Bipolarni poremećaj (BAP; manična depresija)

[Pringles]

Forestfull kaže:

Pozdrav, sestra mi je oboljela od bipolarnog poremećaja, u otpusnom pismu su joj naveli psihotićni akutni napadaj, imala je napadaj prije nego su je priveli na psihijatriju. Bila je u Jankomiru mjesec dana, sad je na terapiji ljekovima, koji su je samo umrtvili, uglavnom najveći joj je problem sto se nemoze skoncentrirati na nista, okupirala se problemima kojima ne nalazi rjesenje i to je izluduje, htjela bi se socializirati, ukljuciti u nesto da radi ali nije radno sposobna, od ljekova nemoze nista. Razmisljala sam da je posaljem u neku komunu, medutim sve se bave iskljucivo sa ovisnicima, dali znate postoji li neka vjerska komuna koja se bavi i sa psihicki oboljelima

Forestfull kaže:

Na koji nacin si dosao k sebi, jesi li se maknuo od ljekova, meni je sestra nedavno izasla iz Jankomira, depresivnija nego je posla, motoricki usporena, ne spava kako treba, socijalno se nemoze angazirati, egzistencijano je u krizi i zeli raditi ali nemoze u ovome stanju. Depresivna je a voljela bi se radom maknuti iz tog stanja, a nitko je nemoze zaposliti, a sama nezna sto bi radila. Spomenula sam joj neki dan mozda da postoji neka vjerska komuna, jer se polako okrenula vjeri, ali sad sam trazila i sve komune se bave samo narkomanijom.

Kod BAP-a se treba pripremiti na to da će osoba biti pod terapijom doživotno. Čak i kada je stanje stabilno, lijekovi se trebaju uzimati kontinuirano da bi se spriječio relaps. Zato je važno da ju i njezina okolina podržava u tome i ne ohrabruje ideje o prestanku uzimanja terapije ili samoinicijativnom mijenjanju terapije, ako eventualno dođe do takvog razmišljanja.
Druga stvar koja je važna jest suradnja s liječnikom, ne samo njena nego i obitelji. Ako joj nije dobro, treba porazgovarati s liječnikom, Scarlet je već spomenula.
Također, ponekad treba vremena da se pronađe idealna terapija koja bi osobi pomogla da bude sposobna normalno funkcionirati.

Što se tiče komune za psihički oboljele, za takvo nešto nisam nikada čula, ali ako i postoji osobno mi ne zvuči dobro. Komuna podrazumijeva odvojenost i izoliranost od vanjskog svijeta, a ja bih rekla da je psihički oboljelima osim suporta i razumijevanja kojeg mogu dobiti kontaktom s osobama koje također imaju identične ili slične probleme, jako važno da ne budu odvojeni od svakodnevice.

Postoji Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja 'Svitanje' i u sklopu njih djeluje grupa za samopomoć oboljelima od BAP-a (link na stranicu).
Bilo bi dobro da ih kontaktirate u vezi toga jer je cilj grupe podrška, razumijevanje, edukacija i poboljšanje kvalitete života oboljelih od BAP-a te razmjena iskustava oboljelih.


P.S. Kada se želiš referirati na nešto što je netko napisao u postu tada klikni na ikonu kod posta kojeg citiraš i ispod piši svoj odgovor/pitanje. Na taj način će se u tvom postu prikazati kome se obraćaš i na što se tvoj upis odnosi, bez toga to nije moguće shvatiti onome kome upit postavljaš.

[Cile78]

Pozdravljam sve.
Procitah svaki post iz ove teme...
Treba mi pomoc, misljenje, savet, bilo sta...
Naime, radi se o mom sada bivsem momku koji ima dijagnozu F31.6 (mesovita epizoda). Dijagnoza mu je postavljena pre 2 godine (sad ima 35). U prvo vreme je pio terapiju, neka 4 meseca, ali je onda sve batalio i poceo da pije samo antidepresive. Inace, veoma bitno je da napomenem to da je narkoman (marihuana) i alkoholicar. I sa tim je prestao u ta 4 meseca dok je trosio lekove, ali se svemu tome vratio posle toga.
Po prirodi je veoma nesiguran i ponizan, a onda plane. Agresivan, besan, sumanut. Oseca se stalno pod pritiskom i da mu je sve obaveza. Smiruje se drogom. U stanju je da se ne okupa 10 dana (malo se zapere i to je to), a onda meni prebacuje kako ga teram da se pere... WTF?!

Nepoverljiv je, stalno mi prebacuje da cu ga za*ebati, a sa druge strane izlaz uvek trazi negde drugde. Mora da ima neke kontakte, jer, po njegovim recima, ako ga ja za*ebem, zasto da potrosi 6 meseci u trazenju nekog, kad to moze da se svede na mesec dana. Meni je ovo tako jadno i idiotski uvek bilo... Takodje, price su mu bile da on ne razmenjuje emocije ni sa kim, ne *ebe se ni sa kim, vec to radi jer se tada oseca slobodno i bez pritiska.
Za sebe smatra da je bezvredan i da ga ljudi posmatraju kao stvar; da ja ustvari hocu nesto od njega, da ga iskoristim, da mi ne znaci itd. Ne moram ni da spominjem da je ovo cista glupost.
Desila se jedna uzasna stvar zbog koje sam ga i ostavila.... Nasla sam mu u racunaru snimke kako je mucio 2 macke, i to sa takvom hladnocom, da sam ja na lekovima vec danima... Kada sam ga suocila sa tim, rekao mi je da je to bilo cisto izivljavanje, da je zamisljao sebe, da su mi macke bitnije od njega, da se prema njemu tako ponasaju ceo zivot, pljuju ga i ne fermaju 2%, i zasto to ne bi i on radio onda... da ga ja svaki put odjebem kada se posvadjamo, pokupim se i odem...
Ja sam uzasnuta ovim i ne mogu da verujem da je u stanju tako nesto da napravi.
Sta je bre ovo?

Hvala svima, ocajna sam

[Almost Rosey]

Cile78 kaže:

radi se o mom sada bivsem momku

bivsem momku

bivsem

Uz dužno poštovanje, ne vidim u čemu je problem. Ustvari, ne vidim kako je sve navedeno tvoj problem.

[Cile78]

Trazila sam misljenje ljudi o ovome, da li imaju slicne misli, radnje, stavove, htenja, porive... ljudi koji pate od ovog poremecaja... jer ne znam sta da mislim o njemu vise. Na taj nacin je to moj problem.
Ako cemo tako ledeno, da, njegov je problem, ali sam za tu osobu vezana, pa tako zelim i da pomognem ako mogu. A da bih pomogla, moram prvo da razumem.
Tako da, ukoliko je neko zainteresovan meni da pomogne i razjasni mi, bicu mu veoma zahvalna.
Stvarno bih zamolila da mi se ne daju ovakvi komentari, jer mi je ovo sve prestrasno i mislim da je nepotrebno da objasnjavam zasto se to mene tice.

Hvala

[Almost Rosey]

Bez ikakve namjere da te uvrijedim, stvarno mi nije jasno što ti točno nije jasno i kakvo iskustvo i pojašnjenje trebaš.

Čovjek ima očiglednih psihičkih problema. Nasilan je, konzumira supstance, pasivno je agresivan, nema empatije prema slabijima, paranoičan je i ima kompleks manje vrijednosti. Bila si s njim u vezi, sada više nisi. I dalje mi nije jasno što te točno drži s takvom osobom u bilo kakvom odnosu. Naime, izbor je svakoga od nas hoćemo li i s kime biti u kakvom odnosu, bila ta osoba psihički zdrava ili bolesna. Ne mislim da je osoba koju opisuješ sama kriva za svoje stanje, niti da ga treba odbaciti, no ti kao individua imaš apsolutno pravo prekinuti vezu i kontakt s njim kao što bi ga prekinula s bilo kojom zdravom i "normalnom" osobom.

On, s druge strane, ima pravo potražiti pomoć, no ako je ne želi (što je pokazao prekidom terapije i vraćanjem porocima) mora biti spreman na posljedice. Ovdje ne možemo postavljati nekakve dijagnoze, no sama činjenica da je čovjek u stanju mučiti životinju i pritome se snimati meni bi bio alarm za uzbunu i znak da bježim i ne osvrćem se, ma kako se to stanje u nekim debelim knjigama nazivalo.

[Cile78]

Nisam znala da je takav, iskreno... vezala sam se, a onda je klupko pocelo da se odmotava. Mozda je samo pogorsanje simptoma, a mozda je i covek obican psihopata. Ne znam sta da mislim, haos mi je u glavi...

Hvala ti na odgovoru

[racija]

ja zapravo sumnjam da sam bipolaran cijeli zivot, jos od djetinjstva iako sam vidio da se taj poremecaj slabo dijagnosticira u djece. no kao dijete sam imao epizode programiranja od mjesec-dva koje bi opisao kao gotovo manicne(morali su me tjerat s kompjutera da jedem, pijem, spavam) i onda obicno nesto duzi period priglupog blejanja u MTV ili slicno.
najjacu epizodu manije sam imao kada sam dobio neku ideju za teoriju svega... to me drzalo cca 2-3 tjedna, slabo sam spavao, forumisao raspravljao..
zapravo te moje manije su vise obsesije... vecinom ne ode dalje od gubljenja vremena na forumu(kao sad heh).

imao sam nedavno i nesto sto bi opisao kao hipomanija. period kad sam zapoceo ketogenu dijetu, osjecao sam se super bistro, pricljivo, budno, pametno, kreativno i tada sam odradio najbolji dio posla na trenutnom projektu. da nisam slucajno tad imao tu fazu ko zna gdje bi bio projekt. ta faza nije bila vezana uz obsesiju iako sam dobio par dobrih ideja na koje sam potrosio dosta misli ali ne bi okarakterizirao to kao obsesiju.

osim tih ajmo reci "nabrijanih" faza, izmedju njih je ili normalno ili tupo... u zadnjih par godina se izgleda izmijesalo sve preko stresa pa sam u zadnjih 3 godine iskusio cijelu paletu faza uglavnom negativne faze, jedine koliko toliko pozitivne su ove gore nabrojane... dakle apatija, nerviranje, briga, tjeskoba, udaljavanje od prijatelja/obitelja, osjecaj usamljenosti, iskoristavanosti, samosazaljenja.. uz to fizicki simptomi niske energije, nekontrolirano znojenje, epizode plakanja, slaba kontrola temperature, drhtanje, bol u misicima, zbunjenost(nizak secer filing), lakocom postanem agresivan i bijesan, lako se nairitiram... dakle po meni - tjeskoba i depresija(jel se meni cini ili imam sve i jedan simptom niskog serotnina)... ali realno ono sto me duzi period u zivotu prati je izmjena obsesivnih perioda sa ucmalim periodima... a cijelo vrijeme zapravo zelim postici ono rekao bi "hipomanicno" stanje kao kad sam zapoceo ketogenu dijetu... razmisljam da se opet vratim, vec sam probao par puta ali nisam dozivio tako pozitivnu promjenu..

uglavnom, koji mi je bog, zasto sam u zadnje 3 godine izvrtio sve faze svih psihickih poremecaja osim bas prave psihoze. jedino iz palete sto nisam dozivio je panicni poremecaj ne znam zasto.. ali sam zato znao sjediti po 3-4 sata s onim leptiricima u trbuhu(ja opisujem taj osjecaj ovako - zivcani sustav cijedi nadbubrezne - vrlo je slican osjecaju kad naglo izgubis tlo pod nogama - npr u autu kad naletis na udubinu neocekivano - samo taj je kratkotrajan a ovaj traje satima a isti je) i osjecajem da ce mi srce puknuti.

nekako kad si sve zbrojim, sarenilo svega toga sto sam prosao mi se nekako cini tesko za dijagnosticirati, bojim se da jednostavno ne ispadnem hipohondar... i dalje bi zapravo volio da nadjem fizicki uzrok tomu svemu... ali sve su mi manje nade...

cinjenica da sam imao grozne epizode IBSa(ne tako cesto, obicno ujutro kad se probudim) kao dijete koje su nastavile cijeli zivot(a kulminirale u periodu zadnjih 3 godien) - unatoc inace celicnom zelucu - rekao bi da su i te epizode bile izazvane neuroloski. i dan danas jos uvijek valjda lazem sam sebe da dozivljavam te epizode jer mi ostanu otkrivena ledja po noci ali mislim da je to iz nekog razloga samo trigger, jer nekad nije ni potreban. to sto su mi ostala ledja gola nije razlog da prvo sto popijem kad ustanem iz kreveta u roku 5 minuta izadje na guzicu uz grozne grceve, bolove i gubljenje svijesti i u roku 5 minuta kao da se nista nije desilo i necu dozivjet takvu epizodu mozda mjesec dana, mozda godinu dana...

uglavnom, htio bi jos malo izucavati materiju na tu temu i diskutirati prije nego odem psihijatru...

[Eugen357]

Citiram post ovog topica s Psihologije, a postam ovdje jer je tamo topic zatvoren:

TanjaOriginal kaže:

Ono što sam zapazila je da kod njih postoji abnormalan strah da ukoliko se budu liječili - izgubiti će svoju genijalnost - za njih je to direktan napad na osbnost i mozak. Isto kao da im prijetiš lobotomijom.

Potpuna je neistina da se išta može dogoditi s njihovim intelektom - jer su im intelektualne funkcije skroz sačuvane i u BAP-U. NJima se doslovno trebaju samo srediti hormoni i to u onom cestovnom smislu: Daj si sredi hormone već jednom!

Mislim da je ovo ključni problem. Strah da će se izgubiti, kako to Gogol kaže Božanski plamen talenta, koji je tako uzvišen, jak i kreativan da su ljudi spremni platiti bilo koju cijenu za taj doživljaj.
Pitanje je bi li velika umjetnička djela ikad nastala da su umjetnici s BAP-om bili psihološki tretirani kako da 'izađu na kraj sa svojim poremećajem' ?
Pitanje je čini li se tim uplitanje stručnjaka za mentalno zdravlje šteta ili korist?

Osobno jako cijenim psihijatre i mislim da su današnja elita, najvažniji i najkorisniji članovi našeg društva. U PB Vrapče piše 'Hram čovječnosti' i s tim se slažem. I vjerujem da tretiranje BAP-a zapravo dolazi nakon što pacijent zatraži pomoć, ili ga pošalje sud - stoga opravdanost liječenja nije u pitanju.

Ipak, problem je složen. Stabilizatorima raspoloženja smanjivati amplitude raspoloženja...

[racija]

Eugen357 kaže:

Citiram post ovog topica s Psihologije, a postam ovdje jer je tamo topic zatvoren:



Mislim da je ovo ključni problem. Strah da će se izgubiti, kako to Gogol kaže Božanski plamen talenta, koji je tako uzvišen, jak i kreativan da su ljudi spremni platiti bilo koju cijenu za taj doživljaj.
Pitanje je bi li velika umjetnička djela ikad nastala da su umjetnici s BAP-om bili psihološki tretirani kako da 'izađu na kraj sa svojim poremećajem' ?
Pitanje je čini li se tim uplitanje stručnjaka za mentalno zdravlje šteta ili korist?

Osobno jako cijenim psihijatre i mislim da su današnja elita, najvažniji i najkorisniji članovi našeg društva. U PB Vrapče piše 'Hram čovječnosti' i s tim se slažem. I vjerujem da tretiranje BAP-a zapravo dolazi nakon što pacijent zatraži pomoć, ili ga pošalje sud - stoga opravdanost liječenja nije u pitanju.

Ipak, problem je složen. Stabilizatorima raspoloženja smanjivati amplitude raspoloženja...

poceo sam se pitati da li su sve te manije koje sam imao zaiskrene od genijalne ideje ili se mozak sam prvo napucao dopaminom sto je vrlo brzo izrodilo genijalnu ideju.
naravno percepcija genijalnosti te ideje je zapravo ono sto mi osjetimo u tom trenutku. ideja uopce ne mora biti genijalna, rekao bi da dopamin moze uzrokovati i pojacanu percepciju genijalnosti. ali moje nerijetko jesu bile pametne.

stoga dolazi pitanje, da li je zapravo realno ponasati se manicno kad ganjas neku genijalnu ideju? da li je zapravo bolest percepija da imas genijalnu ideju kad nemas?
da li nakon "iscrpljenja" ideje je realno da covjek izgubi sav dopamin sto ga ostavlja baseline-depresivnim(jer je naucio funkcionirati preko dopamina a ne serotonina kojeg mu kronicno nedostaje).
da li je onda bipolarno ponasanje zapravo simptom intelgencije i dopaminske sklonosti? ili simptom inteligencije i nedostatka serotonina.


po mom iskustvu jos kao dijete, epizode manije su ovako otprilike isle. dobio bi ideju za nesto(neku igricu recimo) i istovremeno krece manija. prvo mnogo razmisljanja, razradjivanja i onda se pristupa igrici(naravno, nesanica, odgadjanje svih ostalih aktivnosti ukljucujuci i sna itd)... kada bi morao pogadajati sta se desava, rekao bi da svaki napredak u izradi igrice vjerojatno uzrokuje percepciju nagrade, tako nekako. samo razmisljanje i dolazenje do rjesenja(cisto teoretskog) u mom mozgu uzrokuje percepciju nagrade, pa zatim i implementacija rjesenja opet. takav mozak je po meni recept za manicno ponasanje. zamislite da vam pronalazak rjesenja za nesto dodje kao i linija kokaina recimo. drogiranje razmisljanjem. kako igrica napreduje s vremenom percipirani napredak opada. (to je tako, kad napravis osnovni engine tj. gameplay dalje moras mukotrpno raditi recimo nove neprijatelje ili levele a to ti je dosadno, repetitivno i ne percipiras to ko napredak). izgleda da kako percepcija nagrade opada paralelno pocinje opadati i razina dopamina. programiranje igrice lagano prelazi u forsiranje "ajde jos da dovrsim" ali uglavnom ne dovrsim i manija lagano prestaje i uslijedi period od 5-6 mjeseci blejanja u MTV, igranja glupavih igrica, uglavnom ubijanja dosade a ne energicnog ganjanja ciljeva. tako se ponasam od kad znam za sebe.

e sad, ja actually jesam napravio te igrice. i moja manija je opravdana u tom smislu. za ono vrijeme je to bilo vjerojatno postignuce s kojim se moglo pohvaliti mozda par hrvata u ono vrijeme a ja sam imao 15-16 godina. mozda moja manija opravdava i period rekuperacije(depresije, nedostaka dopamina). mozda je bipolarnost jednostavno nacin funkcioniranja inteligentnih dopaminergickih ljudi.

da li ste vidjeli slucaj covjeka koji nije mogao proizvoditi niti dopamin niti serotonin? covjek je zivio relativno normalan zivot i nije bio ni depresivan ni nista.

mozda dopamin i serotonin iako imaju svoje osnovne svrhe u tijelu, svatko od nas ipak djelomicno razlicito pocne utilizirati tj oslanjati se na jednu. meni se cini da moj mozak za svoje cikluse razmisljanja/procesiranja koristi uglavnom dopamin. zato imam te kreativnomanicno epizode.
s druge strane oduvijek sam bio "socijalno ugrozen" i nespontan i neopusten i osjecao manju vrijednost od ostalih..
dok sam manican nisam toliko introvertiran i razgovorljiv sam i osjecam se dobro u drustvu iako nemam zelju za drustvom vec za svojim ciljem, drustvo mi ne smeta, jedino se doimam hiperaktivnim, imam puno toga za reci i pametovati i ne osjecam manju vrijednost barem ne generalno, osjecam se zapravo grandiozno a drustvo mi sluzi da bi im objasnio svoju maniju(ili opcenito pametovao) sto uzrokuje realizaciju nagrade na neki nacin, barem mi se cini tako, pogotovo ako drustvo potvrdi genijalnost. moguce da tu potvrdu drustva dozivljavam kao povecanje resursa i da to digne i serotonin jer se osjecam pozitivnije iako mi to ne povecava zelju za druzenjem. to ocito dovodi ovisnosti o potvrdi drustva - tj. depresiji u nedostatku iste tj. osjecaju baseline osjecaju manje vrijednosti u izostatku manije. odokativno bi rekao je moja drustvenost takodjer pocela ovisiti o dopaminu, barem jedan dio, valjda onaj koji moze fukncionirati na dopaminu. dio drustvenosti za koji treba serotonin mi valjda uvijek nedostaje - a to je da gledam ljude u oci bez ikakvog opterecenja i neugode npr.
imao sam par kratkih epizoda za vrijeme mentalne nestabilnosti i teskih promjena gdje bi bio sarmantan i volio zapocinjati neobavezne razgovore(koji nisu manicni), bio opusten i spontan i zelio se druziti i zapocinjati razgovore s nepoznatim ljudima i znam kakav je to osjecaj. to mi fali, cijeli zivot.

i zato kao odgovor na dilemu, na kraju svega, jedino kad sam u zivotu zivio su epizode manije(dobro to je kod mene hipomanija, sasvim produktivna). ostatak je ubijanje vremena i borba za zivot. i jedino stanje koje bi prihvatio kao cilj i rezultat lijecenja je stalna hipomanija.

[Eugen357]

racija kaže:

i zato kao odgovor na dilemu, na kraju svega, jedino kad sam u zivotu zivio su epizode manije(dobro to je kod mene hipomanija, sasvim produktivna). ostatak je ubijanje vremena i borba za zivot. i jedino stanje koje bi prihvatio kao cilj i rezultat lijecenja je stalna hipomanija.

Ovo razumijem u potpunosti
zato se BAP-ovci sa stabilizatora vraćaju na AD dok ne naprave neko sranje i tako u krug....

[racija]

Eugen357 kaže:

Ovo razumijem u potpunosti
zato se BAP-ovci sa stabilizatora vraćaju na AD dok ne naprave neko sranje i tako u krug....

http://www.bipolaradvantage.com/

evo jedan koji je razvio filozofiju oko prihvacanja i manageanjea bipolara umjesto tretmana lijekovima. svi znamo da bipolar ljudi su vrlo cesto i vrlo genijalni ili talentirani i tretman lijekovima im oduzima to. mnogo velikih pomaka civilizacije je napravljeno za vrijeme manicnih, mozda vise hipomanicnih epizoda bipolarnih ljudi.

uglavnom vrlo zanimljiv pristup

[Zelenogorac]

Cile78 kaže:

Pozdravljam sve.

Naime, radi se o mom sada bivsem momku koji ima dijagnozu F31.6 (mesovita epizoda). Dijagnoza mu je postavljena pre 2 godine (sad ima 35).

Desila se jedna uzasna stvar zbog koje sam ga i ostavila.... Nasla sam mu u racunaru snimke kako je mucio 2 macke, i to sa takvom hladnocom, da sam ja na lekovima vec danima... Kada sam ga suocila sa tim, rekao mi je da je to bilo cisto izivljavanje, da je zamisljao sebe, da su mi macke bitnije od njega, da se prema njemu tako ponasaju ceo zivot, pljuju ga i ne fermaju 2%, i zasto to ne bi i on radio onda... da ga ja svaki put odjebem kada se posvadjamo, pokupim se i odem...
Ja sam uzasnuta ovim i ne mogu da verujem da je u stanju tako nesto da napravi.
Sta je bre ovo?

Hvala svima, ocajna sam

Osim što ima bipolarni poremećaj tvoj bivši momak je i sadist - što spada pod disocijalni poremećaj ličnosti (F 60.2).

Nažalost poremećaji ličnosti nisu i psihički poremećaji u užem smislu, nema lijekova za njih jer je to dio karaktera.

Glumljenje samaritanke samo će ti prouzročiti patnju.

racija kaže:

zapravo te moje manije su vise obsesije... vecinom ne ode dalje od gubljenja vremena na forumu(kao sad heh).

imao sam nedavno i nesto sto bi opisao kao hipomanija. period kad sam zapoceo ketogenu dijetu, osjecao sam se super bistro, pricljivo, budno, pametno, kreativno i tada sam odradio najbolji dio posla na trenutnom projektu. da nisam slucajno tad imao tu fazu ko zna gdje bi bio projekt. ta faza nije bila vezana uz obsesiju iako sam dobio par dobrih ideja na koje sam potrosio dosta misli ali ne bi okarakterizirao to kao obsesiju.

Čini mi se da si se ti vrlo lijepo samoizanalizirao. Očito je kod tebe riječ o kombinaciji blagih hipomaničnih epizoda i umjerenih depresivnih stanja sa sklonošću opsesivnom ponašanju.

Da, opsesivno-kompulzivno ponašanje može biti itekako plodno. Dapače, mislim da je većina velikih znanstvenika bila opsesivno-kompulzivna.

[racija]

Zelenogorac kaže:

Čini mi se da si se ti vrlo lijepo samoizanalizirao. Očito je kod tebe riječ o kombinaciji blagih hipomaničnih epizoda i umjerenih depresivnih stanja sa sklonošću opsesivnom ponašanju.

ta depresivna stanja nisam tako uopce percipirao dok nisam razjebo se po drugoj liniji - emocionalnoj.. pa je onda jos na to i stres na poslu

prekinuo jednu vezu, upao u totalnu depresiju, 20 kila dole u mjesec dana(100-> 80 na 190cm) i ostatak nenormalnog ponasanja itd.. zatim ubrzo upoznam sadasnju zenu i postanem opsjednut... afekcijska ovisnsot na najjace, nesanica, analiziranje poteza, uzasno laka povredljivost, ljubomora, pozesivnost... toliko mi je bilo tesko to sve kontrolirati pogotovo na pocektu veze kada bi sve trebalo biti krasno..

ubrzo sam zbog toga i na poslu poceo imati problema i sve zivo(stvaranje stresa na poslu odgadjanjem posla da bi moga obsesirati ili zbog mentalne magle), mentalna magla, epizode plakanja bez razloga(iskljucivo samosazaljenje), 4-5 puta dnevno grceviti cista voda proljev mjesecima koji pece kao lava, znojenje kad ti je hladno doslovno kapanje iz pazuha, nemogucnost toleriranja kave i drugih stimulatanata, cak i jela opcenito(kasnije sam shvatio da je problem u ugljikohidratima), drhtanje na najmanju hladnocu i nemogucnost toleriranja iste, cvokotanje zubima, bol u misicima(muskulfiber, cijelo tijelo najvise noge kvadricepsi), nesanica, ujutro nemogucnost budjenja, mucenje negativnim mislima. u medjuvremenu je posao poceo dolaziti u pitanje(politicki, nerealan rok) i narastao na 300 radnih sati mjesecno(IT, odgovornost za bankovni autorizacijski sustav). briga oko buducnosti, mucenje negativnim mislima oko buducnosti, nervoza, iritabilnost, ispadi bijesa(razbijanje po uredu), nestrpljivost(cim dodjem negdje mi se ide iako ne znam gdje mi se ide, obicno popodne), asocijalnost, povlacenje u sebe, odbijanje druzenja s bilo kim osim zene(s kojom sam tad jos uvijek hranio svoju afekcijsku ovisnost), osjecaj da ti je cijeli svijet na ledjima a niko nije na tvojoj strani - odbacenost, preopterecenost -> stres - fustracija sa svim tim a najvise od svega mi je smetala na poslu mentalna magla.

tako, okarakterizirao bi taj period kao prilicno ozbiljnu i dugotrajnu depresiju.

izasao sam iz nje - tako da sam napokon opet dozivio manicnu epizodu.

trigger? zakljucio sam u jednom trenutku da mi promjene raspolozenja(znojenja iritabilnost itd) ovise o jelu, vjerojatno sam vec tad ulazio u maniju. i istrazivao na tu temu i "umislio" si odgovor(kao uostalom mozda i sad) - problem je u tome sta jedem, analizirao biokemiju, anatomiju sve zivo da bi dosao do zakljucka da se trebam poceti hraniti ketogeno. roku dva dana ketogene dijete sam usao u napokon maniu, pogotovo kad su odmah poceli izostajati simptomi znojenja nakon jela i slicno, poceo sam se i osjecati toplo, manje drhatanja. i smislio najgenijalnije stvari na tom projektu(zbog kojeg sam se brinu) koje su spasile projekt. opsjednut sam bio prehranom(jer me kakti ocito izlijecila) i to sam svima okolo objsanjavao(ima mojih postova i na forumu) jer sam se nakon toliko vremena kao da pucnes prstima izlijecio od svih tih problema(koji nisam mislio da su psihicki!!!). ali manija je uzrokovala i napredak na poslu i genijalan novi nacin programiranja. nakon cca 1-2 mjeseci manija je naglo prestala nakon sto sam zapalio joint(inace pusim), u roku od 2 minute sam se skljokao s 0 energije dok sam jeo rucak i proveo dva dana s temperaturom 35.5 lezeci i ne micuci se i od tada se lagano oporavljam s tim depresivnim simptomima, dosta ih je jos tu u blazem obliku. tada sam zabrijao da imam problem sa stitnjacom, nastavio sam istrazivati temu iako se nisam osjecao dobro, dio simptoma se vratio iako blaze kako rekoh sto bi impliciralo da ideju zaiskri manija a ne maniju ideja. a sad mislim da me opet uzela hipomania. stoga tu tipkam ko budala.

sklon sam obsesiranju iako ocito u maniji mogu prebaciti fokus s jedne stvari na drugu uz naravno dovoljno volje ili prosto nemogucnosti baviti se onim cim zelim(cinjenicnu nemogucnost dosta lako prihvacam cak i u toj fazi).
nemam nikakve obsesivno kompulzivne tikove ili potrebe recimo...ali imam jak nagon za rjesavanje problema.

cini se da moj mozak, barem u manicnom stanju zbilja osjeti "nagradu" od smisljanja pametne ideje ili pametnog rjesenja nekog problema ili mozda cak samo "pametnog razmisljanja"- to uzrokuje ovisnicko ponasanje (kojem sam apsolutno sklon) i cini se kao opsesija a zapravo je ovisnost. kad se tema razmisljanja iscrpi izgubi se mogucnost za nagradu i ovisnot lagano pocne jenjavati. ne znam kako tece put opsesije ali ovo mi se cini logicnije.

s obzirom da ocito imas obrazovanje, molio bi te da nahranis moju maniju s pokojim komentarom i savjetom

[Eugen357]

Forum Psihologija kaže:

Mada je raspoloženje povišeno, kada im se u nečemu proturiječi, mogu postati izrazito razdražljivi i hostilni. Stoga su nestabilnost, razdražljivost i hostilnost su također dio kliničke slike manije.

Ma da !?

Ovo me prenerazilo. Cijeli život sam se pitao zašto me tako uznemiruje kad netkojavno iznosi nešto s čim se ja ne slažem. To ne mora biti razgovor sa mnom, nego javni nastup ili razgovor s trećom osobom, da ja uopće nisam uključen. Stalno sam se pitao zašto mene upravo vrijeđa kad netko iznosi svoj stav ili mišljenje s kojim se ja nikako ne slažem. To me ljuti čini razdražljivim, uznemiruje me i tog čovjeka odmah smještam u ladicu s neprijateljima
To je dakle simptom manije!

Ali onda to možemo primjeniti i na ljude oko sebe. Ako iznesete svoje mišljenje, a netko vas zbog toga oštro napadne i počne vam neprijateljskim, nametljivim i sugestivnim tonom dokazivati da niste u pravu (kao da uopće postoji 'pravo' i 'krivo' mišljenje) - ta je osoba manična. Zašto bih ti bio neprijatelj ako mislim drugačije? Zato što si ti - manijak.

Po mom mišljenju, zdravi i civilizirani dijalog ili diskusija podrazumijeva pristojno saslušati mišljenje sugovornika i onda jasno izraziti svoje neslaganje 'Ja se ne slažem. Ja mislim da...' bez neprijateljstva (hostilnosti)...

[racija]

Eugen357 kaže:

Ma da !?

Ovo me prenerazilo. Cijeli život sam se pitao zašto me tako uznemiruje kad netkojavno iznosi nešto s čim se ja ne slažem. To ne mora biti razgovor sa mnom, nego javni nastup ili razgovor s trećom osobom, da ja uopće nisam uključen. Stalno sam se pitao zašto mene upravo vrijeđa kad netko iznosi svoj stav ili mišljenje s kojim se ja nikako ne slažem. To me ljuti čini razdražljivim, uznemiruje me i tog čovjeka odmah smještam u ladicu s neprijateljima
To je dakle simptom manije!

simptomi manije su vrlo ociti. ovo gore sto si opisao je simptom neceg drugog, da stvari shvacas osobno iako nisu uperene u tebe. vrlo vjerojatno nije simptom manije nego upravo suprotno - depresije tj. konkretnije - nedostatkom serotonina. pretpostavio bi da u toj kombinaciji takodjer ide i prevelik osjecaj odgovornosti, krivnje, savjesti, morala, whatever. a to ide u kombinaciji s potrebom da ostale isto "zarazis" s tim

manican covjek bi se vjerojatno upustio u manicnu diskusiju na forumu ili nesto ekstremnije, ma uglavnom whatever feeds it...

Ali onda to možemo primjeniti i na ljude oko sebe. Ako iznesete svoje mišljenje, a netko vas zbog toga oštro napadne i počne vam neprijateljskim, nametljivim i sugestivnim tonom dokazivati da niste u pravu (kao da uopće postoji 'pravo' i 'krivo' mišljenje) - ta je osoba manična. Zašto bih ti bio neprijatelj ako mislim drugačije? Zato što si ti - manijak.

e, ovako objasnjeno ta osoba bi mogla biti manicna.

[Pringles]

Eugen357 kaže:

Ovo me prenerazilo. Cijeli život sam se pitao zašto me tako uznemiruje kad netkojavno iznosi nešto s čim se ja ne slažem. To ne mora biti razgovor sa mnom, nego javni nastup ili razgovor s trećom osobom, da ja uopće nisam uključen. Stalno sam se pitao zašto mene upravo vrijeđa kad netko iznosi svoj stav ili mišljenje s kojim se ja nikako ne slažem. To me ljuti čini razdražljivim, uznemiruje me i tog čovjeka odmah smještam u ladicu s neprijateljima
To je dakle simptom manije!

Ali onda to možemo primjeniti i na ljude oko sebe. Ako iznesete svoje mišljenje, a netko vas zbog toga oštro napadne i počne vam neprijateljskim, nametljivim i sugestivnim tonom dokazivati da niste u pravu (kao da uopće postoji 'pravo' i 'krivo' mišljenje) - ta je osoba manična. Zašto bih ti bio neprijatelj ako mislim drugačije? Zato što si ti - manijak.

Pa ne možemo baš primjeniti na ljude oko sebe, jer u tom postu kojeg si kvotao piše da se može javiti i hostilnost. Što znači da, osim nje koja se može javiti, postoje i (mnogi) drugi simptomi koji trebaju biti zadovoljeni da bi se nešto moglo etiketirati kao 'manija'. Kada bi liječnici dijagnosticirali na način da kao relevantan uzmu jedan potencijalni simptom pri tome zanemarujući sve ostale, gotovo sigurno bi svi imali sve dijagnoze.

Slaba tolerancija na drugačije mišljenje drugih je kod većine ljudi koji burno reagiraju znak nečeg drugog, nešto što vjerojatnije ima veze s njihovim crtama ličnosti, a ne s time da su trenutno u stanju manije.

[Eugen357]

Mrs. Pringles kaže:

Pa ne možemo baš primjeniti na ljude oko sebe, jer u tom postu kojeg si kvotao piše da se može javiti i hostilnost. Što znači da, osim nje koja se može javiti, postoje i (mnogi) drugi simptomi koji trebaju biti zadovoljeni da bi se nešto moglo etiketirati kao 'manija'. Kada bi liječnici dijagnosticirali na način da kao relevantan uzmu jedan potencijalni simptom pri tome zanemarujući sve ostale, gotovo sigurno bi svi imali sve dijagnoze.

Hmmmm....da Dobro kažeš....To je samo jedan od simptoma
Malo sam pregeneralizirao vjerojatno To ti je kad se pacijent previše informira o svojoj bolesti a inače voli kopati i razmišljati, pa ubrzo dođe do toga da bez problema oblači bijelu kutu i pametuje .....

Mrs. Pringles kaže:

Slaba tolerancija na drugačije mišljenje drugih je kod većine ljudi koji burno reagiraju znak nečeg drugog, nešto što vjerojatnije ima veze s njihovim crtama ličnosti, a ne s time da su trenutno u stanju manije.

Da to je valjda osobina netolerantnost, bahatost, možda u osnovi nisko samopoštovanje ...

[racija]

bio sam kod psihijatra jucer.

ne vjeruje da sam manican. iako sam mu isao objasnjavati kako radi neurokemija i trazio ga papir da mu crtam i objasnjavao tocno kako radi bipolarnost i objanjavao da dnevno provedem 15 sati citajuci neurokemiju, efekte lijekova i iskustva ljudi na njima mapirajuci funkcionalnosti ljudskog mozga. iskontrolirao sam reakciju na njeno odbijanje spoznaje ocitog. nazvan sam balavcem koji se drogira. digao sam se i otisao bez puno rijeci, pitao koliko kosta i platio...trcala je za mnom s nekim receptom za nesto i racunom, zguzvao sam to i bacio... njena diploma je dosla u pitanje prilikom mog manicnog izlaganja teorije koja nije ono sto je ona ucila. dosao sam napusen i to sam joj i rekao iskreno. zbog napusenosti se cinio malo manje izoforsan govor ali opet, sat vremena sam pricao bez da me skoro ista uspjela pitat - pokusavala je.. a prema izlaganju je mogla i vidjeti da sam manican vec nekoliko dana.. sta se cudi koji kurac sam napusen, doma satima hodam gore dole po sobi, zena me vec fakat cudno gleda, eksuali se spustam kombinacijom kokaina(kokain nema euforicno djelovanje na mene vise nego me izbezumi i oduzme mi fokus pa ne mogu vise razmisljat - sto mi odgovara, nikad ne povucem vise od jedne dvije linije - nemam zelju da nastavim - znam da bi trebao imat, nekad sam imao) i thca da bi bio u stanju s njom pogledat sulejmana ili barem prividno lezat gledajuci sulejmana i razmisljajuci o svojim teorijama.
i psihijatrica je dakle zauzela obrambeni stav - vika na mene i na kraju vrijedjanje. to je valjda iz psihijatrijskog prirucnika od prije 100 godina, ako ti pacijent proturijeci onda se deri na njega i nazivaj ga pogrdno - iduci korak su elektrosokovi pa lobotomija.
to sto nocima ne spavam i razmisljam o neurotrasmiterima i sl. za nju nije znak manije i bipolarnosti. nesto je pocela lupetat da imam previse dopamina... ti psihijatri se jos uvijek drze katekolamina ko pijan plota. dobro jutro da imam previse dopamina. imam svega previse. i uvjeren sam da cu dobit nobelovu nagradu iz psihijatrije. da znam cemu sluze canabidoidi itd. cinjenica da se ja jos uvijek mogu oduprijeti tim osjecajima ne znaci da bi se morao boriti s njima. to znaci da ce jednog dana otici stanje toliko daleko da necu moci izkontrolirati - mozda.

u zivotu se mogu sjetiti preko nekoliko takvih manicnih epizoda. jednom tjedan dana nisam spavao nego razmisljao satima i histericno po forumima objasnjavao teoriju kojom sam pokusao spojit kvantnu fiziku s teorijom relativnosti. 2 tjedna manije.

koliko ja znam za dijagnozu bipolarnosti je dovoljna jedna jedina epizoda manije ili cak hipomanije. ja mogu nabrojati barem 3 u kojima nisam spavao u komadu 4-5 dana ili sam spavao 2-3 sata tu i tamo. bez imalo stimulansa i cak unatoc ogromnim kolicinama THCa. desavale su mi se otkad sam bio malo dijete, prije bilo koje droge pa cak i alkohola.

zenska je komplet odbila uopce razmisljat o tome da sam bipolaran i isla mi govorit da nije meni nista ja to samo previse razmisljam. PA DOBRO JUTRO.

fak you, ako 5 dana nisi spavao treba ti lijek a ne glupa fuking prica.


uglavnom, trebam psihijatra koji ce me saslusat. modernog i nadobudnog i koji je dovoljno hrabar prepisati mi memantin za bipolarnost. ne zelim nista drugo trenutno jer sam manican i u svojoj maniji zakljucio sam da je to weapon of choice. ipak memantin je blag lijek s miniumum nuspojava i bez potrebe za polaganim skidanjem, a inace manicni pacijenti se vrlo rijetko zele lijeciti dok imaju epizodu pa bi molio da mi se i to uzme kao olakotna okolnost. molim da netko prihvati moje stanje racunajuci na to da cu biti manijakalan u razgovoru i necu prihvatiti ismijavanje moje teorije. jedva sam jucer izkontrolirao agresiju i pokupio se. malo mi je falilo da joj kazem sve sta mislim. mamu joj njenu, nadrogirani balavac je svojim nadrogiranim mozgom uprihodio preko milijun kuna ciste zarade u 2012. sigurno je nevjerojatno da taj mozak moze shvatiti nesto sto psihijatri jos nisu. pogotovo ovaj psihijatar koji nije uspio izkontrolirati svoj ego dovoljno da bi me eksuali tretirao nego reagirao kao komunisticki birokrat. ako mislis da sam manican, napisi dijagnozu. ili sam manican, ili sam u pravu. ako sam u pravu, znaci da sam manican - jer je to ono sto tvrdim izmedju ostalog. ne vidim drugog logicnog rjesenja - osim da sam manican.

s obzirom da sam konzumirao sve zive droge ukljucujuci i predoziranje ketaminom - prilicno je sigurno da memantin nema sanse da uzrokuje nekakve psihoze ili statijznam sta.

molim vas javite mi na privat neke preporuke, ocajan sam. jucer sam sat i pol lopatao auto i iskrivio ledja i jedva sisao sa brda i onda opet si lopatao parking kad sam se vratio i sve to samo da odem do te guske koja ne vidi dalje od svog ega.

[racija]

manija je spontana zlouporaba "droge". sad sam skuzio. moram biti na poslu ali mi se to ne svidja, svidja mi se manija i bjezim u maniju vise kao obsesiju, na neki nacin sam i prisiljen. kad sam manican se osjecam super, zato bjezim u nju, jer je puno bolja od stvarnosti...

[~Scarlet~]

@racija

Naruči se na redovan psihijatrijski pregled u ambulantu (na uputnicu) ili odi u hitnu psihijatrijsku ambulantu ako ti je loše a termin bi se predugo čekao.
Samo opiši što ti se događa, kako se osječaš. Nemoj docirati i autodijagnosticirati. Prepusti dijagnostiku i izbor terapije stručnjaku.
Propisanu terapiju uzimaj i imaj malo povjerenja u liječnika.