Mali ustav hrvatskoga jezika

[lexicon]

Kako smatram da bi svaki sudionik ovog dijela foruma, koji želi raspravljati o hrvatskome jeziku, trebao biti upoznat s temeljnim načelima, pravima i ključnim pitanjima hrvatskoga jezika u odnosu na bivšu političku zajednicu, potrudit ću se da u nekoliko navrata djelomično prepišem knjižicu za koju je Stjepan Babić rekao da se može nazvati "malim ustavom hrvatskoga jezika".

Iz Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

"... Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakog od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakog naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.

Novosadski dogovor opravdano je deklarirao zajedničku lingvističku osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika ne poričući historijsku, kulturnohistorijsku, nacionalnu i političku istinu o pravima svakog od naših naroda na vlastiti jezični medij nacionalnog i kulturnog života.

... Ali usprkos jasnoći osnovnih načela, stanovite nepreciznosti u formulacijama omogućavale da ta načela budu u praksi zaobilažena, iskrivljavana i kršena unutar širih pojava skretanja u realnosti našeg društvenog i ekonomskog života. Pznato je u kojim su okolnostima u našoj zemlji oživjele tendencije etatizma, unitarizma, hegemonizma.
U vezi s njima pojavila se i koncepcija o potrebi jedinstvenog "državnog jezika", pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta naše državne zajednice.

... Dosadašnja ustavna odredba o "srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku" svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako među sobom, kao i prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda. Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstveni jezik za Srbe i Hrvate."

Znajući da površni čitatelji, a često su to oni koji bi nadugačko neargumentirano raspravljali, rijetko vole čitati duge citate, za danas će biti dovoljno.
Nastavak slijedi.

[lexicon]

1. Hrvatski jezik jest jezik kojim se služi hrvatski narod i koji služi hrvatskomu narodu.

U širem smislu, hrvatskim jezikom zovemo sve jezične pojavne oblike kojima se služi hrvatski narod. Tako su hrvatski dijalekti, s mnoštvom svojih mjesnih govora, oni dijalekti koje u raznim krajevima govore Hrvati, a hrvatski standardni jezik jest onaj standardni jezik kojim se Hrvati služe u javnome životu, školstvu, novinarstvu, upravi, znanosti i, uglavnom, u književnosti.
U istom smislu možemo govoriti i o hrvatskim interdijalektima, žargonima, o pojavama hrvatskoga razgovornog jezika itd. Svi ti pojavni oblici zajedno sačinjavaju dakle hrvatski jezik.
Naziv hrvatski zasniva se naprosto na prirodnom pravu svakog naroda da jezik kojim on govori i piše, kojim se on služi i koji njemu služi, nazove svojim vlastitim imenom.

[lexicon]

2. Među pojavnim oblicima hrvatskoga jezika najvažniji je hrvatski standardni jezik, koji se uz osobitosti osnovice odlikuje vlastitom povijesti i nadgradnjom

Hrvatski standardni jezik ima osobite vlastite značajke i u svojoj povijesti i u svojstvima svoje dijalektne osnovice i u načinu kako se formirao i u uvjetima, prilikama i okolnostima u kojima se razvijao i izgrađivao. Sve te značajke zajedno dokazuju i osiguravaju opstojnost hrvatskoga standardnog jezika i pribavljaju mu njegovu osobitu narav, unutarnju građu i opći izgled.

S druge strane, postoje i neki osobiti aspekti znanstvenoga i praktičnog karaktera koji uvjetuju da se o hrvatskome standardnom jeziku ne može u svim prilikama govoriti na onaj način kako se govori o većini evropskih standardnih jezika, no ti aspekti nisu za život bitni, iako se ne smiju prešućivati ni zanemarivati.

Lexicon, drago mi je da imaš vremena boraviti ovdje, pa se nadam da se vidimo u ponedjeljak i da si okončao dugogodišnju moru od posla.

[lexicon]

3. Hrvatski standardni jezik plod je neprekinutoga razvojnog tijeka od prvih glagoljskih pisanih spomenika do danas

Najstarija hrvatska pismenost nastala je na tzv. crkvenoslavenskom jeziku, koji se, kao i u nekih drugih slavenskih naroda, razvio u poseban narodni oblik, hrvatsku recenziju (verziju, redakciju), ili hrvatskocrkvenoslavenski jezik. S proširenjem uporabnih područja hrvatske recenzije crkvenoslavenskoga jezika prodiru u nju postepeno osobine narodnih govora, prvo čakavskih, a poslije i štokavskih, pa i kajkavskih, tako da je već u XV. stoljeću hrvatskocrkvenoslavenski jezik u osnovnom razvojnom tijeku već bio prevladan.
Specifičnost je hrvatskog jezika da su u svim drugim slavenskim jezicima crkvenoslavensko razdoblje i udjeli bili ili bitno kratkotrajniji i bitno manje važni ili bitno dugotrajniji i bitno važniji.
S druge je strane karakteristično da je kulturno-jezične tekovine hrvatske crkvenoslavenske i uopće srednjovjekovne pismenosti, glagoljske i poslije hrvatskoćirilske, neposredno naslijedila kasnija pismenost i književnost na hrvatskim dijalektima, pisana isprva pretežno, poslije gotovo isključivo latinicom, pa je tako u razvojnom tijeku hrvatskog jezika sačuvan kontinuitet od prvih glagoljskih spomenika do stvaranja standardnoga jezika i od tada do danas.

[lexicon]

4. Hrvatki standardni jezik, nastao sredinom XVIII. stoljeća, i u naše je doba otvoren prema kajkavskomu i čakavskom narječju

U hrvatskom jeziku dijalekti kao prostorni oblici narodnoga, pučkog jezika imaju veće značenje i važniju ulogu nego što je to prosjek u jezicima drugih evropskih naroda. Hrvatski dijalekti, koji se svrstavaju u tri skupine - kajkavsko, čakavsko i štokavsko narječje - izgrađuju se više-manje ravnopravno od konca XV. do polovice XVIII. st. u pokrajinske hrvatske književne i pismene jezike.
Hrvatski narodni preporod u početku tridesetih godina pretprošlog stoljeća ujedinjuje jezično sve hrvate u novoštokavskom standardnom jeziku, a dva-tri desetljeća poslije napušta se i ikavsko-ijekavsko dvojstvo pa tako hrvatski standardni jezik dobiva konačan homogen oblik, novoštokavski ijekavski, u pojedinim jezičnim i riječničkim crtama obogaćen ugrađenim naslijeđem.
Zato je hrvatski standardni jezik i danas otvoren prema dijalektima kajkavskoga i čakavskog narječja i iz njih slobodno usvaja jezična sredstva ako su potrebna i korisna, prilagođujući ih svojim zakonima.

[Abyssus]

riječničkim crtama

Rječničkim.
Eh, blažen nam nepismeni ustav hrvatskoga jezika.

[lexicon]

Priznajem, pogriješih kod prepisivanja. No, kako mi tipkovnica nije profesionalno sredstvo za rad, dopuštam mogućnost pogreške. Sad primjetih da sam i hrvate napisao malim početnim slovom. Nažalost, ne znam kako bih sam prepravio prethodni post pa molim moderatore da to učine.
Hvala!