Natrag   Forum.hr > Sport > Nogomet

Nogomet O loptanju nogom u širem smislu.
Podforumi: Navijači, Hrvatski nogomet

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 21.04.2017., 18:39   #1
Tražimo ekipu za hakl na Teatru snova i treba nam jedan iskusni Veteran!

Sponzorirana tema od Ožujskog. Živjeli!
__________________
Opširnije o sponzoriranim temama na Forum.hr i naručivanju
Sponzorirana tema is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.04.2017., 18:44   #2
Pozdrav svima!

Rene Bitorajac vam na primjeru pokazuje što se traži.

Ako si stariji tip za kojeg nitko zapravo ne zna koliko ima godina ili jednostavno imaš pregršt nogometnog iskustva, tebe tražimo! Bio si na više utakmica nego što možeš nabrojati, no sigurni smo da se dobro sjećaš legendarnih priča s gostovanja.

Ispričaj nam svoju najzanimljiviju priču s nogometnih gostovanja, bilo kao igrač ili navijač, jer ćemo jednog od vas odabrati da brani boje nogometnih Veterana u prijateljskog utakmici na Teatru snova! Tekst, slika, video… očekujemo najbolje priče.

Svoje postove napišite do 10.5., a pravila natječaja pročitajte ovdje. Ako svoju priliku vidite u nekoj drugoj ulozi, primamo i ostale tipove igrača na teatarsnova.ozujsko.com.

I da, nagrada u ovom natječaju je - Put i noćenje u Manchesteru, posjet stadionu Manchester Uniteda, 29. i 30.5.2017... i da, zaigrat ćeš u prijateljskoj utakmici na Teatru snova!

Stojimo vam na raspolaganju za pitanja.

Zadnje uređivanje Ožujsko : 21.04.2017. at 19:07.
Ožujsko is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.04.2017., 15:46   #3
KRONOLOGIJA JEDNE LJUBAVI



Ovo sam ja! Zovu me Dule i igram za veterane Dinama. Da, da, dobro ste pročitali za Dinamo, ali ne Zagreb, nego Dinamo Hidrel Novo Ćiće.



Pustimo sad njih, oni nisu tema ove priče. Znači, počinjemo:

1998. Svjetsko – Francuska
Ovo je moje prvi odlazak na jedno nogometno prvestvo. 22. godine, sve isplanirano do u detalja, ekipa, cuga i .... nisam otišao. Nisam dobio godišnji odmor. Tada sam mislio da mi je to najgori dan u mojem životu.

2000. Europsko- Belgija/Nizozemska
Repka se nije plasirala, ali nakon fijaska s mojim odlaskom u Francusku, ovo me nije pokolebalo. Nisam otišao u Belgiju, nego smo otputovali u Slovačku pratiti mladu repku . Pet dana čiste uživancije! Slika nemam. Zašto? Zato što je moj najbolji prijatelj ( danas, vjenčani kum) pet dana slikao po Slovačkoj i zadnji dan shvatio da u fotić nije stavio film! Film? Za one nešto mlađe, tada nije bilo digitalnih fotića.

2002. Svjetsko – Južna Koreja/Japan
Tu godinu pamtim po još jednoj ljubavi. Naime, bio sam zaljubljen u svoju ( tada to još nisam znao) buduću suprugu. Leptirići su letjeli po mom trbuhu, ljubav je bila u zraku i dao sam se od drage nagovoriti da ne idem na tako veliki put. To je bilo zadnji put da sam se dao nagovoriti.

2004. Europsko- Portugal
Ne, ne nisam se oženio. To sam ostavio za neparnu godinu. 2004. sam s ekipom krenuo na dva tjedna na Europsko u Portugal. Išli smo rent-a- carom. Radilo se, imalo se! Kako nam je bilo?




ja sam ovaj s pivom u ruci

Nikad neću zaboraviti tu euforiju na stadionu kad smo Francuzima zabili gol. Supruga je molila Boga da se što prije vratim, a ja sam molio Boga da ostanem što duže. Njenu želju je uslišao!

2006. Svjetsko- Njemačka
Koliko god sam se trudio da se sin rodi neparne godine, rodio se parne, naravno 2006. I supruga organizira krstitke 17.6. Bio sam na mukama, kako joj reći da ekipa kreče to popodne za Njemačku. Nakon krstitki za vrijeme ručka sam svima rekao da idem s ekipom. Neću Vam reći što mi je sve rekla dok me je vozila do Lisinskog. Ekipa je išla busom i spavali smo u busu. Tad se više nije imalo para. Naime, većina nas se poženila. Slika nemam. Otputovao u onom što sam imao na krstitkama. Znači, ništa!

2008. Europsko- Austrija/Švicarska
Sad već imam dva sina. Para još manje. Poučena prijašnjim iskustvom, supruga je krstitke za drugog sina organizirala neparne godine. Išli smo vlakom do Klagenfurta. Atmosfera u vlaku neopisiva. Uspio sam još jednom otići vlakom do Beča na utakmicu s Turskom. Oduzela mi je nekoliko godina života.



svaka slučajnost sa Žujom je namjerna

ovaj što drži Žuju u ruci je moj kum, on više ne slika

2010. Svjetsko- Južnoafrička Republika
Nismo se ni plasirali, pa nisam forsirao put. Tu sam dobio bodove kod supruge, mislim vjerojatno me ne bi ni pustila, pa nisam ni pokušavao pitati. Pratio sam ga u kvartovskom bircu.

2012. Europsko- Poljska/Ukrajina
Išli smo s kombijem i spavali u vrećama. Slike govore 1000 riječi.



opet ja s pivom u ruci


I da, supruga me i dalje trpi.

2014. Svjetsko- Brazil
Supruga je ostala bez posla. Ponovio se scenarij iz 2010.

2016. Europsko- Francuska
OPET Francuska i OPET ne mogu dobiti godišnji. Izgleda da mi Francuska ne leži. Ali kako kažu:“ nada umire zadnja“ Voila!




Prioriteti su se promijenili. Sada ljubav prema navijanju i dobroj utakmici prenosim svojoj djeci.
I na kraju koga volim više: nogomet ili obitelj? Jednako, bez jednog i drugog ne mogu.
Ovo nije kraj. Nastavak slijedi:

2018. Svjetsko- Rusija
KATEVG is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.04.2017., 16:02   #4
KATEVG, hvala ti na odličnim pričama i fotografijama! Sigurni smo da će se ova tradicija uspješno prenijeti na mlađe naraštaje.

---------

Ostali, što čekate? Koga vodimo u Manchester da zaigra nogomet na Teatru snova?
__________________
Vodimo fanove na tekme engleske Premier lige.

mojklub.ozujsko.com
Ožujsko is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2017., 14:53   #5
Poreč, here we come!


Ajme kad se sjetim! Cijeli tjedan adrenalin na vrhuncu, srce lupa k’o ludo. Dogovaram se s ekipom da iskoristimo subotu za odlazak na gostovanje. Ništa nas ne može zaustaviti da odemo na put iznenaditi našeg prijatelja i njegovu momčad. Ludilo! Opsesija za nogometom nikad veća. Nenormalno. Nisam mogao dočekati tu subotu, taj vikend, tu tekmu. Imao sam osjećaj da će to biti najbolji dan ikad. Jednostavno sam znao da će tako biti. Moraju pobijediti jer smo ih došli podržati, navijati za njih. To je slično onom osjećaju kad kao dijete dođeš s roditeljima u kino i tih sat i pol provedeš u čarobnom svijetu mašte u koji si ušao kroz neki ogromni dedin ormar gdje stane sva roba od uže i šire rodbine pa izletio u zemlju snježnih radosti. To se dogodi jedanput u 100 godina. Ili realno, nikad.

E pa mi smo dočekali svojih sat i pol dječje fantazije ulaskom u naš ormar, tj. kombi i zaputili se u Narniju na utakmicu godine: NK Jadran Poreč – NK Trnje! Ključna tekma za ulazak u 2.HNL! Ostavili smo naš najdraži nam Zagreb iza sebe kako bismo svog prijatelja podržali u njegovim nastojanjima da dođe od Trnja do zvijezda. U kombiju smo zagrijavali glasnice pjevajući navijačke pjesme pretvarajući se da smo najveći huligani, a zapravo nam je frekvencija glasova slična malim ljupkim slavujima. Tješim se s mišlju da bismo laganini mogli u Guinessovu knjigu rekorda kao jedini gostujući navijači u povijesti 3.HNL. Naravno, kad bi nas imao tko za prepoznati i predložiti jer je na tribinama brat bratu bilo 20 ljudi. No pusti te priče, bitno da mi uđemo u Josipovo srce kad ugleda svojih osam manijaka na tribinama porečke ljepotice. Inače, bila je užarena atmosfera na stadionu, ali ne zbog huka navijača već zbog sunca koje je većinu utakmice žarilo i palilo porečkim travnjakom. Realno, nismo neki navijači: s transparentima od kartona smo ličili na češke autostopiste, naše navijanje je usklađeno i harmonično k’o zadnja linija Trinidad i Tobaga, a većim dijelom utakmice smo bili potpuno neprimjetni i navijali na bljeskove, nešto poput igre onih plemenitih veznjaka sa zalizanom kosicom, znojnikom na sve četiri i preko čela te s desetkom na leđima. Naša navijačka snaga je ludost, sreća, osmijeh i radost zbog čega smo se i prikladno nazvali: Horde radosti. Nitko radosniji od nas dok gledamo našeg prijatelja kako postiže dva gola i asistenciju u 4-2 pobjedi nad Porečom!

Ova utakmica nije bila na naslovnicama La Gazzette dello Sport, El Mundo Deportiva ili L'Équipa. Nije popraćena ni u našim medijima. Ma čovječe, nitko normalan ni ne prati ovakve lige. Moglo bi se reći da je ova utakmica alternativa u mainstreamu nogometne kulture, kao da navijaš za Bournemouth u Premiershipu ili da ti je najdraži igrač Barcelone Lucas Digne. Jednostavno, moraš imati neki ekstra vrhunski poseban razlog da bi navijao za njih. Tipa da ti je mamino djevojačko prezime Malaga, da si ženu zaprosio u Nantesu, da si se kao klinac u Football Manageru forsao s Pescarom ili da ti je ujko iz Njemačke za božićne praznike ispod bora stavio šal Ingolstadta. Takve stvari se pamte i ostaju zauvijek u srcu. Ali, naša priča nije ni po čemu posebna. Ipak, sve sretne priče nalik su jedna na drugu. Našla se osmorica u Trnju koja se ujedinila u Fellowship of the Josip pod jedinstvenim motom: za prijatelja mi dali bi sve na na na na na na na na...
as anovic is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2017., 16:41   #6
Oče bit nastavak? Ko je sve iziša iz ormara na kraju?
ZinedineZidane is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2017., 17:44   #7
Nastavci nikad nisu dobri kao prvi dijelovi
as anovic is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2017., 19:36   #8
Quote:
ZinedineZidane kaže: Pogledaj post
Oče bit nastavak? Ko je sve iziša iz ormara na kraju?
sesve is online now  
Odgovori s citatom
Old 02.05.2017., 20:44   #9
as anovic, hvala ti na super prijavi.

Živio!
__________________
Vodimo fanove na tekme engleske Premier lige.

mojklub.ozujsko.com
Ožujsko is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.05.2017., 14:48   #10
Stigla nam je prijava od Mirka, a svi ostali imaju vremena do 10.5.

Bok, predlazem svog prijatelja Ivana Jelavića za kojeg smatram da definitivno zasluzuje ici u Manchester. Upoznao sam ga na utakmicama Hrvatske reprezentacije prije par godina i otad smo prijatelji. Sad malo o njemu: decko nije propustio pogledati niti jednu utakmicu Hr repke, neke na tvu tipa Hrvatska-Australija u Brazilu pred SP u 1h ujutro, a vecine uzivo , prvenstva gostovanja i kvalifikacijske. Sjecam se da je pricao da mu je prva utakmica bila Hrvatska-Danska 1997. Nasu zajednicku avanturu smo imali lani kad smo isli u Bordeaux na EURO. Putovali smo 25h u jednom smjeru busom,spavalo se na podu u busu,a ovo putovanje smatram hrabrim jer smo krenuli na put u brizi hoce li uopce utakmice biti jer se najavljivala rigorozna UEFINA kazna nakon baklji protiv Ceske pa je bio dozivljaj kad smo tamo negdje u Italiji vec primili vijest da smo kaznjeni "samo" novcano. dosli smo na dan utakmice i nakon utakmice smo odmah isli nazad jos 25h putovanja. Temperature preko 30 stupnjeva pun bus, 50h voznje u manje od tri dana, ako to nije navijac onda ne znam. Znam da nije bio na Wembleyu pa bi Old Trafford bio odlicna zamjena. Jos jedna stvar koja mu govori u prilog je sto svaki tjedan igra nogomet pa je u formi i bio bi sigurno kapetan. Kako radi, i sad ima malog sina sigurno bi mu ovo dobro doslo, a zasluzio je. Lijep pozdrav, i posaljite Jelu na teatar snova

__________________
Vodimo fanove na tekme engleske Premier lige.

mojklub.ozujsko.com
Ožujsko is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.05.2017., 15:03   #11
Quote:
Ožujsko kaže: Pogledaj post
Ako si stariji tip za kojeg nitko zapravo ne zna koliko ima godina ili jednostavno imaš pregršt nogometnog iskustva, tebe tražimo! Bio si na više utakmica nego što možeš nabrojati, no sigurni smo da se dobro sjećaš legendarnih priča s gostovanja.

Ispričaj nam svoju najzanimljiviju priču s nogometnih gostovanja
Gledao sam Dinamo sa Hajdukovog sjevera (3:3) Trofej Marjan u ljeto 89
Gledao sam Dinamo sa Zvezdinog severa (2:5) Prvenstvo Juge 86/87
Gledao sam Dinamo sa Partizanovog juga (1:2) Prvenstvo Juge 87/88
Gledao sam Dinamo sa Dinamovog Sjevera hrpu puta.

Priče mi se ne da pričat.
__________________
Martini.
Shaken, not stirred.
SmartFart is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.05.2017., 14:58   #12
Pošto Ivan ima problema s postanjem na forum, prenosimo njegovu rimsku priča.
-----------------

OLIMPICO I NAJDRAŽA KAZNA


Prosječnomu turistu odlazak na neku top destinaciju predstavlja klasične obilaske muzeja, hrpu prijavljivanja lokacije i neizbježnih selfieja kako bi sve izgledalo toliko glamurozno tako da bi se puta postidjela i Beyonce. Meni je uvijek više bitno osjetiti bilo kvartova kojima prolazim, šetati izgubljeno ulicama i trgovima, promatrati obične ljude, njihove emocije i pokušati osjetiti život grada. Nema prikladnijeg mjesta za to od nogometnog stadiona.

Godina je 2001. Ukazala se mogućnost puta u RIM. Osamnaestogodišnjak zaluđen nogometom kojemu je prva i jedina logična stvar u toj situaciji provjeriti gdje taj tjedan igraju ROMA i LAZIO.

Vrijeme kad se nije imao kompjuter, ali su se Sportske novosti kupovale svaki dan, rasporedi utakmica su se čuvali - po njima su se planirali društveni događaji i računalo vrijeme.



Pogled na raspored Serie A i saznanje da je baš taj vikend derbi Roma - Lazio je bio najljepši trenutak u mom dotadašnjem životu. Cijelu srednju školu sam pisao sportski dnevnik s posebnim naglaskom na talijansku ligu koja je u to vrijeme možda bila najjača liga na svijetu.
Sama spoznaja da postoji mogućnost odlaska na takvu utakmicu bila je nevjerojatna. 

Nisam imao nikakve informacije o putu i smještaju, ali znao sam kako se zove treći golman Rome.

S tom namjerom sam se ubacio u bus koji je išao iz Zagreba za Rim sa samo jednim ciljem - OLIMPICO.

Dolazak je bio u noćnim satima. Prolazak kroz blještavi Rim i odlazak do hotela mi je ponudio puno briga - hotel je bio više od sat vremena udaljen od samog grada i stadiona! Svaki dan smo odlazili s vodičem u Rim i navečer se vraćali u hotel. Snimao sam grad i rute koje mogu biti važne za bijeg na utakmicu.



Došao je dan utakmice. Šetnja milijunskim Rimom punim turista i smišljanje plana kako na Olimpico. Voditelj grupe je izričito zabranio odlazak na utakmicu koja je bila u večernjem terminu (20:30) i tu počinju moji problemi jer se naš autobus vraća u hotel oko 20.00.

Metro ne vozi do hotela i stvarno je bilo jako teško iskombinirati cijelu pustolovinu. Vođen srcem, odlazim od grupe i priključujem se nekoj grupi Talijana koja je išla na utakmicu.
Razvijaju se šalovi, kape Rome i priča pa se odjednom nalazimo u nekom parku punom Romanista s pivom u rukama i pjesmom na usnama - mediteranska navijačka fešta je krenula.



Za sve ljubitelje Rome 2001. je posebna godina. Stigao je naslov nakon osamnaest godina i do sada zadnji koji su osvojili.

Nakon par sati lutanja po gradu bližilo se vrijeme odlaska na stadion. Kartu nemam i to bi možda predstavljalo problem, ali neretvanska snalažljivost me vrlo brzo uvela na Olimpico.

Lazio i Juventus su bili konkurenti za naslov, a Romini navijači su, naravno, na gradskom derbiju sanjali pobjedu. Stadion je bio pun kao šipak. Svi ljudi na nogama sat vremena prije početka utakmice. Toliku ljubav i strast do tog trenutka nisam nikad osjetio na stadionu i pomalo sam u čudu gledao sve te ljude oko sebe.
Svi se grle ljube, skaču, plaču, navijaju, daju svaki atom sebe za svoj klub.

TOTTI, BATISTUTA, CAFU, DELVECCHIO s jedne, a NEDVED, SIMEONE, POBORSKY, NESTA, CRESPO s druge strane izlaze na zagrijavanje.
Obuzele su me takve emocije... progovorio sam talijanski i skupa s Romanistima sanjao titulu prvaka.
 
Pritisak koji je stvorio prepuni Olimpico kao da je ukočio igrače i prvo poluvrijeme bilo je puno grešaka, nervoze i loše igre. Sve ono što je donio drugi dio bilo je savršenstvo nogometne igre.



Roma je povela genijalnom reakcijom Batistute na Delvecchiov centaršut. Erupcija oduševljenja u kojoj sam se našao bila je petnaest redova ispod mog mjesta. Skakanje, vrištanje i sreća bili su neopisivi. Kada je Roma povela 2-0 stvar je izgledala prilično jasna i već se slavila pobjeda. 
Nedved je smanjio za Lazio briljantnim golom i tako se ušlo u sudački produžetak. Korner za Lazio i odbijenu loptu CASTROMAN sprema u mrežu za 2-2 i kraj utakmice.
Trenutak tišine, suze Romanista i javljanje pristalica Lazija s druge strane. Samo trenutak plačnih očiju i ponovo svi vade svoje šalove i skandiraju svom klubu, dajući poticaj za preostalih šest utakmica i napad na titulu prvaka.

Ljubav, odanost i javno iskazivanje emocija osjećaji su koje navijačka tribina najbolje razumije. Zagrliti stranca, skočiti u zagrljaj nepoznatom i puštati suze kada kapetan vašeg kluba podiže pehar ugrađeni su u svakog navijača.

Toliko ljubavi i sirove, iskrene sreće osjetio sam na jako malo mjesta.

Navijačka tribina Rome bila je upravo to mjesto. Roma nije moj klub. Rim nije moj grad. Ono što sam tada osjetio i nakon šesnaest godina još uvijek osjećam.

Batistuta je zabio, kasnije i promašio. Tako je i s nama u svim segmentima života. Roma nije taj dan slavila naslov, ali jest mjesec dana poslije. Ne moramo svaki dan dizati pehare, ne moramo ni svake godine. Jedino što je važno je dati sebe. Moramo vjerovati kao što je vjerovala Roma i osvojila taj naslov ispred Juventusa, Lazija, Intera, Milana, Parme. Moramo slijediti svoje ideale i biti ustrajni kada je teško. Uvijek nas čekaju nove utakmice u kojima se pobjednik odlučuje na samom kraju. 

Primit ćemo puno golova, pretrpit ćemo puno poraza. Sport je taj koji nam je primjer kako se i nakon poraza uzdignuti pa ćemo kao i Roma 2001. doći do svojih trofeja.



U hotel sam se vratio puno sati nakon utakmice. Svi su bili budni i jako su se brinuli da mi se nešto nije dogodilo, jer nije bilo mobitela da im javim da je sve u redu. Kazne koje sam dobio bile su najslađe kazne u životu jer su me sve vraćale na navijačku tribinu.

Dok su svi pričali o fontanama i rimskim forumima, ja sam pričao o Olimpicu. Govorio sam priču koju i danas živim. Još uvijek sanjam taj stadion i Batistutin gol koji je probudio najiskrenije emocije tisućama ljudi kojih smo i mi dio. Iskreni osjećaji navijačke tribine voljenog kluba nešto su što želim svakome u životu. 



Gledao sam mnoge utakmice po svijetu, od Wembleyja do naših petoligaških stadiona - sreća postizanja gola uvijek je ista. Strast i uzbuđenje kad se lopta zabije u mrežu ne mjeri se veličinom stadiona. Mjeri se trudom i zalaganjem koje je ekipa uložila da bi razveselila sebe i cijeli OLIMPICO!
#samosport
#Ivanovsportskipogled
__________________
Vodimo fanove na tekme engleske Premier lige.

mojklub.ozujsko.com
Ožujsko is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.05.2017., 00:06   #13
Evo i mene u pokušaju da u dvije rečenice opišem svoja gostovanja i siječanja, uspomene, kako sam gubio glasnice ali i kako sam brisao suze navijačkim šalom. Ovako s pogledom unatrag na zadnjih desetak godina navijačkog staža mogu sa sigurnošću reći da su moja gostovanja obilježili hektolitri pive, tisuće kilometara i pretrpanom autu, jeftini avio prijevoznici i još jeftiniji smještaji, spori i zagušljivi vlakovi, sendviči i paštete, laganje šefovima, roditeljima i partnericama ali brdo love koje sam potrošio na ulaznice s obzirom da su skoro svaki put kupovane na «crnom tržištu». Da ne bi bilo sve tako sivo, tu su križanja datuma na kalendaru, odbrojavanja, adrenalin, razmjena navijačkih rekvizita s drugim navijačima, i onaj trans, onaj osjećaj kad ga tvoji zabiju, kad se tresu tribine i kad se čuje huk, onaj osjećaj koji se teško može opisati riječima i koji se jednostavno mora osjetiti, onaj osjećaj koji nas tjera da i dalje štedimo za nova gostovanja, da jedemo juhu iz kesice, piletinu iz Brazila na akciji i domaći kupus koji nam baka šalje sa sela, da čuvamo dane godišnjeg odmora i da se i dalje ulizujemo šefovima.
Na prvo gostovanje sa reprezentacijom sam bio 21.11.2007., a sve ono što se tada desilo dovelo je do toga da mi je to i najdraže gostovanje bez obzira šta ih je nakon toga bilo još na desetke, šta su prošla tri europska prvenstva, i ponešto kvalifikacijskih ogleda. Na to prvo gostovanje idemo sami ja i moj prijatelj Frane s kojim sam kasnije prošao pola Europe, idemo sami jer su svi drugi imali hrpu isprika, nekome ne da mama, nekome cura, a neko je jednostavno u bankrotu. Nas dvojica te kasne jeseni umjesto da kupimo knjige za faks i platimo školarinu svu ljetnu zaradu trošimo na gostovanje u Londonu, idemo na put bez ulaznica, bez plana i programa, jednostavno idemo i znamo da će sve bit super, idemo jer moramo, moramo da se sami sebi odužimo šta nismo bili na svjetskom prvenstvu u Njemačkoj koje nam je bilo u tako reći u susjedstvu i teško da će ikad više biti tako blizu. A tamo provod za pamćenje, prepuni Piccadilly Circus i Purger i Dalmatinac i Slavonac i Istrijan skupa urlaju moju domovinu dok Englezi u čudu gledaju, a turisti iz crvenih doubel deckera fotografiraju. To gostovanje obilježile su i ulaznice kojih nismo imali i za koje smo istresli doslovno sve papirnate novčiće iz džepa, laganih cca. 4.000,00 (600 EUR-a) krznenih životinja je zauvijek pobjeglo iz naših džepova, sumnjivi lik na parkingu ispred stadiona bio je toliko ljubazan da je prihvatio plaćanje pola u eurima pola u funtama i na kraju nam je falilo cca. 20 eura koje nam je velikodušno oprostio. Možda bi cijena bila i malo niža da moj vjerni suputnik koji je dogovarao cijenu od engleskog zna malo više od cheers. A rečenica koju je za taj dan uvježbavao glasi «vi nid tu tikets». Ostatak kovanog novca trošimo u jednom dučanu pored stadiona na pivo, neki naši dečki nam nude da nam oni plate jer su vidjeli kako prebiremo kovanice. Na stadionu smo se nalazili među engleskim navijačima i poslije 0:2 kad je već pola tribine urlalo na nas «sit down» «Shut the fuck up»zaštitari dolaze po nas i pokušavaju nam objasniti kako će nas izvesti s stadiona radi vlastite sigurnosti, a mi njemu na lošem engleskom objašnjavamo kako smo zadnje pare dali za ulaznicu i da ne želimo vani i da mora postojati rješenje. Ne moram ni spominjat tko je u pregovorima bio uspješniji i nakon oborenog Ginisova rekorda u izgovaraju riječi PLEASE u minuti, vodi nas do dijela gdje su bili naši navijači i govori da propužemo ispod mreže koja dijeli naše od njihovih. U maniri njemačkih vojnika '45 pužemo do svojih. Sve ostalo je povijest, Mladen Petrić, na velikom dijelu stadiona šok i nevjerica, a na drugom delirij, slika rezultata na semaforu za uspomenu i besana noć u kišom okupanom Londonu.
Nakon ovog smo se jednostavno navukli na gostovanja s nacionalnom vrstom i bio bih dosadan kad bi pisao u detalje kao smo s Ircima pili po kafanama do zore više puta u više različitih gradova i država, kako su nam navijači Evertona platili i jest i pit radi Nikice Jelavića, a mi s njima urlali «Je, Je, Jela, Jelavić, Jelavić», kako nam se na izletu iz Poznana u Berlin pokvarilo auto, a u autoservisu na moj upit «do you speak English» odgovor mehaničara «odakle si», ne možete zamislit olakšanje koje smo osjetili. Kako nam je naš čovjek u Beču dao 50 eura da se nađe kad nas je vidio kako ispred dućana ručamo mortadelu i kruha ili kao nas je postariji Francuz vodio uličicama Saint Etienna do kvartovskih dućančića da bi mogli kupiti pive jer je svugdje bila zabrana prodaje alkoholnih pića zbog straha od nereda. Za kraj ne mogu ne spomenuti Semiha Senturka i ono šta nam je napravio, od čega se neki do dan danas nisu oporavili. Ne znam da li smo nakon te utakmice više plakali mi na tribinama ili igrači na terenu. I dan danas kad s mojim prijateljem Hakanom, turčinom iz Izmira pričam o nogometu on uvijek pita «my friend, how did you feel after that game?», i šta da mu čovjeku kažem, kao malo govance koje u pada u mutnu vodu javnog WC-a, eto otprilike tako.
Takva je sudbina nas navijača, red sreće red tuge pa tako u krug, poderane glasnice i prazni džepovi, ali idite svi na utakmice, idite na gostovanja, putujte, uspomene sa tribina pamte se za cijeli život, kao rođenje djeteta, prvi ispit ili seks s najružnijom curom na tulumu
Tonko St is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.05.2017., 13:30   #14
Tonko, super prijava, hvala ti!

-----

A stiže još jedna, u sudačkoj nadoknadi od strane Sebastijana!

Prijava za Veterana - ne mogu upisati post na forum : Priča je vezana za Euro u Francuskoj 2016., tekma protiv češke u St.Etienne-u. 3 prijatelja i ja smo krenuli busom iz Zagreba preko Torina (12h u busu) pa do Lyon-a (4:30h) pa vlakom do St.Etienne-a (45min). Pravi road trip i prilika za nezaboravan provod na mom prvom velikom natjecanju. No kako to inače bude, nije sve prošlo kako je trebalo. Nakon prve etape, kad smo došli u Torino, svi smo izašli na stanici, sretni što smo prošli najveći dio. Bus je zatvorio vrata, krenuo i u tom trenutku sam primijetio da mi je "pederuša" ostala u busu sa 200tinjak € i kartom za utakmicu. Istog trena sam bacio torbu i krenuo trčati za busom, ali nije bilo šanse bus je bio prebrz. Misleći da je gotovo, skroz su mi potonule lađe, rekao sam da mi nema druge nego da idem doma. Otišli smo kako smo i trebali u hotel u Torinu i od tamo sam krenuo sa zvanjem kompanije kojom smo išli na taj put kako bi nekako još došao do svojih stvari. Na kraju sam idući dan taxi uzeo i krenuo prema mjestu gdje drže izgubljene stvari (usput govoreći taksistu gdje mora ići. Blaženi Google maps ). Kada sam došao po torbicu, dali su mi ju neoštećenu i lakšu za mojih 200€, ali bili su toliko dobri da su mi ostavili 100kn i najbitnije, kartu za tekmu tako da sam ipak nastavio put. U međuvremenu se prijatelj razbolio, dobio temperaturu i lagano umirao u busu. Tako ga je držalo do St.Etienne-a. Kada je došlo vrijeme za tekmu, spremili smo se i krenuli prema stadionu. Sve je bilo kako treba, prošli smo prvu kontrolu i išli prema drugoj, kada je prijatelj skužio da nema kartu (ispala mu je putem) i onda opet panika. Još je bila zanimljivija situacija jer je prijatelj imao tuđu kartu, odnosno od šefa koji nije mogao ići s nama na tekmu. I tako nakon što smo pretražili sve džepove, pitali smo ženu koja je bila na sljedećoj kontroli, ako je možda našla kartu. Na svu sreću rekla je da je nađena jedna karta, ali da joj moramo reći ime na karti. Prijatelj je ne razmišljajući, htio reći svoje ime, ali opet nam se sreća osmjehnula i drugi prijatelj je uskočio i rekao ime od šefa i žena nam je dala kartu. Pogledali smo tekmu i polu tužni krenuli na još jednu pivu i prema hotelu. Ostatak puta je prošao bez stresa, samo sa ugodnom vožnjom busom od 17h. Također, mislim da bi upao kao najmlađi veteran sa 27.
__________________
Vodimo fanove na tekme engleske Premier lige.

mojklub.ozujsko.com
Ožujsko is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.05.2017., 00:06   #15
pariz

Nakon godina i godina provedenih na pašnjacima HNL prateći Dinamo, Frenki, Bubi i ja smo odlučili postati dijelom nogometne kreme te guzice povesti na neki od udobnih europskih stadiona. Izbor je pao na tekmu reprezentacije protiv Turske u Parizu. Kako se Bubi trebao ženit za mjesec dana, ovo je bila idealna prilika za momačku. Sa nama je trebalo ići još dvoje frendova, ali se jedan od njih razbolio dan pred polazak (čitaj: našao novu curu)i umjesto njega je uletio uvijek (za dom) spreman Buda. Iskreno, kad sam nas prijavio u ždrijeb za ulaznice, nitko se nije nadao da će se to ikada ostvariti. Mislio sam da će sve ostati na pripitom razgovoru i sanjarenju o Parizu. Međutim, jedan mail nekoliko mjeseci kasnije je sve promijenio te je počelo planiranje. Nismo htjeli ispast prefini i avionom letjeti u Pariz, već smo se odlučili zapaliti kombijem do Venecije, a dalje vlakom do Pariza.
Zagrijavanje je počelo rano ujutro u Zagrebu, u kombi su ukrcane pozamašne količine Žuje te je avantura počela. Uz standardni repertoar starohrvatskih pjesama, potkrala se i koja zabavna ("od Zagreba do Ljubljane") te smo uskoro stigli u Veneciju. Tu zapravo priča i počinje. Naš vozač se uparkirao na mjesto nekog talijanskog taksiste koji je to jako osobno shvatio te je pogrdnim povicima vrijeđao našu raspjevanu družinu. Mi smo ga izignorirali, no u jednom trenu se našao između nas i kišobranom počeo udarati Bubija. A Bubi (čovjek od 2 metra i 120kila)je inače poznat kao čovjek koji ima kratak fitilj te je to uskoro eskaliralo u malo bolju samoobranu, koju su prekinuli karabinjeri te odveli Bubija u postaju. Sve bi bilo ok da kod njega nisu bile karte za vlak do Pariza i ulaznice za tekmu za cijelu ekipu.
Bez puno razmišljanja šta i kako dalje, odlučio sam otići u postaju i probati izvuć barem karte, a ako bude sreće i Bubija. Odmah nakon ulaza u postaju ugledao me taksist koji je razbijenog nosa davao izjavu policiji te počeo prstom upirat u mene. Znao sam da mi se ništa dobro ne sprema. Uskoro su me dvojica karabinjera pod ruke vodila te sam za nekoliko trenutaka bio Bubijev cimer. Karabinjeri su na sve naše upite samo urlali neš na talijanskom. Uspjeli smo ih namolit da karte daju ostatku ekipe, neka bar oni odu prema Parizu, a mi smo iščekivali šta će se desiti sa nama. Nakon nekoliko sati naš je vlak napustio Veneciju, zajedno sa našim prijateljima i našom prtljagom. Ostali smo Bubi i ja u maloj prostoriji. O reakciji naših djevojaka neću ni pisat kad su doznale da smo u buksi. Nekoliko sati nakon odlaska vlaka, izveli su nas van i tražili da potpišemo neke papire na talijanskom. Nakon toga smo pušteni. Kasnije sam doznao da je sudac pregledao snimke nadzorne kamere te da smo oslobođeni svih optužbi.
Izašli smo van, gledajući kamo dalje. Prošli smo sve aerodrome u okolici Venecije u nadi da ćemo naći bilo kakvu vezu do Pariza. Nažalost ništa. Nakon spavanja na podu aerodroma u Trevisu, sljedeće jutro vraćamo se u Veneciju i planiramo povratak u Zagreb. Tada očajnički odlazimo u prometni ured još jednom pitati ima li ikakva veza do Pariza. Žena nas pogleda (već smo tada izgledali, a i mirisali ko beskućnici)i kaže da ima , ali da sumnja da mi imamo novaca za to. Kupujemo najskuplje karte na svijetu u tom trenutku i sretni sjedamo u vlak do Milana, a kasnije preko Torina i Lyona do Pariza. U Parizu smo iza ponoći, ali plačemo od sreće jer smo stigli na dan tekme, odlazimo do Eiffela i tamo nalazimo našu veselu ekipu. Frenki sa sobom vodi Meksikanku koju želi oženiti. Otatak ekipe drži englezima lekcije. Pozdravljamo se ko da se nismo godinama vidjeli i nazdravljamo pivom do ranih jutarnjih sati.
Nakon 2 h sna budimo se i odlazimo u grad na tekmu. Atmosfera odlična, druženje s našim navijačima, srećemo puno poznatih ljudi. O tekmi neću puno pisat, bilo je sve na telki .
Iza tekme kišurina pere pere Pariz, mi mokri stojimo u nekoj podzemnoj garaži i slavimo pobjedu. Nakon razvedravanja odlazimo u centar gdje se nalazimo sa ostatkom ekipe. Slavlje se proteže do kasno u noć. Pred jutro skupljamo tanjure u jednom restoranu jer smo ostali bez love, a šef je rekao da će nas nahranit ako mu pomognemmo.
Zadnji dan u Parizu bio je namijenjen za kulturno uzdizanje. Bubi i ja odlazimo na Eiffel, ostatak ekipe u Louvre. Mamurni se penjemo na vrh, vjetar nas razbuđuje. Kasnije se nalazimo na kolodvoru i od Frenkija doznajem da Louvre nije bogzna kaj, imaju dvoslojni WC papir u toaletima. Odlazimo na željeznički kolodvor, a tamo opet iznenađenje. Vlak se pokvario, mi moramo autobusom do Milana. Unatoč negodovanju, ukrcavamo se unutra i slijedi 17h mučenja. Vozi nas vozač koji nije još uvježbao mijenjanje brzina, autobus krepava na svakom semaforu. Orijentacija u prostoru mu je također bila slabija strana pa smo posjetili i Mt Blanc. Buda nakon 12 sati vožnje pronalazi u torbi Frenkijev zagorski sauvignon te uz dobru kapljicu budimo suputnike u autobusu, koji i nisu baš oduševljeni time. Po dolasku u Veneciju trčimo u kombi (kasnimo samo 4sata), ostatak putnika također nije baš presretan. U Zagrebu zaključujemo da unatoč što smo 5 dana proveli na putu,a samo dan i pola u Parizu, da moramo u Rusiju na idući SP (kad smo to ispričali djevojkama, ja sam dobio šamar, a Bubi prijetnju da će mu žena namjerno zatrudnit i baš tad rodit).
iks008 is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.05.2017., 00:26   #16
Poštovani korisniče Ožujsko,

Jeste li pokušali kontaktirati, što se ove problematike tiče vodećeg eksperta ovih foruma, korisnika papirlovu?

Lijep pozdrav, Čiro
__________________
Ignore list: Dear Chiro, you have exceeded the maximum number in this field, please delete some users in order to create space for new idiots.
Chiro is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.05.2017., 15:21   #17
Žao nam je što nismo čuli više priča, no hvala svima na sudjelovanju!

Dobitnici su proglašeni na http://teatarsnova.ozujsko.com/igraci/veteran/

Živjeli!
__________________
Vodimo fanove na tekme engleske Premier lige.

mojklub.ozujsko.com
Ožujsko is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.11.2017., 19:18   #18
Pozdrav ekipa,

prije nego što ugasimo ovu temu, htio bih samo skrenuti pozornost na to da ovu godinu zaključujemo s jednim zanimljivim komentatorskim nagradnim natječajem u kojem najkreativnijeg vodimo na utakmicu između Arsenala i Manchester Uniteda.

https://marchesterbeer.ozujsko.com/o...je/komentator/

Živjeli!
__________________
Vodimo fanove na tekme engleske Premier lige.

mojklub.ozujsko.com
Ožujsko is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.11.2017., 18:16   #19
Prile, Ćiro te nešto pita, ti se praviš ladan ka špricer, najbolji si mi takav ladan. Ali triba bi se malo i zapjeniti.
__________________
TWOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO
Carlos is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 00:14.