Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost > Mali literarni kutić

Mali literarni kutić Vaše pjesme, priče, romani...

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 23.10.2009., 22:52   #1
Za Interpola...

Ovu temu pokrećem radi Interpola...ali otvorena je za sve

Krivo smo se sporazumjeli...ili sam te ja krivo skužila...nisam napisala niti jedan komentar predstave a sada nisam imala vremena niti posebne volje za takvo pisanje...

Naravno tih par pričica koje sam do sad napisala...dakako...ne sramim se, ovako...ovo je primitivna komunikacija...razvijena i veoma napredna ali po meni primitivna dosta...

dakle...pošaljem ti koju želiš od ovih (znam da nije neki izbor (i kratke su) ali eto...tek sam počela i vidjet ćemo koliko će se to držati...voljela bi da me drži bar pol života...):

1. O tome kako se raspao jedan umjetnik
2. H2O
3. Nepoznati pisac
4. Sve džaba
5. Čajanka

pa biraj...nisam sigurna smiju li birati i ostali koji nisu Interpol...al...mislim da tema nije baš pretjerano zanimljiva...tak da što god kažem vjerojatno će izabrati jedino Interpol...tak da biraj...ili birajte...koliko imate/imaš godina (pitanje za Interpola) ?
ćelavapjevačica is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.10.2009., 21:39   #2
Moja tema, jupi!

Prema naslovima izabrat cu br. 1 , a , jel smijem dvije? u tom slucaju molim i broj 5

godina imam, hvala na pitanju, ne zelim reci koliko pa onda mozes zakljuciti da sam prilicno star

No to također valjda znači da sam pročitao puno toga pa da mogu donositi potkovane sudove o pricama koje se pisu...s druge strane, mozda i meni treba recenzent pa se pripremam vjezbajuci na drugima
Interpol is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.10.2009., 10:51   #3
Ako nešto jako želiš cijeli svijet se uroti da to i dobiješ

O tome kako se raspao jedan umjetnik

Na daskama se nalazio klavir za kojim je već deset godina sjedio umjetnik. U ljevoj je ruci držao guščje pero pokušavajući njime naslikati remek djelo.

Njegove su se umjetnine slabo prodavale unatoč sramotno niskim cijenama. Znao je da mu nitko ne bi kupovao djela kada bi cijene označavale njihovu pravu vrijednost. Ta cijena ionako nije postojala jer se novac ne može mjeriti s obogaćenim duhom publike. Ipak cijene su bile ispisane ispod melodija. Umjetnost ga je hranila.

Da, ljudi bi rekli da je bio siromašan jer je imao par starih dasaka, drveni klavir koji nije bio u najboljem stanju i jedno očerupano, guščje pero. Umjetnik je bio svjestan da mu te daske život znače. Za klavirom su nastajale najšarenije slike, a perom najnježnije melodije. Najvrednije što je imao nitko mu nije mogao oduzeti. Maštu je uvijek nosio sa sobom jer je ona bezgranična čarolija kojom je imao sve. Ponekad bi ipak povjerovao ljudima. Ako je to bilo najvrednije što je imao da li je uopće posjedovao išta vrijedno?

U razmišljanju su ga omele debele, crne kazaljke sa vrha crkvenog tornja iz središta urbanog trga. Taj je jadni tridesetogodišnjak sasvim izgubio pojam o vremenu. Da li je već blještilo romantike obasjalo ta nezahvalna ljudska bića ili se užarena kugla topila kapljuć vruće, crvene suze po nemarnicima? Godišnja su se doba brzo izmjenjivala. Nije postojala osoba koja je sa sigurnošću mogla reći koje je godišnje doba bilo. Nije ih se moglo razlikovati jer je svjetlom nebeskom dolinom uvijek bilo proliveno sivilo i jednoličnost. Beskrajnim su se plavetnilom sljevale gorke kapi ljudske nečisti iz olovne kante.

Opet je začuo one gromadne, teške kazaljke koje su se strovaljivale jedna za drugom otkucavajuć dosadan, ujednačen ritam već godinama. Nije ih podnosio. Ne zbog samog vremena već ljudi. Ljudi su bili ti, krivci koji su nerazmišljajući neprestano pokretali te glomazne kazaljke.

Ljudi su se rađali sa tri noge, a ta je treća još bila i drvena. Pa opet i s tom su trećom, drvenom nogom bili nestabilni. Eto, te je varalice i rasipne lupeže nazivao ljudima. Dopustite mu da ih tako zove iako bi se i sami ljudi uvrijedili. Trebalo ih je izbaviti? A kako? Nisu imali vremena ni jesti pa su jeli tako zvanu brzu hranu. Oni najdeblji pretvarali su se u svinje. Valjali su se u blatu vlastite proždrljivosti. Za rep su potezali sve one izbezumljene magarce znajuć da ti tupoglavci nisu u stanju lupiti kopitom pa su ih utapale u lokvama škrtosti. Najbitnije je bilo plivati u oholosti što dulje. Onaj koji bi ostao zadnji u srditosti i još popio nečist licemjernosti bio bi nagrađen jednim zelenim papirom koji se kao u najbistrijoj vodi caklio njegovim sljepim očima.

Mlada je djevojka obučena u drago kamenje i ovijena bisernom ogrlicom oko tijela hodala na potpeticama. Njenim su se glatkim licem urezale bore. Dok se onakva zatupljeno smiješila ispali su joj zubi. Grbavi je nos s velikim madežem stećen umjetnim putem naglasio njenu rugobu. Pogledala se u staklo jednog izloga. Zaključivši da je najljepša nastavila je šepati ulicom dok se njena tanka, ispucala kosa vijorila vjetrom.

Ulicama su stupali metalni roboti. Kada bi se koji od njih pokvario i osjetio bol podmazali bi ga uljem gluposti.
Krtice su se podvlačile podzemnim tunelima pazeći da im Umjetnik ne pokaže sunce.

Kako im onda pomoći? Nisu mu dali vrijeme. Trčali su bez glava. Pa upravo je umjetnost ta koja obogaćuje duh i odvlači od brzine života. Čime ako ne umjetnošću odvući ljude od grube realnosti? Ona je snaga. Samo ih je želio podsjetiti na one sitnice koje život znače čineći ga potpunim. Kako da im pokaže prave vrijednost koje njihove oči ne vide? Oni ne cijene umjetnost!

Ti su mu se ljudi gadili. Bio je ljut na ta bezlična stvorenja. Još više iz razloga što bez njih nije mogao živjeti. Ovisio je o njima. Prožimala ga je takva gorčina na samu pomisao na njih. Njegovi su osjećaji padali u vodu, a djela ostajala neprimjećena. Nikoga se nisu dojmila. Što je to značilo? Bio je nesiguran. Mučio se postavljajući si pitanje kakav je on to umjetnik.

Sve je bilo jednolično. Prosjek je progutao krajnost. Umjetnik se od malena borio u krajnosti zbog svoje beskrajne talentiranosti. Gledajuć redom njegova djela mogla se vidjeti njegova veličina. Na žalost to nitko ne može potvrditi jer nitko nikada nije vidio melodije njegova umijeća. I ludim je smatran jer se ludost većine razlikovala od njegove.

Na drvenom se klaviru nalazila bočica s tintom. Umočio je u nju pero. Misli su mu letjele. Nije se mogao usredotočiti. Baš kada je uspiješno pomislio da je staložio misli perom je odglumio melodiju koja nije ostavila nikakav trag. Tinta se na peru već osušila. Bio je nervozan. Desnom je nogom lupkao po papučici klavira. Ideje su se stvarale jedna za drugom gotovo same od sebe. Likovi su se rađali iz glave umjetnika. Mogao je stvoriti život. Nije imao vremena razraditi ideje. Sve su ostajale nedovršene. To ga je činilo nesretnim. Sve te silne misli koje su bile izmješane umarale su ga. Usprkos tome postajao je euforičan. Nije mogao zaspati. Ako bi zaspao propustio bi neku važnu misao koja bi možda bila toliko jaka da bi je uspio dovršiti. San si sada nikako nije mogao dopustiti. Čak i da je želio zaspati ionako ne bi mogao jer je bio odveć rastresen.

Smeđa, razbarušena kosa padala mu je preko lica. Bilo mu je vruće. Nosio je košulju boje kave. Podfrknuo je rukave košulje do lakta i malo je raskopčao. Kapljice znoja spuštale su mu se niz lice. Kapnuvši na pod pretvorile su se u krv.

Vodio je unutarnju agoniju. Bojao se za sebe. Ruke su mu se zojile. Trljao ih je o samterice. Bio je iscrpljen. Zvuk kazaljki na satu koje su otkucavale vrijeme brže no ikad odjekivao je kroz pustoš. Probijale su mu uši. Teško je disao. Osjetio je veliki pritisak u glavi. Ruke su mu podrhtavale dok je zadnjim snagama perom stvarao melodiju. Genijalan ili lud, nije bio siguran. Tresao se. Bez umjetnosti jednostavno nije mogao. Ona je bila njegova opsesija. Počeo je rasti. Glavom je lupio o ljudsku granicu nisko postavljenu. I raspao se na tisuću komadića. Užarena se kugla i dalje topila kapljuć vruće, crvene suze po metalnim robotima koji su kao i prije složno stupali ulicama.

A jedna je sjajna zvijezda zasjavši beskrajnim sivilom razbila jednoličnost.




Čajanka

Neke su gospođe s ogromnim, ljetnim šeširima sa vrpcama pile čaj sa gospodom sa cilindrima. Vodili su dugogodišnje, dubokoumne rasprave o filozofima. Jedna je stara dama tvrdila da Platon ima najšira pleća. Ostale su gospođe držale da Aristotel ima najuža pleća. Gospoda su pak mislila da najljepša pleća ima Sokrat jer je on bio zdrav. Bila je to više opuštena čajanka nego zamorna rasprava. Pijuckali su čaj i vodili neobavezan razgovor. Bilo je tu vrlo zanimljivih mišljenja i argumenata o plećima velikih filozofa. Svi su se složili u jednom- o Aleksandru Velikom ne može se raspravljati u ovom kontekstu jer on ipak nije bio pravi filozof iako je vjerojatno imao najšira pleća jer je njima branio svoj narod. Po njima je i dobio nadimak: Branitelj! Jedna je gospođa upozoravala staru damu:
„ Pijte čaj, ohladit će se.“ Stara je dama bila zauzeta svojim džepnim satom zbog kojeg nije čula upozorenje: „Eto, još stoji, a navila sam ga.“ Tada ih je sve zapuhnuo ljetni povjetarac. Vrpce sa šešira prekrile su gospođama oči, a gospodi su na oči pali cilindri. Kada su maknuli prepreke sa očiju ugledali su staru damu kako leži na podu. Bijela se haljina koju je nosila, u blatu činila još bjelijom. U ruci je držala razbijeni, džepni sat čije su se kazaljke sada okretale. Jedna je gospođa skinula bijelu rukavicu sa ruke i tanašni prst umočila u preostali čaj stare dame: „ Hladan je.“ „ A lijepo sam joj rekla“, dodala je druga. ŽIVJELI!

Eto!
I da...za pravopis nisam baš sigurna...
Rekla bih, uživajte kada bi bila malo samouvjerenija...
Svakako bih voljela da mi iskažete svo svoje dragocijeno mišljenje...svaka pozitivna kritika (pozitivna u smislu dobronamjerna) je dobro došla!

Puno Hvala!
p.s. Baš sam nestrpljiva...
ćelavapjevačica is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.10.2009., 14:48   #4
Bas sam zadovoljan, price su ti dobre
Evo potrudio sam se i malo redigirao ovu prvu, dotjerao manje nezgrapnosti i ispravio malo sintakse i pravopisa. Ova druga prica je zgodna crtica koju ne treba puno doradjivati.

Ucinio sam manje izmjene izraza i recenica, s ciljem izgladiti pricu na nekim mjestima i s jos vaznijim ciljem, da se razdvoji lice pripovjedaca od lika umjetnika, jer se u tvojoj verziji to dvoje ponegdje preklapalo...kod ovakve price mislim da je vazno da citatelj vidi kad se iznosi ono sto misli ili cini lik same price od zapazanja pripovjedaca. Ako se lik price i sam pripovjedac ne mogu odvojiti, onda izgleda kao da se pokusava uvjeravati citatelja u nesto, to onda postaje neprecizno i malo pretenciozno. Zato je bolje da sam lik odvojeno od pripovjedaca diskutira s citateljem, jer time lik dobiva samostalnost nuznu da bi bio uvjerljiv, i citatelju time daje mogucnost da sam prosudi o iznesenom.

Sama prica mi se kako rekoh svidjela, lijep stil i mastovito izrazavanje treba pohvaliti. Ritam price je isto tako dobar, fino se izmjenjuju prizori iz umjetnikovog svijeta i iz svijeta u kojem on zivi. Kraj mi se takodjer svidja i ima smisla.

No, ponegdje se ipak nalaze recenice koje odstupaju iz sadrzaja na tom mjestu, ili je meni promakla njihova smislenost. Te recenice su u kurzivu. Na tim mjestima moze se ili razraditi dalje ideju, kako bi se sve uklopilo u cjelinu,(to je moj prijedlog) ili ako se zeli kratku pricu, recenice maknuti.

Evo verzije koju sam ja priredio, kao hobi urednik >

Quote:
Na daskama je stajao klavir za kojim je već deset godina sjedio umjetnik. U lijevoj je ruci držao guščje pero pokušavajući njime naslikati remek djelo.

Njegove su se umjetnine loše prodavale unatoč vrlo niskim cijenama. Mislio je da mu nitko ne bi kupovao djela kada bi cijena označavala njihovu pravu vrijednost. Prava cijena ionako nije postojala jer se novac ne može mjeriti s obogaćivanjem duha publike. Ipak, cijene su bile ispisane ispod melodija. Umjetnost ga je hranila.

Ljudi bi rekli da je bio siromašan jer je imao par starih dasaka, drveni klavir u lošem stanju i jedno očerupano guščje pero. Umjetnik je znao da mu te daske život znače.

Za klavirom su nastajale najšarenije slike, a iz pera najnježnije melodije. Najvrednije što je imao nitko mu nije mogao oduzeti. Bezgraničnu čaroliju kojom je imao sve, maštu, uvijek je nosio sa sobom. Ponekad bi ipak povjerovao ljudima. No ako je to bilo najvrednije što je imao, je li uopće posjedovao išta vrijedno?

U razmišljanju su ga omele debele, crne kazaljke s vrha crkvenog tornja na središtu urbanog trga. Taj je jadni tridesetogodišnjak sasvim izgubio pojam o vremenu. Je li već blještilo romantike obasjalo ta nezahvalna ljudska bića, ili se užarena kugla topila kapajući vruće, crvene suze po nemarnicima? Godišnja su se doba brzo izmjenjivala, a nije bilo osobe koja bi sa sigurnošću mogla reći koje je godišnje doba. Doba se nisu mogla razlikovati jer je svijetlom nebeskom dolinom uvijek bilo proliveno jednolično sivilo. Beskrajnim su se plavetnilom slijevale gorke kapi ljudske nečisti iz olovne kante.

Opet je začuo te gromadne, teške kazaljke koje su se strovaljivale jedna za drugom, već godinama otkucavajući dosadan, ujednačen ritam. Nije ih podnosio. Ne zbog samog vremena već zbog ljudi. Ljudi su bili ti krivci, koji su bez razmišljanja neprestano pokretali te glomazne kazaljke.

Ljudi su se rađali na tri noge, a ta je treća još bila i drvena. Pa opet i s tom su trećom drvenom nogom bili nestabilni. Eto, te je varalice i rasipne lupeže nazivao ljudima. Trebalo ih je izbaviti? A kako?

Ti ljudi nisu imali vremena ni jesti pa su jeli takozvanu brzu hranu. Oni najdeblji pretvarali su se u svinje. Valjali su se u blatu vlastite proždrljivosti. Za rep su potezali izbezumljene magarce znajući da ti tupoglavci nisu u stanju lupiti kopitom pa su ih utapali u lokvama škrtosti. Najbitnije im je bilo plivati u oholosti što dulje. Onaj koji bi ostao zadnji u srditosti i još popio nečist licemjernosti bio bi nagrađen jednim zelenim papirom koji se kao u najbistrijoj vodi caklio u njegovim slijepim očima.

Mlada je djevojka tijela obučena u drago kamenje i ovijena bisernom ogrlicom hodala na potpeticama. Njenim su se glatkim licem urezivale bore. Dok se takva zatupljeno smiješila ispali su joj zubi. Grbavi je nos s velikim madežem stečen umjetnim putem naglasio njenu rugobu. Pogledala se u staklo jednog izloga. Zaključivši da je najljepša, nastavila je šepati ulicom dok se njena tanka, ispucala kosa vijorila vjetrom.

Ulicama su stupali metalni roboti. Kada bi se koji od njih pokvario i osjetio bol podmazali bi ga uljem gluposti. Krtice su se podvlačile podzemnim tunelima pazeći da im Umjetnik ne pokaže sunce.

Kako da im onda pomogne? Nisu mu dali vremena, trčali su bez glava. Pa upravo je umjetnost ta koja obogaćuje duh i odvlači od brzine života. Čime da odvuče ljude od grube realnosti, ako ne snagom umjetnosti? Samo ih je želio podsjetiti na one sitnice koje život znače, čineći ga potpunim. Kako da im pokaže prave vrijednosti koje njihove oči ne vide? Oni ne cijene umjetnost!

Ti su mu se ljudi gadili. Bio je ljut na ta bezlična stvorenja. Još više iz razloga što bez njih nije mogao živjeti. Ovisio je o njima. Prožimala ga je takva gorčina na samu pomisao na njih. Njegovi su osjećaji padali u vodu, a djela ostajala neprimjećena. Nikoga se nisu dojmila. Što je to značilo? Bio je nesiguran. Mučio se postavljajući si pitanje kakav je on to umjetnik?

Sve je bilo jednolično. Prosjek je progutao krajnost. Umjetnik se od malena borio s krajnostima zbog svoje beskrajne talentiranosti. Njegova djela su redom opisivala njegovu veličinu. Nažalost to nitko ne može potvrditi jer nitko nikada nije vidio melodije njegova umijeća. I ludim je smatran jer se ludost većine razlikovala od njegove.

Na drvenom se klaviru nalazila bočica s tintom. Umočio je u nju pero. Misli su mu letjele. Nije se mogao usredotočiti. Baš kada je pomislio da mu je uspjelo staložiti misli perom je odglumio melodiju koja nije ostavila nikakav trag. Tinta se na peru već osušila. Bio je nervozan. Desnom je nogom lupkao po papučici klavira. Ideje su se stvarale jedna za drugom, gotovo same od sebe. Likovi su se rađali u glavi umjetnika. Mogao je stvoriti život. Ali nije imao vremena razraditi ideje. Sve su ostajale nedovršene. To ga je činilo nesretnim. Sve te silne misli koje su bile izmiješane umarale su ga. Usprkos tome postajao je euforičan. Nije mogao zaspati. Ako bi zaspao, propustio bi možda neku važnu misao koja bi možda bila toliko jaka da bi je uspio dovršiti. San si sada nikako nije mogao dopustiti. Čak i da je želio zaspati ionako ne bi mogao jer je bio odveć rastresen.

Smeđa, razbarušena kosa padala mu je preko lica. Bilo mu je vruće. Nosio je košulju boje kave. Zavrnuo je rukave košulje do lakta i malo je raskopčao. Kapljice znoja spuštale su mu se niz lice. Kapnuvši na pod pretvorile su se u krv.

Vodio je unutarnju agoniju. Bojao se. Ruke su mu se znojile. Trljao ih je o hlače od samta. Bio je iscrpljen. Zvuk na satu koji je otkucavao vrijeme brže no ikad odjekivao je kroz pustoš. Kazaljke su mu probijale uši. Teško je disao. Osjetio je veliki pritisak u glavi. Ruke su mu podrhtavale dok je zadnjim snagama perom stvarao melodiju. Genijalan ili lud, nije bio siguran. Tresao se. Bez umjetnosti jednostavno nije mogao. Ona je bila njegova opsesija. Počeo je rasti. Glavom je lupio o nisko postavljenu ljudsku granicu. I raspao se na tisuću komadića. Užarena se kugla i dalje topila kapajući vruće, crvene suze po metalnim robotima, koji su kao i prije složno stupali ulicama.

A jedna je sjajna zvijezda zasjavši beskrajnim sivilom razbila jednoličnost.
Moje cestitke na pisanju i pozdrav!
Interpol is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.10.2009., 15:22   #5
Hvala!
ne znam...nekak mi niste uvjerljivi...ne vjerujem svojim pričama...ne vjerujem ni u što trenutačno...uopće mi je sebično, bezobrazno i umišljeno reći da su te priče moje, da su ti likovi moji...ne znam...malo bi pisala o nekim savršenim likovima...ali mislim da nemam dovoljno hrabrosti i snege za to...uopće ne znam kako sam uspijela stvoriti ove...čini mi se kao da su tuđi, kao da su postojali prije no što sam ih stvorila...

Nego, što mislite, koliko imam godina? Što bi rekli?
Pa morate mi otkriti koliko imate vi...?
ćelavapjevačica is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.10.2009., 17:02   #6
O skromnosti, vidim da toga imas na vagone...

Pa dobro, ovako generalno, cije su price i likovi ako ne tvoji? OK, radi se o tome da su svaciji pa ako oces i bozji ako su dobri...ako su pak bezze, onda su ipak samo tvoji

Bojati se da ispadnes sebican i bezobrazan tako sto ces reci gle ovo sam ja napisala ovo je moje... pa to meni nije bas uvjerljivo, da te parafraziram.

Meni se cini da je ta prica napisana onak u cugu odjedanput za jedan sat, i da nije poslije toga doradjivana...u tom slucaju, mislim da nije losa, kao sto sam i napisao, ima dobrih stvari, mislim da je citljiva i da ju je napisao netko sposoban pisati.

Savrseni likovi, ko su to, Supermen, Tarzan? Ne kuzim

A zasto inzistiras na godinama, zasto je to sad tako vazno? Tu diskutiramo o pisanju, tvoje pitanje je bilo koliko valja to sto pises i hoce li to itko citat, a ja sam ti napisao sto mislim o pricama i tvom pisanju....

Naravno trebas razmisliti jesu li moje primjedbe na mjestu ili ne pa se prema tome ravnati...ako to uspijes nije ti ovo uzalud

Zadnje uređivanje Interpol : 25.10.2009. at 17:08. Reason: popravak smajlica
Interpol is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.10.2009., 17:19   #7
Hm....mislim da se ne kužimo...ovak općenito, možda...ali ne onu srž...čini mi se da svak vidi svoje i da zapravo pišemo o različitim stvarima...

Te priče i ti likovi...oni su više od nekih likova, od likova koje sam JA smislila...oni su vjerojatno već postojali, samo ih je trebalo malo skupiti...i dati im obris jednom crnom linijom...dati im sjenu...odnosno možda je bolje i više...da likovi jesu sjena...ali čija? To likovima daju pisci, pjesnici...
Mislim da oni postoje...da su oko nas...kao zrak...trebamo ih samo osvijestiti...i smatram ih živima...ne mogu reći da su moji, da su te priče moje, to su njihove priče, njihovi životi...onda se ponekad smatram sebičnom...a znam da sam im ja zapravo dala taj obris...ali da nisam ja možda bi netko drugi...

...lijepo da sam sposobna pisati...haha kako se mišljenja razlikuju...jedan mi je dečko rekao da je prenatrpana, da ima previše toga u tom kratkom tekstu...ali meni se to baš sviđa...da je tak puna...inače bi se razvodnila i poprozrirnila..."Umjetnik" je prva priča koju sam napisala...preklapaju se pripovjedač i lik? Sjajno! oni žive zajedno...da pripovjedač nije ispričao priču...lik ne bi postojao...nitko ne bi znao za Umjetnika...pripovjedač ju je ispričao s nekim razlogom...s nekom emocijom...preklapaju se...oni su jedno...imaju istu ideju...istu želju isti smisao postojanja...normalno je da se preklapaju...

...ne nije dorađivana...jer nije napisana onak u cugu...i zato mi je taj dečko i rekao da je prenatrpana jer sam puno mislila...i trpala riječi i riječi i slike i emocije...nisam dopustila ikakav prazan prostor...al mislim da to nije priča koja se može doradit...to je više od samo priče...ona mi puno znači...ona je spoznaja...njome sam si zapravo samo rasvijetlila put...pokušala shvatiti...razjasniti...lakše mi je kad mišljenja i emocije kažem na glas ili napišem...da vidim i čujem kaj to sve imam u sebi...da shvatim sama sebe...

...savršeni su...to su likovi s kojima bi voljela popiti čaj! Koji mi trebaju kako bih mogla piti čaj ili recimo...jesti kestene! likovi s moćima su daleko od savršenih...

a godine...one su jako bitne...neki mi kažu da nikada ne bi rekli po pisanju i načinu razmišljanja u nekim stvarima da imam 15, odnosno sad...16 godina...godine su bitne...to je iskustvo...pisanje mi samo pomaže da si otvorim ovaj svijet na neki lijepši, lakši način...pomoću njega ga otkrivam ali isto se tako u njemu sakrivam...i to je zapravo ono što toliko obožavam kod njega...ja se tek rađam...te su priče moj pogled na svijet...na stvarnost i imaginarno...ovisi koliko vi imate godina...što ste po struci...to je vaš svijet...možda drugačiji od moga...možda me možete posjetiti (ili se možemo...jedan drugog) s nekom putovnicom...a možda smo u EU...a možda su naši svijetovi županije iste države...a možda i parkovi nekog grada...a možda...smo lišće na grani nekog kestena, nekog dalekog parka...
ćelavapjevačica is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.10.2009., 21:46   #8
OK, sve sto si napisala je u redu i nemam na to nikakav prigovor

Meni se ne cini prepuna prica, samo ima par mjesta gdje kao da nema prijelaza s jednog u drugi motiv, pa sam onda predlozio da se na tim mjestima jos nesto doda i razradi a moze se i maknut te nakalemljene (po meni) recenice, ako ne zelis prosirivati pricu

To o cemu ja pricam, razdvajanje i ostalo, je stvar tehnike, ja shvacam da je tebi to u drugom ako ne i trecem planu i ti imas potpuno pravo na to, dakle ti mozes pisati kako god hoces i to bih ti i preporucio

Da ponovim, imas pravo reci da ti likovi postoje i da te price postoje a da si ih ti samo uhvatila...
Moj savjet da kazes kako su price tvoje se nije odnosio na to, ja cak ne vidim problem da mogu istovremeno biti ti likovi kako si rekla samostalni i njihove price kako si rekla samo spustene na tvoj papir, a da price mogu biti tvoje - jer ne vidim tko bi te mogao optuziti za sebicnost. publika )ako je bude) nece jer je i publika sebicna a ni sami likovi isto nece valjda imati nista protiv - buduci da su savrseni, ne? Savrseni likovi se ne ljute.

Godine su bitne, samo ima i bitnijh stvari prema kojima su godine smijesne. Ovakvu tvoju pricu moze napisati (ocito!) netko s 15 godina a vjeruj mi da slicnu pricu moze napisati i netko od 55, u dobroj prici se ne vide godine.

Pozivam te da nastavis s pisanjem i da nam s vremena na vrijeme pokazes neku pricu, evo vidis da ima i nas koji citamo.
Interpol is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.10.2009., 23:06   #9
fala, u svakom slučaju!
ćelavapjevačica is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 10:13.