Anoreksija i bulimija

[kosjenka-]

Pa nisam se ničega odrekla jer ja meso i tako ne volim jesti tako da vegetarijanska prehrana je za mene bio logičan slijed, što trebam na silu jesti meso pa poslije rigati? A što se tiče slatkoga i njega sam zamrzila u ovih godinu dana, od pogleda na čokoladu i okus šećera mi se bljuje. Ja sebi djelujem ok, što se kg-a tiče nisam debela jer imam na 164 cm 47 kg. Jedem eto sve osim šećera, mesa i ribe.
Sad me neke druge brige more, ne kilogrami i izgled, ali to tu nije tema. Lijep pozdrav svima.

[happy pills]

Zanimljivo ponovljeno spominjanje povracanja u istoj recenici u kojoj govoris o hrani koje si se odrekla. Nisam ja tu da ti otvaram oci ni da cinim stvari umjesto tebe, trenutno si uvjerena u svoja opravdanja, mozda ces s vremenom pogledati na stvar iz drugog kutka. Samo bih se osvrnula na ovu stvar s kilazom i visinom, to je hrpa irelevantnih govana, jedna osoba sa 160cm i 50kg moze izgledati jednako kao osoba sa 160cm i 60kg. Ovisi o gradi tijela i kako se sve rasporedi, pitanje je samo koja kilaza je za osobu idealna, iliti koliko kila ima osoba koja normalno jede. Samo to je tvoja kilaza, sve drugo je sranje. Ja imam 2cm manje od tebe i u svom najgorem periodu nisam dosegla 47 a izgledala sam premrsavo. 49 mi je bio maksimum i to nisam mogla odrzavati, 52 je bila moja bulimicna kilaza. Zelim zapravo naglasiti da je tako nebitno koliko kila imas na visinu. Ciaos i jedan veliki kiss freji, procitala sam ti i blog i super je, mada dam ruku u vatru da sam dio teksta vec negdje procitala samo nisam znala da je od tebe. Pozdrav svima

[*freja*]

Happy pills.. ma mislim da si to pročitala još prije kada sam ga prvi put ovdje linkala, a tad još nismo toliko znale jedna za drugu Ponovno sam stavila link jer vidim da svi griješe na istoj stvari, a mislim da sam to oke ispričala u tom tekstu. Mislim da je apsolutno glupo pomisliti da sam i ja nakon prve godine još uvijek bila uvjerena da je povraćanje u redu. Znala sam da nije. Mrzila sam to. Htjela sam prestati. I prestajala sam. Ali sam istovremeno zadavala sebi nerealne ciljeve oko vježbanja, unosa hrane, ograničavala sve što sam mogla... opsesivno se vagala i vježbala. I da, tada sam mislila da sam "ozdravila". Da me netko pitao ja bi mu rekla da sam "imala" ED. Sad sam dobro. Ali to je bila glupost, koja je trajala još dobrih 7 godina. 2 mjeseca bulimije + 6 mjeseci "kontrole" pa opet 2 tjedna bulimije pa opet u krug. Nije povraćanje poremećaj prehrane. Sva sreća pa je jedini faktor u čitavoj priči koji je bolan, odvratan i društveno neprihvaćen pa ljudi shvate da su u problemima. Ali biti na dijeti to je oke. To je normalno i društveno prihvaćeno. Čak štoviše više si čudak ako izabrereš mlijeko sa 3,8 % mm nego ono light. Gluposti.

[*freja*]

Nekako mi se čini da je tema zamrla. Možda je tomu razlog što ja uporno imam odgovore ili komentare koji se ne sviđaju nikom. (ili još pokoja cura) sumnjam da je razlog što više nema bulimije ili poremećaja prehrane. Znam da nije zabavno čuti da ako želiš izaći iz poremećaja ne smiješ biti na dijeti ili ikakvom režimu prehrane koji ima pravila i ograničenja. To je dapače nešto što nitko ne želi čuti ako u tome vidi izlaz. Izlaz koji se sastoji od rituala i pravila koji nas štite. Daju nam kontrolu. A šta da se radi bez kontrole?
Ovdje se često pričalo o tome što bi se i kako trebalo jesti, rijetko se pričalo o problemima koji su svaku od nas dovele u stanje poremećaja.
Tako da cure, pišite ako vam je teško, pišite šta se dešava... i ako vam se čini neki komentar ili savjet možda preizravan ili nešto što ne želite tada čuti, to je zato što smo tu još uvijek kako bi vam otvorili oči i iz vlastitog iskustva rekle kako stvari stoje. Često je to odgovor u koji tada nećete povjerovati, ali možda jednom pomislite kako to sve skupa ima smisla..
Također ne želim da netko pomisli kako se protivim zdravoj prehrani. Dapače, mislim da je to za svaku pohvalu... ali svi znamo što znači jesti uravnoteženo ili po nekim pravilima koje nam zadaje ko zna koja dijeta. Ista je stvar kod vježbanja, svi znamo što znači trčati dok nismo potrošili 600 kcal ili trčati jer nam se taj dan trči i super se osjećamo. Nemojte mješati život koji je ispunjen zdravljem sa životom koji živimo po opsesivnim pravilima.
A ispod svega je uvijek strah i bol koju prikrivamo svim tim ritualima, pravilima, ovisnostima.... Zato pišite, pisanje uvijek pomaže

[joujou]

*freja* kaže:

Znam da nije zabavno čuti da ako želiš izaći iz poremećaja ne smiješ biti na dijeti ili ikakvom režimu prehrane koji ima pravila i ograničenja.

zasto ne bi smjela? zar to nije odlican prvi korak prema ozdravljenju?
taman da se na tom koraku zadrzi i godinama, opet je pozitivno
rezim prehrane/dijeta je miljama daleko od prave bolesti

to mi je otprilike kao da netkome tko je pusenje zamjenio e cigaretom kazes da mu je to bez veze jer jos uvijek nije u potpunosti prestao pustiti
opet je korak naprijed
i ne samo korak naprijed nego odmicanje od necega sto je doista stetno i opasno

[wRx]

joujou kaže:

zasto ne bi smjela? zar to nije odlican prvi korak prema ozdravljenju?
taman da se na tom koraku zadrzi i godinama, opet je pozitivno
rezim prehrane/dijeta je miljama daleko od prave bolesti

Jer dijete i takve stvari koje i dalje crpe organizam i tijelo nisu za osobu koja ima bulimiju/anoreksiju.
Također, vrlo često se desi da takav režim prehrane preraste u ortoreksiju.
Jedna stvar je kao što cure kažu uravnoteženo, no iz vlastitih iskustva i poznanstva znam da će se prije desiti ovo prvo, nego uravnotežena prehrana.

[*freja*]

Nije baš isto jer poremećaj prehrane u svom najvecem dijelu grade upravo te realne ili nerealne zabrane, pravila, opsesivno kontroliranje. Vjerujem da je svačiji poremecaj ovdje krenuo dijetom ili nekim načinom hranjenja i onda je to postepeno prešlo u bulimiju, anoreksiju ili kombinaciju toga. Osobe sa poremećajem prehrane ako se ne pridržavaju režima koje su si zadale, na neki način se za grešku kažnjavaju. Bilo da ne jedu ili povracaju ili neki treci način. Vjerujem da ti nemaš Ed, ispravi me ako grijesim

[lussylu]

Dosta onih "bivsih" anoreksicara i bulimicara zapada u jos jedan poremecaj prehrane koji se zove EDNOS.
To npr ja iman bez da san ikad imala anoreksiju ili bulimiju iako san bila na dobrom putu za anoreksiju.

O tom poremecaju se jako malo zna,a i niko ga ne dozivljava ozbiljno.
Uglavnom,sastoji se od ciklusa normalnog jedenja kad sam sebe uvjeravas da si ti opet super,da je sve ko prije nakon toga polako zapadas u drugu fazu koju karakteriziraju restrikcije ili izgladnjivanje i nakon toga treca faza u kojoj se prejedas ko da ti je to zadnje sta ces vise ikad pojest.
Naravno,rezultat toga je broj na vagi koji je tren gore,tren dole,al sve u svemu taj broj ostaje isti i niko ne zamjecuje na tebi da imas neki poremecaj.
I znan po sebi,svaka malo neopreznija izjava od strane drugih ili njihovo odnosenje prema hrani je okidac da se taj zacarani krug nastavi.
I zato mislin da ako se neko zeli uistinu izljecit od nekog poremecaja u prehrani,onda triba nastojat zivit zivot ko i prije poremecaja.Znaci jest koliko oce,sta oce i kad oce bez brojanja kalorija,vjezbanja na silu,uspoređivanja drugih sa samim sobom itd jer u protivnom to nije to.

[Lepti]

lussylu kaže:

Dosta onih "bivsih" anoreksicara i bulimicara zapada u jos jedan poremecaj prehrane koji se zove EDNOS.
To npr ja iman bez da san ikad imala anoreksiju ili bulimiju iako san bila na dobrom putu za anoreksiju.

O tom poremecaju se jako malo zna,a i niko ga ne dozivljava ozbiljno.
Uglavnom,sastoji se od ciklusa normalnog jedenja kad sam sebe uvjeravas da si ti opet super,da je sve ko prije nakon toga polako zapadas u drugu fazu koju karakteriziraju restrikcije ili izgladnjivanje i nakon toga treca faza u kojoj se prejedas ko da ti je to zadnje sta ces vise ikad pojest.
Naravno,rezultat toga je broj na vagi koji je tren gore,tren dole,al sve u svemu taj broj ostaje isti i niko ne zamjecuje na tebi da imas neki poremecaj.
I znan po sebi,svaka malo neopreznija izjava od strane drugih ili njihovo odnosenje prema hrani je okidac da se taj zacarani krug nastavi.
I zato mislin da ako se neko zeli uistinu izljecit od nekog poremecaja u prehrani,onda triba nastojat zivit zivot ko i prije poremecaja.Znaci jest koliko oce,sta oce i kad oce bez brojanja kalorija,vjezbanja na silu,uspoređivanja drugih sa samim sobom itd jer u protivnom to nije to.

Ovo ja radim, začarani krug.

[perfidia]

Pozdrav svima,
ja nisam netko tko je bolovao od poremećaja u prehrani, ali s vremena na vrijeme mi se čini da hodam po tankoj granici između zdravog odnosa s prehranom i poremećaja i bojim se da ću se jednom poskliznuti i da se neću moći vratiti nazad, ali zasad je u redu. Budući da je meni u takvim tendencijama pomoglo savjetovanje sa psihoterapeutom, a i sama sam bila volonter jednog divnog centra, želim Vam pričati o tome.
Centar BEA je centar za pomoć osobama koje boluju od poremećaja u prehrani, a nalazi se u Zagrebu. Voditeljica je jedna jako draga i topla žena, a i ostatak djevojaka koje tamo rade su divne. Pomažu osobama sa anoreksijom, bulimijom i EDNOS-om. Mail voditeljice centra je- [email protected], a zove se Jelena. Imaju i fejs stranicu, i tamo im se možete javiti - https://www.facebook.com/pages/Centa...017681?fref=ts.
Ja sam radila s centrom BEA kao volonter i nažalost to više službeno nisam jer više ne stižem često u Zagreb, ali rado tu i tamo spomenem Centar jer mislim da su uspješni u pomoći osobama koje im se obrate. Imaju razne radionice, savjetovanja i slično, diskrecija je osigurana, a ako im se javite i kontaktirajte ih, mislim da ste puno bliže oporavku i izlaženju iz začaranog kruga. Znam da se javiti za pomoć može činiti teškim i vjerujte mi kad vam kažem da zaslužujete pomoć i da netko bude uz vas. Svaka osoba koja se nosi s poremećajem prehrane to zaslužuje, čak i ako misli da ne zaslužuje. Taj korak se čini teškim, ali jednom kad se javite nekome za pomoć i počnete ići na savjetovanje/ terapiju ili bilo što što vam pomaže, osjećate se puno bolje jer ste napokon učinili nešto za sebe. Znam da ja nikad nisam zaista upala u zamku ane ili mie ili eda, ali bila sam dosta blizu i meni je osobno terapija pomogla i planiram nastaviti s njom jer kad se neka mišljenja i stavovi stvaraju godinama, treba im i neko vrijeme i trud da se promijene, ali mogu se promijeniti, Postoji pomoć i postoji izlaz iz ane/mie/eda.
I nitko ih nije zaslužio niti je odgovoran zato što ih ima, ali mogu se izliječiti i pomoć postoji,a pomoć zaslužujete
Nadam se da ćete prije ili kasnije zatražiti pomoć
I ako želite, možete i mene kontaktirati. Mail mi je [email protected].

Srdačan pozdrav,
Ivona

[GreenRoot]

Mi nismo gladni hrane. Mi smo gladni Ljubavi. I zato poremećaji hranjenja polako nestaju i gube svoju moć onda kada naučimo nahraniti svoje gladno Srce.

Procitajte ovaj intervju na Zdravoj Kravi, mislim da je optimistican i inspirirajuci

http://www.zdravakrava.hr/clanak/502...m-gladnog-srca

[žnj123]

Bok imam 20 godina i borim se sa bulimijom cca godinu dana,sve mi je gore,bolji tjedan je kad to napravim 3 puta,a losiji ko ovaj po 5 ( neznam vise sta bi sama sa sobom,Depresivna sam i ocajna,nekad ne zelim izlazit van,izgubila sam mengu i imam poremecaj hormona,cijeli dan mi se vrti oko hrane,ako je ne jedem mislim na nju,ako ju pak jedem razmisljam kako je se rijesit.Krajem svakog tjedna si govorim sljedeci ce bit bolji,mozes ti to..i opet ista prica,a tako me sram psihijatru ic ( pomozite mi,sta da radim?? (

[lexi3]

žnj123 kaže:

Bok imam 20 godina i borim se sa bulimijom cca godinu dana,sve mi je gore,bolji tjedan je kad to napravim 3 puta,a losiji ko ovaj po 5 ( neznam vise sta bi sama sa sobom,Depresivna sam i ocajna,nekad ne zelim izlazit van,izgubila sam mengu i imam poremecaj hormona,cijeli dan mi se vrti oko hrane,ako je ne jedem mislim na nju,ako ju pak jedem razmisljam kako je se rijesit.Krajem svakog tjedna si govorim sljedeci ce bit bolji,mozes ti to..i opet ista prica,a tako me sram psihijatru ic ( pomozite mi,sta da radim?? (

Zašto te sram?
Ne treba te biti sram ako želiš pomoći sebi. Odi. Pročitaj postove iznad kako krenuti u lječenje. Odlično je napisano.

Ja sam išla kod psihijatrice. Koja nije imala pojma niti kaj da kaže niti napravi niti napiše. Tražila je od mene samo da joj crtam krugove s ljudima kojima vjerujem i napišem kaj mi se sviđa kod mene. sramota je da se ova država uopće bavi pizdarijama tipa gej parade i neznam čega umjesto da se pobrinu zaposliti više stručnih osoba za one koji imaju poremećaje u prehrani.

[AnastazijaR]

Odi. Videćeš da će ti pomoći. Prvi korak je uvijek najteži.

[*freja*]

Da, da odi puno ljudi je ovdje pisalo o tome kako nisu bili zadovoljni psihijatrijskom pomoći, uključujući i mene. Ali ima, naravno, i onih koji su našli psihijatra/psihologa koji im je odgovarao i puno pomogao. Ali bilo koja opcija da se desi, da to lječenje bude uspješno ili ne, to je korak koji moraš napraviti. Možda ti to sad zvuči čudno i besmisleno, ali tako je. Lako je unutar svoje sobe odlučiti da ćeš prestati povraćati, ali rijetki su oni koji su takvu odluku održali (uopće ne znam da li je ikome to uspjelo). Poanta je u tome da ako želiš izaći iz poremećaja moraš napraviti taj prvi korak da poremećaj prestane biti tvoja tajna... uz nekog bliskog kome ćeš to reći po meni je upravo psihijatar najbolja osoba s kojom taj korak možeš učiniti. Roditelji često ne mogu pomoći u tim situacijama i onda se stvara samo frustracija jer ti ne mogu pomoći, isto je s prijateljima. Ali zapamti, svaka priča je drugačija, tako da nemoj generalizirati... ali ono što je uvijek isto je da je prvi korak u izlasku iz poremećaja taj da prestane biti tvoja tajna...

[ananananas]

Pisem ovo u nadi da ce me neko napokon razumijeti i jer ne mogu vise drzati sve ovo u sebi. Cijeli zivot imam problem s kilogramima. Ustvari nemam, normalne srednje sam grade, imam obline, sise i guzicu i uvijek sam ih imala no ocito je to bio razlog da cujem od neke random osobe tu i tamo da sam debela. Uvijek su me boljele tude rijeci i u jednom periodu sam stvarno nakupila visak kilograma jer sam se udebljala zbog velikog stresa koji sam tada prozivljavala. Tada sam sve vise bila u situaciji da sam cula poneku uvredu na racun toga sto sam se zdebljala. I odlucila sam stat tome na kraj i proslo ljeto odlucila smrsaviti. I prije sam se susrela sa povracanjem ali tada sam povracala svaki dan. Moja bulimija je trajala mjesec-dva dok se nisam vratila u skolu s 5 kilograma manje. Sada prozivljavam pakao.
Prije par mjeseci postala sam opsjednuta svojom figurom. Upisala sam se u teretanu i jedno vrijeme uporno vjezbala i svaki dan. Zdravo sam se hranila, korigirala prehranu i naravno- smrsavila. Ali po mom ne dovoljno. Cijeli svijet mi se vrtio oko kalorija, bilo mi je neugodno jesti pred nekih, poludjela sam. Kad bi nesto krivo pojela, odma bi povratila. Izmjenjivale su se faze gladovanja i bulimije. Ovo ljeto sam svaki dan bila gladna, bila sam na dvopeku i posnom siru svaki dan i kretala sam se. Svi su mi nakon ljeta govorila kako sam mrsava, a meni se to sve gadilo- stvarno sam imala osjecaj da mi lazu. Posto mi je tesko gladovati za vrijeme skole, moja bulimija je na vrhuncu trenutno. Zubi su mi zuti, cetkica u grlu, jednostavno pizdim i opet pokusavam s gladovanjem. Toliko sam u kurcu da svaki put kad pozelim nesto pojesti (u vrijeme kada nebi smjela), odem na mobitel i citam uvrede ljudi koje sam zapisala u aplikaciji i jednostavno se rasplacem i ne pojedem nista. Posto su mi se protekla dva mjeseca svela na povracanje svaki dan, nekad znam povracati i krv, a sada osjetim posljedicu da svaki put kad nesto pojedem,bude mi mucno. I ono sto mi je najgore od svega, postoje ljudi koji znaju za moj problem, ali niko to ne dozivljava toliko. Oni samo znaju 'ona zna povratit' i to je to. Ne mogu s nikim pricati. Visoka sam 166 cm i imam 54 kile, sto je taman, ali ja kada se pogledam, vidim sve uvrede ispisane na mobitelu. Jednostavno mi je tesko nositi se sa svim tim.

[lexi3]

ananananas kaže:

Pisem ovo u nadi da ce me neko napokon razumijeti i jer ne mogu vise drzati sve ovo u sebi. Cijeli zivot imam problem s kilogramima. Ustvari nemam, normalne srednje sam grade, imam obline, sise i guzicu i uvijek sam ih imala no ocito je to bio razlog da cujem od neke random osobe tu i tamo da sam debela. Uvijek su me boljele tude rijeci i u jednom periodu sam stvarno nakupila visak kilograma jer sam se udebljala zbog velikog stresa koji sam tada prozivljavala. Tada sam sve vise bila u situaciji da sam cula poneku uvredu na racun toga sto sam se zdebljala. I odlucila sam stat tome na kraj i proslo ljeto odlucila smrsaviti. I prije sam se susrela sa povracanjem ali tada sam povracala svaki dan. Moja bulimija je trajala mjesec-dva dok se nisam vratila u skolu s 5 kilograma manje. Sada prozivljavam pakao.
Prije par mjeseci postala sam opsjednuta svojom figurom. Upisala sam se u teretanu i jedno vrijeme uporno vjezbala i svaki dan. Zdravo sam se hranila, korigirala prehranu i naravno- smrsavila. Ali po mom ne dovoljno. Cijeli svijet mi se vrtio oko kalorija, bilo mi je neugodno jesti pred nekih, poludjela sam. Kad bi nesto krivo pojela, odma bi povratila. Izmjenjivale su se faze gladovanja i bulimije. Ovo ljeto sam svaki dan bila gladna, bila sam na dvopeku i posnom siru svaki dan i kretala sam se. Svi su mi nakon ljeta govorila kako sam mrsava, a meni se to sve gadilo- stvarno sam imala osjecaj da mi lazu. Posto mi je tesko gladovati za vrijeme skole, moja bulimija je na vrhuncu trenutno. Zubi su mi zuti, cetkica u grlu, jednostavno pizdim i opet pokusavam s gladovanjem. Toliko sam u kurcu da svaki put kad pozelim nesto pojesti (u vrijeme kada nebi smjela), odem na mobitel i citam uvrede ljudi koje sam zapisala u aplikaciji i jednostavno se rasplacem i ne pojedem nista. Posto su mi se protekla dva mjeseca svela na povracanje svaki dan, nekad znam povracati i krv, a sada osjetim posljedicu da svaki put kad nesto pojedem,bude mi mucno. I ono sto mi je najgore od svega, postoje ljudi koji znaju za moj problem, ali niko to ne dozivljava toliko. Oni samo znaju 'ona zna povratit' i to je to. Ne mogu s nikim pricati. Visoka sam 166 cm i imam 54 kile, sto je taman, ali ja kada se pogledam, vidim sve uvrede ispisane na mobitelu. Jednostavno mi je tesko nositi se sa svim tim.

Ne ne ne.
Nedaj se. Molim te. Ortoreksija je gadna.
Anorexia athletica takoder.
Prosla sam kroz tu fazu.

Tu je jedna ogromna stvar do onog "klika u glavi".
Zelis li najbolje za sebe? Znas li sto se dogada u tvojem tijelu? Ono jede samo sebe.
Jede unutarnje organe. Tim izgladnjivanjem i prekomjernim vjezbanjem ga iscrpljujes. Iscrpljujes sebe.
Jedi. Zivi. Zasluzujes zivjeti.

Jedan krivi obrok te nece udebljati.
Kao sto te niti jedan "zdrav" nece uciniti mrsavom.

Jel imas u planu kakvog psihologa?

[žnj123]

Ma da najgore mi je to da stvarno mislim da ce mi rec prestani povracat,tu recenicu da cujem odustala bi od zivota...jer ovo postaje stvarnooo prenaporno,ocajno i depresivno,i nitko oko mene naravno ne razumije kako mi je ustvari,ali ne krivim ih,nemoze se razumjet dok nedaj boze upadnes u sve to

[*freja*]

Ne mora biti tako. Recimo psihijatrica kod koje sam ja išla (dr Rudan na Rebru) napravila je upravo suprotnu stvar. Ja sam ju u jednom trenu pitala dal mi može reći da prestanem povraćati, misleći da ću, ako mi ona to "naredi" barem pokušati tako nešto izvesti jer sebi i svojim odlukama nisam mogla vjerovati. A ona mi je na to odgovorila " Draga, ne ide to tako". I imala je pravo. Svatko ko se uspije izlječiti od poremećaja napravio je to tako da se promjenio, odmakao, očvrsnuo. I onda ti poremećaj prestane trebati i nakon nekog vremena ne možeš shvatiti "onu sebe" koja je povraćala ili izgladnjivala se.
Ja sam kod psihijatrice bila svega 2 puta, odlučila sam da ipak neću ići iz svojih nekih razloga. Ali nikada neću požaliti što sam uopće otišla tamo, mislim da mi je to bila jedna od najpametnijih odluka u životu.

[Sretna25]

ananananas kaže:

Pisem ovo u nadi da ce me neko napokon razumijeti i jer ne mogu vise drzati sve ovo u sebi. Cijeli zivot imam problem s kilogramima. Ustvari nemam, normalne srednje sam grade, imam obline, sise i guzicu i uvijek sam ih imala no ocito je to bio razlog da cujem od neke random osobe tu i tamo da sam debela. Uvijek su me boljele tude rijeci i u jednom periodu sam stvarno nakupila visak kilograma jer sam se udebljala zbog velikog stresa koji sam tada prozivljavala. Tada sam sve vise bila u situaciji da sam cula poneku uvredu na racun toga sto sam se zdebljala. I odlucila sam stat tome na kraj i proslo ljeto odlucila smrsaviti. I prije sam se susrela sa povracanjem ali tada sam povracala svaki dan. Moja bulimija je trajala mjesec-dva dok se nisam vratila u skolu s 5 kilograma manje. Sada prozivljavam pakao.
Prije par mjeseci postala sam opsjednuta svojom figurom. Upisala sam se u teretanu i jedno vrijeme uporno vjezbala i svaki dan. Zdravo sam se hranila, korigirala prehranu i naravno- smrsavila. Ali po mom ne dovoljno. Cijeli svijet mi se vrtio oko kalorija, bilo mi je neugodno jesti pred nekih, poludjela sam. Kad bi nesto krivo pojela, odma bi povratila. Izmjenjivale su se faze gladovanja i bulimije. Ovo ljeto sam svaki dan bila gladna, bila sam na dvopeku i posnom siru svaki dan i kretala sam se. Svi su mi nakon ljeta govorila kako sam mrsava, a meni se to sve gadilo- stvarno sam imala osjecaj da mi lazu. Posto mi je tesko gladovati za vrijeme skole, moja bulimija je na vrhuncu trenutno. Zubi su mi zuti, cetkica u grlu, jednostavno pizdim i opet pokusavam s gladovanjem. Toliko sam u kurcu da svaki put kad pozelim nesto pojesti (u vrijeme kada nebi smjela), odem na mobitel i citam uvrede ljudi koje sam zapisala u aplikaciji i jednostavno se rasplacem i ne pojedem nista. Posto su mi se protekla dva mjeseca svela na povracanje svaki dan, nekad znam povracati i krv, a sada osjetim posljedicu da svaki put kad nesto pojedem,bude mi mucno. I ono sto mi je najgore od svega, postoje ljudi koji znaju za moj problem, ali niko to ne dozivljava toliko. Oni samo znaju 'ona zna povratit' i to je to. Ne mogu s nikim pricati. Visoka sam 166 cm i imam 54 kile, sto je taman, ali ja kada se pogledam, vidim sve uvrede ispisane na mobitelu. Jednostavno mi je tesko nositi se sa svim tim.

bok, ja sam u bulimiji vec 10 godina i moj temperament, inat i mnoge druge negativne strane dovele su me pred zid. moje misljenje je da treba puno raditi na sebi,jer dok sebi ne pocmemo govoriti da vrijedimo kao osobe a ne kao tijela situacija se nece popraviti. Ima mnogo vrsta ovisnosti ali slazem se s tim da je bulimija najgora, jer, bez hrane se ne moze, jesti se mora... u svim drugim ovsnostima makne se predmet ovisnosti i gura se dalje.
cijeli se zivotni plan mora mijenjati, od jutra do mraka. to je ja bih rekla vrsta depresije kojoj je *lijek* hrana. Zivot leti, a dok smo bolesni svaki dan nas opsijedaju misli kako nismo normalni i onda to i ne mozemo biti. mene su isto na to natjeralo nisko misljenje o sebi i tu sve pocinje. Samoca nam je najgori neprijatelj jer ljudima je socijalizacija potreba, to je cinjenica i dok smo sami sa svojom bolesti samo padamo dolje. Jedini je lijek jacanje samopuzdanja i pocimanje dana s mislima kako smo snazne i jace od toga.