Ne gomilajte bogatstvo koje skuplja rđu nego ono koje je trajno" (citat po sjećanju) Isus mislio na skupljanje iskustava odnosno uspomena.
Samo teoretiziram, naravno

Strašno!... uspomene... Opet zbljuv.

Iluzije su dio neznanja koje je karakteristično za nerazvijenu svijest, i neizbježne su na putu učenja i sazrijevanja.

Da, tako je.

Kojoj istini si se ti to originalno otvorio?
Za prosječni ljudski razum vrhunac spoznaje o istini odnosno onome što takav razum naziva "realnošću" jest spoznaja da je sve otužno, da se čovjek rodi pa umre, ništa nema nekog posebnog smisla, "sve je taština i ispraznost" , postoji samo ono što vidimo i čujemo, i tako u tom stilu - i onda takav "razum", da bi opravdao nedostatak sreće, ljepote i ushita za kojima mu duša čezne a njegova "bolna istina" ih negira, sebe naziva "hrabrim" (pa čak i "originalnim") kako bi toj duši priskrbio barem nešto od onih vrijednosti za kojima ona vapi (i koje su njezina jedina prava "realnost") a njegov ih "razum" nigdje ne nalazi ...

Razum je (brutalno) neumoljiv do jedne točke...

Naprotiv, ja vjerujem da svaka istina mora biti "oslobađajuća" i puna ushita, ljepote i sreće. Ono što boli kod otkrivanja istine je samo rušenje lažne slike o sebi samome (ili lažnog uvjerenja o bilo čemu), odnosno upravo rušenje iluzija.
Sama istina nikad ne boli.

U konačnici što drugo nego oslobađajuća...

Istina ne boli, ali problem postoji što laž njezinu oštricu ne voli. A to boli.

Može biti, ali i ne mora.
Recimo, mnoge stvari koje danas imamo a naši ih preci nisu imali, prvo su morale biti zamišljene. Prvo su postojale kao ideja u nečijoj glavi - najčešće ismijavana i odbacivana od onih bez mašte, tzv "realnih" - da bi tek uz borbu i trud postale stvarnost. Je li tako?
Svijet ide naprijed i dalje zahvaljujući "vizionarima" a ne "realnima".

Točno tako.

Ti "realni" samo koče držeći se poznatoga i sigurnoga ko pijan plota.

Otkud ti sad ova misao??? Sigurnoga i poznatoga drže se "iluzionisti" i to im služi kao uporišna točka i utočište u kojem se osjećaju "sigurno" i voljeno, u uvjetovanom "vječnom" životu.

Također, svako umjetničko djelo je rezultat maštarije i nerijetko nekakve "iluzije".

Jest, tako je.

Uživljavanje je također neophodno za doživjeti bilo kakvo iskustvo.

Ode ti u maglu.

Ako si smart ass koji se odbija "uživjeti" u bilo kakvu emociju i odbija svako nadahnuće samo zato što se ono može pokazati iluzijom ili pogrešnim putem - kakav onda život vodiš?

Govorimo o Martinusu, prije svega, jel ne?

Kad odbaciš maštu i sve to što zoveš "iluzijama" - što ti uopće ostaje?

Vrlo dobro pitanje - vrlo malo toga ostaje.

Matematika i fizika i spoznaja da si "realan" ("pametan, hrabar, itd")?

Ne bih se baš proglašavao hrabrim, ponajmanje pametnim.

Ionako nikoga ne možeš mijenjati...

Niti slučajno. Pokušavamo samo što više iskristalizirati stvari.

Martinus i to kaže: Nikakvo uvjeravanje (nagovaranje, prisiljavanje, kažnjavanje) nikoga neće promijeniti ni pomoći mu da se razvije - to mogu samo vlastita proživljena iskustva.

Načelno i promjene stvaraju (nova) izmišljena pravila (iluziju) po kojima se potom živi. Dakle ništa vrijedno pažnje.

[Nea--]

"Ako je nepobitna činjenica da postoje opažanja i doživljavanja, onda je nepobitna činjenica i to da postoji »nešto« koje doživljava"

"Da nešto što doživljava ne može biti tijelo ili fizički organizam postaje činjenica time što su i tijela jedan oblik »doživljavanja«. Ako su i tijela »doživljavanje«, onda je »to« što doživljava tijela, odnosno organizme nešto nevidljivo što postoji u njima, jer samo »doživljavanje« ne može »doživljavati«. Jedno »doživljavanje« ne može doživjeti neko drugo »doživljavanje«. Najdetaljnija analiza »doživljavanja« pokazuje da je to »nečije« opažanje života.
Učenicima u nekoj modernoj školi ili studentima na univerzitetu se ne uliva u glavu da je »doživljavanje« samo »doživljavanje« jednog drugog »doživljavanja«? Ovo možda izgleda čudno, ali moderna nauka uopće nema neki drugi odgovor sve dok potpuno negira postojanje jednog »nešto« koje nije ili ne može biti direktno »fizičko doživljavanje«. Svejedno je kako zvanična nauka formulira taj odgovor, to može biti samo jedna ili druga varijacija gornjeg odgovora ili iskrivljene predstave o najvišem facitu »života«.

Ovde se "doživljavanje" odnosi na tzv "iluziju", riječ kojom se mnogi razbacuju i olako je odbacuju kao nešto suvišno i nevrijedno, što "zamagljuje" navodnu "pravu stvarnost"

[Nea--]

staro gunđalo kaže:

Pa ne krije se tu ništa mistično ni čudesno. Moglo bi značiti život izvan/bez karmičkih težnji i opsesija.

3. Ne bih rekao da je život vječno ispunjavanje želja, kojim je gotovo svim, uzrok karmički impuls. Moguće je i da sve imaju svoju karmičku pozadinu (želje).

Nekad stvorena karma očituje se danas ili u budućnosti kao težnja, potreba, želja ili opsesija prema čemu. Navike, običaji, želje, uvjetovanja, djela... su načini djelovanja karme (impuls) koju smo sami stvorili, i stvaramo je.

Karma ili kauzalitet. Može i (karmička) matrica. Ak se nekome tak više sviđa.

Da, volja, kojoj je pozadina "vječno" karmičko htijenje

Kako ti zamišljaš to pitanje "karme"?
Odakle čovjeku sva ta silna karma koje se mora "osloboditi" (jer mu, barem dosad, stvara samo patnju tj on doživljava samo neželjene posljedice nepoznatih uzroka)?
Pa onda kad izađe iz karmičke petlje (tj plana "kauzaliteta") - što onda s njim biva?
Što biva kada čovjek prestane stvarati uzroke tj posljedice, drugim riječima sasvim se umiri i prestane talasati - i kako zamišljaš da je to moguće?

Ako postoji nekakav "trenutak" u kojem se čovjek može, recimo vlastitim samoosvještavanjem ili prosvjetljenjem ili kako god to hoćeš nazvati, riješiti svoje navike/moći da stvara uzroke i posljedice odnosno karmu, i ako može izaći iz toga i ako je to ono što on silno želi - zbog čega se uopće uplitao tj ulazio u sve to in the first place?
I ako je u jednom trenutku očito ušao, bilo svojevoljno ili greškom, kako znamo da čak i kada "izađe", neće opet jednako svojevoljno ili istom greškom, ponovo ući u taj vrtlog i započeti krug ispočetka?

[staro gunđalo]

Nea-- kaže:

Kako ti zamišljaš to pitanje "karme"?

Tako što čovjek sam sebe bez prestanka y..e u mozak. I u tome ne posustaje.

Zamišljam to kao programiranje i program. Programiranje je proces; program daje mislima (proizlazi) sadržaj, razloge, sklonosti, težnje, želje i neka iskustva...

Odakle čovjeku sva ta silna karma koje se mora "osloboditi" (jer mu, barem dosad, stvara samo patnju tj on doživljava samo neželjene posljedice nepoznatih uzroka)?

Otkud uzroci koji će donijeti posljedice? Tja valjda sami stvaramo i umnožavamo uzroke - reaktiviravamo stare, s vremenom postepeno ili radikalno stvaramo nove (to se zove promjena ili reprogram(iranje)).

Zašto bismo morali kusati samo patnju ("loše" posljedice naših djela)? Sve čega se nesvjesno ili svjesno držimo ("dobro i/ili loše"; "pozitivno ili negativno"; "korisno i/ili štetno"), s čim se identificiramo... donosi posljedice shodno tome. Nekad i sudbinske.

Pa onda kad izađe iz karmičke petlje (tj plana "kauzaliteta") - što onda s njim biva?

"Nestane".

Nema mehanizma uzročno-posljedične veze, tj. nema uzroka koji bi "pozitivno i/ili negativno" određivao život te jedinke.

Što biva kada čovjek prestane stvarati uzroke tj posljedice, drugim riječima sasvim se umiri i prestane talasati - i kako zamišljaš da je to moguće?

U svijetu snova robuje se "glupostima" dok se ne spozna/vidi da su to iscrpljujuće i dosadne gluposti, bez kraja. Poslije nešto od toga upotrebljava se tek kao oruđe da bi se život i dalje talasao...

Ako postoji nekakav "trenutak" u kojem se čovjek može, recimo vlastitim samoosvještavanjem ili prosvjetljenjem ili kako god to hoćeš nazvati, riješiti svoje navike/moći da stvara uzroke i posljedice odnosno karmu, i ako može izaći iz toga i ako je to ono što on silno želi - zbog čega se uopće uplitao tj ulazio u sve to in the first place?

Zbog neznanja, vjerovanja, vrednovanja... zbog potrebe za sigurnošću i zaštićenošću... Tako s vremenom stvaraju se sve veće zablude, magla i otpor.

I ako je u jednom trenutku očito ušao, bilo svojevoljno ili greškom, kako znamo da čak i kada "izađe", neće opet jednako svojevoljno ili istom greškom, ponovo ući u taj vrtlog i započeti krug ispočetka?

Mogu li tebi one igračke iz djetinjstva sad biti zanimljive na onaj isti način kao i prije? Ako ti više uopće mogu biti zanimljive. Ili ovako: koji luđak bi više želio robovati lažima koje je stvorio sam ili ih je dobio na dar?

Taj netko jamačno bi prije izabrao umrijeti, nego bio voljan ulaziti u nekakav (začarani) krug ponavljanja te ponovo uzimati razne koještarije za ozbiljno, vrednovati nešto što ne postoji... Ista je stvar ako misliš na uzlazeću i silazeću spiralu.

[Nea--]

Ja te pitam da mi opišeš kako zamišljaš ljudsko postojanje i da mi objasniš svoje viđenje "karme", a ti mi opisuješ "programiranje" ....

Evo što sam ja razumjela iz tvojih odgovora: Čovjek postoji, dođe niotkud, rodi se, nebitno, onda ga programiraju, nesretno, i on vjeruje u sve te razne laži cijeli život, karma se svodi na proživljavanje posljedica koje je čovjek uzrokovao u istom životu, tipa izađe iz kuće bez novčanika pa ne može kupiti blitvu, ili ne ponese kišobran pa pokisne, i tome slično - a rješenje takve grozne situacije, svog tog programiranja i lažnog vjerovanja i svih tih htijenja koja se ne ispunjavaju, je u tome da se shvati uzaludnost svega i "nestane" (zauvijek... što god to značilo)?

Nije mi jasno da li se ovo "nestajanje" odnosi na ljudsko biće koje ionako "nestaje" s lica zemlje pošto mu je rok trajanja ograničen, ili se odnosi na nekakvu dušu koja preživljava i ide iz jednog groznog života u drugi pokušavajući ispuniti nešto što nikad neće ispuniti, vjerujući u laži, i tome sl, pa tek kad shvati uzaludnost svega toga, ona se tim shvaćanjem automatski "oslobađa"? "Oslobođenje" bi dakle bila porazna spoznaja da je "sve uzaludno vrtenje ukrug" praćena osjećajima gađenja i razočarenja.... ?)

[staro gunđalo]

Nea-- kaže:

Ja te pitam da mi opišeš kako zamišljaš ljudsko postojanje i da mi objasniš svoje viđenje "karme", a ti mi opisuješ "programiranje" ....

Točnije, radi se o samoprogramiranju. Slijedom uzroka i posljedica--> dobivamo nove/stare uzroke... U tim okvirima ljudski život može biti poprilično predvidljiv, dosadan, nadasve zatupljujuć.

Važnost posebnog postojanja ljudi u ovom djeliću svemira obitava samo u ljudskim glavama i datira još od vremena kad su religije počele voditi glavnu riječ, pa naovamo. Kako vidimo tih se misli nismo u stanju otarasiti nikako ni dandanas. Dakle koga bi to mogle zanimati, biti mu važne, napumpane ljudske čube, nedoraslosti, ljudske filozofije, vjerovanja i ostale mahom kaotične misli i ideje?

Evo što sam ja razumjela iz tvojih odgovora: Čovjek postoji, dođe niotkud, rodi se, nebitno, onda ga programiraju, nesretno, i on vjeruje u sve te razne laži cijeli život, karma se svodi na proživljavanje posljedica koje je čovjek uzrokovao u istom životu,

U istom ili "prijašnjim" životima.

tipa izađe iz kuće bez novčanika pa ne može kupiti blitvu, ili ne ponese kišobran pa pokisne, i tome slično - a rješenje takve grozne situacije, svog tog programiranja i lažnog vjerovanja i svih tih htijenja koja se ne ispunjavaju, je u tome da se shvati uzaludnost svega i "nestane" (zauvijek... što god to značilo)?

Kakvo je to istinito vjerovanje? Kako istinito može konotirati vjerovanju?

Nije mi jasno da li se ovo "nestajanje" odnosi na ljudsko biće koje ionako "nestaje" s lica zemlje pošto mu je rok trajanja ograničen, ili se odnosi na nekakvu dušu koja preživljava i ide iz jednog groznog života u drugi pokušavajući ispuniti nešto što nikad neće ispuniti, vjerujući u laži, i tome sl, pa tek kad shvati uzaludnost svega toga, ona se tim shvaćanjem automatski "oslobađa"? "Oslobođenje" bi dakle bila porazna spoznaja da je "sve uzaludno vrtenje ukrug" praćena osjećajima gađenja i razočarenja.... ?)

Nije fizičko ni duševno "nestajanje". Recimo, nestaje samo ono što nije.

Izgleda da su ti zanimljive "mistične" teme i da si naučena razmišljati o smislu života, o ispunjavanju svrhe, o misijama, o mističnim stvarima i zagonetkama života, koje kad i ako odgonetneš otvorit će ti vrata nepoznatih duhovnih svjetova, duhovnih avantura nezemaljske ljepote i ugode... pa ti ovako nešto dođe poput "hladnog tuša", obično nezanimljivo, jednostavno, doosadno...

Moguće, ne razmišljaš da su to konstrukcije uma/zamisli kojima si vjerna jer čine ti se obećavajućima i zabavnima...

[Nea--]

staro gunđalo kaže:

Važnost posebnog postojanja ljudi u ovom djeliću svemira obitava samo u ljudskim glavama i datira još od vremena kad su religije počele voditi glavnu riječ, pa naovamo. Kako vidimo tih se misli nismo u stanju otarasiti nikako ni dandanas. Dakle koga bi to mogle zanimati, biti mu važne, napumpane ljudske čube, nedoraslosti, ljudske filozofije, vjerovanja i ostale mahom kaotične misli i ideje?

Najprije, o kakvoj "posebnoj važnosti ljudi" ti pričaš? Ljudsko biće bi prema Martinusovoj kozmologiji bilo "posebno važno" (mada on nikad nije upotrijebio taj izraz) samo utoliko što predstavlja težak prijelaz od nesvjesnog ka svjesnom odnosno kako on to kaže "rađanje božjeg sina" koji je u prethodnim carstvima imao doživljaje tj živio nesvjestan svog pravog identiteta.
Drugo, zgodno je kako si se postavio iznad religija, a time i iznad svih inteligentnih i tankoćutnih ljudi koji su pomogli da se one razviju, a bili su po razvoju ispred tebe i mene i čitavog ovog foruma... Vjerojatno si zamislio da su svi ljudi od početaka "religija" pa do danas bili nalik današnjim tupavim katolibanima ili zavedenim islamskim teroristima, i da je to oduvijek bilo samo to i točka, a sada si ti to skužio i uzdigao se iznad te "gluposti".
Ovakvo razmišljanje je površno, i tebi mora da je stvarno dosadno i monotono kad ne možeš više niti zamisliti da ono čemu nisi prisustvovao in person (dakle, uglavnom sve) može biti i drugačije nego onako kako si ti to krajnje pojednostavljeno (a time i netočno, dakako) sebi predočio u svojoj "mašti".
Dakle, zaključak bi bio: "Važnost posebnog postojanja ljudi u ovom djeliću svemira obitava samo u ljudskim glavama i datira još od vremena kad su religije počele voditi glavnu riječ" i ona je sasvim POGREŠNA I PROMAŠENA - neki od nas jako pametnih danas smo to shvatili i smatramo da se toga moramo konačno jednom zauvijek riješiti
Ne pada ti recimo na pamet da su religije bile važne jer je to imalo nekog smisla kojega možda ni ti ni ja ni većina ljudi ne može dokučiti?
Ne pada ti na pamet da je bahato s naše današnje pozicije suditi o nečemu što se događalo prije nas i to otpisivati kao pogrešno ili nebitno, zaboravljajući tzv "povijesni razvoj" i jako važni element vremena (koje mijenja sve stvoreno)?
Ne dokazuješ li takvim svojim stavom prema nečemu o čemu zasigurno ne znaš mnogo jer nisi bio tada i tamo da svjedočiš eventualnom "dobru" kojega su religije mogle imati za mnoštvo pojedinaca, da si ti taj koji sebe smatra "posebno važnim" pošto tako samouvjereno sudiš o duhu prošlih vremena i njihovoj ispravnosti i opravdanosti za nas danas?
I naposljetku - reći da religije koje smatraju Boga najvažnijim a čovjeka "slugom božjim" smatraju čovjeka "posebno važnim" oksimoron je kojim dokazuješ površnost svoga razmišljanja; ta je površnost (kako to obično biva..) suprotno proporcionalna samouvjerenosti kojom iznosiš svoj stav

[Nea--]

staro gunđalo kaže:

Kakvo je to istinito vjerovanje? Kako istinito može konotirati vjerovanju?

Ovo je toliko suženo gledanje na pojam vjerovanja da čovjek ima dojam kako bi samu riječ "vjerovanje" trebalo sasvim izbaciti iz rječnika, pošto se u svojoj srži protivi "istinitom" (prema tvojoj definiciji) ....
Naravno da ništa slično tome nije istina.
I ovdje je greška u tome što ti zanemaruješ komponentu (protoka) vremena i pričaš s neke zamišljene čvrste točke koja je uvijek ista (kako si ono rekao: "isprogramirano, monotono i dosadno".... )
Sjeti se da je čovjek biće vremena i prostora i da je kao takav promjenjiv; on njegov život i njegova sudbina.
Ja mogu npr danas vjerovati da će sutra pasti kiša. Mogu vjerovati prognozi na TV a i ne moram. I ako se moje vjerovanje pokaže istinitim, onda sam "istinito vjerovala". Onaj tko je vjerovao u ono što se nije obistinilo je "lažno vjerovao". Je li ti sad jasnije ... ?
Mogu vjerovati onome što pišu novine, a mogu i ne vjerovati. Ako se s vremenom ispostavi da su bili u pravu, ja sam "istinito vjerovala". Ako su bili u pravu a ja im nisam vjerovala, odnosno vjerovala sam da lažu, onda je moje vjerovanje bilo "lažno", ili ako hoćeš pogrešno, pošto su oni cijelo vrijeme pričali istinu.
Isto tako mogu vjerovati da smrt ne postoji i da ću nakon tzv smrti nastaviti živjeti, a mogu i ne vjerovati u to. Tu je, kao i za svako drugo "vjerovanje", potrebno čekati na (pravo) vrijeme kako bih se uvjerila jesam li "istinito vjerovala" ili nisam.
Dakle, danas se vjeruje a sutra se vidi da li je vjerovanje istinito ili ne.
Nažalost još nismo na stupnju razvoja kada sve možemo odmah nesumnjivo "znati", jer još nemamo razvijen tzv "organ intuicije"
(Za Martinusa duhovni razvoj ide usporedo s fizičkim, odnosno čovjek mora imati potrebnu "organsku strukturu" za razvoj izvjesnih duhovnih komponenti - tako se čovječanstvo sada (još uvijek) sastoji od muškaraca i žena tj dva različita spola, s pripadajućim organima, poput svih sisavaca, te se stoga i ponaša jednako ko sisavci; da bi se razvio tzv pravi čovjek koji "ljubi bližnjega kao sebe sama" nešto se mora promijeniti i fizički; svaka psihička promjena prati fizičku i obratno - u ovoj istini je uostalom i tajna tzv spontanih iscjeljenja i onog sveprisutnog savjeta što ga često čujemo o tome da "moramo promijeniti način života i razmišljanja ako želimo fizički ozdraviti")

Izgleda da su ti zanimljive "mistične" teme i da si naučena razmišljati o smislu života, o ispunjavanju svrhe, o misijama, o mističnim stvarima i zagonetkama života, koje kad i ako odgonetneš otvorit će ti vrata nepoznatih duhovnih svjetova, duhovnih avantura nezemaljske ljepote i ugode... pa ti ovako nešto dođe poput "hladnog tuša", obično nezanimljivo, jednostavno, doosadno...

Moguće, ne razmišljaš da su to konstrukcije uma/zamisli kojima si vjerna jer čine ti se obećavajućima i zabavnima...

"Naučena" sam razmišljati o smislu života, o zagonetkama života i mističnim stvarima, da ... Samu sam sebe "isprogramirala" da cijeli život o tome mislim, umjesto da sebe programiram na nešto "obično nezanimljivo, jednostavno i dosadno"
(Tko mi može zamjeriti? .... )

Konstrukcija uma je sve, drago staro Gunđalo. Čitav svemir je konstrukcija uma.
Osim ako ne insinuiraš da je sadržaj tvoga uma spojen direktno s (relativnom, trenutno važećom) istinom božanskog Uma, te kao takav nije "iskonstruiran" (poput moga ili bilo kojeg drugačijeg od tvog) nego istinit (i jedini istinit od svih mogućih sadržaja odnosno svi drugi su lažni) ?
Ili, još bolje, ako ne insinuiraš da si se upravo ti dokopao prave literature koja ti je pomogla da "otvoriš oči" (i onda to više nije "programiranje" nego "prosvjetljenje, kad u rukama držiš "pravu" literaturu ), a kriterij po kome znaš da se radi o otvaranju a ne zatvaranju očiju je to što kad si ih otvorio, sve te prvo zabolilo a onda postalo sivo, dosadno i nezanimljivo ?

Uostalom, sve to što si napisao samo je vrdanje i izvrdavanje i nije odgovor na moje vrlo jasno pitanje: Da li je "oslobođenje / prosvjetljenje" = porazna spoznaja da je sve uzaludno vrtenje ukrug, praćena osjećajima gađenja i razočarenja?"
Onda - da li je ili nije?

[staro gunđalo]

Nea-- kaže:

Najprije, o kakvoj "posebnoj važnosti ljudi" ti pričaš?

O "sluganstvu" prema zamišljenom bogu, npr.

Ljudsko biće bi prema Martinusovoj kozmologiji bilo "posebno važno" (mada on nikad nije upotrijebio taj izraz) samo utoliko što predstavlja težak prijelaz od nesvjesnog ka svjesnom odnosno kako on to kaže "rađanje božjeg sina" koji je u prethodnim carstvima imao doživljaje tj živio nesvjestan svog pravog identiteta.

Ako živiš u konstrukcijama uma kako pobogu misliš da možeš biti svjesna "svog pravog identiteta", jer time ti zapravo bježiš od "pravog identiteta"!

Drugo, zgodno je kako si se postavio iznad religija,

Izvan, ne iznad.

Ne pada ti recimo na pamet da su religije bile važne jer je to imalo nekog smisla kojega možda ni ti ni ja ni većina ljudi ne može dokučiti?

Kao npr. nedokučiv geocentrizam; nedokučive srednjovjekovne inkvizicije; nedokučive (zatupljujuće) religijske dogme ili doktrine...

Ne pada ti na pamet da je bahato s naše današnje pozicije suditi o nečemu što se događalo prije nas i to otpisivati kao pogrešno ili nebitno, zaboravljajući tzv "povijesni razvoj" i jako važni element vremena (koje mijenja sve stvoreno)?
Ne dokazuješ li takvim svojim stavom prema nečemu o čemu zasigurno ne znaš mnogo jer nisi bio tada i tamo da svjedočiš eventualnom "dobru" kojega su religije mogle imati za mnoštvo pojedinaca, da si ti taj koji sebe smatra "posebno važnim" pošto tako samouvjereno sudiš o duhu prošlih vremena i njihovoj ispravnosti i opravdanosti za nas danas?
I naposljetku - reći da religije koje smatraju Boga najvažnijim a čovjeka "slugom božjim" smatraju čovjeka "posebno važnim" oksimoron je kojim dokazuješ površnost svoga razmišljanja;

Religije pojma nemaju o čem laprdaju! Takav nekakav bog nikad nije postojao, ne postoji, niti će postojati! Vječno prelijevanje iz šupljeg u prazno! Jedino što im preostaje u svoj toj izgubljenosti jest glumatanje, licemjerstvo... maske iza kojih naivčinama prodaju magluštinu staru koliko su i one.

Nea-- kaže:

I ovdje je greška u tome što ti zanemaruješ komponentu (protoka) vremena i pričaš s neke zamišljene čvrste točke koja je uvijek ista (kako si ono rekao: "isprogramirano, monotono i dosadno".... )

Brkaš lončiće! Čvrste točke drže se zamrznuti u (svojim) konstrukcijama uma!

Sjeti se da je čovjek biće vremena i prostora i da je kao takav promjenjiv; on njegov život i njegova sudbina.
Ja mogu npr danas vjerovati da će sutra pasti kiša. Mogu vjerovati prognozi na TV a i ne moram. I ako se moje vjerovanje pokaže istinitim, onda sam "istinito vjerovala". Onaj tko je vjerovao u ono što se nije obistinilo je "lažno vjerovao". Je li ti sad jasnije ... ?

Uozbilji se dušica draga! Vjerovanje u to što bi sutra moglo biti ili ne biti je iluzija bez izuzetka. Nitko ne može biti siguran što će biti i kako će se to odvijati, ak će nešto biti - išta ili ništa od toga. Špekulacija svake vrste je uvijek iluzija uma. Točno je i istinito kada se to počne događati, događa se... bez dodataka biti stvari (vjerovanja).

Nažalost još nismo na stupnju razvoja kada sve možemo odmah nesumnjivo "znati", jer još nemamo razvijen tzv "organ intuicije"
(Za Martinusa duhovni razvoj ide usporedo s fizičkim, odnosno čovjek mora imati potrebnu "organsku strukturu" za razvoj izvjesnih duhovnih komponenti

Sudeći po napisanom Martinusa bi se sad moglo naći negdje na silazećoj spirali?

"Naučena" sam razmišljati o smislu života, o zagonetkama života i mističnim stvarima, da ... Samu sam sebe "isprogramirala" da cijeli život o tome mislim, umjesto da sebe programiram na nešto "obično nezanimljivo, jednostavno i dosadno"
(Tko mi može zamjeriti? .... )

Naravno, nitko nikada!

Konstrukcija uma je sve, drago staro Gunđalo. Čitav svemir je konstrukcija uma.

Konstrukcija čijeg uma? Božjeg? Martinusovog možda? Stoga misliš/vjeruješ da je život determiniran?

Osim ako ne insinuiraš da je sadržaj tvoga uma spojen direktno s (relativnom, trenutno važećom) istinom božanskog Uma, te kao takav nije "iskonstruiran" (poput moga ili bilo kojeg drugačijeg od tvog) nego istinit (i jedini istinit od svih mogućih sadržaja odnosno svi drugi su lažni) ?

Ne držim se konstrukcija i ne držim ih važnima.

Ili, još bolje, ako ne insinuiraš da si se upravo ti dokopao prave literature koja ti je pomogla da "otvoriš oči" (i onda to više nije "programiranje" nego "prosvjetljenje, kad u rukama držiš "pravu" literaturu ), a kriterij po kome znaš da se radi o otvaranju a ne zatvaranju očiju je to što kad si ih otvorio, sve te prvo zabolilo a onda postalo sivo, dosadno i nezanimljivo ?

Kriterij je da je istina neovisna od nečijeg gledišta (mojeg, tvojeg..)!

Uostalom, sve to što si napisao samo je vrdanje i izvrdavanje i nije odgovor na moje vrlo jasno pitanje: Da li je "oslobođenje / prosvjetljenje" = porazna spoznaja da je sve uzaludno vrtenje ukrug, praćena osjećajima gađenja i razočarenja?"
Onda - da li je ili nije?

Dakako da nije sve.

Razočarenje doživljavaju ponajprije oni koji željno očekuju nešto, koji gaje razne iluzije o nekom ili nečem, a iste se kasnije izjalove.

[Nea--]

staro gunđalo kaže:

Vjerovanje u to što bi sutra moglo biti ili ne biti je iluzija bez izuzetka. Nitko ne može biti siguran što će biti i kako će se to odvijati, ak će nešto biti - išta ili ništa od toga. Špekulacija svake vrste je uvijek iluzija uma. Točno je i istinito kada se to počne događati, događa se... bez dodataka biti stvari (vjerovanja).

Jedno je vjerovanje a drugo "biti siguran u nešto". Ako "vjeruješ" da će nešto biti sutra, time automatski nisi "siguran" u to, u protivnom ne bi samo "vjerovao".
Špekulacija odnosno nagađanje je daleko od iluzije uma - ona je vrlo često potrebna i neophodna, jer bez nagađanja i pretpostavljanja nema otkrivanja novog. A bez otkrivanja novog nema pomaka naprijed.
To što zoveš "iluzijom uma" u stvari je kreativnost uma ...
A to kako bi ukinio svako "vjerovanje", spekulaciju, nagađanje, jednom riječju kreativnost uma, putem koje on vrlo često utječe na stvarnost i na ono što "jest" (odnosno što će sutra biti), to govori samo dvoje: Ili ne znaš o čemu pričaš ili svjesno svodiš čovjeka na nekakvu životinju čija je spoznaja na nivou "čulne izvjesnosti" i koja samo prati što se događa bez da prema tome ima ikakav aktivni odnos; trebalo bi dakle ukinuti čitav pređeni put (samo)spoznaje, zaboraviti trenutak kad je čovjek (za razliku od životinje) postao svjestan sebe, i toga da postoji u svijetu prolaznih pojava, da u tom svijetu nije sam, itd td; ukratko trebalo bi uraditi nekakvu lobotomiju da bi se došlo do toga tvoga (do tvoje "istine" koja je "takva kakva jest, bez dodataka biti stvari/vjerovanja") kao i ukinuti čitavu civilizaciju.
Kad živiš isključivo u "čulnoj izvjesnosti" bez korištenja bilo kakvih umnih kapaciteta, s obzirom da si um odbacio kao neprijatelja koji samo stvara iluzije, tada otpadaju ne samo vjerovanja nego i sva moguća planiranja, poduzimanja bilo čega danas što će dovesti do nekakvih rezultata tek sutra, sve akcije i sva djela u čije povoljne rezultate/posljedice treba "vjerovati" da bi ih se uopće poduzelo (jer nisu instantne nego na njih treba čekati), itd itd ....

Razočarenje doživljavaju ponajprije oni koji željno očekuju nešto, koji gaje razne iluzije o nekom ili nečem, a iste se kasnije izjalove.

Aha, a tko to ne očekuje nešto, tko se to "nečemu" ne nada, tko se to ne raduje unaprijed nečemu, tko to nema planove.... ?
Ti možda?
Da se nisi i rodio tako pametan i buddha-like, bez ikakvih uobičajenih radosnih djetinjih očekivanja raznovrsnih životnih avantura i nezaboravnih pustolovina... ?
Ne biva li radije da svi dolazimo na ovaj svijet u neizmjernoj radosti i sreći, a onda nas se "utiša" , reprogramira, stvori u nama strahove, koji nam u život privuku loša i bolna iskustva - nakon čega ne znajući bolje, zaključimo da su sva naša očekivanja bila "iluzorna" (samo zato jer ih nismo sebi uspjeli ispuniti) te se priklonimo nekakvoj depresivnoj filozofiji tipa "Život je besmislen, sve je iluzija uma, sve su laži i programi, bla bla bla... " ?

[Bagi9]

staro gunđalo kaže:

Sudeći po napisanom Martinusa bi se sad moglo naći negdje na silazećoj spirali?

Prema Martinusovoj kozmologiji takvo nešto ne postoji.
To sam vjerojatno već nekoliko puta napisao pa mogu još jednom:

Involucija nije pad, već ulazak u novu višu spiralu. Sve se odvija po automatizmu i 'principu zasićenja': kad se biće zasiti svjetla u carstvu blaženstva i izgubi sposobnost doživljavanja vraća se u mineralno carstvo gdje započinje novi ciklus involucije…nakon toga opet novi ciklus evolucije i tako u vječnost, no uvijek je to uzlazna spirala.

Evo kako Martinus to definira:
"Nositelj ovoga preobražavanja su dva međusobno suprotna principa:»involucija«i »evolucija«. Najdublja analiza ova dva principa još uvijek je poznata uglavnom samo najnaprednijim iniciranim bićima. Najširoj javnosti nije poznato upravo to u što je živo biće involvirano, iz čega treba ponovo evoluirati. Kada u svakodnevnom govoru upotrebljavamo riječ razvoj, odnosno »evolucija« pod tim podrazumijevamo da biće stiče svojstva, sklonosti i sposobnosti. Ali pojam »evolucija« uopće ne obuhvaća sve što se zapravo događa. Kada bi razvoj ili evolucija značili samo ovo što je gore rečeno, tada bi se za biće moralo reći da se nalazi u »involuciji«. A pojam »evolucija« mora ipak značiti da je to što sada evoluira bilo involvirano. Nešto što nije involvirano ne može evoluirati. Razvoj u stvari znači ukidanje. Dakle ono što mi nazivamo razvoj ili evolucija u svojoj krajnjoj analizi znači da bića ukidaju ili odbacuju nešto u što su bila involvirana. To involviranje se moralo vršiti prije nego što su bića počela evoluirati. Kad to ne bi bilo tako, današnji razvoj ili evolucija bi bili potpuno nemogući." Martinus

Inače, Martinus bi, prema njegovoj kozmologiji, sada trebao biti u carstvu pravoga čovjeka koje je jednim djelom materijalno, a drugim dijelom duhovno. On bi bio u duhovnom carstvu pravoga čovjeka.
Razvoj ide dalje prema carstvu mudrosti, božjem svijetu i carstvu blaženstva.

[Bagi9]

staro gunđalo kaže:

O Martinusovom prosvjetljenju koje to nije.

"Odjednom je sve nestalo iz naše stvarnosti. Čak i naši organizmi, psihički kao i fizički, nestali su iz našega osjetilnog opažanja. S obzirom da ne postoje nikakvi detalji niti kretanje u tom prividnom »ništa« ili beskrajnom praznom prostoru ne postoji nikakvo preobražavanje niti bilo kakvo stvaranje. A tamo gdje ne postoji stvaranje, ne postoji niti prostor niti vrijeme. Ipak, ovdje se prostor označava ogromnim oceanom svijetlosti. Svijetlost je potpuno zlatne boje. Izgleda kao da kroz sobu prolaze sjajne zlatne niti. Ovdje ne postoji ništa više. Naš organizam se uopće ne vidi. Ne postoji ništa što bi našu egzistenciju označilo da bude dostupna osjetilima. Ne postoji nikakva vanjska pojava. U ovom oceanu svijetlosti treperavih zlatnih niti biće ima samo jedno opažanje, a to je osjećanje da je »jedno sa Bogom«. I zaista, ovdje u svetinji nad svetinjama hrama života »mi smo jedno sa vječnim Ocem«. Sve sija u zlatu, zlatu i samo zlatu." Martinus, Knjga života

Teško da se bilo gdje može pronaći ovakav direktan opis iskustva prosvjetljenja kako ga je Martinus ovdje opisao.
Ovo je izravan opis onoga što bi se u vedskim terminima zvalo 'hiranyagarbha' ili 'zlatna maternica', izvor svekolike kreacije.Te zlatne niti postoje na najfinijem nivou kreacije gdje manifestacija počinje iz Apsoluta. U modernoj fizici postoji 'teorija struna' koja bi bila odgovarajuća ovome iskustvu.

To što tebi Martinusov koncept ne odgovara, jer nije u skladu s tvojim poimanjem, ne znači da ga možeš tako diskreditirati govoreći da nije prosvjetljen.

Na ovom forumu i Budu nazivaju 'lažljivcem'. Buda bi na to otprilike odgovorio da nije bitno što govore neznalice, već znalci, oni koji imaju uvid u zbilju.

[staro gunđalo]

Nea-- kaže:

Jedno je vjerovanje a drugo "biti siguran u nešto". Ako "vjeruješ" da će nešto biti sutra, time automatski nisi "siguran" u to, u protivnom ne bi samo "vjerovao".
Špekulacija odnosno nagađanje je daleko od iluzije uma - ona je vrlo često potrebna i neophodna, jer bez nagađanja i pretpostavljanja nema otkrivanja novog. A bez otkrivanja novog nema pomaka naprijed.

Ajme meni.

To što zoveš "iluzijom uma" u stvari je kreativnost uma ...

Sve dok nije akcija, djelo, očitovanje, nekakav je vid iluzije.
Jer je to tek ideja...

A to kako bi ukinio svako "vjerovanje", spekulaciju, nagađanje, jednom riječju kreativnost uma, putem koje on vrlo često utječe na stvarnost i na ono što "jest" (odnosno što će sutra biti), to govori samo dvoje: Ili ne znaš o čemu pričaš ili svjesno svodiš čovjeka na nekakvu životinju

Ima i treće, ili ti ne razumiješ, ili ne želiš razumjeti, što je u središtu umovanja

Tko je igdje i spomenuo ukidanje vjerovanja, mišljenja, umovanja općenito??? Osim tebe naravno.

čija je spoznaja na nivou "čulne izvjesnosti" i koja samo prati što se događa bez da prema tome ima ikakav aktivni odnos; trebalo bi dakle ukinuti čitav pređeni put (samo)spoznaje, zaboraviti trenutak kad je čovjek (za razliku od životinje) postao svjestan sebe, i toga da postoji u svijetu prolaznih pojava, da u tom svijetu nije sam, itd td; ukratko trebalo bi uraditi nekakvu lobotomiju da bi se došlo do toga tvoga (do tvoje "istine" koja je "takva kakva jest, bez dodataka biti stvari/vjerovanja") kao i ukinuti čitavu civilizaciju.
Kad živiš isključivo u "čulnoj izvjesnosti" bez korištenja bilo kakvih umnih kapaciteta, s obzirom da si um odbacio kao neprijatelja koji samo stvara iluzije,

Meni ajme!

Vjerovanje ne treba dodavati istini, ni točnosti niti nekakvom znanju. Um nije neprijatelj, gluposti su "neprijatelj", kojih se slijepo držimo, zato što ih se smatra istinitima.

Istina nije moje tumačenje istine, nego ono što je neovisno od pogleda, tumačenja, reakcija...

tada otpadaju ne samo vjerovanja nego i sva moguća planiranja, poduzimanja bilo čega danas što će dovesti do nekakvih rezultata tek sutra, sve akcije i sva djela u čije povoljne rezultate/posljedice treba "vjerovati" da bi ih se uopće poduzelo (jer nisu instantne nego na njih treba čekati), itd itd ....

Korisnost, štetnost; napredak, razvoj, postignuća, moć... ugoda, neugoda; sreća, nesreća; ljepota, ružnoća; sviđanje, nesviđanje; dobro, loše; željeno, neželjeno" ljubav, mržnja; vjerovanje, nevjerovanje... bitno, nebitno... gubitak, dobitak; razna duševna raspoloženja, iskustva; smisao, besmisao; viša stanja svijesti, najviša... od svega toga istina ne ovisi! Dakle ničim tim i sličnim nije uvjetovana. Kakva god bila uvriježena mišljenja o istini.

Aha, a tko to ne očekuje nešto, tko se to "nečemu" ne nada, tko se to ne raduje unaprijed nečemu, tko to nema planove.... ?
Ti možda?
Da se nisi i rodio tako pametan i buddha-like, bez ikakvih uobičajenih radosnih djetinjih očekivanja raznovrsnih životnih avantura i nezaboravnih pustolovina... ?
Ne biva li radije da svi dolazimo na ovaj svijet u neizmjernoj radosti i sreći, a onda nas se "utiša" , reprogramira, stvori u nama strahove, koji nam u život privuku loša i bolna iskustva - nakon čega ne znajući bolje, zaključimo da su sva naša očekivanja bila "iluzorna" (samo zato jer ih nismo sebi uspjeli ispuniti) te se priklonimo nekakvoj depresivnoj filozofiji tipa "Život je besmislen, sve je iluzija uma, sve su laži i programi, bla bla bla... " ?

Pročitaj ovo ponovo i razmisli, po mogućnosti bez naklapanja i nabadanja.

"Razočarenje doživljavaju ponajprije oni koji željno očekuju nešto, koji gaje razne iluzije o nekom ili nečem, a iste se kasnije izjalove."

"Razočarenje" je jedna od tvojih pogrešnih premisa, jer u ovom slučaju svrstavaš to u pogrešne okvire - gledaš i tumačiš sve ovo kroz vlastitu prizmu.

Ovo je jedan od bezbroj očitih primjera kompliciranja nad jednostavnim stvarima. To samo objašnjava i dokazuje koliko si beskrajnim umotvorinama (za)kompliciravamo živote, te da nema tvrđih barijera od umnih. Iz "nesvakidašnje" perspektive nije teško uvidjeti (veliku) moć upravljanja iluzije/(samo)obmane nad životima ljudi. Uz naš nesmotren čin odobravanja.

[staro gunđalo]

Bagi9 kaže:

"Odjednom je sve nestalo iz naše stvarnosti. Čak i naši organizmi, psihički kao i fizički, nestali su iz našega osjetilnog opažanja. S obzirom da ne postoje nikakvi detalji niti kretanje u tom prividnom »ništa« ili beskrajnom praznom prostoru ne postoji nikakvo preobražavanje niti bilo kakvo stvaranje. A tamo gdje ne postoji stvaranje, ne postoji niti prostor niti vrijeme. Ipak, ovdje se prostor označava ogromnim oceanom svijetlosti.

Teško da se bilo gdje može pronaći ovakav direktan opis iskustva prosvjetljenja kako ga je Martinus ovdje opisao.

Među ostalim, klik u umu, znači kad nešto odjednom shvatimo/vidimo što prije nismo, i to je iskustvo prosvjetljenja uma u tom momentu.

To što tebi Martinusov koncept ne odgovara, jer nije u skladu s tvojim poimanjem, ne znači da ga možeš tako diskreditirati govoreći da nije prosvjetljen.

Moja poimanja nemaju nikakvu težinu, zato što stvari jesu takve kakve jesu ili nisu kakve izgledaju unatoč vjerovanju u njih.

Dakle nikakva duboka iskustva, čak i najdublja iskustva bez misli i osjećaja da nas ima, nisu jamstvo da smo se oslobodili tereta iluzije, bio on sladak ili gorak. Čim je sladak ljudi smatraju da su prosvijetljeni. Naročito ak su imali iskustva nekakve svjetlosti, stekli neke moći i tome slično.

[Nea--]

zato što stvari jesu takve kakve jesu ili nisu kakve izgledaju unatoč vjerovanju u njih.

Znači, spoznao si Istinu.
Wow

Što ti je to donijelo... ?
Što čovjeku donosi spoznaja Istine?
(Istine s velikim I jer je to ona prava i jedina istina koja je takva kakva jest bez obzira na nas, tj izvan nas je pa joj mi ne možemo ništa jer ne ovisi o nama)


Last but not the least: Za koga su "stvari takve kakve jesu" i kakve su to one, i što su to uopće "stvari"?

[Bagi9]

staro gunđalo kaže:

Među ostalim, klik u umu, znači kad nešto odjednom shvatimo/vidimo što prije nismo, i to je iskustvo prosvjetljenja uma u tom momentu.



Moja poimanja nemaju nikakvu težinu, zato što stvari jesu takve kakve jesu ili nisu kakve izgledaju unatoč vjerovanju u njih.

Dakle nikakva duboka iskustva, čak i najdublja iskustva bez misli i osjećaja da nas ima, nisu jamstvo da smo se oslobodili tereta iluzije, bio on sladak ili gorak. Čim je sladak ljudi smatraju da su prosvijetljeni. Naročito ak su imali iskustva nekakve svjetlosti, stekli neke moći i tome slično.

Ti još nisi objasnio tvrdnju: 'Martinusovo prosvjetljenje, koje to nije'
Na osnovu čega ti to tvrdiš. Ne vidim tu nikakve argumente.

Martinus je na jednom predavanju rekao da je on jedno s Ocem pa su ga pitali kako može reći nešto takvo (vjerojatno su mislili da je to rezervirano samo za Isusa).
On im je odgovorio da može tako govoriti jer govori samo istinu, a to je istina.
Martinus kaže da će svako biće, razvijajući se, jednom doći do toga stanja 'božije svijesti' gdje će imati razvijenu kozmičku intuiciju i uvid u sve zakone Kreacije, stanja u kojemu će moći doći do odgovora na bilo koje pitanje jer je intuicija najfinija energija koja sve prožima.
No, za razlku od drugih učitelja( nisam se susreo sa takvim konceptom), on tvrdi da se biće,nakon milijardi godina provedenih u duhovnim svjetovima i 'primarnoj božjoj svijesti', vraća u materijalne svjetove(zbog principa zasićenja) gdje gubi primarnu božiju svijest i ulazi u 'sekundarnu božiju svijest'.
Takav ciklus se odvija tokom dana i noći kad je biće budno tijekom dana, no gubi svijest tijekom sna (osim ako nije prosvjetljeno, tada i u tom slučaju ostaje budno).
To su dva temeljna životna načela: odmor i aktivnost koji se izmjenjuju u svim tim životnim ciklusima(dan-noć, proljeće-ljeto-jesen-zima/godišnji ciklus, ciklus reinkarnacije,spiralni ciklusi).

Buda je isto rekao: „Budan sam i blažen, ničim što postoji nisam okužen.“
Martinus tvrdi da je jedno s Ocem i da je to njegovo iskustvo.
Mene ovdje stvarno zanima na osnovu čega ti tvrdiš da Martinus nije prosvjetljen?