Album tjedna Cat Power - Moon Pix (1998)

[vanchaaa]

"Abroad Tickets are expensive. So are the hotels. Names range from Rita to Juanita.
In walks a policeman, and what he tells you is: You are persona non grata in terra incognita."

—Joseph Brodsky

mogli ste primijetiti da u ovoj aktualnoj dvadesetki albuma tjedna izvlačim iz špila samo autore i autorice koji su se kroz svoju glazbu i stihove na neki način probijali kroz tradiciju kantautorske glazbe američkog sna (ili tragedije). pa se tako u tom nizu našla i jedna prava noćna mora... (doduše, zasad su tu dobro prošle isključivo predstavnice ženske američke tradicije, vidjet ćemo hoće li i dalje biti tako)...

...pa smo od močvarnog, kalifornijskog i holivudskog sna (plastično-hologramske!) lizzy grant došli i do ovog najogoljenijeg albuma chan marshall, znači redom baš dva albuma autorica koje su naizgled sušta suprotnost, a zapravo imaju nekih dosta zanimljivih podudarnosti. obje stvaraju snažnu melankoliju, no ovdje melankolija nastaje bez melodrame, iz stvarne tuge, nervoze i ranjivosti, gotovo hipnotički...

chan i lana, 2018

'moon pix' je četvrti album kantautorice cat power aka charlyn marie marshall. muzički i lirički vrlo jednostavan, u svemu elementaran, na kraju daje kompleksan rezultat, zvuk čije je slojeve moguće beskrajno analizirati. album pun soula, topao i autorefleksivan, naravno, s maksimalnim naglaskom na vokal, ali na način koji odgovara upravo i samo chan, koja od početka karijere pjeva nekako s lakoćom, gotovo lijeno (subdued?), bez da svoj glas dovodi do rubnih granica... kao da sjedi na svom trijemu, uz praznu cestu, i pjeva samo sebi.
scaruffi o albumu veli:

"The flute guides He Turns Down, a hushed, nervous penance worthy of Nick Drake. Marshall boasts one of the least remarkable voices in the history of singer songwriters, but at the same time it makes for one of the most moving, mesmerizing and original experiences in rock music, like when she croons the slow, waltzing dirge of No Sense."

dok lana uz svoj 'ultraviolence' pliva zapadnom obalom i lukama brooklyna, i testira granice svog glasa u tom west coast kontekstu, ovaj je album odsanjan usred južnjačkog ruralnog dijela amerike, a realiziran u australiji (daleko, što dalje, od mjesta gdje se san i dogodio):

"Stepping into Australia was stepping into something more positive and triumphant as a young woman.
I was, on purpose, choosing a path out of solitude. I found joy I had never felt; some part of the freedom I got there."


*

po izlasku njenog trećeg albuma, 'what would the community think', plan joj je bio odustati od glazbe. godine ’97. preselila je u portland, oregon, odlučila se povući ne samo iz glazbene karijere već i u osamu, trajno. tu negdje upoznaje svog budućeg (i fatalnog) ljubavnika, mladog i tada još prilično zajebanog billa callahana, s kojim počinje intenzivnu ljubavnu vezu i suživot na farmi usred doslovno ničega, u seoskoj kućici u prosperityju, južna carolina. upravo je to mjesto odigralo bitnu ulogu u nastanku ovog albuma, jer je nakon intenzivnog zajedničkog razdoblja uslijed nekog sukoba, na dulje vrijeme tamo ostala boraviti sama, i te jedne večeri proživjela snažnu hipnagogijsku halucinaciju, u kojoj je, kako je ispričala, prilično realistično proganjaju duhovi i osjećaj da će uskoro umrijeti:

"I got woken up by someone in the field behind my house in South Carolina," she explained. "The earth started shaking, and dark spirits were smashing up against every window of my house. I started praying to God to help me... So I just ran and got my guitar because I was trying to distract myself. I got a tape recorder and recorded the next sixty minutes. That's where I got the record."

"I was by myself for three months in the country, surrounded by fields. One morning I had a vision, woke up and could feel something beyond the trees outside my window. Then I heard a voice: ‘Chan, come and meet me outside and all the past will be forgotten.’ I remember sitting up in bed and saying ‘No!’ And when I said that, I felt as if something was coming fast, straight from under the earth, these dark spirits. I know that sounds completely insane. So I sprung out of bed and rushed into every room. Then they came, thousands of them, all up against the kitchen window. They were clear, black as night, trying to get into my soul. That’s when I grabbed my acoustic guitar. I thought that if people found my body, I needed to leave a tape. So I just played the songs that became Moon Pix. It was horrifying."

ova mračnija strana podsvijesti od samog je početka tematski bliska marshall u njenom radu, ali 'moon pix', iako taman, svijetli nekim dosta drugačijim sjajem, jer se fokusira upravo na tamu u njoj samoj, a opet, nekako rasvjetljava na van. dok gore spomenuti prethodni hvaljeni album prenosi osjećaj duboke boli i izražava tu bol prema van, usmjerenu prema onome tko ju je autorici i nanio, 'moon pix' je, naprotiv, album koji se okreće izrazito prema unutra, sažima i raslojava njeno mistično vantjelesno iskustvo i prevodi ga u formu glazbe.

introspektivan, nokturalan i intimistički album, ispunjen pjesmama koje iznose što znači biti duboko, neobjašnjivo, gotovo nepovratno... melankoličan. najzanimljivije od svega jest što je cijeli niz pjesama nastao praktično u toj jednoj, kako sama kaže, 'poremećenoj noći'.

*

no, da bi uopće bilo moguće ostvarenje ovakvog sna (ili, noćne more), u materijalnom obliku nosača zvuka, valjalo je otići što dalje od mjesta gdje san nastaje. iako ukorijenjen u njeno američko iskustvo, tek joj fizički i emocionalni odmak od doma, odlaskom u australiju, omogućuje pretočiti to što je proživjela u neku vrstu 'tanke psihodelije'. ne one doslovne psihodelije koja bi nastavila to što je započeto naprimjer u pjesmama jefferson airplanea ili, benda prigodnog naslova, the united states of america... prema svemu, iako album jako leži u 'američkom kanonu', zvuk je na kraju dosta neobičan i nevezan za mjesto, a sama glazba zapravo postaje komentar na glazbu, elaboracija klasičnih muzičkih obrazaca.

pristup joj je nepredvidiv, koristi atipične fraze i elemente, čak i multikultularan... od uvodne, očito namjernog naslova 'american flag', obrnutih sampleova, loopova i bubnjeva (preuzetih iz 'paul revere' beastie boysa), puhačkih glazbala u 'he turns down', buke grmljavine koja se provlači kroz 'say', jakih afričkih utjecaja u 'cross bones style' i covera velemajstora američkog kanona 'moonshiner', pa sve do završne 'peking saint' gdje načinom na koji prebire po žicama imitira istočnjačke motive (kineske žičane klasične instrumente)... chan oslikava svoju originalnu zvučnu sliku koja krajnje jasno iznosi njenu maglovitu melankoliju. odabir glazbenika omogućio joj je da viziju ostvari upravo onako kako je željela, slobodna usredotočiti se na emociju i vokal dok je glazba tu u službi tihe slutnje i komorne pratnje.

za sjajnu produkciju i instrumentalne aranžmane ovdje su velikim dijelom zaslužne dobre dvije trećine australaca dirty three, u vidu gitarista micka turnera i bubnjara jima whitea, te 'slučajni' tonmajstor i snimatelj matt voigt, koji o snimanju albuma govori ovako:

"We had a little amp in one room, her sitting in another room with a microphone and playing and singing at the same time. And it just sounded beautiful. I think she was very hard on herself. I mean, with her voice you hear all the emotion she puts in to her singing. She feels it a lot."

u suštini je ovo ipak američka glazba, baza je prije svega blues, folk i country, sve ono što nastaje iz ruralne amerike... bez nekih većih intervencija. zvukovno je također najčišći album autorice, u čitavoj njenoj diskografiji, čisti tanki tonovi, komorni ugođaj, kao da je sve snimano u maloj mračnoj sobi. no, za razliku od albuma koji smo nedavno imali priliku slušati, 'ultraviolence' lane del rey, ovdje nema nikakvih gustih tekstura, nije tako barokno i mokro. ipak, prisutna je snažna atmosferičnost, zvuk je jako slojevit iako oskudan i suh, ogoljen i minimalan. postignuto je to i kroz narativnost i progresivnost pojedinačnih pjesama, a da je pritom jasno izraženo usmjerenje prema naprijed, pa na kraju i albuma kao cjeline. čak i s tim odmakom od korijena i tradicije, chan nam ipak daje možda bitan komentar o (vlastitom) identitetu: nije bitno gdje si, jer gdje god ideš nosiš sam sebe. al od sebe pobjeći ne možeš.

"Identity means not having to have a home.
Awareness, for me, has something to do with not being at home.
Awareness of anything."

—Wim Wenders



cijeli album: tu


popis pjesama:

American Flag 3:30
He Turns Down 5:39
No Sense 4:50
Say 3:24
Metal Heart 4:02
Back Of Your Head 3:43
Moonshiner 4:50
You May Know Him 2:46
Colors And The Kids 6:35
Cross Bones Style 4:32
Peking Saint 2:24

opet, samo par izvora:
allmusic, piero, broadsheet.

[vanchaaa]

faše, raritetne fotke anno domini '98. su samo za tebe, a ova je posebno odabrana!

navečer sljedeća tema: chan i bill!

[FassGoHard]

Da, ova zadnja mi je uljepšala dan, znao sam da je pametna, to je zato jer je Vodenjak.

Osvrt ti je standardno odličan, zaista moram razmisliti što dodati. Morat ću malo prelistati tekstove da se podsjetim.

[FassGoHard]

Prvi put ju sad gledam u nekom intervjuu - strašno je nervozna i tjeskobna, pravi mamac za nekog borderline lunatika, dojam kakvog je Callahan znao ostavljati - barem po pričama - u ranijim etapama.

https://www.youtube.com/watch?v=EiKU6vKYEe8

Sad gledam stihove prve stvari s pobjedničkog Billova albuma, osobno ni ne želim previše istraživati ozbiljnost pjevane situacije:

It's the banquet of the starving girl
It's the banquet of the starving girl
She's gonna swallow glass
Meet strawberry rash
Coins in the crack
And beggin' her to piss

[majstor s mora]

Možda ću sad napisat totalnu glupost, al dok sam sluša ovaj album osjećaj mi je u nekim trenucima bia ka da slušam neku usporenu(i žensku) verziju Nirvane. Od njenog glasa(intonacije) sve do same svirke(pogotovo ciljam na gitarske rifove) mene je iz nekog razloga podsjećalo na Cobaina odnosno Nirvanu. Slobodno me ispljucajte ako mislite da sam u krivu

Vidim da Fass spominje neki intervju u kojem ova odiše tjeskobom i nervozom dok priča, a ja bi doda da je to stanje prenila i na ovaj album. Moguće da je to i jedan od razloga zašto me podsjetila na Kurta obzirom da mi je i on uvik tako djelova. Inače album je dosta težak(mračan, depresivan kako kome draže) bar ovako na prvo slušanje, al obzirom u kakvom je stanju autorica bila kad je snimljen to me ne bi tribalo čudit.

[FassGoHard]

majstor s mora kaže:

Možda ću sad napisat totalnu glupost, al dok sam sluša ovaj album osjećaj mi je u nekim trenucima bia ka da slušam neku usporenu(i žensku) verziju Nirvane. Od njenog glasa(intonacije) sve do same svirke(pogotovo ciljam na gitarske rifove) mene je iz nekog razloga podsjećalo na Cobaina odnosno Nirvanu. Slobodno me ispljucajte ako mislite da sam u krivu

Vidim da Fass spominje neki intervju u kojem ova odiše tjeskobom i nervozom dok priča, a ja bi doda da je to stanje prenila i na ovaj album. Moguće da je to i jedan od razloga zašto me podsjetila na Kurta obzirom da mi je i on uvik tako djelova. Inače album je dosta težak(mračan, depresivan kako kome draže) bar ovako na prvo slušanje, al obzirom u kakvom je stanju autorica bila kad je snimljen to me ne bi tribalo čudit.

Ovaj koji sam linkao - nije toliko tjeskobna, više je nervozna. To je iz vremena The Greatest, možda ne najboljeg, ali meni najdražeg.

[FassGoHard]

Vanča kaže:
"sljedeća tema: chan i bill!"

Misliš obraditi detalje njihove veze? O čemu se tu zaista radilo, je li ju on maltretirao?

[vanchaaa]

naći će se nešto, ali ima jako malo o tome. sad sam krenula čitati o albumu...
budem nešto još danas ubacila u lonac, jer preko tjedna ne stignem nikako.

i da, chan je i meni jedna od najnervoznijih osoba u intervjuima ikad, s tim da se to još intenziviralo zadnjih godina, otkako se razboljela. bude nesuvisla u govoru, skroz. ali bill! to je živa neugoda za osobu koja intervjuira, a gdje tek za njega. baš mu teško pada, ne ide mu.

a u pjesmama je majstor s riječima (meni jedan od top tekstopisaca danas).

[FassGoHard]

Kao glazbenik je majstor. S druge strane, sudeći po onom o čemu pričamo a i njegovoj autističnoj pojavi (našao sam samo jedan intervju) nije mi uopće jasno što je ona vidjela u njemu, objektivno nije joj ni do pete. No to je taj tip žene koji se zaljubi u tipa jer on sanjivo gleda u daljinu i ima kolekciju ploča od Fairport Convention.

[FassGoHard]

Chan Marshall zaslužuje bar 100 komentara dnevno pa da joj dignemo rejting.

Skockana i bosa (po običaju) kod Joolsa, mislio da sam ovo gledao i na HTV-u. Izvodi jednu od najljepših pjesama svih vremena.

[FassGoHard]

Pred 2 godine snimljen ovaj lijep Tiny Desk mini-set.

[majstor s mora]

FassGoHard kaže:

Chan Marshall zaslužuje bar 100 komentara dnevno pa da joj dignemo rejting.

Skockana i bosa (po običaju) kod Joolsa, mislio da sam ovo gledao i na HTV-u. Izvodi jednu od najljepših pjesama svih vremena.

FassGoHard kaže:

Pred 2 godine snimljen ovaj lijep Tiny Desk mini-set.

Moram primjetit da mi dosta ugodnije zvuči ovako uživo nego studijski(bar na ovom sitnom uzorku koji sam posluša). Ako ima još nešto na ovom tragu budi slobodan pa nas počasti ili ti Vanća pošto si virujem isto tako upoznata s njom priko live nastupa.

[vanchaaa]

FassGoHard kaže:

Chan Marshall zaslužuje bar 100 komentara dnevno pa da joj dignemo rejting.

Skockana i bosa (po običaju) kod Joolsa, mislio da sam ovo gledao i na HTV-u. Izvodi jednu od najljepših pjesama svih vremena.

je, krasno je ovo, ali ja bih izdvojila i ovaj čudesan nastup kod lettermana...
čist da se zna, iza nje su (u sredini) spomenuta dva gospodina iz dirty three
(na gitari mick turner, na bubnjevima jim white...), a dylan bi bio ponosan...

ipak mi je 'metal heart' jedna od njenih najvećih pjesama (ako ne i najveća)
i jedna od najtužnijih pjesama uopće, a i nalazi se na ovom njenom albumu.


može i ova izvedba iste + samo za fanove, onako kako je izvodi devedesetih.