Život. Što je to?

[Meadow]

Razmišljala sam malo o temi i smatram Filozofiju najboljim mjestom za otvaranje.

Nemam neki određeni koncept, već ću dočarati neka svoja razmišljanja...



Znači, život.
Kad kažemo "život", možemo pod time svrstati tisuću stvari.
Začeće, rođenje, trenutno živuće osobe, način na koji netko provodi vrijeme... Život i vrijeme, čini se, u nerazdvojivoj su korelaciji.


Što je to u biti - život?
Je li život samo to: rođen sam, dakle, imam život, živim?
A što je to što trenutačno "živim"?





Imam par godina, kakim u gaće, i čekam roditelje da me presvuku i nahrane. Živim isprazno. Tratim vrijeme.


Imam 10-ak godina, idem u školu, imam neke hobije, malo se igram s prijateljima. Što je tu u biti život? Nešto učim da bi kasnije imao resurse, i usput se malo zabavim. Kakim sam, znam uzeti jesti sam. Tratim vrijeme.


Malo sam narastao, počinjem shvaćati kompleksnost međuljudskih odnosa. Počinju mi se sviđati cure. Preobražaj. Počinje me zanimati i seks.... Još uvijek idem u školu, imam neke hobije, malo se igram s prijateljima... Što je tu u biti život? I dalje nešto učim, malo se zabavim. Možda sam se zaljubio negdje usput, možda i nisam.... Tratim li još uvijek vrijeme?


Malo sam ozbiljniji.... završio sam već školu, a i faks. Negdje po putu sam se zaljubio. I odljubio. Srce su mi slomili, a možda sam ga i ja slomio nekome, negdje putem... Ne idem više u školu, počinjem raditi. Imam i dalje neke hobije, i malo se igram s prijateljima. Što je tu u biti - život? Što čini diferencijaciju od gornjih faza života? Je li to što sam ozbiljniji, odrastao, što sam shvatio kompleksnost ljudskih odnosa, što sam volio? Jesam li se zbog toga osjetio živim? Tratim li vrijeme?


Sad sam već dovoljno ozbiljan. U srednjim sam godinama. Radim. Imam i dalje neke hobije, i ponekad se igram s prijateljima. Malo rjeđe, jer smo svi dosta zauzeti. Možda sam se negdje putem i oženio. Nastojimo se organizirati da što bolje provedemo kvalitetno vrijeme zajedno. Nekad nam uspije, nekad ne. Iscrpljen sam, a i umoran. Razmnožio sam se. Imam malog čovječuljka za kojeg se brinem. Živim li tek sada? Jesam li prestao tratiti vrijeme? Je li ovo život?










************************************************** *****************
Mala digresija u odnosu na priču gore:

dok sam bila mlađa, uopće nisam razmišljala o smrti. Kao, smrt je nešto što se događa tamo negdje nekome. Većinom starijim ljudima. Zašto? Pa zato jer su oni stari. Kako su došli do starosti? Tako, jednostavno su takvi, oduvijek, bivaju i žive - stari. I zato i umiru. Jer su stari.
S druge strane, mi smo mladi, zgodni i neopterećeni. Nismo stari i boli nas briga.

S godinama čovjek shvati jednu bitnu: život je iluzija.



************************************************** ********************
Jednom prilikom, gledam slike svoje tete. Iz mladosti. (Ona je sada, 80+)
Na slikama... cura, prekrasnog osmijeha, sjajna, crna kosa, lijepa frizura... pojava zrači nekom ljupkošću, sjajem. Kraj nje na slici, još jedna cura i dečko. Isto mladi, zgodni..

Gledam tu drugu curu, i baca na mene. Slične crte lica, oči, osmijeh, kosa... kaže teta da je to njena sestra. (danas mrtva, btw).
Danas mrtva, jučer skoro ista ja.
Odlažem sliku u šoku.


Moja teta... nema nikakve veze s mladom, lijepom curom sa slike. Kao da je druga osoba, kao da je drugi život. Kao da nemaju nikakve veze jedna s drugom. Ne bih je prepoznala. Ne znam tko je ona. Za mene, kao da nije nikad ni postojala. Nikad je nisam ni vidjela uživo, niti je se sjećam.

************************************************** *********************


Gledam malo ljude na moru. Djeca, njihovi roditelji, bake i djedovi. Stariji ljudi. Skupine cura/dečkiju. Svi ti ljudi, danas, na istom mjestu, rade istu stvar. Sretni su. Zabavljaju se.

Za 100 godina od danas, nitko od tih ljudi neće biti živ. Neće postojati.
Čak ni ona beba koja spava u kolicima.
Nikoga više neće biti.

Mjesto će i dalje stajati. Možda malčice promijenjeno, no to je zanemarivo.
Nikoga od ljudi što danas tu stoje... neće biti.

Kao da zamislimo ogroman tsunami koji dođe i sve ih odjednom odnese u trenutku.

************************************************** *******************

















Malo sam stariji. Čovječuljak je sad već skoro samostalan. Završava faks, živi svoj život, zaljubljuje se i odljubljuje. Imam malo više vremena za provesti sa ženom. Imam neke hobije, malo se igram s prijateljima... Sve nekako postaje kolotečina. Jesam li opet počeo tratiti vrijeme?



Već sam pomalo i onemoćao. Moj čovječuljak je sada odavno samostalan. I on ima svog čovječuljka. Čovječuljak mi pomaže koliko može, a imam i ispomoć u kući jer ne mogu sam. Teško mi je sam jesti, a i kakiti. Kvalitetno vrijeme sa ženom provodim ispred TV-a. Ako ga uopće i čujem. Hobijima se više ne mogu baviti. Kao niti igrati s prijateljima... naime, dosta ih je mrtvo, a preostali su također onemoćali. Čujemo se putem telefona. Tratim li vrijeme? Imam li uopće više vremena? Teče li vrijeme za mene, ili stoji? Stoji, a ja čekam smrt. Živim li uopće?



Ako živim, kako znam da živim?
Ako mislim da ne živim, kad sam onda živio?
Na početku, kad sam kakio u gaće i drugi me hranili, slično kao i sada?

U sredini kad sam nastojao naći malo vremena za drage ljude.

Onda kad sam volio?

Znači li živjeti = osjećati?

Znači li živjeti = proživjeti?



Tko sam ja uopće? Nemam nekih poveznica s onim od prije 50 godina. A niti s onim od prije 70. Ja sam netko drugi. On je bio netko drugačiji.


Na izmaku života, pitam se: život. Što je to?

[- Sizif -]

Što je život?

Mnogo ljepše i poetičnije od tog teksta koji donosiš, opisao je još biblijski Propovjednik:



Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!
Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?
Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje.

Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi.
Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.
Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok.

Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.
Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.
Ima li išta o čemu bi se moglo reći: "Gle, ovo je novo!" Sve je već davno prije nas postojalo.
Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.

Ja, Propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jeruzalemu.
I trudih se da mudrošću istražim i dokučim sve što biva pod nebom; o, kako mučnu zadaću zadade Bog sinovima ljudskim.
Vidjeh sve što se čini pod suncem: kakve li ispraznosti i puste tlapnje!
Što je krivo, ne može se ispraviti; čega nema, izbrojiti se ne može.

Rekoh onda sam sebi: "Gle, stekao sam veću mudrost nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje."
Mudrost pomnjivo proučih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja.
Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli.

[Floverka]

Meadow kaže:

Imam par godina, kakim u gaće, i čekam roditelje da me presvuku i nahrane. Živim isprazno. Tratim vrijeme.

Imam 10-ak godina, idem u školu, imam neke hobije, malo se igram s prijateljima. Što je tu u biti život? Nešto učim da bi kasnije imao resurse, i usput se malo zabavim. Kakim sam, znam uzeti jesti sam. Tratim vrijeme.

U tom razdoblju čovjek najintenzivnije uči i proživljava enormno puno promjena i iskustava. Rast kostiju, promatranje svijeta, imamo potrebe koje ne znamo izraziti, stoga moramo naučiti govoriti i naravno hodati, osposobiti te nerazvijene i slabašne udove, moramo proći kroz odgoj, učiti kako sročiti rečenicu, učiti se oprezu, učiti čitati i pisati, ponašati se u društvu, imamo i konfliktnih situacija iz kojih ne znamo izaći...

Jesi li ti svjesna koliko je to posla, a vremena tako malo, znaš kako djetinjstvo brzo prođe, kad navršiš petnaest ti si spolno zrela jedinka i svijet ima očekivanja od tebe, ti imaš očekivanja od sebe, i tako bar još pola stoljeća.

Igranje je neophodno za učenje. To nije traćenje vremena, osim naravno pretjeranog igranja na kompu.

Uistinu misliš da su prve godine života traćenje vremena?

Što je to?

Život je linija između početka i kraja. Vjernici bi rekli između početka i početka, a možda svatko od nas ima svoj vlastiti niz početaka i krajeva, početaka i početaka, krajeva i početaka...

[Skorpion80]

Lenon je to ukratko objasnio
-"Život je ono što se dogadja dok ti praviš planove za život"

[bhavatarini]

Floverka kaže:

U tom razdoblju čovjek najintenzivnije uči i proživljava enormno puno promjena i iskustava. Rast kostiju, promatranje svijeta, imamo potrebe koje ne znamo izraziti, stoga moramo naučiti govoriti i naravno hodati, osposobiti te nerazvijene i slabašne udove, moramo proći kroz odgoj, učiti kako sročiti rečenicu, učiti se oprezu, učiti čitati i pisati, ponašati se u društvu, imamo i konfliktnih situacija iz kojih ne znamo izaći...

Jesi li ti svjesna koliko je to posla, a vremena tako malo, znaš kako djetinjstvo brzo prođe, kad navršiš petnaest ti si spolno zrela jedinka i svijet ima očekivanja od tebe, ti imaš očekivanja od sebe, i tako bar još pola stoljeća.

Igranje je neophodno za učenje. To nije traćenje vremena, osim naravno pretjeranog igranja na kompu.

Uistinu misliš da su prve godine života traćenje vremena?

Upravo sam se na to htjela osvrnuti, da traćenje vremena! Srećom si me poštedjela piskaranja i odlično si sve rekla, a samo ću nadopuniti Rousseauovim citatom iz traktata Émile ili o odgoju.

Vous êtes alarmé de le voir consumer ses premières années à ne rien faire. Comment! n’est-ce rien que d’être heureux? n’est-ce rien que de sauter, jouer, courir toute la journée? De sa vie il ne sera si occupé.

Što znači ovako:
Zabrinuti ste što ga vidite kako provodi svoje prve godine ne radeći ništa. Molim! Zar je ništa biti sretan? Zar je ništa skakati, igrati se, trčati cio dan? U životu više neće biti tako zaposlen/zaokupljen.

Kroz najrazličitije se igre mnogo toga dade naučiti; ne da mi se uopće niti nabrajati što, koliko i kako jer bi mi trebalo pola dana valjda. Nije učenje samo uzmi knjigu i zagrij stolicu.

[- Sizif -]

(Ovaj dio koji si sama napisala, mnogo je zanimljiviji od onog copy/paste teksta)

Meadow kaže:

Jednom prilikom, gledam slike svoje tete. Iz mladosti. (Ona je sada, 80+)
Na slikama... cura, prekrasnog osmijeha, sjajna, crna kosa, lijepa frizura... pojava zrači nekom ljupkošću, sjajem. Kraj nje na slici, još jedna cura i dečko. Isto mladi, zgodni..

Gledam tu drugu curu, i baca na mene. Slične crte lica, oči, osmijeh, kosa... kaže teta da je to njena sestra. (danas mrtva, btw).
Danas mrtva, jučer skoro ista ja.
Odlažem sliku u šoku.

...a ja volim gledati stare crno-bijele filmove snimljene u neka davna vremena, prije nego smo rođeni...

...ti ljudi na tim filmovima, ti mladići i te mlade žene ili djevojke... tako pune gotovo opipljivog života...

...ali svi su mrtvi.

Meadow kaže:

Moja teta... nema nikakve veze s mladom, lijepom curom sa slike. Kao da je druga osoba, kao da je drugi život. Kao da nemaju nikakve veze jedna s drugom. Ne bih je prepoznala. Ne znam tko je ona. Za mene, kao da nije nikad ni postojala. Nikad je nisam ni vidjela uživo, niti je se sjećam.

...poznat mi je taj osjećaj... kao da promatraš neku sasvim drugu osobu, iako je osoba ista, a 'samo' je vrijeme prošlo...

Meadow kaže:

Gledam malo ljude na moru. Djeca, njihovi roditelji, bake i djedovi. Stariji ljudi. Skupine cura/dečkiju. Svi ti ljudi, danas, na istom mjestu, rade istu stvar. Sretni su. Zabavljaju se.

Za 100 godina od danas, nitko od tih ljudi neće biti živ. Neće postojati.
Čak ni ona beba koja spava u kolicima.
Nikoga više neće biti.

Mjesto će i dalje stajati. Možda malčice promijenjeno, no to je zanemarivo.
Nikoga od ljudi što danas tu stoje... neće biti.

Kao da zamislimo ogroman tsunami koji dođe i sve ih odjednom odnese u trenutku.

...eh... i to mi je poznat osjećaj... i često mi takva misao dođe... pa i onda kad fotografijom pokušavam zaustaviti vrijeme...

Ali sve je to uzaludno... iz neke veće perspektive, cijeli jedan ljudski život zapravo je (skoro pa) ništa.

[Sigmund]

U životu su najvažnije dvije stvari: prvo, da mu je do nečega stalo, a drugo, da mu do ničega nije baš pretjerano stalo.

[Šabović Adis]

Meadow kaže:

...

Ništat' ja, draga moja Medou, ovo crno na bijelo ne kontam.
Ako ima kak'a fotka života, uopšte ne mora bit' čet'ri ka ni ful ha de, može i lou rez 320 (), ilustrativno, za nas koji smatramo da slika kazuje hiljadu riječi, ponajbolje u boji...daj, dakle, neki predmet pa da i ja vidim o čemu je riječ, a ne da vodimo bespredmetne rasprave.
Bez slike ne znam ni pomaket.

[Empyreus]

Na temelju nekih statističkih informacija o prosječnom životnom vijeku u Hrvatskoj, i koliko od toga provedemo spavajući, odnosno u nesvijesti gdje praktički ni ne postojimo, i na temelju osnovne matematike, dolazi se do zaključka da je prosječni život u hrvatskoj zapravo samo 18,980 dana svijesti.

To vam je 455,520 sati, odnosno 27,331,200 minuta, tj. 1,639,872,000 sekundi.

I kad taj countdown završi.... vjerojatno ništa.

[liquid112]

Šabović Adis kaže:

Ništat' ja, draga moja Medou, ovo crno na bijelo ne kontam.
Ako ima kak'a fotka života, uopšte ne mora bit' čet'ri ka ni ful ha de, može i lou rez 320 (), ilustrativno, za nas koji smatramo da slika kazuje hiljadu riječi, ponajbolje u boji...daj, dakle, neki predmet pa da i ja vidim o čemu je riječ, a ne da vodimo bespredmetne rasprave.
Bez slike ne znam ni pomaket.

Ni ja baš ne znam koje se točno pitanje nameće. Muči me izjava da je život iluzija, a ne zna se što je život.
Život je sve što iskusiš.

[KRIN1]

život je sve što proživljavaš i proživiš.

lijepo je,
ako si na kraju zadovoljan postignutim

[planinar]

Život je stanje koje održava tok. Kad prestanu tokovi koji ga održavaju, prestaje i život.

[Meadow]

- Sizif - kaže:

(Ovaj dio koji si sama napisala, mnogo je zanimljiviji od onog copy/paste teksta)


...a ja volim gledati stare crno-bijele filmove snimljene u neka davna vremena, prije nego smo rođeni...

...ti ljudi na tim filmovima, ti mladići i te mlade žene ili djevojke... tako pune gotovo opipljivog života...

...ali svi su mrtvi.




...poznat mi je taj osjećaj... kao da promatraš neku sasvim drugu osobu, iako je osoba ista, a 'samo' je vrijeme prošlo...




...eh... i to mi je poznat osjećaj... i često mi takva misao dođe... pa i onda kad fotografijom pokušavam zaustaviti vrijeme...

Ali sve je to uzaludno... iz neke veće perspektive, cijeli jedan ljudski život zapravo je (skoro pa) ništa.

Koji copy/paste tekst?


Pa upravo tako, znači: što je to život?

Život = vrijeme?

Vrijeme te dotuče i eto, nema više života?

Jednom si živio, ali jel to bitno? Tko se toga sjeća uopće? Osim ako nisi neka poznata ličnost što je doprinijela cijelom društvu, pa tvoje biografije/spomenici itd. stoje kao podsjetnik. No što ako si bio sasvim običan čovjek koji je vodio običan život?


I što je onda život?
Život = ništa?
Života u biti ni nema?
Život = iluzija.




Gledam sebe u ogledalu i mislim se: Jbt, pa jel moguće da ćeš i ti biti stara baba, ružna i onemoćala, i da ćeš biti mrtva.

Nažalost, moguće je. Iako mi je uopće nepojmljivo, ali moguće je.

Pitam se kad ljudi uopće krenu pojmiti/doživjeti vlastitu prolaznost/smrtnost na pravi način. Ono, kao da je to nešto stvarno što se i njima događa, a ne samo neki pojam.

[mravac8]

Život je osobina živih bića da se rode, jedu, spavaju, razmnožavaju, stare i na kraju umiru.

Traćenje vremena je socijalna kategorija, odnosno zahtjev društva da pojedinac bude koristan tom istom društvu.

Kornjača ne trači vrijeme iako se satima sunča ne radeći ništa. Pa ipak i kornjača živi.

Traćenje vremena govori i o stadiju na kojem se ljudsko društvo nalazi. Naime prije 100, 200 ili više godina ( a u mnogim krajevima svijeta i danas ) čovjek većinu vremena troši na to da zaradi za hranu da bi mogao prehraniti sebe i obitelj. A nakon toga za stvari koje su mu potrebne ( stan, kuća sa topolom vodom i eletkričnom energijom ...... ).

Ljudi koji su te probleme riješili osjećaju potrebu za doživljajima, pa tako današnje turističke agencije za godišnje odmore sve više nude doživljaje dok su prije nudile nekativni odmor, mogli bi kazati ljenčarenje.

[Meadow]

Floverka kaže:

U tom razdoblju čovjek najintenzivnije uči i proživljava enormno puno promjena i iskustava. Rast kostiju, promatranje svijeta, imamo potrebe koje ne znamo izraziti, stoga moramo naučiti govoriti i naravno hodati, osposobiti te nerazvijene i slabašne udove, moramo proći kroz odgoj, učiti kako sročiti rečenicu, učiti se oprezu, učiti čitati i pisati, ponašati se u društvu, imamo i konfliktnih situacija iz kojih ne znamo izaći...

Jesi li ti svjesna koliko je to posla, a vremena tako malo, znaš kako djetinjstvo brzo prođe, kad navršiš petnaest ti si spolno zrela jedinka i svijet ima očekivanja od tebe, ti imaš očekivanja od sebe, i tako bar još pola stoljeća.

Igranje je neophodno za učenje. To nije traćenje vremena, osim naravno pretjeranog igranja na kompu.

Uistinu misliš da su prve godine života traćenje vremena?




Život je linija između početka i kraja. Vjernici bi rekli između početka i početka, a možda svatko od nas ima svoj vlastiti niz početaka i krajeva, početaka i početaka, krajeva i početaka...

Sve to je, no recimo, ako umre dijete od cca 3, 4 godine, ono se praktički i ne sjeća svog života. Ja se ne sjećam skoro ništa. Nekih malih fragmenata, da, ali to je sve zanemarivo. Oni s kojima sam se igrala tada, danas vode svoje živote i nemam pojma što je od njih.

Vrijeme ti proleti, a da nisi napravio ništa pretjerano bitno.
Da, najbolje se uči u što ranijem periodu, no da sva djeca iskoriste svoje potencijale potpuno, danas bismo imali vojske lumena koji hodaju okolo. A nemamo ih. Već sasvim obične ljude, koji vode borbu u prvom redu, sami sa sobom. A većina ih nije niti nešto pretjerano obrazovana.


To je realnost.

I kad se onda zapravo - živi? Kreće živjeti?
Što podrazumijevamo pod "živim"?

[Meadow]

liquid112 kaže:

Ni ja baš ne znam koje se točno pitanje nameće. Muči me izjava da je život iluzija, a ne zna se što je život.
Život je sve što iskusiš.

Ne znam ni ja koje je pitanje, that makes two of us!


Pa to je nekako tema: što je točno život?

Što znači: živim?

Je li sve iluzija?

Što je uopće život?

Što zapravo znači "živim"?

Je li živim = osjećam?

[Fantasist]

suprotno od ne života...čini se čak i našeg okoliša, svemira.
(možda je tek sad u začetku..što će i kakav će biti za milijun godina je ix..što kad se izjednači energetski sa svemirom, spozna sebe ?)

[kor-im]

život je gomila organskih obrazaca koji se dešavaju, odvijaju i ponavljaju iz dana u dan i noči u noč, sa vlastitim redundancijama i tendencijama, stalan proces sa gomilom naizmjeničnih stanja

uostalom šta je čovjek?

koliko ja vidim ljudski život je potpuno neljudska stvar, prosto jer nema puno korelacije između onoga što zamišljamo i stavljamo pod rječ ''čovjek'' i stvarnosti

čini se da je tebi život potpuno individualna pojava, ali život nije jednina, niti čovjek nije jednina, nego jedinka

[civilizacija I]

Meadow kaže:

Pa to je nekako tema: što je točno život?

Što znači: živim?

Je li sve iluzija?

Što je uopće život?

Što zapravo znači "živim"?

Je li živim = osjećam?

Život ti je DAR!

I to nezasluženi!

Onaj tko ti je dao život ZNA i ZAŠTO ti ga je dao.

A starost i smrt su samo "škola" koju moramo naučiti, da bi znali CIJENITI život, osobito kada je on pun energije, mladosti i uživanja.

Oni koji vjeruju u vječni život NE PLAŠE se stvari koje sada tebe plaše. Dapače! Jer Bog koji daje život opet sve može učiniti i mladim i lijepim. Zato se i budući život zove Raj. Pozdrav

[Floverka]

Meadow, možda je tvoj racionalni dio uma to zaboravio, ali podsvijest je to brižno i uredno pospremila, a i tijelo pamti inače nikad ne bismo naučili hodati, ne sastoji se život od uspomena na prošlost.

Uspomene i pamćenje nisu ista stvar.

Podcjenjuješ elementarne stvari potrebne za normalan život.