Život poslije depresije

[Andreasas]

dire Dawn kaže:

Znaš šta vrijeme liječi?
Ništa.

Bol s vremenom postane drugačija, ne nužno čak i manja.
Da, vrijeme liječi sve .

Pitaj žrtve bilo kakvog oblika nasilja dali se osjećaju manje silovano/ubijeno/pretučeno/zlostavljano jer je prošlo xy vremena.

Makar se slažem da je dok možeš jesti, hodati i pričati dobro, nekim ljudima bi ipak bilo najbolje da začepe o temama o kojima nemaju pojma.

UPSS JEBOTE

[dire Dawn]

Andreasas kaže:

UPSS JEBOTE

Ak mi imaš što za reć slobodno da se javi na PM.
Mislim, možeš i nastavit ovako, al onda ćeš mi postat nevidljiv .

[Andreasas]

dire Dawn kaže:

Ak mi imaš što za reć slobodno da se javi na PM.
Mislim, možeš i nastavit ovako, al onda ćeš mi postat nevidljiv .

Nemoj me samo na Ignore uprincipu ako me staviš na ignore da li ja onda i dalje mogu čitat tvoje postove ako mogu slobodno me stavi

[Martian7]

Andreasas kaže:

Nemoj me samo na Ignore uprincipu ako me staviš na ignore da li ja onda i dalje mogu čitat tvoje postove ako mogu slobodno me stavi

Ti njezine možeš, ona tvoje ne vidi dok te netko ne citira.

On topic: pa ima života poslije depresije ili između depresija.

[Leteća]

Martian7 kaže:

On topic: pa ima života poslije depresije ili između depresija.

Ima i za vrijeme depresije. Melankolija zna biti vrlo inspirativna. Zapažaš više detalja, letiš nekamo da se makneš od razuzdane gomile. Nije tako loše kad se malo privikneš i znaš da će proći. Nekako sam mišljenja da ti depresije poručuju da se malo više posvetiš unutarnjem životu. I onda te tlače sve dok ih ne poslušaš.

[Martian7]

Leteća kaže:

Ima i za vrijeme depresije. Melankolija zna biti vrlo inspirativna. Zapažaš više detalja, letiš nekamo da se makneš od razuzdane gomile. Nije tako loše kad se malo privikneš i znaš da će proći. Nekako sam mišljenja da ti depresije poručuju da se malo više posvetiš unutarnjem životu. I onda te tlače sve dok ih ne poslušaš.

Melankolija IMNSHO nije isto što i depresija. Kod mene depresije definitivno nisu izazvane time što se premalo posvećujem unutarnjem životu, pa mi to ni ne može pomoći da se iz njih izvučem. A za vrijeme dok traje, ne živim nego teškom mukom preživljavam.

Pogrešno je iz jednoga primjera (svoga) izvoditi općenite zaključke.

[Azz]

život sigurno ne staje zato što smo mi danas u jednom, a sutra možda u nekom drugom stanju. pravo pitanje, kad je depra u pitanju, je - kakav je to život?
jedino inspirativno za to vrijeme je bilo mojim bližnjima koji su zbrzano tražili stručnjake koji će mi pomoći. a meni je depra bila inspirativna jedino za način umiranja. pa čak niti to. i to mi je bilo preteško.
provela sam sate i dane ležući u fetus položaju i sve što sam željela je da me nema. a pogotovo ne svih onih koji ti pomažu i sile te da "živneš". nula bodova.

život poslije depre...skužiš koliko su lijekovi i pt moćni.

[Andreasas]

Azzura kaže:

život sigurno ne staje zato što smo mi danas u jednom, a sutra možda u nekom drugom stanju. pravo pitanje, kad je depra u pitanju, je - kakav je to život?
jedino inspirativno za to vrijeme je bilo mojim bližnjima koji su zbrzano tražili stručnjake koji će mi pomoći. a meni je depra bila inspirativna jedino za način umiranja. pa čak niti to. i to mi je bilo preteško.
provela sam sate i dane ležući u fetus položaju i sve što sam željela je da me nema. a pogotovo ne svih onih koji ti pomažu i sile te da "živneš". nula bodova.

život poslije depre...skužiš koliko su lijekovi i pt moćni.

Azziii imam jedan problem ne znam kaj mi je sa njom,
slabo mi jede, samo nekako je premirna u zadnje vrijeme, ima odsutni pogled pa si mislim da nije ona sezonska (jesensko-zimska)
depresija. Da joj dam neku tableticu ili šta da radim neki savijet ?

https://z-p3-scontent-vie1-1.xx.fbcd...5a&oe=5A5C7167

https://z-p3-scontent-vie1-1.xx.fbcd...6a&oe=5A479A1D

https://z-p3-scontent-vie1-1.xx.fbcd...ab&oe=5A5F0473

Martian7 kaže:

Ti njezine možeš, ona tvoje ne vidi dok te netko ne citira.

On topic: pa ima života poslije depresije ili između depresija.

Svemirka hvala ti na odgovoru, Vidiš da nam trebaš, dobro da se nisi roknula onda, ubudeće riješiš onog kaj te nervira, a ne sebe nikako.
Recimo kad te pika komarac nećeš roknut sebe nego njega.

Leteća kaže:

Ima i za vrijeme depresije. Melankolija zna biti vrlo inspirativna. Zapažaš više detalja, letiš nekamo da se makneš od razuzdane gomile. Nije tako loše kad se malo privikneš i znaš da će proći. Nekako sam mišljenja da ti depresije poručuju da se malo više posvetiš unutarnjem životu. I onda te tlače sve dok ih ne poslušaš.

Martian7 kaže:

Melankolija IMNSHO nije isto što i depresija. Kod mene depresije definitivno nisu izazvane time što se premalo posvećujem unutarnjem životu, pa mi to ni ne može pomoći da se iz njih izvučem. A za vrijeme dok traje, ne živim nego teškom mukom preživljavam.

Pogrešno je iz jednoga primjera (svoga) izvoditi općenite zaključke.

Cure jeste znale da postoji i naučena depresija, evo koga znima nemam vremena pisati će mi sada..

https://z-p3-scontent-vie1-1.xx.fbcd...36&oe=5A46D8C3

https://z-p3-scontent-vie1-1.xx.fbcd...ca&oe=5A5E344C

[Leteća]

Martian7 kaže:

Melankolija IMNSHO nije isto što i depresija. Kod mene depresije definitivno nisu izazvane time što se premalo posvećujem unutarnjem životu, pa mi to ni ne može pomoći da se iz njih izvučem. A za vrijeme dok traje, ne živim nego teškom mukom preživljavam.

Dakle, znaš čime su izazvane? Pa onda ti je pola problema riješeno.

Andreasas kaže:

Cure jeste znale da postoji i naučena depresija, evo koga znima nemam vremena pisati će mi sada..

Vidim da je članak Seligmanov. Ima i knjigu, "Naučeni optimizam". Vrijedi pročitati.

[Azz]

Andreasas kaže:

Azziii imam jedan problem ne znam kaj mi je sa njom,
slabo mi jede, samo nekako je premirna u zadnje vrijeme, ima odsutni pogled pa si mislim da nije ona sezonska (jesensko-zimska)
depresija. Da joj dam neku tableticu

tableticu? ne budi škrt, kad znam da si opskrbljen bolje od apoteke

[Martian7]

Leteća kaže:

Dakle, znaš čime su izazvane? Pa onda ti je pola problema riješeno.

Ako znam čime nisu, to još uvijek ne znači da znam čime jesu.

Ponešto znam, ponešto naslućujem, ali opet ih je teško izbjeći.

[dire Dawn]

Moj zivot "poslije depresije" je ustvari ispao faza ili vrijeme mira izmedju dvije epizode.

Kak je to onda izgledalo?
Skoro isto. Minus osjecaj nemoci, bespomocnosti, smetanja svima ikad, ocaja i zelje/potrebe za prestajanjem postojanja.

Kad sam u depresiji zivot nema smisla, ali u odredjenom trenutku ima vise smisla nekog ikad. I onda krenem pisat i pretakat svoje misli u pateticne i lose tekstove i tjesim se da sam umjetnica. Ustvari sam kurac, ali bar me na sekundu to nekad digne.
Ali onda i te sekunde nestanu i osjecaj gusenja je jedino sto je prisutno cijelo vrijeme.
Osjecaj da te guse odnosi, obveze, da te odvlace od tvoje prave i jedine svrhe - lezanja u krevetu u nadi da ce zivot prestat.

S druge strane, zivot ne prestaje.
Ni za mene ni za ljude oko mene.
I onda radis, druzis se, keljis smjesak kad mozes, izgledas nadrkano kad ne mozes, trudis se i boris, a dio tebe (svakim danom sve veci) samo sanja o onom trenutku kad ces napokoj leci u krevet i kroz sanjarenja zivjeti ono sto ustvari ne zivis i vjerojatno nikad neces.

Fun times .

Zivot poslije depresije nikad nece biti istovjetan onom prije. Postanes oprezniji, postanes jaci, naprosto postanes drugaciji.
Znas koliko si slab cak i u trenutcima kad si "na vrhu" i svjestan si da te ne dijeli toliko puno od dna.

Zivot poslije depresije je bolji jer mozda naucis cijeniti to sto se ujutro budis iz sna, a ne nocne more. To sto mozes disati punom plucima i sto osjecaj koji te prati nije nesto izrazito negativno i zaglusujuce.
Naucis cijeniti sebe jer kad nisi u depresiji shvatis koliko si ustvari vise od polu-osobice koja dane provodi u krevetu u nadi da ce sve samo prestati.

Iz osobnog iskustva - nikad ni nisam zeljala umrijeti, naprosto je osjecaj zaglusujuceg ocaja bio jqci od bilo koje druge misli i/ili osjecaja. Samo sam zeljala da TO prestane, pa makar to znacilo da cu i ja prestati postojati.

Necu reci da se veselim zivotu nakon depresije jer moze se desiti da mi zivot, ovakav kakav je, proleti pred ocima dok ja cekam nesto bolje/drugacije ili cak cudo.

[radical change]

Čupiks kaže:

Pozdrav svima!

Nedavno sam dobila dijagnozu anksiozno-depresivnog poremecaja koji je, uslijed mojeg dugogodisnjeg ignoriranja istog, eskalirao ( između ostalog) kroz brojne fizicke bolesti i tegobe. Zapravo patim od depresije ( kako se na kraju ispostavilo) gotovo cijeli svoj zivot, tako da zapravo ne znam kako je zivjeti bez nje.

Stoga bih voljela da opisete na koji nacin ste uspjeli ponovno stati na noge, koje metode ste koristili na tom putu i koja od njih vam je najvise pomogla. No najvise od svega, voljela bih znati kako vam zivot izgleda danas nakon bolesti.
Koje su male (velike) zivotne radosti u kojima napokon mozete uzivati? Na koji nacin su se promijenili vasi odnosi? Jeste li otkrili neke nove vlastite osobine koje su ispod vea depresije dugo bile skrivene? Kako danas izgledaju vasi dani? Je li vas depresija necemu naucila?

Anksiozno-depresivni poremećaji su jako jako česti. To je plod modernog vremena u kojem živimo i gdje osoba više ne može izdržati psihički pritisak. U takvim uvjetima pucamo gdje smo najtanji. Naša psiha je slabo mjesto, simptomi bolesti su samo pokazatelj tvog stanja, kao rana koja boli i peče. Depresija služi tome da se naša psiha zaštiti od daljnjih negativnih utjecaja okoline (ili nas samih), to je obrambeni mehanizam. Ljudi koji nose jako mnogo boli u sebi, izloženi stresu i gubitku, koji ne mogu pronaći način da izbace negativnosti iz sebe i srede svoje negativne osjećaje se obično primire neko vrijeme kada uvjeti budu povoljniji, krenu normalno funkcionirati, ali čim se stresori ponovo jave osoba ponovo klizi u anksioznost i depresiju. Taj ciklus je obično ponavljajući.
Valja reći da se depresija često javi i kod osoba jake psihe, koji recimo dožive veliko traumatično iskustvo ili gubitak, depresija je kupovanje vremena da se prežali, preispita postojeće stanje i skupi snage za dalje u nekom drugom smijeru.

Ja se borim sa anksiozno*depresivnim praktički čitav život. Dobre faze mogu trajati godinama nakon kojih se pojave simptomi, obično nakon perioda jakog stresa i straha od gubitka integriteta. Naučio sam da se treba odmah javiti psihijatru i zaustaviti progresiju simptoma. Kada nisam u depresiji osoba sam izrazito pozitivna, idealist, imam jako puno energije, često radim i po 12 sati, ništa mi nije teško, bez problema hvatam svakodnevne zadatke i znam uživati u životu, naročito malim stvarima. Trudim se imati realni sliku prema životu, pa tako i strahovima, naročitoonima vezanim uz gubitak koji me dosta muče. Također u tom razdoblju, obzirom da imam volje i snage, pokušavam raditi na emocijama i pristupu okolini. U pozitivnim razdobljima volim istraživati sebe, zanimljivo je vidjeti tu razliku između porobljavanja kada sam u depresiji i oslobođenja kada izađem iz nje i kada praktički znam i vjerujem da dok sam zdrav da mogu praktički sve što poželim. Depresija je užasna bolest, to je kao da se zatvorimo u vlastiti pakao i ne možemo vidjeti niti jednu pozitivnu zraku sunca, a ljudi koji nisu u depresiji zaista žive jedan sretan i ispunjen život, totalna suprotnost rekao bih. Zbog toga mi je jako žao svake osobe koja pati od depresije jer znam da proživljava osobni pakao, nastojim pomoći ali tu zapravo nema pomoći, osoba se mora uz pomoć terapije sama podignuti na noge. Podrška obitelji igra veliku ulogu, no moramo biti svjesni da ni obitelj ne može razumjeti koliko je ta bolest neugodna, i zapravo se nitko ne može staviti u kožu depresivca, ljudi ne razumiju to stanje, to nije tuga, to je konstantni očaj i bezperspektivnost koja ude u svaku trunku našeg bića..

[zoija]

Mene depresija nikada nije u potpunosti oborila na duže staze, u smislu da sam bila na rubu nepomičnosti, ali sam uvijek bila na granici funkcioniranja, kada je baš trebalo digla bih se iz kreveta i izvršila neke obaveze, ali što sam god mogla razvlačila sam do maksimuma. Svoje dvadesete, pogotovo prvu polovicu pamtim kao povlačenje od danas do sutra ispresjecano periodima autodestrukcije (čitaj samoliječenje alkoholom). Bila sam ko zombi, nisam toliko ležala u krevetu koliko sam tumarala isključena, a tu i tamo bi mi bljesnuo neki trenutak nade i inspiracije, ali to je bio samo bljesak, niej trajalo duže od nekoliko sati. Danas, sa 32 godine referentne tokče iz rane mladosti su mi samo negativna iskustva iz naravno loših odnosa , zapravo neuspijesi na svim životnim područjima. Pred kraj dvadesetih se počelo nešto mijenjati jer je koža odebljala i to mi je dalo snagu da počnem aktivno raditi na sebi.

Ono što mi je uveliko pomoglo je uvođenje sadržaja, jednostavnih sadržaja baziranih na disciplini. Netko je naveo pa ću potvrditi da promijena prehrane pomaže. Traži disciplinu i koncentraciju, a nakon nekog vremena imaš dokaze, okom vidljive da si nešto pozitivno za sebe napravio, što je motvirajuće. Također vježbanje pomaže, ja sam to radila kod kuće, nisam ljubitelj javne i grupne tjelovježbe. Više sam vozila bicikl, a manje koristila javni prijevoz čak i kad mi se nije dalo, ali tako se vježba disciplina. Čitanje literature sa područja psihologije, sociologije, filozofije, književni klasici svakodnevno. I tu je potrebna disciplina da se stekne navika čitanja i da se tromi um pokrene te ojača koncentraciju i procesuiranje. Knjiga mi je postala najbolji prijatelj, možda i jedini. Pronašla sam hobi koji mi je davao samopouzdanje, koji me veselio, oko kojeg sam se sa lakoćom trudila, a okušavala sam se u svemu i svaćemu godinama. Pozitivno razmišljanje, odnosno konstruktvno razmišljanje je došlo zajedno sa čitajnem i znanjima iz područja psihologije. više ne zaključujem i ne reagiram na prvu, koristim stečena znanja što je stvorilo osjećaj kontrole. Također sam i izbacila sve što je bilo pretjerano stimulativno, a beskorisno, dakle, alkohol, izlaske, toksičnne odnose, sve ono što je stvar ovisnosti i kratkotrajnog zadovoljstva. Netko je spomenuo osamljivanje i neizlaganje u periodu depresije i s time bih se složila, barem je za mene tako bilo, izlaganje je mene guralo dublje u crnilo. Ja to povlačenje vidim kao period karantene ili kao imobiliziranu ranu koja mora bit zatvorena da bi zacijelila. Život mi je ostao jednostavan, na van možda i dosadan, ali ja nikada nisam bila bolje.

[zoija]

Čupiks kaže:

Koje su male (velike) zivotne radosti u kojima napokon mozete uzivati? Na koji nacin su se promijenili vasi odnosi? Jeste li otkrili neke nove vlastite osobine koje su ispod vea depresije dugo bile skrivene? Kako danas izgledaju vasi dani? Je li vas depresija necemu naucila?

s obzirom na to da sam ja svoju depresiju dugo vremena liječila dramatičnim odvlačenjem pozornosti i nezdravim stimulacijama danas sam ko malo dijete sve mi je nekako zanimljivo.Ja sam više od desetljeća živjela između "Ovdje i Sad" i Nigdjezemske Koda sam pala s neba ili se probudila iz neke kome i sad me zanima kako stvari funkcioniraju. Baš sam primjetila pojačanu znatiželju kod sebe, ali ne onu "babsku" nego onu zdravu sa kojom dolaziš do znanja. Neki dan sam gledala mini dokumentarac o tvorničkom procesu nastanka kožne čizme i bila sam fascinirana. Prije pet godina bih rekla: koga briga, nije na meni da to znam. To su male stvari, a i to je bio mini dokumentarac

Odnosa imam manje, malo. Dok sam bila u depresiji bila sam poprilično needy, samo da ljudi ostanu da nisam sama u svojim govnima. Znala sam biti jako tužna, histeriča zbog nečijeg ponašanja prema meni, ali nisam ništa poduzimala. I bila sam poprilično pasivna u odnosima i konstantno sam imala osjećaj da ništa ne dobivam jer niko nije mogo tu rupu u meni ispuniti. Danas sam asertivnija, nemam velikih očekivanja od drugih i rješila sam se donekle posesivnosti.


Novootkivena osobina: neplačljivost u doslovnom smislu i kao metafora. Tolerancija, nekritičnost, izdržljivost.

Imam osjećaj da nisam bila depresivna da bi mi život išao ovako nekako: završila fax, našla posao, kupila auto, oženila se, rodila dvoje djece i bila bih maximalno frustrirana, možda i depresivna , ali bi na kavama sa frendicama pričala kako je meni super. Možda Naučila sam biti iskrenija, generalno. Nema više glumatanja, poza i draškanja ega jer bi me to vratilo natrag, a ja natrag ne želim. ali ne da me je depresija tome naučila nego proces izvlačenja iz depresije.

[san.ja]

Leteća kaže:

... čitala o kognitivnim distorzijama i iskorjenjivala ih jednu po jednu. Potom čišćenje trauma - za to preporučujem EMDR, najbrži je.

Molila bih malo detaljnije o ovome?

[Pjegavi poriluk]

nisam nikad imala dijagnosticiranu depresiju, ali sam svojevremeno nekako digla ruke od života

udebljala sam se, igrala doma igrice po 10 sati, potpuno zanemarila faks, nisam dala nijedan ispit u 3 godine, našla si dečka s kojim mogu tako dangubiti jer je i on isto bio u istoj fazi
to je trajalo 3 godine i onda sam se trgnula

ispisala se sa starog faksa, upisala novi, krenula trenirati, komunicirati s ljudima, prestala sam umišljati da sam nevidljiva, poradila na samopouzdanju, upisala tečaj plesa
ali i tu sam se počela gubiti
kao da sam uzela nagli zalet i odjednom je elan prestao
valjda sam isforsirala mozak, toliko sam htjela nadoknaditi izgubljeno vrijeme da sam pretjerala
u godini dana sam izmijenila 3 instrumenta, pokušala naučiti plesti, štrikati, ma svašta nešto, da ne nabrajam
baš onako, teška manija

danas tek shvaćam kako se život ne može konzumirati tako iako je bezbroj sadržaja
sad uživam u sitnicama, toplom kruhu, finoj kavi, kvalitetnoj osobi s kojom mogu pričati (dovoljna je jedna, ne njih 10 kao nekoć), šetnja peseka, dobar film, zanimljiva knjiga, djeca koja se igraju u parku, ajvar na sniženju
više ne trčim za hobijima, držim se jednog i to je to
sa sportom nisam prestala i mislim da me to najviše diglo iz mrtvih
gejmati sam prestala, možda jednog dana to opet uvedem, ali jednom tjedno

izbjegavam tupave tv sadržaje, nemamo ga uopće u stanu, eventualno malo škicnem neku glupost na jutubu
isključila sam si mobilni internet tako da mogu biti prisutna u nekim trenutcima, kada hodam ulicom ili se vozim tramvajem ili čekam nešto
promatram svijet oko sebe, ovako bi samo buljila u mobitel

valjda se radi o samopoštivanju i samopouzdanju, nekoć bi mislila da ionako nikog nije briga za mene, da bi bilo svejedno da sad crknem
ali sada znam da je ipak nekom stalo do mene - meni

baš mi je draga ova tema, sviđaju mi se vaše priče i inspiriraju me
digneš se i padneš i digneš se opet, to znati biti čovjek

[qwertz90]

san.ja kaže:

Molila bih malo detaljnije o ovome?

http://www.epsihijatar.com/psihotera...psihoterapija/
Zanimljivo, ovo su mi moji najbliži oduvijek govorili i upozoravali me. Išla si na terapije ili čitala o tome?

[Leteća]

san.ja kaže:

Molila bih malo detaljnije o ovome?

Pročitaj ovo, za početak.

Ako ti nije skroz jasno iz ovog teksta, guglaj "cognitive distorsions", ima toga koliko hoćeš.

Zatim kreneš s traženjem primjera u svom životu.

Onda možeš voditi dnevnik i bilježiti koliko ti se često javlja pojedini tip misli, kakvo raspoloženje u tebi to izaziva i kako reagiraš. Nakon nekog vremena znat ćeš prepoznati iracionalnu misao čim se pojavi i prestati razmišljati na taj način.

Mislim da ti na KBT daju takve zadaće, formulare i to, ali nisam nikad išla.

[judolino]

Pjegavi poriluk kaže:

nisam nikad imala dijagnosticiranu depresiju, ali sam svojevremeno nekako digla ruke od života

udebljala sam se, igrala doma igrice po 10 sati, potpuno zanemarila faks, nisam dala nijedan ispit u 3 godine, našla si dečka s kojim mogu tako dangubiti jer je i on isto bio u istoj fazi
to je trajalo 3 godine i onda sam se trgnula

ispisala se sa starog faksa, upisala novi, krenula trenirati, komunicirati s ljudima, prestala sam umišljati da sam nevidljiva, poradila na samopouzdanju, upisala tečaj plesa
ali i tu sam se počela gubiti
kao da sam uzela nagli zalet i odjednom je elan prestao
valjda sam isforsirala mozak, toliko sam htjela nadoknaditi izgubljeno vrijeme da sam pretjerala
u godini dana sam izmijenila 3 instrumenta, pokušala naučiti plesti, štrikati, ma svašta nešto, da ne nabrajam
baš onako, teška manija

danas tek shvaćam kako se život ne može konzumirati tako iako je bezbroj sadržaja
sad uživam u sitnicama, toplom kruhu, finoj kavi, kvalitetnoj osobi s kojom mogu pričati (dovoljna je jedna, ne njih 10 kao nekoć), šetnja peseka, dobar film, zanimljiva knjiga, djeca koja se igraju u parku, ajvar na sniženju
više ne trčim za hobijima, držim se jednog i to je to
sa sportom nisam prestala i mislim da me to najviše diglo iz mrtvih
gejmati sam prestala, možda jednog dana to opet uvedem, ali jednom tjedno

izbjegavam tupave tv sadržaje, nemamo ga uopće u stanu, eventualno malo škicnem neku glupost na jutubu
isključila sam si mobilni internet tako da mogu biti prisutna u nekim trenutcima, kada hodam ulicom ili se vozim tramvajem ili čekam nešto
promatram svijet oko sebe, ovako bi samo buljila u mobitel

valjda se radi o samopoštivanju i samopouzdanju, nekoć bi mislila da ionako nikog nije briga za mene, da bi bilo svejedno da sad crknem
ali sada znam da je ipak nekom stalo do mene - meni

baš mi je draga ova tema, sviđaju mi se vaše priče i inspiriraju me
digneš se i padneš i digneš se opet, to znati biti čovjek

Svaka čast, pametno si postupila, samo naprijed!