Huh huh, dosta toga sam napisala u životu ali nisam nigdje objavila, vjerojatno zato što se osjećam kao da izlažem svoju vlastitu dušu na "izvolte". Evo da probijem led jedna kratka priča koju sam nedavno našla. Napisala sam je s 20 godina, u jednom drugom dobu i drugoj emociji.
Any kind of feedback is more than welcome
Dogodilo se to prije dvije godine. Šetao je mirno, polako...staloženim korakom uz sam rub trotoara, vješto izbjegavajući užurbane prolaznike. Osjećao je sreću a i zadovoljstvo se prikralo tu negdje pružajući mu duboko ispunjenje i mir. On, Patrick M. biti će Otac. U dobi od 29 godina uspješno je obavio svoju "
misiju". Postat će otac. I zbog te činjenice nije mu se nigdje pretjerano žurilo, hodao je bez nekog određenog cilja promatrajući zgrčena lica koja su prolazila, utopljena u nekim svojim mukama, planovima, odredbama. Ljuti, zabrinuti, umorni..pa čak i bezizražajni...zar je to svijet koji očekuje njegovo dijete? Tog trena sreća je malo posustala, osmijeh je izblijedio a njegovo lice prilagodilo se masi prolaznika. Oštri trnci straha neumoljivo su lupkali po toj činjenici...postat će otac.
To je bila zadnja misao njegovog funkcionirajućeg cjelovitog bića. Probudio se, ako bi se moglo reći da je spavao, nakon dvije godine. Pretpostavio je da leži. Sam. Prljav. Smrdljiv.
Pokušao je nešto izustiti ali nije mogao. Pokušao je pogledati gdje se nalazi ali ga oči nisu slušale. Pokušao je i zaplakati ali suze kao da su presušile.
A tada je začuo njen glas, kao odnekud izdaleka dolepršale su njene toplo obojane umilne riječi. Mekano i rastezljivo, ispunjavajući sav taj nepostojeći prostor.
-
"Ljubavi...kako si danas? Sve će biti bolje...hoće, hoće šećeru moj.."
Oćutio je miris bagrema zapleten u njenu kosu i tenutak kasnije osjetio nježan dodir ženskih prstiju. Njenih prstiju...
Želio je vrištati, pitati...znati. Podigla mu je glavu, tankoćutni dodir zamijenio je surovi, bezosjećajni metal.
-
"Napokon je stigao, samo za tebe"
Tipkanje. Namještanje. Zvuk strujnog napajanja. Napokon, njegove oči su progledale nesvjesne činjenice kako je pogled ionako tek subjektivan pojam. Gledao je u malu sobu, bez prozora, samo s niskim ulaznim vratima. Odvratno bljuzgavo sivi zidovi prošarani pokojom žućkastom linijom. Željezna konstrukcija zahrđalog kreveta. Smog, dim, što li? Nešto zagušljivo. Smrad. Truleži. I...ona..nepripadajuća. Predivna, dugokosa ljepotica u kričavo bijeloj haljini. Hej, tu haljinu je nosila kad ju je prvi put upoznao! Teškom mukom okrenuo je glavu. Pomaknuo stopalo. Podigao ruku. Na djelomično drvenom uzglavlju, veoma neuredno bile su urezane riječi "
Nada umire zadnja". Nekakva uspomena, udaljena svjetlosnim godinama zatreperi- njegova slabašna ruka koja urezuje iste riječi. Kada je to bilo? Gdje je uopće?
-
"Čuješ li me? Patrick? Reci nešto!"
Pogledao je u nju i odgovorio. Misao je došla prirodno, kao da je do maloprije razgovarao s njom. Osjetio je prašinu u dugo ne-upotrebljavanim ustima. Zakrkljao je i trebalo mu je neko vrijeme dok najzad ne izusti:
-
"Čujem te...prekrasna si..ovaj...što se dogodilo?"
Ona je uzdahnula i rukom otjerala pramen nemirne crvenkaste kose s čela. Namjestila je nešto na njegovoj glavi.
-
"Možda sada. Patrick? Čuješ li? Molim te reci nešto..."
Glas joj je sada podrhtavao, bila je na rubu plača. Nije shvaćao.
-
"Čujem te, zaboga, Anna! Što se događa??"
-
"Patrick...ako me čuješ...ovo čudo ne funkcionira. Zvat ću....zvat ću...možda će ga popraviti, onda ćeš me čuti, znati...bit će sve u..."
Nije dovršila, zaplakala je i izletjela iz sobe. Nije raspoznao što je iza vrata, uočio je samo tamu koja ju je u trenutku progutala. Vratila se malo kasnije, ušla je u sobu pričajući s nekim. S kim? Zar je poludjela?
-
"Evo, sve sam namjestila! Zašto ne govori??" -stanka-
-
"Jesam" Zar ne vidite? Točno prema uputama!" -stanka-
Osjetio je njenu histeriju.
-
"Jeste li nesposobni?? Evo, ovdje piše!" -stanka-
-
"Dala sam već sve što imam bezobraznici, popravite ga!" -stanka-
-
"Kako?? Ali jesam!! Lampica JE upaljena!"
Ponovo se rasplakala. Čak i tada je bila tako lijepa...
-
"Dala sam već sve što imam..." -stanka-
Oborila je oči i slomljeno izustila:
-
"..dobro onda...gubite se..."
Zaridala je bolno, uhvatila se za željezno-hladni krevet i jaukala. Dušu je prosula u toj sobici ali...bez učinka. Jer on i dalje nije reagirao. Dugo je plakala, jecala u svojoj agoniji potpuno sama. Znala je što treba napraviti. Znala je da nema povratka. Njegov metalni um nije radio, nije uspjela sve vratiti na staro. I sada će ga se trebati odreći zauvijek. To tako boli, kao da su joj Srce oduzeli.
A on je polako počeo povezivati raštrkane uspomene. U toj zagušljivoj sobici je ležao kada je bio dijete i bolovao od naprednog oblika kuge. Sjetio se kada je umrljan suzama urezivao te riječi u mekano-vlažnu drvenu površinu- "
Nada umire zadnja". Sjetio se i automobila što ga je pokosio 20 godina kasnije jer je samo na trenutak na onom rubu trotoara izgubio ravnotežu. Njenog vriska kada je vidjela što je ostalo od njega. Sjetio se da mu je plakala tiho na uho kako je izgubila njihovo dijete...sjetio se svega i samo je želio reći
"Volim te zauvijek"
Ali...nije stigao. Skinula je to nešto zapleteno oko njegove glave i njegove misli su izgubile pogled, sve se zacrnjelo, glas ga nije slušao. Jedino je mogao čuti...njen plač i ubrzane korake po sobi. Negdje u pozadini kao da je čuo neki lom a nakon toga...tišina. Neprekidna. Postojana. Tišina.
Nekoliko dana kasnije policija je provalila u stan. U prostranoj ali opustošenoj sobi naišli su na bolan prizor. Kroz polomljeni prozor je lepršala duga sijeda kosa mlade žene prepune bora i izmučenog lica. Krv iz dubokih posjekotina na glavi kojom je razbila prozor se već zgrušala i natopila tepih na kojem je ležao ostatak njenog mršavog, mlitavo ukočenog tijela. Malo dalje od razbijenog prozora, na sredini sobe ležala je okrugla, metalna lopta veličine ljudske glave, pažljivo umotana u plavu dekicu. To je sve što je ostalo od Patricka M.
Nije čuo razgovor policajaca niti osjetio kad su ga podigli. Mogao je čuti i osjetiti samo one podražaje koji su mu bili upisani u memoriju. Nije čuo kad su ga odlučili baciti na hrpu s ostalim ne-funkcionalnim "medicinskim otpadom".
Gdje je proveo ostatak svoje bezizlazne vječnosti. Razmišljajući. Čekajući. "svakog trena ton njenog milozvučnog glasa ispunit će ponovo prazninu". Pokušavao je pomaknuti barem jedan prst. Koji nije imao. Mislio je kako je upao u komu i kako je to prvi korak ka oporavku. Vjerovao je kako će ga njen glas vratiti u stvarnost. Maštao je o zagrljaju. Još jednom dodiru njene ruke. O njenim mekim usnama...i novim prilikama.
Nada ionako...
umire zadnja, zar ne?
Linearni mod
