Contra punkt

[contra rationem]

27. November 2014

A lijepo smo se dogovorili, kao propisano smrti, već popola otuđeni. Djevojke, namjerno, prve. Po izviđačima koji su bili izbačeni iz ekspedicije. Mornarili su sad grobovima po vrtu. Toliko uplašenih! Gorke su stvari ispijali. Ravno ljudima u lice. Moje su mrtve riječi padale kao poludjele kaluđerice, rasplesane niz drvored od tužnih vrba ili breza, pokoji kišobran, šinijel il američka plastična kišna kabanica. Rijetke ptice su izdavale na nadgrobnim spomenicima svoje kužne roditelje. Prije no što bi izdanci bršljana počeli po njima rasti. Teta mi je uvijek govorila da nek čekam vukove, jer da u njih ljudi ne vjeruju. Vjeruju samo Crvenkapi. Moja prošlost bila je puna krvavih Crvenkapa, bez lovaca uhićenih u krivovjerju. Pozivnice nisu imale, ali su zato mene ugošćivale u brlozima svojih baka. Njihovo stanje bilo je više nego osuđenički otužno. Vjekovima osuđivane zbog raznorodnih brakova. A živjele s tim njemačkim košaricama po putu. Sramota. Tata, brat od moje tete, kao druga sporedna ličnost nakon lupusa u fabuli, oduvijek je volio potpaljivati papiriće na svijeći, ne štedeći knjige. Nije se živjelo razvratno, jer su maleni ukućani s pothranjenim rebrima levitirali sjajeći se uokolo. Molim ih i sada za hrabrost! Oni su sivim balonerima u hladnim danima magle. Aha.

[contra rationem]

Wolfsroutte mit Flügel
27. November 2014
Von Shambala nach Calle de Perdidos 99

Skrivajući se u knjižnici u Brinju, posebno izbjegavajući lokalne gostinjce, gdje su pili mlaku kavu, ugledala sam u ćošku pod posve novim francuskim tepihom uprljani brevijar sa slikom razbješnjelog razbarušenog čuvara Avalona. Kad poslijednji vukovi iziđu iz stražarnica slijedeći prve ptice, sjest ću u mali mig i pazit da se ne pogubim na ruti do Urugwaya. Imam dobar itinerer. Vjeruj mi, sigurna sam da ne znam što činim...

[contra rationem]

28. November 2014

Dobili smo zabranu. Do povratka u vrijeme kolere. Kolo su igrale kolebave kaluđerice oko samostana Avile. Noć nije bila ni tiha, ni lijepa. Kaserna je bila puna unovačenih gurua, importiranih galijama iz Indije. Moja frendica i ja pekle smo zečeve na ražnju na rubu šume, pazeći da se dim ne širi. Moj dragi je prenosio krvave zatočenike spremne za razmjenu. Nije bilo opiranja. Nisam željela plaćati poštarima za njihove igrice. Vrijeme je bilo opsjednuto mislima i tako jedino zvjerski mučeni u zlatnom kavezu nisu imali vidljive zidove. Pravila sam se da slušam priču, no već sam bila s druge strane brda. Epopeja je mogla početi, jer nije bilo dovoljno bubnjeva, nit drevnih droga. Proširila se vijest o čvrstoj smrti. Ponovo putujem. "Ovamo s njim!", odrešito sam im doviknula, dok su me još mogli čuti...

[contra rationem]

28. November 2014
·

U stvari su svi poispadali iz čašica amara. Mi smo pili crno. Vožnja je bila smrtonosna u malim količinama. Pravili smo sebe se onima što SU. Sa ulice. Ne, ne žele ni jednog smaragdnog SKARABEJA, a na daždevnjakovom imenu bilo je kopija do kopije, eh!!!

[contra rationem]

28. November 2014

Toliko je kišilo u Babylonu, da smo prestali pušit marihuanu na mokrim žicama velegrada. Nasip se skotrljao niz jednu bezobraznu i bezobzirnu beogradsku padinu. Svi smo to jedva dočekali. Zadali su nam nove izbornike, cifre i šminku, kao i ljepljive parfeme. Tak je to kad pušiš konstantne osmice.

[contra rationem]

28. November 2014

Maladie

Sadile smo bršljane po kosini jednog od vjekovnih krovova. Kameleoni su popadali mrtvi, kao što je kaleidoskop nalagao. Jesmo te! Prekini s žicanjem cigareta ispred moje drvene kuće, po mojoj ulici nitko ne prolazi. Djeca su orobila banku i zatvorena su u popravnom domu, u dalekoj Finnskoj, streljat će ih možda. Mi sad sviramo harfu po tavanima i podrumima. To nam je oporučno pripisano. Pazi da mi čuvaš mrtve po popločanim dvoranama od kastanjeta i lupkanja peta. Svaka sekunda im treba. Hvala.

[contra rationem]

28. November 2014

Da vidimo kolko ima sahata. U pol osam večera. Onda skidanje s lijekova. Pa zabava za zubarske čuvare. Onda noćno kupanje u katedrali... Previše čipsa iz krematorija... U očima Života izgleda to još gore. Ovako ću se morati pribrati iz prikrajka. Zveckaju novčićima ne bi li me nagonili da jedem talijansko tijesto!!! Proizvest ću Vas sve u epruveti!!! Tvoje oči moje. Plovimo po modi. Teška blamaža. Granica sivila nas zaxebala la la la la....

[contra rationem]

28. November 2015

Neki su naraštaji naramke svoje isprošene sreće trošili na novčiće ubačene u škrabicu. Mi smo otišli na slamnate pokrive otpadnih sjemeništa unutar ruševina. Pozvani štakori nisu došli na gozbu. Prolili smo vino...

[contra rationem]

29. November 2014

IZGUBLJENA SREĆKA

Znaci su otišli putem, provoditi dokono vrijeme žicajući cigarete po cig zak ofarbanim šiptarskim srebrn- zlatar- nicama pljuckajući kubanke i listajući novine. Zvižduci su potajno tražili svoje mjesto u magli. Raznobojno ostavljene brigade popadale su u gustišu. Bolje da ih nitko nikada nije ni vidio. Htjeli smo doskočiti Istini za vrat, al se prvi put našla neslućeno u razrokom filmu.

[contra rationem]

Otišla sam. I nije me bilo. Na zelenim vratima prehranjivao se bršljan i vrištale su beskonačne ptice po kolijevkama u vrtu. Rake su zjapile prazne. A moje ruke otužno visjele pored tijela. Gledala sam se kao na osuđenika, kao meso za puškomitraljez, uperen u glasovir, čije se tipke nije smjelo dodirivati. Strganih očnjaka i bolećivih krljušti. Nije nijema bila samo magla. Neopipljiva udaljenost od bezgraničnog neba. Nije te bilo. Ni nikog od treštavih prethodnika, kao ni ravnalom opcrtanih slutnji.

Zatvorila sam crveni kišobran i odlučila se odati hladnoj kasnojesenjoj kiši. Promočena do kože znala sam da sam tu. Samo ne i zašto.

Tijelo mi je starilo. "Trebam bar jednog tetrijeba", zamolila bih te, dok si još bio tu, a ti bi me za tu uslugu nagradio čavlićima, kojima bi mi učvrstio kosu za porušene zidine.

Novaci su otišli.

Poljana je prazna.

Uvjerena sam da su na mene bačeni uroci.

Kiša i dalje pada
kovanice
kreveti od smole
bezdušje
ljepljivi crvi
konačnost ophodnje
mirisna mrzovolja

[contra rationem]

Proljeće i mržnja

i kao ni jedno
tako ni tvoje
tijelo
nije zadovoljilo očekivanje

mostova
i polukružnih tokova
kao i iznenadnih susreta povrh nebodera
s kojih sam ti obećala da ćemo zajedno pasti

no ti si pao prije.

Crvljivo vrijeme, okopano. Kužni i bezcjelovni pokrivi. Noću, dok je na uglovima ulica razbarušen pokoji porezni obveznik prolazio nenadano, kao i budući pijanac i beskućnik, sad još službenik u banci. Kao i profesor s mog propalog fakulteta, koji je već odavno trebao biti mrtav, ali, eto, nije.

Stajala sam na uglu ulice, u crvenoj pretijesnoj haljini, i pušila cigaretu, želeći privući dašak vjetra u bedra. A avioni, koje nisam dočekala, kao i zakašnjeli ulasci u metro, čuvajući se hromih drugara, koji su olako shvaćali vječnost. Još jednog tako dočekanog jutra
u vlaku između milana i novokupljenih cipela
opet u zakašnjenju

Nakašljala sam se i pružila ti drugarski ruku: "Ovo je završni obred, prije još jedne večernje matrice u zamrznutoj katedrali." Ti si na to dodao da te više nema i nije ti ni stalo da budeš dio ove priče.

"Kasno je.", znam i ko je to rekao.

[contra rationem]

Čuvajte se kažiprsta uperenog u nebo dok prelazite granice. I vlakove. I tražite divljinu otuđenih otisaka noći o pleća i stijenke vaše sobe. Dok izlaze čuvaju marinci i vrijeme je za još jednu ophodnju. Uska su vrata u vječnost i grobari vam već kopaju raku.

A jutra su bivala sve hladnija i rugale su mi se ptice.

Nekoć sam letjela i nosila orošeno biserje na medenoj koži. Sve dok nisu pocrvenjele livade i prokopali su tunele i bunare kroz bradavice ružičnjaka. Zjapile su čežnje obješene o dovratak. Hranila sam krevetima zebnju i lovila halapljive grlice u bezbožnom zboru unovačeniog grizodušja. Lani su mi iskopali lijevo oko.

Žutile su se krizanteme i mirisao je smog o prozorima mojih bivših ljubavnika, koje objesili su prošle noći na pragu susjedove kuće. Žao mi je radi toga. Nije da bez kruha ne mogu, ali kad padne kiša i svi tražitelji boca po kontejnerima izmiću osudi njegovanih kaluđerica, reći ću ti: "Tvoje stisnute oči i namršteno čelo, tvoje plave usnice... Rub stolnjaka...", i niz nedovršenih drugih rečenica. Istina je izbila kroz mrlje od lanjskog vina i po snjegoviću kapale su kapi krvi.

Jednog jednoroga nasmrt su izboli lani.

Čuvajte se kažiprsta uperenog u nebo, nije potrebno ponoviti.

[contra rationem]

Zato mi nedostaju sad tvoji neokajani zločini, kao provedbeni kanali nekog drugog svijeta i svo to tužno meso, obješeno o kosti. Recimo sumnjom, kao lutnjom razbuđeni, a da nismo htjeli. I iznova pokušavamo ono što nije. A nadasve ružmarinove stepenice ka kažnjeničkom vrtu. U utvarnoj pokolebljivosti novog doba. I nizanju ranjenih promicaja tečnosti u venama. Zaljubljeni krovopokrivači i kolibrići, kao i osuda molitelja ptica ravnodnevnice. Ravnodušna kampanja za zlobne porive nevješto oklesanog bijega. Tvojeg ponaosob.

Zamrznuo mi se prozor. Dok je miris tuđih toplih žemlji, kao i želja za vlakovnim predizgredom jeftinog cjelovitog višnjevog vina u polovnim cipelama iz treće smjene. I zato života za mene nema. Otkucaji tuđih satova i mnoštvo uzvanika na izlazu iz kapele. Zahtjevi za licem u tvom ponoru. Poimence.

NEMOJ OVO ČITATI

Ratno vrijeme za izjedanje želučanih kiselina i tamnom bojom jetre obasjano cirozno nebo, nevjesta u žilama i kamenov glasnik. Mrzila sam te.

Jedite voće, javorov sirup i maloumne djevice.

[contra rationem]

5. Dezember 2014

Ne. Pravocrtno kruženje prisutnih nezapaljenih svijećnjaka u kojima bi mogobrojni prozvani provokatori odbijali dati i novčić za kopije crnih duša. Nisu sve meduze bile jednako kiselkasto-ljute. Udovice bi upomoć zvale samo u ponoć. Prije nikako. Neki su se pozivali na vampire, a druge na homosexualnost, koji su njihovu ženstvenost preuzeli kao paravan. Zato tu nije bilo nadstolnjaka. A posve ukošena prečica nije bila hladna kao ostrvo koje bi promatrali s tajacom. Tamnica je bila blizu. Mi smo određeni za prostor koji se obrće posuđenim snovima. Zagazili smo do članke u vodu i sad je otrovana naša ledena prošlost. Budućnost ne slutimo, a sadašnjost nas paralizira. Nikad ne želimo bit četvrtasti. Pirka vjetrić probudivši i posljednje kobce. Suđenje bi moglo počastiti prethodne i sljedeće. A mi na osamu. Prije no što ljubav dotakne naše neživote koje htjedosmo odbaciti na klinove vraških vrteških podhodnika. Mi ne znamo ništa. Ni o tome. Nisam ni prisutna.

[contra rationem]

6. Dezember 2014

Otkako su njegovim njegovanim rukama odstranjivali snijeg koji je nepodnošljivom lakoćom postojanja padao po željeznom stolu na vrtu, njihove manikirane i markirane ruke grabile su u vitičastu utrobu svemira. Tamo je bilo kao na starom pothranjenom pokvarenom televizoru. Sve pod opsadnim točkicama i crno-bijelo. A u daljini su se čula djeca, granicom vijugavih grana odvojena. Moj grad je odavno bio neki drugi. Uvijek drugi. Točno u tri pucao bi top s krova jednog od polurazrušenih nebodera, na kojima bi teleskopom dvoje radoznalih ostarijelih sijedih studenata još uvijek tražili slobodu... Moj prijatelj, koji je ustvrdio da je sloboda ravna crta umiranja, nije tome pridavao prevelik značaj. A ptice bi tada većinom spavale.

[contra rationem]

7. Dezember 2014

Svi psi izašli su na ulice. Demonstrirati! Kako su koplja bila uperena prema lažnim udovicama i njihovim marionetama, volova pečenih za večeru, udovice su se posakrivale u mišljene mišje rupe i tamo zatražile azil. Imala je kao dokaz crnu zmijsku lakiranu rakicu, pardon, rukavicu. Nije li i to već do Woljno??? Ili sve zavisi o tom dobrom zvuku koji ju baš prati... Prteći snijeg koji tek treba doći... U vrijeme iz male drvene pozornice gdje su se lutke kretale pod rilama između brodskog poda... Sasma vješto recitirajući kristalne kocke odbačene vrline. He. He. Otužno je bilo krilato drvce. Kao i usamljen zmaj, tamo na ćošku. "Oćeš li i ti pljusku?!", pokazala mu je halter i podvezicu. E sad si mrtav. A onim krilatim miševima, što razbijaju si glavu, pozdrave im šaljem: 'već su smišljali nove predrasude kojima bi ih utabanali';

[contra rationem]

8. Dezember 2014

Netko je obrezao glave troglavih zmajeva i oni su usamljeni, kao i korbač s tremi repi, moje prabake ostavljene u Andaluziji, poštovali korake bikova bičevanja po koračnici Robinson Crusoa, koji se temeljito prikradao glavnom gradu gdje filozofske grbe ne bi bile prozivane greškom u poimanju stola kojem je falila jedna noga. Razmijenimo mine. Metke.

[contra rationem]

14. Dezember 2013

U KUĆICI TOČKE

samo dva prsta
upaljene šibice
unutar razrokog hrama
klobuci
kojima smo obuveni
sva izvezena sjećanja
gubim te
se
na obzoru
magla
labavo je popuštalo otisnuto pamćenje
promet
je bio izvan kadra
izgubili smo sve
do
posljednje zjenice
ti
ti
opiši novu kružnicu
nad kvadratom
YAP

[contra rationem]

14. Dezember 2013

JEDNA OVCA

ni izbliza
lutkina kuća
sve sove izvezene
na postelji
posteljici
unutar
maritimnog
umiranja
utihni
jutrom
u uvali
obilježi se
zbiljskim snom
om

[contra rationem]

Mokri su bili psi i kućanice na sprovodima. Jela sam u pučkoj kuhinji i beživotno proslavljala trenutačnost, koja je sprovodila struju osame na izgladnijelim pohodima u jutarnja iskustva pijenja kave. Prezirali su me, kao i mnoge od odlučnih, što su govorili: "Uvijek ostani pas!" Vidljivo je bilo ćelavo tijeme svijeta, dok je pognuto čitalo crnu kroniku u novinama. Junak našeg doba došao je i isto tako otišao. Crvljivo mu je sad meso. Pokradeni su anđeli s grobova. Palim crnu svijeću.