|
Registrirani korisnik
Registracija: Jun 2006.
Postova: 56
|
O sv. Franji ksaverskom
Između mnogobrojnih parola protiv vjere i Crkve često je izvikivana ona o »bogomoljstvu« i »licemjerstvu«. Njome se htjelo označiti neko puzavo, uskogrudno, sladunjavo i nemoćno držanje prema životu, koje je nedostojno odrasla, zrela i slobodna čovjeka. Na takva prigovaranja postoji samo jedan odgovor: takvo držanje nema ništa zajedničko s pravom i ozbiljnom religioznošću, ono je nakaza koja se ne sviđa ni Bogu ni Crkvi. Nepatvoreno religiozan čovjek uvijek je borac prožet vatrom Duha Svetoga, koja ga tjera naprijed, pa makar se njegov zemaljski život odvijao u tišini jedne samostanske ćelije. Nitko više od njega ne osjeća strašan jaz između Boga i stvorenja, nitko se više od njega ne trudi da taj jaz premosti i dospije do Onoga koji prebiva u »nepristupačnom svjetlu«. Zato je prava religioznost neprestana težnja i neumorno uspinjanje prema najvišem vrhuncu.
I u životu apostola Indije i Japana, sv. Franje Ksaverskoga, nema mirovanja ni mrtve točke. Ispočetka nesvjesno, a zatim s jasnoćom intelektualca i izgrađena čovjeka, traži put prema Bogu da na njemu prevali desetke tisuća kilometara, ne poznavajući stanke ni umora. On je oplovio Afriku te pronio Kristovo ime od Indije do Japana. Imao je još i veće planove, ali ga je smrt prekinula u 46. godini života. Danas žive u istočnoj Aziji najveći i najplodniji narodi svijeta: Kinezi, Indijci, Indonežani i Japanci. Sveti Franjo Ksaverski i njegovi nasljednici udarili su temelje Crkve među njima.
Franjo Ksaverski rodio se na dvorcu Xavier, u kraljevini Navari, 7. travnja g. 1506. Svršivši prve i osnovne škole u domovini, pun ambicije za karijerom, nije se htio natjecati sa svojom braćom koja od reda bijahu vojnici, već je svoj životni poziv tražio u crkvenoj službi. Stoga je kao mladić u rujnu 1525. pošao u središte europske znanosti, u Pariz, na studij. Ondje se upisao na glasovito Sveučilište Sorbonu. Nastanio se u Kolegiju sv. Barbare.
Nakon četiri godine studija stekao je akademski stupanj »doktora«. Ondje je počeo sanjariti o jednoj višoj karijeri, bogatoj prihodima u svojoj domovini, u Pamploni. No njegov sudrug sa studija privukao ga je k sebi. Bio je to njegov zemljak Ignacije Loyola, kasniji osnivač Družbe Isusove. On mu je često ponavljao riječi iz Evanđelja: »Što koristi čovjeku, ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život« (Mk 8,36). Smrt majke (1529) i svete mu sestre Magdalene (1553), otkriće revolucionara inovjeraca koji su pohađali Sveučilište, izopačeni primjer nekih profesora te mnogih studenata, na Franju je učinio toliki dojam da je položio zavjet u kapeli Svetih mučenika na Montmartru da će hodočastiti u Svetu zemlju te se posvetiti siromašnom životu i svetoj čistoći. Prije nego je započeo studij teologije pod vodstvom Ignacija Loyole obavio je velike duhovne vježbe od 40 dana koje ga zauvijek upraviše prema Božjoj ljubavi i spasenju duša.
Po osnutku Družbe Isusove Ignacije Loyola, kao general reda, poslao je Franju Ksavera u misije. Na molbu portugalskog kralja Ivana III. šalje ga kao misionara u Indiju, gdje počinje njegova plodonosna djelatnost najprije u Goi, zatim na Ceylonu, pa na obali zvanoj Travancor, na Malaci, na Molučkim otocima sve do otoka Celebesa. Vrativši se natrag u Indiju oko god. 1548 propovijeda u pokrajini Cochim. Od 1542. djelovao je u Indiji, a g. 1549. putuje čak u Japan i ondje udara temelje Crkve. Sve do g. 1551. djeluje u Japanu, a 1551–1552. pokušava prodrijeti i u Kinu. To je bilo vrlo teško jer je u tu zemlju bio strog ulaz. Blizu kineske obale na otoku Sancijanu, čekajući na pouzdano prijevozno sredstvo, Franjo se teško razbolio na plućima. Nikakvo čudo jer je vladala jaka i okrutna zima. Lišen svake njege, na otoku Sancijanu pred obalom Kine ujutro 3. prosinca 1552. predao je dušu svom Stvoritelju, nakon što je po svojevrsnom obraćenju proveo život u najpožrtvovnijem radu za duše.
Svetog Franju Ksavera smatraju pionirom misija novoga vijeka koje su vođene po jednom sustavnom planu, osvajanjem i prilagođivanjem. Ksavera je resila izvanredna revnost kojoj jedva da ima premca. Njegova su pisma puna žara za duše, poticajna za nove misionare, apostole onih koji nisu upoznali Krista i od njega nam doneseno spasenje. Njegov su način misionarenja proučavali pa i slijedili ne samo katolici nego i evangelici. Računa se da je sâm Franjo Ksaver pridobio za Krista te krstio 30.000 duša. On je uz strogo misionarenje obavljao i druge dužnosti. Bio je Papin legat, provincijal, pionir koji mora izvješćivati o svojim misijama te spremati za novo misionaranje drugih područja.
Uz mnoge koji su proučavali lik sv. Franje Ksavera u našem bih stoljeću spomenuo dvojicu isusovaca koje sam osobno poznavao jer sam s njima proživio tri godine u istoj kući u Rimu, to jest u Casa degli Scrittori. To su p. Schütte, koji je i sam jedno vrijeme bio u Japanu te ondje proučavao isusovačke misije od sv. Franje Ksavera pa dalje. Od njega sam saznao mnoge zanimljive stvari. Drugi je isusovac p. Wicki koji je također na terenu proučavao djelo svetog F. Ksavera. U Casa degli Scrittori u Rimu nalazi se Povijesni institut Družbe Isusove u kojem se proučava povijest Družbe Isusove, a njezinu povijest sačinjavaju baš misije kojima je čelnik najveći isusovački misionar sv. Franjo Ksaver.
Papa Grgur XV. proglasio ga je svecem god. 1622. Tijelo mu je preneseno u Gou, gdje se i danas veoma poštuje. Ruka mu se nalazi pohranjena na oltaru u crkvi Al Gesù u Rimu.
Nakon smrti sv. Franje Ksaverskoga isusovački misionari, njegovi nasljednici, postigoše u Japanu brojna obraćenja. Oko god. 1580. »carstvo izlaska sunca«, Japan, brojilo je 200 crkava s 200.000 vjernika, koji su pripadali svim društvenim slojevima, uključujući i one najviše. God. 1585. dva kršćanska japanska princa dođoše u Rim sa skupinom japanskih hodočasnika u posjet papi Grguru XIII. God. 1588. podignuta je u Japanu biskupija u gradu Funayu u kraljevstvu Bungo. Ona je bila ovisna o metropoli u Goi u Indiji. Nade u procvat i razvitak japanske Crkve bijahu veoma velike. Pomrsit će ih ljudska nerazboritost i mušičavost jednog vladara.
Vizitator isusovačkih misija u Japanu otac Aleksandar Valignano borio se protiv nekih lokalnih starješina Družbe Isusove u želji da misionari ostanu vjerni intuicijama sv. Franje Ksaverskoga. Mušičavost diktatora Hideyoski ili Taicosame dovest će do žestokog proganjanja kršćana. Nezakoniti dolazak novih misionara i nova metoda naviještanja Evanđelja koja je posve odbacivala vrednote i običaje japanskog stanovništva, izazvat će brutalne represalije: 5. veljače 1597. bijaše u Nagasakiju razapeto 26 kršćana, od kojih dvadesetorica bijahu Japanci. Među njima Družba Isusova slavi trojicu kao svoje svece. To su: Pavao Miki, sv. Ivan de Goto i sv. Jakov Kisaj. I svi su ostali mučenici te skupine kanonizirani.
To progonstvo nije ipak smanjilo broj kršćana. Oko god. 1600. bilo ih je već 750.000, a 14 godina kasnije već oko milijun. Od te godine buknu još žešće progonstvo. Svi misionari bijahu protjerani iz zemlje. Tisuće i tisuće kršćana poginu mučeničkom smrću u najokrutnijim i najrafiniranijim mukama. God. 1638., nakon ustanka Shimabara – koji bijaše više političke nego religiozne naravi – uslijedilo je nemilosrdno masakriranje kršćana. Pobijeno ih je 35.000–37.000. Od tada se Japan potpunoma zatvorio svakom europskom nadiranju osim grada Nagasakija, kamo su imali pristup nizozemski trgovci. Sustavno neprijateljsko držanje prema zapadnjačkoj religiji održalo se puna dva stoljeća. Sve do god. 1857. tražilo se od svakoga tko je bio osumnjičen zbog kršćanstva da pogazi raspelo ili sliku Presvete Djevice. Neki su obijedili nizozemske protestantske trgovce da su se podvrgavali tome bogohulnome ceremonijalu kako bi sačuvali svoje trgovačke interese. Ta optužba na njih nije ničim dokazana.
|
Linearni mod
