moja nema tipične tantrume, nego često ishisterizira kad nije po njezinom (a naravno da je riječ o nerazumnim zahtjevima) i voza nas ko mlade majmune - te sad bi ovo, pa ipak ne bi,pa bi, pa ne bi, pa bi ono itd.... a kad popizdiš i ozbiljnim tonom kažeš 'sad je dosta' krene drama, plakanje, odustajanje od igre, jela ili što god radila u tom trenutku.
jako je zahtjevno dijete, jako ovisno o nama
u parku se ne želi igrati s ostalom djecom, uglavnom mi moramo biti blizu nje (u zadnje vrijeme se povlačimo na klupu ili sastrane)
kad se odmaknemo, plač, dernjava
jako je posesivna, jako ljubomorna, druga djeca ju baš i ne zanimaju, ne pronalazi radost u igri s njima nego samo u igri s nama
jako je napredna u intelektualnom smislu
na testiranju je riješila test za petogodišnje dijete, a ima tri i pol
no emotivni razvoj ju koči
oduvijek je takva, nikad nije voljela puno ljudi oko sebe
nije se dala nositi nikome osim nama
gdje god idemo s njom uvijek joj moramo biti u vidnom krugu
osim što nas izluđuje svojim ponašanjem
jadni smo jer se nije uklopila ni u vrtić
djeca ju izbjegavaju jer je postala gruba prema njima (grebe, stišće...)
ona ne žele ići u vrtić, ali mora pa je sad počela protestirati na taj način (nije da je tek krenula, ovo joj je druga godina već)
očajni smo
razgovarali smo i sa stručnjacima, s tetama u vrtiću, pedagozima, psiholozima
kaj ja znam, nema tu čini mi se prevelike pomoći
osim razgovora, razgovora i razgovora
ja ju ne mogu na silu odvojiti od sebe jer se bojim da ću time poslati krivu poruku
kako da ona sama nauči kontrolirati svoje emocije i kako da bude samostalnija i socijaliziranija s djecom?
uglavnom ju više zanimaju odrasli, s njom se može razgovarati kao s predškolskim djetetom (bez zajebancije), ali u drugom aspektu zaostaje
i po novom, postaje agresivna
Linearni mod
