promjena svijesti?

[Mathan]

Kad sam bio dijete znao sam spontano doživljavati određenu senzaciju svijesti koju ne mogu definirati. Možda bi mi netko od vas mogao reći o čemu se tu radi?

Odjednom bih osjećao određeni "pomak" u svijesti i identitetu, kao da promatram sve iz neke šire perspeltive - moje ime i prezime zvučali bi mi ful strano i osjećao bih se kao da ni moje tijelo ni predmeti koji me okružuju nisu stvarno tu, kao da sam ja nešto drugo. Osjećaj je bivao skroz intenzivan.

Najbliži način da opišem taj osjećaj je ovaj: Svima se dogodilo da ste u kinu i ful ste zadubljeni u neki film tako da potpuno zaboravite da ste tamo. Film završava, a vi odjednom shvaćate da ste u kinu i da to film nije "realan" (ovaj osjećaj se izgubi kad se zadubiš u film). To je takav isti osjećaj, samo što odjednom skužim da - svijet i stvarnost "nisu stvarni!?"

Može li mi tko pomoći da skužim kakva je to senzacija i što sam to doživljavao kao dijete?
Hvala.

[ugly duck]

e to i mene zanima...

[fantasy.girl]

Mathan kaže:

svijet i stvarnost "nisu stvarni!?"

mozda ono sto mi mislimo da je stvarno zapravo i nije... mozda smo mi necije figure, ko u simsima i netko s nama upravlja... nekad mi je cak i ta ideja dosla do glave... a svijet... hm... to je relativno sto smatramo pod time... jer kako je i dokazano nismo sami...

[ugly duck]

fantasy.girl kaže:

jer kako je i dokazano nismo sami...

daj dokaz

[fantasy.girl]

ugly duck kaže:

daj dokaz

procitaj misterije svijeta ili pogledaj koji dokumentarac o tome...

[Galileo]

fantasy.girl kaže:

procitaj misterije svijeta ili pogledaj koji dokumentarac o tome...

Da si ti pročitala Misterije Svijeta, shvatila bi da nema niti govora o tome u njima, već se jedino NLO-i spominju (čak niti A. C. Clarke ne govori što su oni) u zbirnom poglavlju o nepoznatim pojavama na nebu....

[ugly duck]

Galileo kaže:

Da si ti pročitala Misterije Svijeta, shvatila bi da nema niti govora o tome u njima, već se jedino NLO-i spominju (čak niti A. C. Clarke ne govori što su oni) u zbirnom poglavlju o nepoznatim pojavama na nebu....

[zephir]

ugly duck kaže:

a je se lipo rugat a?...

[Sum]

Mathan kaže:

Kad sam bio dijete znao sam spontano doživljavati određenu senzaciju svijesti koju ne mogu definirati. Možda bi mi netko od vas mogao reći o čemu se tu radi?

Odjednom bih osjećao određeni "pomak" u svijesti i identitetu, kao da promatram sve iz neke šire perspeltive - moje ime i prezime zvučali bi mi ful strano i osjećao bih se kao da ni moje tijelo ni predmeti koji me okružuju nisu stvarno tu, kao da sam ja nešto drugo. Osjećaj je bivao skroz intenzivan.

Najbliži način da opišem taj osjećaj je ovaj: Svima se dogodilo da ste u kinu i ful ste zadubljeni u neki film tako da potpuno zaboravite da ste tamo. Film završava, a vi odjednom shvaćate da ste u kinu i da to film nije "realan" (ovaj osjećaj se izgubi kad se zadubiš u film). To je takav isti osjećaj, samo što odjednom skužim da - svijet i stvarnost "nisu stvarni!?"

Može li mi tko pomoći da skužim kakva je to senzacija i što sam to doživljavao kao dijete?
Hvala.

[Sum]

Sjećam se, tada sam još bio dijete...tek sam prestao spavati u dječjem krevetiću...da sam usred noći, neposredno prije ili tokom spavanja znao odjednom upasti u nekakvo stanje za koje nisam znao što mi se zbiva, ali je ostavljalo tako jak utisak na moju malenu dušu da sam jednostavno ostajao bez riječi i "uživao".

Naša je kuća bila na padini brijega, u "starom selu", dijelu jednog prekrasnog malog mjestašca koje je imalo i "novo selo" a koje se nije tako nazivalo. S prozora sobe u kojoj sam spavao pružao se pogled prema sjeverozapadu: na široko polje u daljini, na vesele tužne vrbe i topole uz korita rijeka i jablane pored novog mosta. S desne, pogledom preko livade, terasiranih vinograda i groblja s čempresima jedna planina u daljini, jedna bliže, a još bliže strmo šumovito brdo što se pogrbljeno izdiglo na rubu polja i po njemu posute kuće: gore visoko u osoju stare i male, dolje niže nove, pretežno sagrađene od šezdesetih godina naovamo.

Znao bih navečer sjediti u prozoru, na bijelo okrečenom maltene metar širokom zidu stare kamene kućetine i gledati u daljinu...

...kako zalazi sunce dajući magličastim oblacima svaki tren neku drugu nijansu krvavo narandžastih i purpurnih boja i kako se proporcionalno sa silaskom velikog vatrenog diska u kućama i oko njih pale žućkaste zvijezde, svijetla, električne krijesnice. Znao sam napamet točno gdje se koje od njih nalazi, premda kod mnogih od njih nisam nikada ni bio.

Baš taj prizor budio bi me u snu. Ne iz sna. Posmatrao bih ista takva svijetla, rekao bih u polusnu i premda nisam znao što i kako, nerijetko bi se dešavalo da bi se ona odjednom primaknula, tako blizu da sam imao osjećaj da nisu svijetla ta koja su se pomakla, nego ja. Ne "ja" kao tijelo u vremenu i prostoru, nego moje oči, moja "svijest". Ja sam bio ta svjetla, i ona su bila ja.

[Sum]

Izduženje nogu, zzzzum u glavi, okrenuta perspektiva: ono što "bi trebalo" biti vani, odjednom je unutra, 180 stupnjeva perspektiva, gledanje iz više perspektiva odjednom kugla-pogled, filmski efekti: ja se vraćam unatrag, a u isto vrijeme se cijeli "scenario" miče ustranu ko kod brzog pokreta kamere, matrix-style i još bolje jer se ovdje ne vrti na razini filma kojeg gledam, nego na kinesteziološkoj razini - u mom filmu. Osjećaj da je glava toliko velika (ne u pejorativnom smislu ) a da su noge negdje tamo dolje, negdje dalekoooo, dalekoooooo.........


Nestajanje razlike između subjekta i objekta -- što sam skužio i "zaključio" tek kasnije.


((Vrtiti očima, namještati u najbolji položaj: dolje lijevo , switch kao kad se switchaš u slici Mc Eschera...))



Sam opis ovog "fenomena" (koji se uvijek dešavao post festum, nakon povratka u svijet riječi i opisa) nije možda toliko uzbudljiv koliko su bili "osjećaji" ili točnije rečeno OSJEĆAJ koji bi se pritom manifestirao. Toplo oko srca, ko bubreg u loju, ko u bumbaku. Znao sam da je to smisao spavanja kao odmora. Smisao očiju. Ljepota. Osjećaj SVE - MIRA.

SVE-MIR...

[Sum]

Ne znam da li sam ikome pričao o svemu tome, znam samo da su jutra koja su slijedila ovakvim noćima bila kao iz bajke. Bio sam odmoran, frišak, pun radosti prema svijetu i svemu, jednom riječju vedar. Opet moram spomenuti, svi opisi i amaterski pokušaji hvatanja u riječi došli su tek kasnije. Tada nisam "znao", nisam još bio čuo ni za izmijenjena stanja svijesti, ni za lucidne snove, ni za psihu, kao ni za "čežnju za povratkom u maternicu", da citiram Siegmunda Floyda



Kako je sve to prestalo, ne sjećam se, sjećam se samo da su mi često pofalila "moja mala svijetla" onda kad su se prestala pojavljivati, ili kad se ne bi primaknula, nego me ostavila da iz daljine gledam njihovo bijedo treperenje. Intuitivno sam znao da njihovo blaženo približavanje ima veze s pokretima očnih jabučica, s promjenama pogleda i da je uvijek bilo popraćeno nezamijenjivim kinestetskim senzacijama...

...ali ponekad - i to sve češće - nije dolazilo do zooma Ova me činjenica ostavljala tužnim, na neki način neispunjenim, jer su svijetla odnosno osjećaj koji ih je popraćao bio nešto najljepše s čim nikakva druga radost nije mogla konkurirati

Bilo kako bilo, ubrzo su svijetla ostala samo u blijedim sijećanjima. Znao sam, ali i to sve rijeđe, da je jednom postojalo nešto što mi je značilo najviše; katkad bi se sjetio svojih svjetala, ali kako to već biva s reminescencijama snova, nisam više niti bio siguran da li su bila tako stvarna ili sam ja u svojoj dječjoj maštici iskonstruirao nešto od ničega.
Nestala su - možda zato što sam im s vremenom pridavao manje vrijednosti, posebice nakon što su me su me s vremenom tiho i bez napora uvjerili da je vanjski "objektivni" "racionalni" svijet jedini stvaran te da kao takav posjeduje prioritet ispred svih ostalih stanja koja se u očituju u njemu, primjerice snova u kojima se na kaotične načine manifestiraju dijelovi tj. ostaci sjećanja i neizraženih želja iz - naravski - "stvarnog" života.

Trebalo je proći dosta vremena da svijetla ponovno postanu aktualna.

Iako sam svo to vrijeme mislio da su zauvijek izgubljena i da su stvar prošlosti, u različitim sam situacijama znao primjetiti osjećaj - ne tako intenzivan, ali opet veoma sličan onom koji je pratio približavanje svjetala.

I onda, jedne noći - booom - svijetla su opet bila tu, svježa i čarobna kao uvijek



...nastavit će se....eventualno...

[Sum]

Eh, samo još da napomenem nešto, pošto će se ova teme prije ili kasnije dodirnuti fenomena svjesnih snova...

Puno su se puta ovdje spominjali lucidni snovi, na internetu ima milijun stranica o takvim fenomenima, ima knjiga en masse o tome i nekako je tužno da nisam vidio da je itko ikad spomenuo jed(i)nu bitnu stvar. Osim par iznimki, kojima su puke senzacije ionako sporedne.

Koja je to bitna stvar ?


Pa to da vidiš kako um može projicirati čitave svjetove, još stvarnije nego je ovaj naš vanjski, "budni" "objektivni". Kad u snu shvatiš da sanjaš, istovremeno i ujedno shvaćaš i da "vani" sanjaš snove. Budne

Kad se čovik probudi u snu i zna da sanja - ujedno zna i da je sve oko njega nestvarno, jednako stvarno, slika u njegovom umu - ON.

Malo sam se odmaknuo od Mathanove linije, ali nema veze.


Pozdrav svima, posebno imenjaku


Slobodno pitajte što vas zanima

[Sum]

Mathan kaže:

Najbliži način da opišem taj osjećaj je ovaj: Svima se dogodilo da ste u kinu i ful ste zadubljeni u neki film tako da potpuno zaboravite da ste tamo. Film završava, a vi odjednom shvaćate da ste u kinu i da to film nije "realan" (ovaj osjećaj se izgubi kad se zadubiš u film). To je takav isti osjećaj, samo što odjednom skužim da - svijet i stvarnost "nisu stvarni!?"

Veoma dobra usporedba

Ajde pričaj još malo o njoj. S "druge strane"....

Prenesi usporedbu iz kina u "stvarnost i svijet" i piši o tome. Pliz. Baš me zanima što ćemo uočiti....što će se dogoditi kad završimo sa zadubljivanjem u film zvan stvarnost

[Mathan]

Nisam to doživio već dugo, ali me intrigira.
Čudno je, ali imaš neki osjećaj kao da je tek onda sve u redu... Kao da je svijet zaista samo film... I kao da je to stvarno stanje stvari, a ne tvoj život dok si obuzet njime. Kao da si u tom stanju zapravo "kod kuće"...
Na neki način se prestaješ poistovjećivati sa svojim tijelom i identitetom... (iako si cijelo vrijeme prisutan).
Sjećam se da bih u tim trenucima namjerno razmišljao o svojemu imenu i prezimenu, koje mi se činilo tako strano, neobično i udaljeno od mojega identiteta.
I intenzivan osjećaj da sam se probudio iz onoga što nazivamo "stvarnošću"...

[ugly duck]

Mathan kaže:

Nisam to doživio već dugo, ali me intrigira.
Čudno je, ali imaš neki osjećaj kao da je tek onda sve u redu... Kao da je svijet zaista samo film... I kao da je to stvarno stanje stvari, a ne tvoj život dok si obuzet njime. Kao da si u tom stanju zapravo "kod kuće"...
Na neki način se prestaješ poistovjećivati sa svojim tijelom i identitetom... (iako si cijelo vrijeme prisutan).
Sjećam se da bih u tim trenucima namjerno razmišljao o svojemu imenu i prezimenu, koje mi se činilo tako strano, neobično i udaljeno od mojega identiteta.
I intenzivan osjećaj da sam se probudio iz onoga što nazivamo "stvarnošću"...

ma kakvi... meni tek onda nije sve u redu..
ne razmisljam previse u takvim trenucima (a osobito ne o imenu i prezimenu) osim o tome kako da se vratim u "normalu".
ako je tebi tada sve super zasto ne ostanes u tom "stanju"?!
ili se i bez truda vratis na staro?!
kad ti se to dogodi? jel uocis tocno taj tren kad te "izbaci"? ja da... ali sam onda ko u snu kad sanjas nesto cudno i neobjasnjivo... cudno je ali se ne pitam zdravorazumski zasto? ili kako?...

[Mathan]

ugly duck kaže:

ma kakvi... meni tek onda nije sve u redu..
ne razmisljam previse u takvim trenucima (a osobito ne o imenu i prezimenu) osim o tome kako da se vratim u "normalu".
ako je tebi tada sve super zasto ne ostanes u tom "stanju"?!
ili se i bez truda vratis na staro?!
kad ti se to dogodi? jel uocis tocno taj tren kad te "izbaci"? ja da... ali sam onda ko u snu kad sanjas nesto cudno i neobjasnjivo... cudno je ali se ne pitam zdravorazumski zasto? ili kako?...

Ne bih rekao da je sve "super", jednostavno je... drugačije. U tom trenutku je to "ono pravo", a stvarnost "ono nestvarno koje promatraš odnekud". Ne mogu ustvrditi da je tome tako, niti pretjerano kontrolirati to stanje, ali osjećam isto određenu potrebu da se vratim (odnosno, "uključim"). A ne izbaci me baš u trenu... više nekako "u valovima" ili postepeno. Treba koja minuta... I da, malo si kao "mamuran" kad te izbaci.. baš kao nakon nekog sna, dobro si to primijetio.

[fantasy.girl]

Galileo kaže:

Da si ti pročitala Misterije Svijeta, shvatila bi da nema niti govora o tome u njima, već se jedino NLO-i spominju (čak niti A. C. Clarke ne govori što su oni) u zbirnom poglavlju o nepoznatim pojavama na nebu....

naravno da ima... zato se i zovu misterije, no ona je trazila konkretan dokaz a toga nema, vec samo indikacije...

[Ah, sto se moze!]

Cujes neki djelovi mozga rade bez naše volje (rekao bih veci dio mozga). taj fenomen je slican onome dejzavu, nis posebno

[ugly duck]

Ah, sto se moze! kaže:

Cujes neki djelovi mozga rade bez naše volje (rekao bih veci dio mozga). taj fenomen je slican onome dejzavu, nis posebno

pa da... i tebi je to nis posebno...
kakav si ti covjek ....