Da se ne zaboravi

[from_hell_to_cell]

Prva je hrvatska gardijska brigada razbijena nakon osvajanja Vukovara, i njene su grupe pružale ozbiljan otpor još samo kod Varaždina, kamo su se povukli nakon pada Osijeka, Vinkovaca, Siska i Karlovca, u kojem su potukli ili natjerali na predaju sve rezerve u ljudstvu, oklopu i ostaloj vojnoj tehnici.

Ista ili slična sudbina snašla je i ostale Zenge snage, s iznimkom četvrte splitske koja se povukla i još uvijek čvrsto brani Dubrovnik, ali sve su to bili tek posljednji trzaji Hrvata i njihove bezumne želje za samostalnošću.

U svakom slučaju, pobjeda im je bila nadomak ruke, i ova zapovjed o čekanju Arkanovih koljača činila mu se apsolutnom nepravdom, pa čak i omalovažavajućom prema svemu što je on učinio za srbsku stvar.

Nije shvaćao tko bi to u vladi Srbije mogao i pomisliti kako njegovi ljudi nisu sposobni za ove zadnje korake; njegove su postrojbe do sada obavile i te kako dobar posao "čišćenja" na svim sektorima na kojima su djelovali, na pojedinim područjima čak i bolje od Arkana i njegovih precijenjenih kriminalaca.

Nagađao je kako je stvar takva zbog Arkanovih veza u političkim krugovima usko povezanim s kriminalnim miljeom, i bio je sve sigurniji kako će to koljačko kopile na kraju svega dobiti čak i veći položaj u vladi novih teritorija i od njega samog.
Neki su šaptali kako će ga se čak postaviti za desnu ruku Miloševića, kao predsjednika zapadne Srbije, barem dok se ne srede formalnosti sa svijetom i EU; a njemu bi onda ostali samo položaji u srpskoj Bosni.

- Ah - odmahnuo je rukom i povukao novi dim cigare - što te, bre, to uopće i zabole? - sam je sebe opsovao, ponovno se prisjetivši onoga što mu nitko neće moći oduzeti - pobjedničkog mjesta u historiji stvaranja večnog srbskog sna.
Lice mu se ponovno ozarilo kad je zamislio sliku koja će najkasnije za par dana postati stvarnost: on, u svečanoj uniformi, s prsima prepunim odlikovanja, ulazi na glavni trg grada koji je gorio pod njim, ponosno jašući na svom "Stipici", bijelcu kojega su 1991. oslobodili iz ustaškog Lipika.

To je bila njegova sudbina, i neće dopustiti da mu je političari sad ometu sa tom besmislenom zapovijedi o čekanju.

[from_hell_to_cell]

Zdravo, šefe! Kako je, bre, je l' ćemo da ih izgazimo više? - do njega je došao Veselin, u rukama noseći tanjur s najboljim komadima vrućeg odojka, mladim lukom i krumpirom ispod peke: - Evo, da se zamezi nešta, bre, ne mož da se ratuje na prazan stomak.

Major mu je pružio tanjur, nikako ne shvaćajući odbijanje koncepta stola i stolice kod generala, ali u njegovom opisu posla nije pisalo ništa o ispitivanju onoga štp ga se ne tiče. A njega se, osim urlanja "pali", nije ticalo ništa, i s tim je bio i prezadovoljan.

- Ide, bre, kako ne bi išlo?! Pa neću valjda jedan grad da napadam tri meseca, dok ga brani šaka jada?! - bacio je opušak cigare Šljivančaninu pod noge, znajući kako mu se i na sam spomen Vukovara zapliće jezik.
- Ali generale...
- Aj, aj, topovi i haubice dobro gađaju, iako bi možda trebalo malo više da se tuče po samom centru - nije mu se slušalo zamuckivanje tog polupismenog debila
- Odma ću da korigujem - mašio se major motorole, ali general ga je prekinuo u pola pokreta.
- Ajde, možeš i malo kasnije, ima vremena. Jesi l' mi se pobrinô za Stipicu?!
- Kako da ne - ovaj se već nagonski ukočio u stavu "mirno", pogotovo kad je osjetio ljutnju u generalovom glasu: - Otimaren je, očišćen, ima zobi, sijena, mož' da bira šta 'oće...
- Dobro je - promrmljao je zadovoljno ovaj, i sama pomisao na lipicanera kojega je za sebe odabrao u oslobođenom Lipiku uvijek bi ga udobrovoljila, a i odojak je snažno zamirisao, od uzbuđenja je zaboravio i kako je gladan.
- Daj nož, viljuška ne treba.
- Evo, evo - s olakšanjem je ovaj gledao kako general trga komad mesa; prekrižio je ruke iza leđa i uspravio se, s ponosom gledajući plamen što je lizao zgrade grada pod njima.
- 'ćete na Stipici da ujašete? - kimnuo je brkati dvometraš prema gradu na kojega je upravo počeo padati novi plotun, ispaljen iz četrdesetocijevnog VBR-a: - 'će da bude lepa slika na radiju, a i na teveju, a?

General se umalo zagrcnuo kad je ovaj blebnuo rečenicu do kraja, ali pogled mu je privukao pogodak granate koji je visoki, stakleni toranj koji se uzdizao kod nadvožnjaka napokon uzdrmao toliko da se čitava građevina u sljedećih nekoliko sekundi urušila, a na mjestu na kojem je stajala podigao se golem oblak tamno-sivog dima i prašine.

- O-ho-ho-hoo!! - nasmijao se - tamo se, bre, basket više neće da igra, a?
- Neće, generale, ima da sagradimo crkvu Svetog Save! - pridružio mu se u smijehu ovaj, i general je u tom trenutku napokon donio čvrstu odluku.

[from_hell_to_cell]

- Idi, Veseline, i pripremi mi Radovana i diverzante! Kaži im da u zoru ima da napadnu i zauzmu aerodrom Lučko!
- Razumem, generale! Će da iđem odma! - Šljivančanin je prinio ruku sljepoočnici i odmah se okrenuo.

- Čekaj, bre - zarežao je general Mladić nestrpljivo: - Ima da posle toga okupiš sve ljude i kažeš im da su od dva izjutra u punoj pripravnosti, je l' razumeš?!
- Svima?!
- Da, svima. Ko još ima da nosi petokraku, ima da je još noćas zameni našim znakom, podeli svima ekstra sledovanja ruma, i nek svi znaju: Sutra ulazimo u Zagreb.

- Razumem, generale - ponovno je salutirao Šljivančanin i požurio prema štabu, a Mladić se okrenuo prema Zagrebu, sa komada pečene prasetine odrezao još jedan komad i polako ga počeo žvakati.

- Ovaj ćemo put da stvar obavimo kako treba - promrmljao je sam sebi u bradu: - Blajburg će da im se čini kô piknik.

[from_hell_to_cell]

Na ovu me priču ponukala tema otvorena na ovom forumu prije nekoliko dana, a zove se nekak: "prilog o miniranju birtije", ili tak nekaj.

PRIČA O SMRTI HRVATSKOG GARDISTA

Godine 2001. je predsjednik Državne komisije za pomilovanja Josip Boljkovac predao precedniku RH Stiepanu Mesichu prijedlog za pomilovanje Žarković Maria, Makaranina koji je 15. srpnja 1992. zajedno sa ocem i većom grupom drugova istomišljenika na silu upao u makarsku bolnicu i do smrti zatukao Nenada Devčića, gardista Prve brigade koji je netom sišao s neke krvave čuke u okolici na nekoliko dana odmora.

Hrvatskom su gardistu prije ubojstva u bolnici liječnici pokušavali pružiti prvu pomoć, tretirajući teške tjelesne ozljede koje su mu neposredno prije toga nanijeli Žarković, njegov 63-godišnji otac i neodređen broj Makaranina nakon svađe i tuče u jednom kafiću.

Tuča je počela debilno kao i svaka druga, ali nakon kaj je u njoj dotični Žarković dobio po lampi, otišao je po "pomoć", a rezultat osvete je bio Devčićev dolazak u bolnicu, gdje je priča trebala i završiti, ali...

Nakon kaj su Žarkovići i petnaestak drugova Makaranina upali u bolnicu, dio ih je izudarao liječnika koji im se pokušao suprotstaviti i zaštititi pacijenta, dok je ostatak "junaka" letvama, štangama i lancima ugasio život zagrebačkog mladića - hrvatskog branitelja.

U novinama je to prošlo gotovo nezapaženo, a danas se toga sjećamo samo mi - njegovi suborci, i naravno, njegova obitelj.

Precednik Mesich potpisao je pomilovanje.

[from_hell_to_cell]

Na njegovu odluku nije utjecala čak niti činjenica kako je još 1986. godine Mario Žarković počinio svoje prvo umorstvo, za koje je pravomoćno osuđen na 6 godina zatvora, ali mu je hrvatski sud i tada kaznu smanjio na 4 i pol godine.

U noći na 5. kolovoza je, naime, s dvojicom drugova bez ikakvog razloga pretukao trojicu čeških turista koji su kampirali u park-šumi Sv. Petar pokraj Makarske.
Česi su divljački premlaćeni dok su ležali u vrećama za spavanje, tako da se nikako nisu mogli niti pomisliti obraniti, a od zadobivenih je ozljeda taj put preminuo mladi turist Mitas Ivan.

Još tijekom je toga mračnoga razdoblja, dakle, to hladnokrvno umorstvo okarakterizirano kao "nepodopština" tada još maloljetnog "junaka" žarkovića.

Za svoje drugo ubojstvo dobio je kaznu od 12 godina, ali Mesich mu je kaznu ponovno skratio za dvije godine, tako da je mladi "junak" na slobodu pušten već 2002. godine; dok mu je otac zbog poticanja na ubojstvo hrvatskog branitelja osuđen na kaznu od 5 godina uvjetno, te je u pritvoru proveo ukupno 15 mjeseci.

moja se malenkost odmah prisjetila sisačkog monstruma srđan Mlađana, te se pribojavam kako Hrvatska niti u ovom slučaju neće biti "pomilovana" od sljedećeg ubojstva već iskusnog ubojice, a bitnim mi se komentarom čini i onaj u kojem Boljkovac izjavljuje kako se tu radilo o "masovnoj" tučnjavi, te kako je i otprije poznato da su pripadnici HV-a često nasilni, te da uzimaju zakon u svoje ruke. Činjenica kako je tom nebuloznom izjavom čitav slučaj okrenuo naopačke, nit njemu nit Mesichu ne znači ništa.

Precjednik RH i vrhovni zapovjednik njenih oružanih snaga slučaj je komentirao ovako: "Nema nikakvog nesporazuma, nego postoje ljudi koji se prave da ne razumiju o čemu se radi. Sve je jasno, ali su neki zaduženi da rade afere i rade ih uporno. Sve to kreće iz suda u Splitu." ????

Možda će se isti taj precjednik odlučiti na pomilovanje i dvojice Istinskih Heroja koji su časno i pošteno obavili svoju zadaću 1991., i to u četničkom leglu kakvih je Hrvatska bila puna onda, a od njih u potpunosti nije oslobođena niti danas?

[from_hell_to_cell]

PRIČA ZA TEBE

Za sve Hrvate i Hrvatice, a i za sve ljude dobrih namjera:

Svi imaju neku svoju životnu priču, pa zašto ne biste i vi?

Evo, samo za vas priče koju vam darujem u svojoj vedrini duše, i ako vam se učini da ima samo djelić vas u njoj, usnite je slobodno i nosite uz svoju sliku. Kao osobnu kartu. Ili kao pušku u ovome ratu.

Najljepše priče uvijek počinju s pravim titrajem, s nekom neobjašnjivom jakom strujom koja se u tijelu javlja kad sretnete nekoga koga nikad prije niste vidjeli, a čini vam se da je cijeli život bio pokraj vas.

Ljutiti što vas život vuče obali, a htjeli biste drukčije, opsjednuti svakidašnjom nadom da će sunce možda sutra izroniti iz oblaka svjetlije. Niste ni osjetili istog suputnika i vjernika koji negdje nepoznat ispija vaš dah i diše vašom dušom.

I kad se susret dogodi, čin bratimstva, spajanje dvaju bića čini vječnim. Nebeske trube pozdravljaju stisak ruke, taj prvi dodir, pokušaj i bogaćenje svijeta.

I ništa više nikad neće biti isto. Ni koraci, ni misli, ni riječi i noći, ništa više nije dovoljno usamljeno i daleko.

Zato možda mnogi usamljenici hodaju svijetom, osvrću se tražeći nekoga, slute radost i ne mogu potisnuti želju. Sreća je dosegnuti, dočekati nekoga koji isto tako traga.

Boreći se u viječitom zagrljaju samoće i nevažnih prolaznika, neki i ne uspiju. Ali ne treba stati. Tamo negdje, u perspektivi, u osnovi svijeta i vas čeka netko.

Nemojte ga zaboraviti.

S.G.

[from_hell_to_cell]

PRIČA O IGRI

Ako mi se ikada dogodi da me netko optuži za neozbiljnost, ako u mene budu prstom upirali govoreći da sam djetinjast, ako njihov gnjev zbog toga bude imao snagu svemira, znat ću da još ima nade za mene.

Učinit će mi njihova ljutnja veliku radost, smatrat ću to osobnom pobjedom nad neusporedivo jačim neprijateljem, mnogo opasnijem od moje neozbiljnosti.

Jer sve je igra i najčešće igra skrivača u kojoj je moja uloga ponkad dobra, ponekad i nije, ali ma kakva bila, učinit ću sve što mogu, samo da se preživi.

Zanimljivo je koliko je kratak životni put od djetinjstva do starosti.

Još više me brine brzina kojom djeca gube smisao za igru, a sve u zamjenu za sitne, jedva spomena vrijedne prednosti.

Često me u slijepe ulice navede misao: Zašto čovječanstvo napokon ne prizna djetinjstvo kao punoljetnost?
Jer volio bih vidjeti kako bi tada svjetske organizacije za zaštitu svega sigurnog našle svoju vrijednost?

Kome bi tada palo na um da ratuje i protiv koga? Zašto svijet primjerice ne bi uzeo gumicu, sve izbrisao i u igri odredio budućnost prema drugim koordinatama, birajući svoje savjetnike među najdjetinjajstijom djecom? Oni s najvećom maštom bili bi na najutjecajnijim mjestima.

Svi ostali prvo bi morali ići u školu za učenje mašte, s posebnim odjeljenjima: - Mašta za nebo, Mašta za zemlju, Mašta za more.

Svijet kakav djeca mogu nacrtati, ne bi se imao s čime usporediti, a to bi uzrokovalo potpun pad svih koji su glumili ozbiljnost i koji su nam zapravo, od silne brige za svijet, još i rat izmislili.

Kome on treba osim onima koji nemaju snage ni pokazati što misle, pa im podmeću mikrofone «da bi svijet čuo».

A poslije svega toga treba se zapitati što je to svijet važno imao čuti od njih.

Zbog takvih nismo slušali ni sebe same, pa smo se poslije nalazili tko zna gdje i tko zna u kakvom stanju.

Priznajem, bojim se toga i ako ikako budem mogao, ostavit ću svoje neozbiljnosti na vječno vlastito čuvanje.

S.G.

[from_hell_to_cell]

E, sad ću se natipkat. Ko mi je kriv kad sa svojom ogromnom mirovinom ne kupim skener. Al onda mi neko treba pokazat kak se z njim radi... al evo...

Pismo mog pajde iz Prve (ranjen 2 puta, ipak osto u brigadi od '91. do '96."), upućeno ministrici branitelja Kosorici:

"Za gđu J. Kosor, ministricu (ipak ću malo skraćivat di morem)

Gđo ministrice hrv. bran, do kad ?

Pišem vam u ime jedne veće populacije hrvatskih mladića i djevojaka, hrv. ratnika VOLONTERA, djece koja su u rat stupila s nepunih 18-19 godina, prošli kroz većinu ratnih brigada, te s istim brigadama obišli cijelu Hrvatsku zahvaljujući tom ratu i na kraju, početkom ovog desetljeća kao djelatne vojne osobe s činom gardist-umirovljeni (ako je bilo sreće), s mirovinom nešto većom od 2.000 kn.

Nije to ni tak loše, jer prva rješenja donesena bez uračunatog gardijskog dodatka (govorim o 2000.-tim godinama), zbog nemogućnosti HZZMO da pribavi famozne P4 obrasce, donosila su nam mirovinu od 1.200 kn.
Velik broj branitelja i danas je na tom iznosu jer više nemaju ni snage ni volje za hodanjem po različitim institucijama (obrve) da bi se pokupile kojekakve potvrde, ispunili obrasci, a onda iščekivanja u nedogled.

Teško se je primorati hodočastiti po raznoraznim udrugama, tražiti pomoć od ljudi koji tamo vise po cijele dane pričajući svoje zgode i nezgode, teško, teško jer mi te ljude ne poznajemo, nismo ih stigli upoznati jer su oni već nakon par dana svog ratovanja zaključili da bi to bilo dosta s njihove strane (hmmm, ima mlađih - njihova uzrečica), pa tako već ranih 90-tih oni nas napuštaju i odlaze u mirovinu koja u najgoroj varijanti iznosi 5-6.000 kuna.
Već nakon par tjedana odgovornog rada u jednoj od udruga za zasluge se dobiva visoki počasni časnički čin koji u konačnici znači još koja tisuća gore.

Tu je računica jasna - bolje tri dana u vojarni Borongaj istovarivati sanitetski materijal, jer kako god to bio naporan posao, stresan, doktor je tu, napisat će nešto; nego tri godine na Tulovim gredama na Velebitu pratit smjenu godišnjih doba uz stalno upozorenje da nismo sami, jer ima i onih sa druge strane.

Gđo, nemamo vam mi baš puno volje nakon napornog dana na nekoj baušteli, radeći na crno za nekog polupismenog stranca, radeći za našu djecu koja traže kruha i ne mogu čekati da vi "nešto uskladite".

Na tržištu rada mi smo vam tražena roba, izdržljivi smo i sve trpimo, kišu, snijeg, vrućinu, hladnoću i pijanog predradnika, a navodno nismo baš ni glupi.
Služimo se internetom, govorimo strane jezike i jedine mane koje ispoljavamo na radnome mjestu pomoćnog radnika u građevinarstvu su te što slušamo urbanu glazbu, rock, često na nekim nerazumljivim jezicima.

Pišemo vam mi i knjige, ali Vi ih slabo čitate, nema Vas ni na promocijama naših knjiga, nemate Vi vremena za čitanje tih knjiga, pogotovo kad su teme iz prošlosti, jer "budućnost je smjer za dalje".

Upravo ovih dana na naše adrese stižu zanimljivi pozivi iz mirovinskog, da donesemo IZVRŠNO RJEŠENJE o statusu HRVI, jer nam je staro isteklo s 1. 1. ove godine, pa ako ne dostavimo to rješenje mirovina će nam se reducirati.
Kako je postupak u tijeku (već skoro godinu dana) Vaši djelatnici kažu kak im je žao i da je to nekorektno od HZZMO, ali da pomoći nema, već čekati rješenje, stegnuti remen i moliti Boga da mirovinu kakvu-takvu uopće i dobijemo.

Nema nas na Vašim listama za stanove, kredite, privilegije, mi to sami rješavamo žuljevitim rukama, mi smo vam s malo zadovoljni, preživjet ćemo i da nam mirovine ponekad uzmete, ali se samo pitamo: DOKAD?

Ako vam nedostaje ljudstva, Mi ćemo Vam vrlo rado pomoći VOLONTERSKI, kao nekada... Zovi, samo zovi, svi će sokolovi... k vama doći.

Uvijek vaši dečki i cure s ulice.

Moram li i spominjati kak Zok nikad nije dobio nikakav odgovor, te kak je trenutno na baušteli u Italiji. Nedavno je dobio predivnog sina, JURAJA, ja i moja Danči smo im kumovi. "

[from_hell_to_cell]

Brinje, 25. prosinca, rani sati Božića 1991.

Zapovjedništvo 111. brigade.

Tamo su iz Rijeke nekako stigle poklon - kutije za hrvatske vojnike. U kutijama su bili kolači, pljuge, kava, tople rublje, rukavice... Odrasli koji su skupljali i poslali te stvari dodali su i još nešto. Pisma.

Evo nekoliko sadržaja tih pisama:

"Dragi gardisti
Kako ste? Svaki dan mislimo na vas. Mnogi gardisti su dali život za lijepu Domovinu. Kada gledam televiziju stalno gledam vas kako ginete. Mnogi nevini ljudi poginuli su u gnjusnom ratu. To bi bilo sve. I još da vam kažem: Sve najbolje za Božić i Novu Godinu. I želim još da se svi vratite u svoje voljene i tople domove, živi i zdravi.
Zovem se Ivana K. (prezimena neću pisat, gadno je danas vrijeme) i živim u Rijeci, idem u 4. razred".

"Gardo
Hrvatski branitelju držim ti fige da ti i tvoji prijatelji potučete neodgojene četnike, a da oni vas ni ne ogrebu.
I poželio bih da se čim prije vratite iz garde i da prestane ovaj rat.
Ako budeš imao prilike i viška kape pošalji mi je, moja adresa je I. Š. 24 Poštanski broj taj i taj Kostrena pokraj nenapadnute Rijeke.
Gardo kreni vojsku gazi".

"Dragi gardisti!
Pišem vam pismo iz Rijeke. Zovem se Sanjin, imam samo 9 godina a bio bih sretan i ponosan da sam velik i da skupa s vama hrabrim dečkima branim lijepu našu domovinu. Nadam se da će ovaj rat ubrzo prestati i da će svi oni drugi dobiti sudbinu kakvu zaslužuju.
Budite hrabri i ponosni što se borite za slobodu Hrvatske. Neka vas čuva Bog. Želim da se sretno vratite svojim najmilijima".

"Bok!
Dragi nepoznati gardisto ovim pismom ti čestitam Božić i Novu godinu.
Nadam se da ćeš biti uz svoje ognjište za Božić i Novu godinu.
Jedva čekam da završi ovaj rat. I nadam se da će ti moj novogodišnji poklon dobro doći. Ja sam iz Kostrene u Rijeci i evo ti jedna čakavska pjesmica:
Kući nam uništil oganj.
Ma tuć ćemo se
i nevolji se pasat,
Muži kopat na lehah
dica se opet igrat.
Ženi te va hladu
mića zibat,
a tujana povedat.
Čovika va čoviku
sopet ćemo gljedat,
bil on s ke strani,
novo vrime će kapitat
i zlečit pomalo rani

Brzo se vratite kući! Ana K. 5.c OŠ ta i ta".

[from_hell_to_cell]

"Bok!
Kod mene u školi organiziralo se skupljanje paketa za gardiste. Iako u kući nema mnogo novaca (stari mi je dobio otkaz, a stara crnči za 4 milje), odlučila sam poslati i ja jedan paket. Mali je, a i uzrok sam navela malo prije. Znam da je mnogima puno teže nego nama, ali mora se živjeti.
Ne smijemo dozvoliti da nam zbog tih... padne moral, da se pomirimo sa sudbinom.
rodom sam iz Siska. I jako me pogađa kada vidim što nam od njega rade. Uostalom, tamo imam dosta rodbine. Jedan dio rodbine je morao pobjeći iz spaljene Široke Kule (kraj Gospića), gdje su četnici zaklali i spalili 15 civila (među njima je bio i moj pradjed).
Mislila sam, to je daleko od mene, ali shvatila sam da ipak nije. Oh, previše sam se raspričala, a nisam se ni predstavila.
Zovem se Martina J. Imam 15 godina i idem u gimnaziju u Rijeci. Za sada je ovdje mirno, ali do kada će biti nitko ne zna. Strahujem da nam se ne dogodi isto što i Delnicama.
Jer i ovdje se vojska predala, sada očekujemo odmazdu za to. No, nije ni tako mirno, pogotovo u predgrađu (gdje živim).
Svaku večer se puca, a tko - nitko ne zna.
Na žalost, ima i tih mladih i ludih u gardi (hvala Bogu nisu svi takvi) koji su među tim noćnim pucačima.
Na primjer sinoć je jedan u pijanom stanju ispalio rafal koji je ostavio trag upravo iznad mog prozora. Sada tamo stoji u rupi i strah me hvata od pomisli da je koja od tih rupa mogla biti na tati ili bratu koji su bili kraj prozora.
Čemu to? A kad pomislim da su Glina, Petrinja, Hrvatska Kostajnica i drugi pali, jer nije bilo municije!
A Vukovar - grad heroj, Dubrovnik, Slunj, Osijek, Vinkovci, do kada će stajati oni i ostali gradovi i sela za koja se daju mladi životi (a ne samo mladi)?! A zbog čega? Zbog debelih svinja koje nemaju mozak. A žele vlast nad svima, uh!
Slabo mi je samo pomisliti na to. Upravo sam se vratila s Krka, gdje su molili za lijepu našu, za branitelje, kao i za one koji su dali svoj život za nju i slobodu. Koliko je djece ostalo bez očeva, braće, stričeva, djedova, ali i majki i baka?
Kako će se nekom objasniti zašto je rođen u Rijeci ili na brodu, a ne u Vukovaru ili Dubrovniku...? Ne volim kad me pitaju da li mrzim srbe, jer me svi čudno gledaju kada kažem ne, smatram da nisu svi isti.
Ali znam da mrzim sve one lude glave bez obzira na nacionalnost) koje žele vlast i novac.
Iako te ne znam, osjećam kao da si mi poznat, da si mi blizak. Znam zašto je to tako. Ti i tvoji prijatelji volite našu Hrvatsku, borite se za nju i njenu slobodu, slobodu svih nas.
Poštujem te i molim svake noći ne samo za tebe, već i za sve one koji su spremni dati život za Hrvatsku.
Ovo je pismo malo predugo, ali zanijela sam se pišući sve ove retke. Morala sam na neki način izbaciti svoje misli, sav gnjev, žalost, tugu.
Sve ovo ostavit će teški pečat, koji će uvijek ostati u našim srcima, u našim mislima.
Mislim da je to sve. neka sreća prati tebe i tvoje prijatelje, koje pozdravi u moje ime.
A kada prestane ovo bezumlje (a možda i ranije), ako budeš imao vremena, napiši koji redak".

[from_hell_to_cell]

"Gardo,
Dragi hrvatski branitelji puno vam sreće i uspjeha da potučete četnike i vojnike.
I da preporučite Rašeti, Miloševiću da se ube.
Tijo bi da sto prije završi ovaj prljavi rat. Oprostite što se nisam predstavijo.
Zovem se Mladen. Živim u Kostreni blizu Rijeke.
Molim vas da mi pošaljete kapu, adresa je "ta i ta" 18b Croatija 51221".


"Dragim gardistima (ovo neka bude gardisti sa plavom kosom i plavim očima).
Bog, zovem se Dina i idem u IV razred osnovne škole. Oprosti što nisam pobojala crtež. Nisam imala pri ruci bojice. Ja bi sada pisala ali nemam puno vremena, ovo pišem na vjeronauku.
Želim ti mnogo sreće i sretan Božić i druga slavlja. Sretno".

"Dragi gardisti čuvajte se i borite za slobodu naše lijepe domovine Hrvatske. Svi mi mislimo na vas.
Pobijedite te blesave i neodgojene četnike. Želim vam jako, jako puno sreće. Neka vas čuva Bog. Želim vam sretnu novu godinu.
Ja ne razumijem zašto je počeo ovaj rat. Volio bih da završi što prije ovaj prljavi rat.
Neću vas više zadržavati jer znam da imate puno posla.
Ovo pismo je napisao Dario R. koji ide u 4.h razred.
Puno vas volim. Za slobodu."

"Dragi gardisti Lijepe naše.
Ja se zovem Srećko. Idem u IV razred. Meni nije jasno zašto se vodi ovaj rat. Volio bih da prestanu ova razaranja i rušenje kuća.
U mom kraju je puno izbjeglica koji su došli iz raznih krajeva Hrvatske.
Ako nekada bude primirja nazovite me na broj 051/xxx xxx.
Sretan Božić i mirna Nova godina".

[from_hell_to_cell]

PRIČA O DJETINJSTVU


Svatko ima pravo na djetinjstvo. Svatko ima pravo, ali ima onih generacija koje ga naprosto daju u zamjenu, u zamjenu za buduća djetinjstva.
Takva je hrabrost urođena, takvima pripada svijet, pripada im čak budućnost.

Međutim, generacije o kojima govorim niti to ne mogu uzeti, jer djetinjstvo je čovjeku sve što ima. Ona neiscrpna snaga koju poslije cijeli život troši. A ako svijetu daruju djetinjstvo, onda njima ne ostaje ništa. I tako u krug.

Takva djeca bez djetinjstva odmah postanu odrasli ljudi, istrošeni i umorni. Postaju hodajući spomenici, žrtve čovječanstva, oni su istodobno strah i divljenje, oni u duši vječito nose suprotnosti suza i smijeha, radosti i patnje.

Oni su primjeri koji nitko ne bi želio biti, ali svi teže toj širini duše. Razmišljam, dok ovo pišem, gdje je moje djetinjstvo? Ima li išta čovjek poslije djetinjstva? Naravno, osim sjećanja.

Plutam tako vlastitim mislima i kao gusar pokušavam sam sebe orobiti za neku uspomenu. Rat me zbunjuje, ali se nadam da ću naći nešto lijepo.

Je li to prvi bicikl, ili sram koji me uhvatio kada mi se svidjela jedna djevojčica?
Djeca obično kažu da ne vole školu, ali kada se sjetim koliko smo svi s osmijehom trčali u razred, jedva čekajući da počne sat i da onda duga kolona papirića s porukama nađe put do onoga kojem je namjenjena, pa kad to još uhvati učitelj ili nastavnik, tad posve sigurno znam da je djetinjstvo čovjeku sve.

Djetinjstvo treba ispiti najednom, ne treba stati; treba odmah potrošiti sve te čarobne životne kapi, ne ostaviti ništa za poslije, ništa za jednom tko zna kad, jer vidite i sami, dragi moji prijatelji, što može biti.

Može doći rat poput ovoga, i onda se opet neki među nama moraju odreći djetinjstva. Nemojte nikada braniti djeci da uživaju u svojem djetinjstvu, ne tjerajte ih da prerano odrastu, jer što ih poslije čeka?

Što bez djetinjstva?

S.G.

[from_hell_to_cell]

PRIČA O ŽIVOTU

Koliko ste puta zastali na drugim iscrpljujućim etapama života, pitajući se sa strahom i zebnjom što će vam sve to?

Što očekujete od života, a što tražite od tuđih života? Što ste tražili cijeli život - i za koga? Postoji li pitanje koje u sebi izravno ili neizravno ne nosi smisao i besmisao života?

Poštovani, ako ste uspijeli potrošiti barem dvadeset svojih godina, i ako bez srama možete pogledati svoj lik u zrcalu, ne misleći pritom o neprijateljima i kad vaše riječi jasno i ugodno odjeknu u slušateljevu uhu, nije li to život?
U njemu je patnja, ali kad iz svake izađete čvršći za jedno bogato iskustvo, onda je to dobar život.

Život je mnogo sitnih tajnih pogleda, nekih valjkastih šaputanja koja s južnim vjetrovima nužno nose i dodire.; život je more puno pjene koja se razgrađuje i iznova stvara ljubeći nepredvidljivost obale; život je nebeska snaga koja stvara; život je najljepša bajka u kojoj ima nemani i zvijeri, ali koje pobijeđuju mali ljudi, patuljci; život su bol i radost istodobno; život su koraljni otoci i do njih se dolazi samo jednim putem.

Zato je toliko putnika u svijetu, jer svi traže samo taj jedan jedini put, a njega nema. Onaj tko ga nađe ostaje u bespuću radosti, u nesagledivosti širina i prostora koji dišu drukčije.

Život nisu pogledi, život su djela, život su svi svjetovi koje čuvate za sebe, a ipak ih morate dijeliti; i ne pomišljajte na neki drugi i bolji život.
Iskoristite ovo što vam nudi sad, dok ovo slušate i pitate se što je ovome, zašto troši život govoreći.

Život su sve vaše želje nepravilno raspoređene, to su vaše misli koje drsko ulaze u tuđe živote i tuđe domove; život ne priznaje gubitke, u životu nema čekanja, jer život ide i ako nisi brz i spontan.

Ako se nadaš da su ti zasluge tolike da imaš prava na povlastice, onda je to greška, onda si ti gubitnik, onda je kraj.

Onda ni tebe više nema u životu. A to nije dobro.

S.G.

[from_hell_to_cell]

PRIČA O GRADU - 12.11.'91

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav početak, ili dobar kraj.

Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu.
Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?

Tko će ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?

Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.
Netko je dirao moje parkove; klupe po kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni sjene nema?

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena, i sada nemate ništa.
Morate iznova graditi.
Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijene, zatim svoju sadašnjost, a onda ako vam ostane snage uložite je u budućnost.

I nemojte biti sami u budućnosti.

A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe.

Grad - to ste vi.

S.G.

[from_hell_to_cell]

Svibanj 1992. Hotel Živogošće

Vojnici i izbjeglice imali su odvojene blagovaonice, i hrana je za njih bila nešto ukusnija i bogatija. Kad bi, na primjer, za ručak bio sekeli gulaš sa restanim krumpirom, izbjeglice bi jeli to isto, ali s manjom količinom mesa. Čitave obitelji nesretnika bile su natrpane po sobama bez previše udobnosti i sa vrlo malo privatnosti, što je starijoj djeci bilo osobito teško. Osoblje i upravitelji hotela davali su sve od sebe da tim ljudima omoguće najbolje moguće uvjete, ali njihovi nijemi i suzni pogledi govorili su više od tisuću riječi. Starci i starice obično bi ostajali u sobama, i nitko ne može razumjeti što su osjećali dok su razmišljali o činjenici da su im sve što su čitavog života gradili, Srbi preko noći uništili ili oteli. Ludilo komšija planulo je iznenada; plamene su im pijavice poput šumskog požara odnijele obitelji i domove, i ni krivi ni dužni su se našli ovdje, bespomoćni i bez ičeg svog.
Seso je mogao samo zamisliti bol, strah i tugu koja je te ljude slijedila iz sata u sat, i nerijetko je spuštao pogled pred njihovim optužujućim, umornim očima. Dovršio je ručak i spremio jabuku i puding u široke džepove na hlačama, neodlučno pogledavši Vladu i Harulana koji su tek počeli srkati juhu.
- Vlado, 'oćeš ti pojest' taj puding?
- A? – začuđeno ga je pogledao ovaj - normalno da 'oću. Kaj je, nije ti dost' jedan?
- Ma da! - Seso je odmahnuo rukom, pomalo i uvrijeđen. Nije on bio taj koji je trpao mini kutijice pekmeza i eurokrema pod jastuk, kao Vlado u Kričkama. Sjećao se dana kad su se neki od paketića potrgali, a sadržaj se razmazao po čitavoj vreći za spavanje i rancu. Njega su jasno, okrivili i za to, i Orka i Vlado zajebavali su ga najmanje tjedan dana.
- Za njih - kimnuo je glavom prema susjednoj blagovaonici, pretrpanoj izbjeglim ljudima.
Vlado se osvrnuo, i posramio se kad je shvatio Sesinu namjeru, čak se i naljutivši na sebe što se toga i sam nije sjetio. Oni su ipak primali plaću, i mogli su si priuštiti puno toga o čemu su ti nesretnici mogli samo sanjati.
- Imaš pravo, e. Na, zemi i jabuku - ispod oka je počeo promatrati tužna lica kojih je tek sad postao svjestan.
- Ee, jebô te život - pogledao je Sesu u oči i kimnuo mu glavom, opet se uvjerivši da je tom čovjeku srce na pravom mjestu.
- Daj - dograbio je i puding sa Harulanovog pladnja i dodao mu ga. Ovaj se sav zanio u srkanje tople, masne tekućine, tako da nije čuo ni riječi od onoga što su njih dvojica govorili.
- Kaj, koji kurac… - zaustio je i posegnuo za pudingom, ali Seso ga je odmah prekinuo.
- Za njih, jebô te - kimnuo je glavom prema drugoj blagovaonici - nek' im bar klinci poklopaju nešt' slatko.
Harulan je zbunjeno zašutio, ali ipak je sa pladnja uzeo jabuku i strpao je u džep.
- Je l' znaš ti kol'ko njih je tu mladih i sposobnih za vojsku, čovječe? - nagnuo se preko stola i ružičasto mu se čelo namreškalo - al' ne bi uzeli pušku u ruke, ne! Gamad čekaju da im neko drugi oslobodi zemlju, a poslije buju opet napadali nas!
I Seso i Vlado dobro su znali da ima istine u Harulanovim riječima; sposobni muškarci svih dobi skrivali su se u Živogošću, Igranama, okolici, ili još i dalje; ali to nije bilo ništa gore od ponašanja onih koji su u Zagrebu i ostalim gradovima mirne duše na vijestima gledali rat nakon što bi se vratili s nekog tuluma, iz zagrebačkog "Saloon-a" ili makarskog "Merlina". Zapravo je ove napaćene ljude još mogao i shvatiti, njihova želja da ne izgube više nikoga nije se bez iznimaka smjela tumačiti kao kukavičluk. U Zagrebu je dezertere štitio mamin i tatin novac. Godinama bi se kilavili po fakultetima, namjerno padajući semestre, a to je bio samo jedan od načina za izbjegavanje vojske. Za neke od njih, rat je bio raj. Pošto su muškarci bili na frontu, njihove su bile sve djevojke i žene koje su uzimale ono što im se nudi.
Seso je slegnuo ramenima, pokupio pladanj i krenuo prema pultu kuhinje, do kojeg se dolazilo kroz drugu blagovaonicu. Kad je došao do stola za kojim je sjedila šesteročlana obitelj stao je, izbrojavši četvero male djece, starca i staricu. Bez riječi je iz džepova izvadio pudinge i jabuke, stavio ih na stol i zbunjeno kimnuo glavom. Osjećao se bijedno, kao da je za nesreću tih ljudi kriv upravo on osobno.
Starac preplanulog lica punog dubokih, rječitih bora umorno se okrenuo prema njemu, i Seso je posramljeno spustio pogled pred mudrim, suznim očima.

[from_hell_to_cell]

Čovjek se zvao Ibro. Na leđima je nosio oko 85 godina, ni sam im nije znao točan broj; a rodio se u seocetu kod Odžaka, niti 100 kilometara zračne crte udaljenog od Živogošća.
U djetinjstvu je živio poput i svakoga drugog dječaka iz tog kraja; lovio je žabe, ptice, gušterice, zmije, radio je sve ono što sva djeca rođena na selu rade. Srbe je gledao kao i sve druge susjede, neke je volio, neke nije.
Još od malih nogu radio je na zemlji i živio od nje; muke takvog života i previše je dobro upoznao, ali nikada se nije žalio. Od škole je vidio samo četiri razreda osnovne, otac je rekao da je to sve što mu treba. Istina, radeći na polju ili čuvajući blago čovjek nema prevelike koristi od toga što zna Pitagorin poučak. U obitelji ih je bilo 12-ero, imao je četiri brata i tri sestre. Braća su mu se već odavno poženila, a i sve sestre osim bolesne Aide napustile su rodnu kuću s muževima još dok je bio mladić.
Ismetu je oženio davne 1927. godine, imao je negdje oko 20 godina. Već odavno je ona njena fizička ljepota nestala, ali osjećao je da su sad bliži negoli ikad. Ništa ne spaja ljude čvršće od zajedničke nesreće, bili su štap i poštapalo jedno drugom još od dana kad su im Srbi ušli u avliju i oba sina odveli na "ispitivanje".
Radovan im je bio prvi susjed još otkad se odselio od roditelja i počeo graditi vlastitu kuću, i vjerovao mu je kad im je rekao da im se ništa lošega neće dogoditi. Čak je s njim i sjeo pod orah, popili su fildžan kave i rakiju koje je Ismeta iznijela pred njih. "Narodna zaštita i nacionalna sigurnost", bile su riječi kojima ga je Radovan umirivao dok su se njemu oči punile suzama, sjećao se sličnog odvođenja ljudi još iz onog prošlog rata.
Nakon kave i rakije Radovan je prebacio svoj novi automat preko leđa i otišao, a on je još dugo sjedio ispred kuće i čekao.
Čak i kad su nakon nekoliko dana u avliju došli naoružani, njemu nepoznati ljudi, postrojili ih pred kućom i počeli je devastirati, nadao se da mu je sa sinovima sve u redu. Iz kuće se čulo razbijanje i kršenje, a bradati čovjek s blistavom kokardom na šajkači nemilosrdno ga je udarao, tražeći da mu kaže gdje skriva marke, zlato i nakit. Ismeta, dvije kćeri i bolesna Aida su, dršćući od straha, stajale u dvorištu, a on nije znao što da učini, novaca jednostavno nije imao. Još dugo nakon toga okrivljavao je sam sebe, uvjeren da je mogao spriječiti to što se dogodilo. Da je imao novaca, da su pobjegli ranije, da je ovako, da je onako… "Emir je čvršći…" ponovno je počeo razmišljati o sinovima, "biće on dobro. Za Enisa ne znam…" Suze su mu opet navrle na oči, ali zbog Ismete i djece morao je ostati sabran.
Sa sobom su uspjeli izvući i bratovu djecu, osmogodišnjeg dječaka i tri kćerčice, mlađe od njega. Pobjegli su zahvaljujući Ismetinom "svaku" Milanu, milicajcu proglašene "srpske republike", ili tako nečega, ni sam nije znao. Pomoću milicijske iskaznice i nešto novca prevezao ih je do blizine Mostara, a odatle su preko polja nekako uspjeli stići ovamo, zajedno sa stotinama patnika sličnih sudbina.
Za nikoga od ostalih svojih nije znao ništa. Srce mu je razdiralo to što nije znao čak ni što mu se dogodilo sa rođenim kćerima koje su četnici onog jutra odvukli sa sobom, bijesni što nisu našli više novaca. Dao im je sve što je imao, ali ipak su ih odveli. Ismeta se, preklinjući, pod noge bacila komandantu, jedinom od njih koji je nosio nekakvu maskirnu uniformu. Dobro se sjećao dvoglavog orla na šajkači crvenoga ruba i debele cigare u ruci.
- Ne vodite mi đecu! Ne vodite mi đecu…! Ljudi božji, pa šta to radite…!? Ljudi božji…! - Bog je bio daleko tog jutra, a krici obiju kćeri i Ismetino preklinjanje još uvijek su mu odzvanjali glavom. Dok se toga jutra od teškog udarca kundakom u zatiljak rušio na tlo, glavom mu je proletjelo pitanje: - Zašto!?
Uplašio se kad je mladić u maskirnoj uniformi nenadano prišao njihovom stolu, ali kad ga je pogledao u oči shvatio je da je i on sav smeten i zbunjen. Iznenadio se kad je iz džepova izvadio nekoliko pudinga i dvije jabuke, na oči su mu navrle suze. Nešto ga je u njegovom ponašanju podsjetilo na Enisa, i nije znao što da mu kaže kad je te slatkiše stavio na stol pred njega.
Mladić se okrenuo i otišao prije negoli mu je stigao i zahvaliti. Gledao ga je kako pognute glave prolazi između ostalih stolova i servirki za pultom predaje pladanj, i gorko se nasmiješio.
- Ee, dijete moje - osjetio je jako sažaljenje prema njemu i svoj toj djeci koji su sjedili u susjednoj blagovaonici. "Djeca u uniformama", pomislio je, "izginuće jadni prije nego što i počmu živit'…"
Mali Asim odmah je pružio ruku prema pudingu, ali Ismeta ga je hitro pljesnula po njoj i opomenula ga da prvo pojede ručak. Stavila je voće i slatkiše u džepove i pogladila Asima po kosi, već joj je bilo žao zbog tog udarca.
- Pojedite sad ručak, poslije ćete podijelit' slatkiše. Toplim, crnim očima pogledala je Ibru, i bilo je kao da su jedno. Oboje su u tom trenutku mislili na djecu koju su im oduzeli četnici, pitajući se imaju li oni slatkiša, i jesu li uopće živi.
Nada umire zadnja, naročito ako je ona sve što čovjek ima.

http://www.youtube.com/watch?v=BWEYG37govE

[from_hell_to_cell]

RATNI PUT 1. brigade

U ljeto 1990. godine, neposredno nakon prvih slobodnih izbora i početaka srpskih provokacija; čisteći i snažeći svoje redove, nova hrvatska policija počinje školovanje dvaju bataljuna (bojni) u obrazovnom centru MUP-a u Svetošimunskoj cesti u Zagrebu.
Počela je opsežna i valjana obuka, mukotrpno izvođena zbog nedostatka praktički svega: oružja, bojnih sredstava, vozila, opreme, streljiva, te ljudske sile. Na brzinu se trebalo pripremiti za borbu protiv Srba koji su posvuda već dizali bune protiv Hrvatske, potaknuti velikosrpskim huškačima izaslanim iz centra svoje prave države – Beograda.

Dana 17. kolovoza – tijekom tzv. "referenduma o srpskoj autonomiji", na području Knina, Benkovca i Obrovca organizirano su zapriječeni prometni pravci republike Hrvatske (Balvan revolucija).
- Ovo što se danas događa u Hrvatskoj, u stvari je pobuna Srba u Hrvatskoj!!! (Srpski huškač pred okupljenom masom – citat).
- Ovo je Srbija! Ovo je Srbija! Ovo je Srbija…! - odjekuje odgovor zanešene mase pred govornicom.
Kao reakcija na otvorenu srpsku bunu, hrvatski redarstvenici dobijaju svoj prvi zadatak, osiguranje tog skupa.
Slijedi uzbuđenje, opremanje, priprema u Benkovcu, i redarstvenici u policijskim letjelicama kreću na mjesto izbijanja nereda.

MIG-ovi "jugoarmije" presreću ih, i pod prijetnjom rušenja prisiljavaju na povratak, čineći jedan od prvih nelegalnih aktova nelegalne vojske u novoj Hrvatskoj državi. Po uzoru na fašističke sile tijekom Drugog svjetskog rata, "đeneral" jugoarmije Blagoje Adžić tada poručuje Hrvatskoj: "Padne li i jedna srpska glava, glavom će da plate 2.000 Hrvata!"

Nadjačani i praktički bez mogućnosti za obranu, redarstvenici se okreću i vraćaju u bazu. Taj događaj obilježava početak dugogodišnje okupacije Knina, stoljetnog hrvatskog grada. Sljedećega su dana Srbi u Gračacu, Obrovcu, Benkovcu, Korenici i Donjem Lapcu napali policijske postaje; te se tim činom može obilježiti početak organizirane oružane pobune Srba protiv Hrvatske.

[from_hell_to_cell]

Dana 21. kolovoza, mladi redarstvenici odlaze u policijske postaje diljem novoosnovane države; pretežno na području Banovine, Siska i Like, ali i u sve ostale gradove i mjesta gdje je njihova prisutnost potrebna. Srpske demonstracije redaju se bez predaha, uvijek predvođene istim, iz Beograda poslanim huškačima koji ih uvjeravaju u njihovu premoć i "garantovanu pobedu" nad "ustaškim snagama koje hoće da im kolju decu".
Vrše se policijske akcije i uhićenja ljudi koji potiču na djelovanje protiv Hrvatske i svega što je hrvatsko, ali Miloševićev plan počinje djelovati; smrt nad Hrvatskom ponovno nemilosrdno vitla svojom kosom.

Srbi koji žive u Hrvatskoj odjednom se osjećaju "ugroženi" novom hrvatskom vlašću, iako nijedan od tih "ugroženih" maloumnika ne može dati ikakav suvisli odgovor na pitanje što ih to zapravo ugrožava.
- Zahtijevamo da se Martin Špegelj i Ministar unutarnjih poslova Boljkovac privedu i da se protiv njih povede krivični postupak! - to je samo jedan od brojnih nebuloznih primjera kojima se pobunjeni Srbi služe da opravdaju svoje postupke i uvjerenja. Mase hrvatskih Srba na takvim skupovima kliču i raduju se govorima ljudi za koje ne znaju niti tko su, niti što zapravo žele od njih.

U njima se konstantno rasplamsava mržnja prema dojučerašnjim susjedima i prijateljima, zetovima, kumovima, nećacima, unucima, šogorima… Psihologija masovne histerije na djelu je u najgorem mogućem izdanju, onom smrtonosnom.

Razvijaju se četničke zastave za koje se nitko niti ne pita kako su među njih dospjele, pjevaju se pjesme o klanju Hrvata i širenju Srbije; situacija brzim tempom dolazi na razinu kakvu su zamislili i kakvoj se nadaju Milošević i ostali nalogodavci, svijet žmiri dok se u Srbiji već tiskaju novi zemljovidi.

[Lee Champa]

NE ZABORAVITE STARO PRAČNO
To se ne može zaboraviti nikada!
Što se tamo dogodilo?

PIJANI STRAŽARI U OBILASKU "NAPALI" KOMBANJ (od one cijevi za prebacivanje žita mislili da je cijev topa) I CIJELOG PROREŠETALI

[from_hell_to_cell]

ZOsvald kaže:

NE ZABORAVITE STARO PRAČNO
To se ne može zaboraviti nikada!
Što se tamo dogodilo?

PIJANI STRAŽARI U OBILASKU "NAPALI" KOMBANJ (od one cijevi za prebacivanje žita mislili da je cijev topa) I CIJELOG PROREŠETALI

Guba priča, ja ih takvih znam miljon. Jednom moj pajdo u Vurotu pijan ko krava pokušo bacit kindericu da vidi je l' radi, al mu zapela za granje iznad njega i pala među njih petoricu. Jedan skočio u bunar! Grga je jednom na straži kazić u pol noći upalio i uživa čovjek, ima toga o-ho-ho...

Al ja sam ipak mislio na još pijanije "stražare preko puta", kaj su samo trpali granate i mine u cijevi, nek i ne govorim o strahu stanovnika. Ja baš slučajno dost često odem do Novog Pračnog (Staro je prek puta), pa nikak ne mrem ne primijetit one rupe od gelera kaj još uvijek tam stoje.
Nije prioritet za obnovu, eb ga.