Poremećaji ličnosti općenito, traženje balansa

[duhovnjakinja]

Kolega je otvorio temu na Psihologiji, a ne kauču, da je svijet kriv za patnju dobrih ljudi. (neprilagođenost)

Nažalost, nije...

U svom sam poremećaju došla do svjesnosti o istom, što je poprilično dobro. No ne mogu ga cijelog sagledati, pa molim pomoć.
Dakle, kod poremećaja osobnosti u globalu dolazi do osjećaja žrtve u trenucima krize.
To i drama mi nisu baš "napeti".
Odakle moj onda... Iz neprilagođenosti, naravno.

Po prvi put sam osjetila sebe. Da me tuđi zahtjevi, i moje plesanje oko istih i biflanje mozga istima poništava. Pa ipak u pokušaju emancipacije od tog dođe do straha, recimo ptsp straha tj oživljavanja traumatičnog iskustva.
I onda se uplašim ljudi općenito, povučem u sebe, i onda mi trebaju i kreće začaran krug iznova.

[Klosta]

A o kojem poremećaju govoriš?

[duhovnjakinja]

Shizotipni.

[Tortoises]

duhovnjakinja kaže:

Po prvi put sam osjetila sebe. Da me tuđi zahtjevi, i moje plesanje oko istih i biflanje mozga istima poništava. Pa ipak u pokušaju emancipacije od tog dođe do straha, recimo ptsp straha tj oživljavanja traumatičnog iskustva.
I onda se uplašim ljudi općenito, povučem u sebe, i onda mi trebaju i kreće začaran krug iznova.

U svijetu postoje razni ljudi. Neki stvarno jesu žrtve, a neki su zlobni i slično. Zamisli da oko sebe imaš samo ljude koje voliš i koji su dobri prema tebi. Izgradiš svijet oko sebe koji ti odgovara. Odlučiš postaviti jasne granice oko toga koga ćeš izabrati u svoj krug i više neće biti začarani.

[Leteća]

duhovnjakinja kaže:

Kolega je otvorio temu na Psihologiji, a ne kauču, da je svijet kriv za patnju dobrih ljudi. (neprilagođenost)

Nažalost, nije...

U svom sam poremećaju došla do svjesnosti o istom, što je poprilično dobro. No ne mogu ga cijelog sagledati, pa molim pomoć.
Dakle, kod poremećaja osobnosti u globalu dolazi do osjećaja žrtve u trenucima krize.
To i drama mi nisu baš "napeti".
Odakle moj onda... Iz neprilagođenosti, naravno.

Po prvi put sam osjetila sebe. Da me tuđi zahtjevi, i moje plesanje oko istih i biflanje mozga istima poništava. Pa ipak u pokušaju emancipacije od tog dođe do straha, recimo ptsp straha tj oživljavanja traumatičnog iskustva.
I onda se uplašim ljudi općenito, povučem u sebe, i onda mi trebaju i kreće začaran krug iznova.

Mislim da si prilično dobro sagledala situaciju. Ne znam puno o konkretnom poremećaju, ali ptsp mi je dobro poznat. Kad krene ta akutna faza, ne možeš ništa nego samo čekati da prođe, baš kao kod paničnog napadaja. A kad prođe, provjeriš jesi li čitava (jesi) i je li ti se išta konkretno dogodilo osim te emocionalne oluje (nije). Opet si kompletna kao što si bila prije. I možeš krenuti dalje kao da se ništa nije dogodilo.

Preporučljivo je prepoznati konkretne ljude i situacije koje u tebi izazivaju takve emocije i izbjegavati ih dok malo ne ojačaš. U trenutcima kada se osjećaš baš jako dobro možeš malo izanalizirati o čemu se točno radilo, koje ti je gumbiće netko pritisnuo da povileniš i na koji je način ta situacija bila slična tvojoj izvornoj traumi.

Kažeš da si osjetila sebe - to je odlično. Sad kad si se osjetila, budi dobra prema sebi.

[Leteća]

Sad guglam malo i prvi opis šizotipnog na koji sam naišla mi se čini pomalo fašističkim:

Šizotipni poremećaj ličnosti se karakteriše neprijatnošću i poteškoćama u odnosima sa drugim ljudima (i smanjenim kapacitetom za njih), prisustvom kognitivnih ili preceptivnih distorzija kao i svakodnevnog ekscentričnog ponašanja:

ideje odnosa (osim sumanutih ideja)
čudna verovanja ili magijsko razmišljanje koje utiče na ponašanje i ne podudara se sa supkulturnim normama (npr. sujeverje, verovanje u vidovitost, telepatiju ili šesto čulo; kod dece i adolescenata bizarne fantazije ili preokupacije)
neobična čulna iskustva (uključujući iluzije o vlastitom telu)
čudno razmišljanje ili govor (npr. nejasan, metaforičan, predetaljan ili stereotipan)
sumnjičavost i paranoidne ideje
neprikladna osećanja
ponašanje ili pojava koja je čudna, ekscentrična ili neobična
nemaju bliskih prijatelja ili osoba od poverenja, osim bliskih rođaka
preterana socijalna anksioznost koja se ne smanjuje sa upoznavanjem, i više je povezana s paranoidnim strahovima nego sa negativnim sudom o sebi

Uopće ne vidim što je "poremećeno" u tom tipu osobnosti. Mislim da bi se sve moglo svesti na nedostatak socijalnih vještina, odnosno razlikovanje primjerenog i neprimjerenog ponašanja. A to je nešto što se uči.

Ove stvari koje se danas ne poklapaju s normama, nekada su bile na cijeni.

[The Maystor]

U ovom svijetu treba biti svoj, ma makar to znacilo i nedostatak socijaldemokratskih vjestina

[Leteća]

The Maystor kaže:

U ovom svijetu treba biti svoj, ma makar to znacilo i nedostatak socijaldemokratskih vjestina

Mhm. Ako ti je cilj biti svoj na zatvorenom odjelu.

[duhovnjakinja]

Leteća kaže:

Sad guglam malo i prvi opis šizotipnog na koji sam naišla mi se čini pomalo fašističkim:



Uopće ne vidim što je "poremećeno" u tom tipu osobnosti. Mislim da bi se sve moglo svesti na nedostatak socijalnih vještina, odnosno razlikovanje primjerenog i neprimjerenog ponašanja. A to je nešto što se uči.

Ove stvari koje se danas ne poklapaju s normama, nekada su bile na cijeni.

Radeći na sebi pokušala sam ga ublažiti.

Što sam ga više išla ublažiti, bilo je gore.

Onda sagledaš iz kuta iz kojeg vidiš da je ludilo izbor i to inteligentan izbor.

Budući da se sve svodi na tu cijenu, to je drugi razlog ludila, tj onaj simptoma. Naime, ljudi ne moraju tražiti stručnu pomoć zbog poremećaja osobnosti (što je dokaz da je imaš), već zbog simptoma - depresija, tjeskoba.

Simptomi nastaju jer nisi na cijeni.

Fašističko u svemu je samo jedno - "Mislim da bi se sve moglo svesti na nedostatak socijalnih vještina, odnosno razlikovanje primjerenog i neprimjerenog ponašanja." to što se svjestan odabir drugog ponašanja, a priori gleda u rangu psihopatije, čak ako je samo odbacivanje obrazaca, a ne škođenje ikome.

[Leteća]

duhovnjakinja kaže:

Radeći na sebi pokušala sam ga ublažiti.

Što sam ga više išla ublažiti, bilo je gore.

Što si točno radila i na koji je način postalo gore?

duhovnjakinja kaže:

Onda sagledaš iz kuta iz kojeg vidiš da je ludilo izbor i to inteligentan izbor.

Inteligentan je dok ti drugi ne govore da si lud (stigmatizacija). Dok si luda za svoj račun, sve je pod kontrolom.

duhovnjakinja kaže:

Budući da se sve svodi na tu cijenu, to je drugi razlog ludila, tj onaj simptoma. Naime, ljudi ne moraju tražiti stručnu pomoć zbog poremećaja osobnosti (što je dokaz da je imaš), već zbog simptoma - depresija, tjeskoba.

Simptomi nastaju jer nisi na cijeni.

Istina. Prije par tisuća godina ti bi bila savršena šamanka. Sad si etiketirana kao poremećena i to je prilično depresivna situacija.

duhovnjakinja kaže:

Fašističko u svemu je samo jedno - "Mislim da bi se sve moglo svesti na nedostatak socijalnih vještina, odnosno razlikovanje primjerenog i neprimjerenog ponašanja." to što se svjestan odabir drugog ponašanja, a priori gleda u rangu psihopatije, čak ako je samo odbacivanje obrazaca, a ne škođenje ikome.

Istina, društvene norme sve više idu u smjeru narcizma i psihopatije. Ali, jgb, imaš izbor igrati po pravilima ili pristati na "liječenje", odnosno prilagođavanje tom poganom sistemu. Nije neki, ali ipak je izbor.

Treća varijanta bi bila baš ova iz naslova teme - pronalaženje balansa.

[duhovnjakinja]

Leteća kaže:

Što si točno radila i na koji je način postalo gore?

Radila sam na uklanjanju boli kroz neopiranje i čišćenje energije kroz dizanje kundalinija.

Bol u srcu je prošla. Potom sam naučila biti u trenutku. Bol se vratila, u solarni pleksus. I to sam riješila, i onda sam naišla na najveću bol. Ne može se locirati, pa je pretpostavljam bila u glavi. Ta je bila najjača. (Najmanje je boljela, možda zato ljudi "traže bol", najjača najmanje boli u ovom eksperimentu)

Ali nisam je osjećala jer nije bila moja. Internalizirano ludilo društva. Anomalija istog koja penetira u mene proglašavajući me anomalijom.

Tad mi je dosadila bol i ostalo je pronalaženje načina da je se makne kao krpelja.

[duhovnjakinja]

Naišla sam na tri razine boli, mogla bih knjigu napisati...

[The Maystor]

Bol je nesto sto se upaljuje u periodima velike nostalgije.


Ja sam u srednjoj imao veliku bol tokom proljetnih i ljetnih subota, bio sam prilicno izoliran i boljelo me dok sam setao ili biciklirao i gledao hrpu sretnih ljudi.

Tada nisam znao za forum, i nisam susretao bas puno kvalitetnih ljudi.

[Leteća]

duhovnjakinja kaže:

Radila sam na uklanjanju boli kroz neopiranje i čišćenje energije kroz dizanje kundalinija.

Bol u srcu je prošla. Potom sam naučila biti u trenutku. Bol se vratila, u solarni pleksus. I to sam riješila, i onda sam naišla na najveću bol. Ne može se locirati, pa je pretpostavljam bila u glavi. Ta je bila najjača. (Najmanje je boljela, možda zato ljudi "traže bol", najjača najmanje boli u ovom eksperimentu)

Ali nisam je osjećala jer nije bila moja. Internalizirano ludilo društva. Anomalija istog koja penetira u mene proglašavajući me anomalijom.

Tad mi je dosadila bol i ostalo je pronalaženje načina da je se makne kao krpelja.

Mislim da znam o čemu pričaš jer sam prošla nešto slično. Nisam radila vježbe za kundalini, nego neke mantre iz Šakta Tantre. Imalo je veze sa srčanom čakrom. I onda me je šutnulo. Empatija koja je do tada bila lokalizirana, odnosno usmjerena na osobe u mojoj fizičkoj blizini proširila se na čitav svijet i akutno sam osjećala tu bol. Tražila sam po svuda što bi to moglo biti i najpribližniji opis je bio "Vision of Sorrow", što je pak kabalistički koncept. Ne mogu točno rekonstruirati kako sam se izvukla iz tog stanja, ali na kraju se sve nekako svelo na postavljanje osobnih granica. Odnosno, sada svjesno odlučujem čiju ću bol primiti, kada i u kolikoj količini. (Manje-više, tu i tamo nešto se probije, sravni me sa zemljom, ali se za par dana opet dignem, razdoblja oporavka su sve kraća.)

Ono što mi pomaže je držanje fokusa na boljem svijetu. Kao da su mi noge na Zemlji, a glava u Utopiji. Puno maštam o tom svijetu, nekada pokušavam uloviti njegovu vibru, nekada razrađujem konkretne detalje. Moje djelovanje je sada poravnano s tim svijetom, a ne s ovim, iako sam cijelo vrijeme svjesna gdje sam, kao i da će moji postupci često biti pogrešno protumačeni.

U svojim eksperimentima došla sam do nečeg što je teško opisati riječima, ali u nedostatku boljih termina - suradnja, sinergija, sinkronicitet. Da bi se došlo do toga treba proći kroz tu bol. Jednostavno prehodati kroz nju, kao kad dobiješ gripu a ne da ti se ležati jer imaš nekog pametnijeg posla.

duhovnjakinja kaže:

Naišla sam na tri razine boli, mogla bih knjigu napisati...

Piši ovdje. Treba mi još podataka.

[bijelatama]

Divne ste cure!
U zadnje vrijeme mi nije bas do pisanja
No ovo sto citam od vas mi je skroz domaće !