Umro je najveći hrvatski pjesnik Danijel Dragojević

[parsifal]

https://www.jutarnji.hr/kultura/knji...jevic-15429859

1) Koliko imate njegovih knjiga ? ( Na Njuškalu se cijene njegovih knjiga kreću od 100 do 500 eura

2) Koju njegovu pjesmu volite ?

3) Što mislite zašto su J.D .Salinger i Danijel Dragojević odbili sve intervjue i kontakt sa ''javnošću ''. Što mislite o tom postupku ?

[Lizzie M]

Mene nervira ta nedostupnost odnosno teška dostupnost njegove poezije. Elitistički je, zatvoreno. Škrto, nedemokratski.
Ja bih to sve na internet stavila.
Nisam gotovo ništa čitala od njega, možda nešto u Zarezu prije sto godina, ali daleko je to od poznavanja nečije poezije. Žao mi je zbog toga, ali me i ljuti, jer nije do nas, kao publike, zajednice u našem hrvatskom jeziku.

[Hagne]

Postoje neke pjesme na internetu, no dostupne su u knjižnicama, dakle nije nitko kriv što se nekomu ne da u knjižnicu.

Mene, baš suprotno, živcira ta dostupnost pisaca i elitizam populističkog maltretiranja osobama pisca. Bježim recimo od svakog natpisa o Novaku da ga zadržim za sebe što više.

Danijela sam čitala, čitat ću i čitam četvrtkom. O njemu sam pisala, slušala predavanja, čitala što se dalo iščitati, ali ponajprije o njegovoj poeziji, nije me zanimao on sam toliko. Njega sam osjećala i osjetim u onom što piše.

Najdraža mi je pjesma Ograda, ne jer je najbolja. Najdraža zbirka Kornjača i drugi predjeli. Nemam nijednu knjigu, jer kad sam našla dvije u antikvarijatu, bile su za moj tadašnji budžet preskupe.

Cijenim Danijelovu sekluziju i ljubomorna sam na taj postupak. Mislim da je čovjek volio život, a ne njegove paslike, mislim da se klonio svega jer je volio doživjeti bez brujanja u glavi i objašnjavanja što je pjesnik htio reći.

[FeetF1]

Što mislite zašto su J.D .Salinger i Danijel Dragojević odbili sve intervjue i kontakt sa ''javnošću ''. Što mislite o tom postupku ?

Vjerojatno su hjteli više dati naglasak na to da smai proniknemo u njihovo djelo nego da ga oni promoviraju, objašnjkavaju i sl.
Možda su i po prirodi bili povučeni te nisu voljeli publicitet.

Hagne kaže:

Mene, baš suprotno, živcira ta dostupnost pisaca i elitizam populističkog maltretiranja osobama pisca. Bježim recimo od svakog natpisa o Novaku da ga zadržim za sebe što više.


Najdraža mi je pjesma Ograda, ne jer je najbolja. Najdraža zbirka Kornjača i drugi predjeli. Nemam nijednu knjigu, jer kad sam našla dvije u antikvarijatu, bile su za moj tadašnji budžet preskupe.

Tapiserija

Stojim usred riječi kao da je to negdje
i kažem neću temu. Kažem nekome kao da znam kome
neću temu. Što je zamišljeno a nije došlo
neka je okruglo i nevidljivo. Pripravan za
nepravilnosti, nesretan slučaj: njegovom rukom,
svojim slovima. Pustim li brod da klizi linijom
koju je stvorio, slijedim li put njegovog
kratkog daha, na mene će dim veći od svake riječi.
Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!
A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički
vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza,
duga rečenica za one koji umiru.
Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres,
veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica,
zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak.
Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno.
Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?
Nestalo je mjesto. Izgorilo.

Ograda

Dolazeći u posjet vidio sam veliku rupu
na žičanoj ogradi duševne bolnice i pomislio
kako nikada neću biti tako nešto potrebno,
otvoreno i utješno. Kroz mene neće nitko ući
niti izaći, nisam okrenut istovremeno na obje
strane, unutra i vani, ne čekam nikoga.
Što sam ja prema jednom običnom prolazu
kojega su želje nedopušteno napravile,
kojega želje održavaju i ni trenutak
ne ostavljaju samog? Čak se i kos
izgleda s visoke grane sprema
proletjeti kroz njega.

Link

[Garofeeder]

Najveci hrvatski pjesnik? Zbilja? Po kojem kriteriju?

Genijalna anketa. Gdje je odgovor: Citao sam ga, nista posebno?

[ekaliopa]

parsifal kaže:

3) Što mislite zašto su J.D .Salinger i Danijel Dragojević odbili sve intervjue i kontakt sa ''javnošću ''. Što mislite o tom postupku ?

Mislim sve najbolje, duboko poštujem, fasciniraju me takve osobnosti.

U tajne njihovih odluka sigurno nećemo prodrijeti, ali možemo analizirati, ma kako se to možda njima ne bi svidjelo ili se konkretno Dragojeviću ne bi svidjelo (Salinger je komunicirao sa svojom obožavateljima određenim kanalima, nije bio skroz odsječen od svijeta; njegov skroman način života u povlačenju, dao mi je puno materijala za razmišljanje još davno kad sam ga proučavala). U jučerašnjem RTL Direktu Mojmira mu je posvetila djelić pažnje, sa zaključkom u stilu "Budući da nije volio to, to i to, nećemo mu smetati." Učinilo mi se na trenutak da je Dragojević u nečem gadno pogriješio kad se nije baš toliko "dao svijetu na uvid", osim svojim djelima. Djelo je važno, sve ostalo može, ali i ne mora ići u paketu. Djelo može biti i nematerijalno, recimo u sferi humanitarnog djelovanja ili u bilo čemu gdje je potrebna samo topla riječ i podrška ili neki potez kojim ćeš pomoći nekome, ostale trivije su suvišne.

Volim (auto)biografske priče i dokumentarce o osobnostima/ličnostima s različitih područja djelovanja (književnost, glazba, film, umjetnost općenito, filozofija, politika itd.), zanimljivo je, ali isto tako prihvaćam da se netko jako "zakopčao" prema javnosti, davao minimalno intervjua (ili nikako) i nije mu bilo važno, tek da se revijalno izrazim, da netko zna koju boju čarapa preferira nositi i koju vrstu njege zuba je odabrao...ili nije odabrao.

Je li dovoljno samo djelo nekog umjetnika da ga se izloži svijetu, a sam umjetnik da ipak ostane u pozadini događanja? Dovoljno je, rekla bih.

Kako svijet ludo "napreduje" u gotovo histeričnom zamahu, divljem galopu, kad posredstvom društvenih mreža svatko postaje zvijezda svog života i na neki način svoja vlastita prostitutka koja praktički ništa svog osobnog nije ostavila po strani te je pritom (u boljem slučaju) masno naplatila ili prodala sve svoje intimno i privatno što se prodati može, ali jednako tako traži i odobravanje vječito znatiželjnog kruga kojem se izlaže (lajkovi kao duševna hrana, bolje reći hrana tog nesretno tvrdog, ali i nesigurnog ega, broj pratitelja kao ultimativna potvrda nečije "vrijednosti"), pojmovi poput privatnosti, diskrecije i samozatajnosti imaju sve veću težinu iz mog kuta gledanja na stvari (današnjeg kuta, moram to naglasiti.)

"15 minuta slave" vs. "15 minuta privatnosti".

Slava je teret, očuvana privatnost je blagodat.

Hagne kaže:

Postoje neke pjesme na internetu, no dostupne su u knjižnicama, dakle nije nitko kriv što se nekomu ne da u knjižnicu.

Mene, baš suprotno, živcira ta dostupnost pisaca i elitizam populističkog maltretiranja osobama pisca. Bježim recimo od svakog natpisa o Novaku da ga zadržim za sebe što više.

Danijela sam čitala, čitat ću i čitam četvrtkom. O njemu sam pisala, slušala predavanja, čitala što se dalo iščitati, ali ponajprije o njegovoj poeziji, nije me zanimao on sam toliko. Njega sam osjećala i osjetim u onom što piše.

Najdraža mi je pjesma Ograda, ne jer je najbolja. Najdraža zbirka Kornjača i drugi predjeli. Nemam nijednu knjigu, jer kad sam našla dvije u antikvarijatu, bile su za moj tadašnji budžet preskupe.

Cijenim Danijelovu sekluziju i ljubomorna sam na taj postupak. Mislim da je čovjek volio život, a ne njegove paslike, mislim da se klonio svega jer je volio doživjeti bez brujanja u glavi i objašnjavanja što je pjesnik htio reći.

Jako lijepo rečeno.

[eutow]

Što se tiče razloga za odbijanje intervjua i za "anonimnost" - što god on time htio postići, uvijek stoji da je bolje ne zamarati se tim pitanjem uopće, nego čitati (ili ne čitati) njegove pjesme. Naime, ili je čovjek bio "anoniman" iz principa, radi očuvanja privatnosti, iz želje da se kao ličnost ne ističe nego da pjesme budu u prvom planu, ili iz nekog egoizma, stava superiornosti prema plebsu, radi stvaranja posebnog imidža/brenda - u što bi se uklopio i njegov "embargo" na nova izdanja starih pjesama. Ako je u pitanju npr. privatnost, onda to treba poštivati. Ako je u pitanju branding, onda opet ne treba povjerovati u taj branding nego se držati bitnoga (pjesama).
Što se tiče dostupnosti, dosta se zbirki nađe u knjižnicama ili skenirano, tako da nije baš beznadno.

O Dragojeviću kao osobi, na koncu konca, znam jednako malo kao i o nekim drugim suvremenim književnicima koje cijenim. Ne vidim čemu tolika fama.
Budi rečeno da je do relativno nedavno na Hrvatskom radiju (3. program) radio kao urednik programa vezanih uz poeziju, nije da je bio neki pravi eremit. (Koliko se sjećam, dobio je otkaz na HRT-u u Hasanbegovićevo doba...)

[ekaliopa]

Malo off i on:

A propos privatnosti i očuvanja privatnosti...

Sjećam se, ima sad već 15+ godina, skoro 20ak, kad je fb bio najpopularnija društvena mreža, Zvonko Maković je u jednoj od emisija na tv rekao, otprilike, "Ne želim stalno biti prisutan u nečijoj svijesti", na temu sveopće prisutnosti, "ogoljavanja" na društvenim mrežama, podastiranja gotovo svakog aspekta svog života, privatnog i/ili poslovnog, stalne dostupnosti svima...Svidio mi se jako tadašnji njegov stav.

Nakon nekog vremena, kad sam još tu i tamo pratila neke otvorene profile, vidim da je ipak bio otvorio i svoj profil aktivno sudjelujući u "konstruktivnim raspravama". Uvijek me pratila ta njegova rečenica uz zaključak kako je i on napokon "popustio" jer otpor je, bit će, uzaludan. Samo rijetki se odupru.

Nešto slično kao i Tonko Maroević, još dalje u prošlost, koji je ne jednom znao naglasiti kako nema tv-uređaj u svojoj kući. Jednom prilikom, godinama kasnije (2012), na jednom predavanju Vesne Krmpotić u Dubrovniku, iskoristim trenutak da ga pitam je li i dalje ostao vjeran svom neimanju televizora u intimi vlastitog doma i on ipak potvrđuje da je to prošlo svršeno vrijeme. Otpor je, bit će, uzaludan.

Koji god "ekskluzivitet" da je netko izabrao, njegovo je pravo, i dalje jedino što je važno jest ono što nam netko ima za reći, njegovo djelo, misao, bilo što što je ipak htio dati i ostaviti svijetu oko sebe i budućim naraštajima, i tako svatko stvara svoj vlastiti "odnos" s nekim autorom, bez obzira na stupanj njegove (ne)dostupnosti.