Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Film

Film Art, cult and all that trash

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 20.09.2013., 03:33   #41
Zardoz je britanski film.
The Great Duck is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.09.2013., 15:27   #42


Bone - 1972 - naročito preporučljiv za usamljene domaćice
Caecus is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.09.2013., 12:04   #43
nisam vidio da je netko spomenuo po meni najbolji film c. eastwooda u kojem tumači glavnu ulogu: the gauntlet (1977). ocjena na imdb-u (6,3) po običaju nema veze sa zdravim razumom. http://www.imdb.com/title/tt0076070/

u stvari to mi je jedini dobar njegov film gdje je on u glavnoj ulozi. neuporedivo bolji od svih dirty harry-ja, bronco billy-ja, itd....
so.creator.est is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.09.2013., 14:06   #44
istina, gauntlet je predobar, trebao bi ga ponovit

samo ne dirat u dirty harrya
Ajutokintumi is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.09.2013., 14:22   #45
Gauntlet je običan akcić kakve danas štanca Statham, relativno zabavan, bez neke logike i jake pameti.
__________________
Deckardov Kutak
Deckard is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.09.2013., 15:53   #46
Quote:
so.creator.est kaže: Pogledaj post
nisam vidio da je netko spomenuo po meni najbolji film c. eastwooda u kojem tumači glavnu ulogu: the gauntlet (1977). ocjena na imdb-u (6,3) po običaju nema veze sa zdravim razumom. http://www.imdb.com/title/tt0076070/

u stvari to mi je jedini dobar njegov film gdje je on u glavnoj ulozi. neuporedivo bolji od svih dirty harry-ja, bronco billy-ja, itd....


Svi Clintovi filmovi su dobri. Čak i Bronco Billy i Pink Cadillac.
The Great Duck is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.09.2013., 17:34   #47
true crime je pojam za sve ostale clintonove filmove osim gauntleta.
so.creator.est is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.09.2013., 17:37   #48
kakav vam je The Laughing Policeman (1973)
planiram gledat.pa da čujem impresije ko je gledo
Caecus is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.09.2013., 19:35   #49
The Ballad of Cable Hogue (1970) - Western sa elementima komedije koji se najčešće preskače prilikom nabrajanja najboljih Pekinpoovih filmova. Međutim, radi se o jednom izuzetno zabavnom, inteligentnom, i na kraju krajeva ozbiljnom filmu, koji briljantno polemiše na temu smrti Divljeg zapada.

The Beguiled (1971) - Ovo je jedan potpuno zaboravljeni biser. Ko očekuje još jednu rutinsku saradnju Don Siegel-a i Clint Eastwood, grdno se vara. Razliku prave - žene. Zanimljivo je videti kako se osvedočeni konzervativci snalaže u psihoseksualnoj atmosferi.

Slaughterhouse-Five (1972) - Zanimljiva ekranizacija jedog od mojih omiljenih romana. Ostaje činjenica da je Vonnegut bolji pisac nego što je Hill reditelj, ali krajnji ishod je više nego dobar.

The Last Detail (1973) - Možda nije baš ispod površine, ali je toliko podcenjen da se nekako može ugurati na temu. Meni jedan od najdražih filmova ikad.

Thunderbolt and Lightfoot (1974) - Nakon slavljenog Lovca na jelene skoro svi Ciminovi filmovi su besramno odbačeni. A pre svega beše ovaj filmčić, dobar a tako retko pominjan.

Night Moves (1975) - Samo da podsetim na ovu filmčinu.

The Killing of a Chinese Bookie (1976) - John Cassavetes jedan je od najposebnijih američkih reditelja ne samo dekade već uopšte. U nekom smislu, kompletno njegovo stvaralaštvo je "ispod površine". Odlučio sam se da stavim na listu ovaj film jer je manje poznat od kud i kamo razvikanijih A Woman Under the Influence i Opening Night. A podjednako dobar.

The Hills Have Eyes (1977) - Možda nije neka veličina ali u svakom slučuju bolje od rimejka.

Pretty Baby (1978) - Prvi američki film Louisa Mallea nije uopšte tako loš kao što se često može čuti.

Being There (1979) - Hal Ashby je po mom mišljenju najpodcenjeniji reditelj decenije i Novog Holivuda generalno, zato sam i morao na listu da stavim dva njegova filma. Ovo je priča o baštovanu (sumnjivog mentalnog statusa) koji se bez ikakvog truda probije u visoko društvo. Film je dovoljno šarmantan da ne bude naivan, a Peter Sellers je idealan izbor.
Abel Brodersen is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.09.2013., 11:42   #50
Norman Jewison:

And Justice For All (1979) još jedan je socijalno angažovani film. U pitanju je satira američkog pravnog sistema snimljena kao sudska drama. U ovom filmu sa mutnom linijom radnje, previše likova i perifernih događaja, oslikano je nefunkcionisanje američkog pravnog sistema. Film je bolje prošao kod kritike nego kod publike, kojoj se nije dopala rasplinutost u scenariju. Film je nominovan za dva Oscara (glavna muška uloga – Al Pacino i scenario – Barry Levinson, kasnije cenjeni reditelj).

Paul Mazursky:

Jedan od najsimpatičnijih i najtoplijih filmova Novog Hollywooda je Harry and Tonto (1974), koji govori o newyorškom penzioneru koji se, nakon što je izbačen iz stana, odlučuje na poduhvat za koji nije imao hrabrosti kada je bio mlad. On, zajedno sa svojim mačorom, kreće u posetu svojoj deci koja su rasejana po Americi (Long Island, Chicago, Los Angeles) i usput naleća na zanimljive ljude. Ovaj vedri road movie poručuje da nikad nije kasno upoznati pravog sebe i da se čovek menja kroz život, ma koliko to odbijao.
Sa sledećim filmom Next Stop, Greenwich Village (1976) Mazursky se pozabavio sa polu-autobiografskom pričom o rađanju jednog umetničkog pokreta tokom 50-ih godina, kada je ovaj deo New Yorka bio centar snova o slavi i bogatstvu, i pre svega uspehu. Ova nostalgična komedija prikazuje jedan od najvećih paradoksa u umetnosti: da je Novi Hollywood, dubokouman i angažovan, zapravo nastao na drugoj strani Amerike, u ciničnom, intelektualnom New Yorku, a ne u sunčanoj Californiji. Film je prikazan u Cannesu i pokupio apsolutno pozitivne kritike.
Film An Unmarried Woman (1978), bavi se studijom slučaja jednog razvoda, odnosno ženskom stranom medalje. Film je značajan kao slika feminističkog pokreta koji je 70-ih godina sa polja salonskih diskusija i neefikasnih demonstracija konačno postao deo svesti intelektualnih žena. Dobio je odlične kritike, te je nominovan za 3 Oscara (najbolja glavna ženska uloga - Jill Clayburgh, koja je dobila i nagradu u Cannesu, najbolji film i originalni scenario).
Nadopuna prehrani is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.09.2013., 12:01   #51
Quote:
Abel Brodersen kaže: Pogledaj post
The Ballad of Cable Hogue (1970) - Western sa elementima komedije koji se najčešće preskače prilikom nabrajanja najboljih Pekinpoovih filmova. Međutim, radi se o jednom izuzetno zabavnom, inteligentnom, i na kraju krajeva ozbiljnom filmu, koji briljantno polemiše na temu smrti Divljeg zapada.

The Beguiled (1971) - Ovo je jedan potpuno zaboravljeni biser. Ko očekuje još jednu rutinsku saradnju Don Siegel-a i Clint Eastwood, grdno se vara. Razliku prave - žene. Zanimljivo je videti kako se osvedočeni konzervativci snalaže u psihoseksualnoj atmosferi.

Slaughterhouse-Five (1972) - Zanimljiva ekranizacija jedog od mojih omiljenih romana. Ostaje činjenica da je Vonnegut bolji pisac nego što je Hill reditelj, ali krajnji ishod je više nego dobar.

The Last Detail (1973) - Možda nije baš ispod površine, ali je toliko podcenjen da se nekako može ugurati na temu. Meni jedan od najdražih filmova ikad.

Thunderbolt and Lightfoot (1974) - Nakon slavljenog Lovca na jelene skoro svi Ciminovi filmovi su besramno odbačeni. A pre svega beše ovaj filmčić, dobar a tako retko pominjan.

Night Moves (1975) - Samo da podsetim na ovu filmčinu.

The Killing of a Chinese Bookie (1976) - John Cassavetes jedan je od najposebnijih američkih reditelja ne samo dekade već uopšte. U nekom smislu, kompletno njegovo stvaralaštvo je "ispod površine". Odlučio sam se da stavim na listu ovaj film jer je manje poznat od kud i kamo razvikanijih A Woman Under the Influence i Opening Night. A podjednako dobar.

The Hills Have Eyes (1977) - Možda nije neka veličina ali u svakom slučuju bolje od rimejka.

Pretty Baby (1978) - Prvi američki film Louisa Mallea nije uopšte tako loš kao što se često može čuti.

Being There (1979) - Hal Ashby je po mom mišljenju najpodcenjeniji reditelj decenije i Novog Holivuda generalno, zato sam i morao na listu da stavim dva njegova filma. Ovo je priča o baštovanu (sumnjivog mentalnog statusa) koji se bez ikakvog truda probije u visoko društvo. Film je dovoljno šarmantan da ne bude naivan, a Peter Sellers je idealan izbor.
Pa, majstore, posebno pozdravljam boldano, iako su i ostala zamjećivanja na mjestu.
__________________
Postoje 3 vrste ljudi: oni koji znaju brojati i oni koji ne znaju.
sleng is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.10.2013., 21:38   #52
i - http://www.liveleak.com/view?i=960_1374542580
Starret i Malick

available on PutLocker :thankgod:

Zadnje uređivanje Caecus : 16.10.2013. at 21:46.
Caecus is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.10.2013., 22:34   #53
sydney pollack:
Jeremiah Johnson (1972) još je jedan u nizu revizionističkih westerna popularnih u eri Vijetnamskog rata. Iako je klasično intoniran, sa svim legendarnostima jednog klasičnog westerna (mitologizacija glavnog junaka, sukob civilizovanih belaca i divljih Indijanaca, tipičan "mužjački" heroizam), sama premisa filma je revizionistička. Motivi Jeremie Johnsona su revizionistički (opredeljuje se za prirodu nasuprot civilizaciji, sam je nasuprot kolektivu, i ne veruje ljudima, a kada im pomaže upada u nevolje). Međutim, čak i više od toga, revizionistička je sama njegova sudbina, koja ga natera da postane ono što on nije imao nameru (ubica Indijanaca i mit koji se o njemu ispreda). Motivi Jeremie Johnsona su lični, kako za beg u divljinu (besmisleni ratovi), tako i za ubijanje Indijanaca (osveta za masakr njegove žene Indijanke i usvojenog sina, koji su ubijeni jer je Jeremiah proveo vojsku kroz indijansko groblje, iako to nije želeo). Po preovlađujućoj modi iz 70-ih, film je prvo prikazan u Cannesu, pa tek onda u Americi.
Samo godinu dana kasnije Pollack je snimio bioskopski hit The Way We Were (1973), sa Barbrom Straisand i Robertom Redfordom u glavnim ulogama. Film je u osnovi klasična melodrama o neuglednoj, ali inteligentnoj Katie i lepom i nezrelom bogatašu Hubbelu, koji je sve dobijao prelako. Međutim, glavna nit dramskog sukoba između njih dvoje je politika. Katie je levičarska (na početku komunistička) aktivistkinja, dok je Hubbel tipičan predstavnik konzervativne opcije i ne petlja se mnogo u politiku. Njih dvoje se upoznaju na koledžu 30-ih godina i zavole pred kraj Drugog svetskog rata. Tokom makartijevskih 50-ih on pokušava da se probije u Hollywoodu kao scenarista, iako je dosta talentovaniji pisac, ali Katina opredeljenja i lajavost mu smetaju u karijeri. Ipak, on ide linijom manjeg otpora dosledno i uvek, ma koliko izgubio, i završava kao anonimni pisac sitcoma, dok ona ostaje tvrdokorna aktivistkinja ma koliko je to koštalo. Film je dobio 2 Oscara (muzika i pesma u filmu) i još 4 nominacije (najbolja glavna glumica, scenografija, fotografija i kostim). Kritike su, međutim bile podeljene. Jedna grupa kritičara je slavila povratak melodrame u fokus, drugi su akcenat stavljali na reviziju žanra (političke teme nisu česte u čistoj formi melodrame), dok su treći film ocenili kao dosadan i predijaloški, kome "moderna" politička tematika služi samo kao pokriće za klasičan žanrovski film. Pollack je i sa ovim filmom ostao na kursu klasične obrade teme, dok je sama tema u osnovi novohollywoodska, ili bi barem takva trebala biti, ako je sudeći po scenariju Arthura Laurentsa, koji je u scenariu sabrao nekoliko epizoda sa svojih studija (aktivizam i nebriga većine za opšte dobro). Barbra Straisand je dobila ulogu napisanu za sebe, a Katie je trebala biti noseći lik, dok je Hubbel zamišljen kao sekundarni karakter. Pollack je, u cilju veće filmičnosti, dosta preradio scenario, spustivši ga na jedan opšti, žanrovski nivo.
Yakuza (1975) je film nastao na talasima mafijaških filmova i američkog otkrivanja drugih kultura. U centru priče su yakuze, japanski mafijaši čiji je kodeks dota blizan samurajskom Bushidu. Međutim, kako je više autora potpuno različitih koncepcija radilo na filmu, on je ispao konfuzan. Scenario je originalno napisao Paul Schrader, a originalno je trebao da režira Robert Aldrich, ali je na insistiranje Roberta Mitchuma, kao glavnog glumca, za reditelja angažovan Pollack, na čiji je nagovor Robert Towne preradio scenario. Konfuzija u filmu, koji od scene do scene varira između akcionog i inteligentnog trilera prožetog analizom kulturnih razlika, nije privukla veliki broj gledalaca, a ni kritika, pogotovu visokopozicionirani kritičari, nisu mu bili naklonjeni. Film je kasnije razvio kultni status u određenim grupama, koje ga najpre percipiraju kao japansku varijantu Prljavog Harryja.
Pollack se vratio sa filmom The Electric Horseman (1979), u početku inteligentnom pričom o ostarelom rodeo kauboju koji se "prodao" korporaciji za koju reklamira fast food restoran i učestvuje na predstavama u Las Vegasu. Kada je korporacija kupila šampionskog konja, u njemu proradi buntovnički "zov prirode", on ukrade konja sa namerom da ga pusti u divljinu. Sve to prati novinarka koja je rastrzana između posla, pošto mora napraviti ekskluzivni prilog, te ličnih osećanja, jer se zaljubljuje u kauboja i istinski se divi njegovim idealima slobode i prirode. I tu nastaje jedini problem u ovom, inače dobrom filmu: Pollack meša žanrove do neprepoznatljivosti, stvarajući konfuziju između kritike korporativnog kapitalizma, melodrame i "love on the run" žanra, nabacujući gomilu tema, između ostalog i medijsko lešinarstvo, od kojih ni jednu ne analizira do kraja, i tako ostavi utisak pomalo površnog filma. Film je nominovan za Oskara za ton, solidno prošao kod publike i kod kritike i vratio Pollacka sa umetničkog zastranjivanja u tokove precizno vođenih priča.

sam peckinpah:
Nakon Straw Dogs, publika je očekivala da će se Peckinpah vratiti na utabanu stazu i snimati filmove o nasilju i natopljene krvlju. Peckinpah ih je, međutim, iznenadio sa filmom Junior Bonner (1972), toplom pričom o rodeo kauboju koji se vraća u svoj rodni grad da bi pobedio na rodeu. Ova nostalgična priča nije naišla na pozitivne reakcije kod kritike i publike. Kritika je ostala zbunjena, publika je ignorisala filma, a sam Peckinpah je izjavio da je snimio film u kome niko ne gine, i niko nije otišao da ga vidi. Kasniji kritičari ističu da je ovaj film najosećajniji Peckinpahov rad, a ulogu Steva McQueena najbolje njegovo ostvarenje.
Iako je The Getaway uspeo povratiti Peckinpaha u prvu ligu hollywoodskih reditelja, nije ga spasao od propasti na privatnom planu. Neuspeli brak sa Joie Gould, povremenom članicom njegove filmske ekipe i epizode sa alkoholom i drogiranjem su se nastavljale, praćene nasilnim ispadima. U takvom stanju je snimio i film Pat Garret and Billy The Kid (1973), svoju ultimativnu viziju westerna, života na Divljem Zapadu i pre svega vremena koje se menja. U centru priče su dva bivša prijatelja i saborca-odmetnika, od kojih je Pat Garret postao šerif u gradu u kome vladaju korupcija i interesi bogatog rančera, a Billy Kid je ostao odmetnik. Film se ne bavi nikakvom predistorijom, Arthur Penn je tu stavio tačku sa svojim prvencem Left-Handed Gun, nego elegičnim raspadom dugogodišnjeg prijateljstva, kao posledice različitih životnih vizija. Pat Garret je duboko svestan da je dripac i kriminalac, ne bolji od Kida, i to svakim svojim postupkom potvrđuje, ali je rešio da umre prirodnom smrću, a ne u sedlu u sukobu sa zakonom. Billy Kid je, nasuprot, anarhistični borac za uličnu pravdu, jer je institucionalna iskvarena interesima moćnih, koji je postao i ostao odmetnik u nedostatku izbora. On od zakona donekle beži, ali i njega sustiže umor i spremno prihvata sudbinu. Ovaj film nije tipičan western, iako ima dovoljno akcije i pucnjave da gledaocu zadrži pažnju. Film o govori o legendama koje umiru, o čitavom jednom svetu koji je iscrpljen i istorijski (industrijalizacija nailazi na nekada Divlji Zapad, i neumitno će promeniti njegovu sliku u školski primer kapitalizma, sa naftašima, saobraćajnim magnatima, policijom umesto šerifa i ostalim čarima modernizacije) i filmski, jer je žanr potpuno iscrpljen. Zanimljivo je da su noviji westerni samo reciklaža starih motiva i starih filmova, dalja revizija popularnih mitova ili filmovi čiji je western jedino setting, ali nikako i tematika. Film je kasnio cele tri nedelje, budžet je premašen za više od milion i po dolara, a u "director's cutu" film je trajao više od dva sata. Produkcijska kuća MGM ga je skratila na 104 minuta, izostavljajući brojne flashbackove koji objašnjavaju događaje u filmu. Publika je film propisno ignorisala, a kritike su varirale od neutralnih do potpuno negativnih, a najznačajniji kritičari tog doba poput Eberta ili Vincenta Canbyja su napisali da je Peckinaph preozbiljno shvatio priču o sebi kao geniju i napravio jedan u suštini dosadan film.
Peckinpah ipak nije uspeo doći do novca, pa je prihvatio rad na komercijalnom projektu The Killer Elite (1975). Kako je učestao sa uzimanjem kokaina, lagao klizeći u paranoju, producenti mu nisu dozvolili da petlja sa scenariom, pa je epilog svega solidan komercijalni film sa sjajnim lokacijskim scenama, kritici ne naročito dojmljiv, ali solidno prihvaćen od publike. Ovaj film se često izostavlja iz Peckinpahove biografije, pošto je upitno koliko se on uopšte njime bavio, u pauzi između drogiranja i drugog pacemakera.
Želeći da napravi svoju žurku, a da pritom i zaradi mnogo novca, Peckinpah je za svoj projekat odabrao Convoy (1978). Ovaj zabavan i ne odveć smislen film kao da parodira sve za šta se Peckinpah zalagao na početku karijere. Radi se o spontanoj i ničim izazvanoj pobuni kamiondžija koja se širi stalno, bez ideje kuda dalje. Vođa pobune je Rubber Duck, anarhistični kamiondžija koji voli da doda gas. U pobunu se umeša i politika, odnosno lažni liberalni guverner koji želi da pokupi političke poene. Zapravo, za sve vreme ogledaju se dva jaka ega, Duck i policajac Larry koji ima nešto protiv kamiondžija. Ovaj pokušaj prikazivanja prave Amerike, ili Amerike u pravom svetlu propao je kod kritike, ali je publika bila oduševljena, tako da je to bio Peckinpahov najveći hit. Ipak, producentima se nije svidelo probijanje sredstava i rokova, pa je Peckinpah, iako sa blockbusterom iza sebe, ostao bez posla.
Nadopuna prehrani is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.10.2013., 22:45   #54
pekinpaa' je bog.reko sam već al valja ponovit...


koje face
Caecus is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.10.2013., 04:33   #55
čuj, diplomirao sam na temi novi hollywood, pa bacam materijal odatle u odlomcima, da tema ne zamre...
Nadopuna prehrani is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.10.2013., 15:59   #56
Quote:
Nadopuna prehrani kaže: Pogledaj post
čuj, diplomirao sam na temi novi hollywood, pa bacam materijal odatle u odlomcima, da tema ne zamre...
samo ti nastavi - dobro je ponavljat gradivo
Caecus is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.10.2013., 17:43   #57
znam da smo imali nešto na ovu temu, ali svejedno...

hal ashby (jedna od zanimljivijih pojava):
Landlord (1970). Pošto je film bio tipičan studijski, Ashby se kasnije žalio i pozivao mlade reditelje da sami skupljaju novac i finansiraju filmove daleko od studija. Ipak, kada se izborio za kreativnu kontrolu, Ashby je napravio veoma hrabar film koji se dotiče teme segregacije, koliko socijalno uslovljene, toliko i prirodne, uslovljene razlikom u načinu života. Neki kritičari su film opisali, ma koliko to smešno zvučalo, kao Bunuelov blaxploitation film. Film je pozitivniji od mnogih drugih u anticipaciji rasne jednakosti, ali rasno pitanje tretira gotovo dokumentarno, ne zauzimajući stranu ni salonskih liberala, ni radikalnih terorista. Ashby daje ideju kako je moguće, samo pomoću saradnje i spuštanja nivoa sa međurasnih na međuljudske odnose, izgraditi društvo slepo za boje.
Ashbyjev sledeći film Harold and Maude (1971) nasleđen je od scenariste Colina Higginsa, koji je planirao sam da režira, ali mu Paramount nije to dozvolio. Hrabrost koju je Ashby pokazao na prethodnom filmu učinila ga je jedinim, pomalo rizičnim, ali ipak logičnim izborom. Ashby ovaj gorki, satirični scenario boji sasvim drugačije, bajkovito, lepršavo i morbidno jedino u funkciji smisla za humor. Harold je bogati klinac koji živi sa ispraznom, ali zato dominantnom majkom, koja pokušava da ga izgura na sastanke sa devojkama i ostale vizije normalnog, konzervativnog života. Umesto toga, Harold uživa u psinama lažiranja samoubistva, vožnje pogrebnim autom i odlaskom na sahrane potpunih stranaca, gde na jednoj upoznaje Maude, 60 godina stariju ženu, punu života, koja veruje jedino u prirodu i vedrinu, a nikako u ljude, svojinu i moral. Između njih se stvara nešto između prijateljstva i potpuno iščašene ljubavi, koja traje sve do njene smrti (odnosno samoubistva). U finalu filma, gde Ashby montira tri radnje, dolazak u bolnicu, iščekivanje vesti o smrti i Haroldov oproštaj sa Maude i sopstvenom morbidnošću na brdu iznad mora gde svira bendžo, reditelj pokazuje da ne postoji srećan završetak, ali da se ne treba predavati nihilizmu, nego jedino živeti dalje.
Sledeći film je manje optimističan The Last Detail (1972), jer se Ashby hvata u koštac sa represijom društva, u ovom slučaju mornarice, i izdavajanjem primera (u ovom slučaju mornar Meadows) za kažnjavanje, iako je jasno da oni baš i nisu za kažnjavanje iz različitih razloga (u ovom slučaju kleptomanije kao psihičkog poremećaja). Dva mornara, Badass (Jack Nicholson) i Mule moraju da prevezu zatvorenika od juga do severa američke istočne obale, pritom prolazeći kroz gradove u kojima se uveliko dešava hippie pokret. Ma koliko Badass i Mule bili formalno slobodni, nasuprot robijašu Meadowsu, ni oni ne znaju mnogo toga u svetu izvan mornarice, okršaja sa marincima po barovima, pića i prostitutki. Oni su anahroni u svakom smislu, vreme ih je pregazilo, i ostali su bez šansi u životu, ako su je ikad i imali. Ashby u sceni u hotelskoj sobi povlači jasne razlike između dva rata, herojskog Drugog svetskog i pogrešnog, Vijetnamskog. Borci Drugog svetskog rata su slavljeni kao heroji, o njima su snimani ratni filmovi i simpatične komedije, dok borci Vijetnamskog rata nikada neće biti heroji, sa odličnim šansama da se nikad ne nađu i ne snađu u životu. Ti borci kao ljudi nisu nimalo različiti: anahroni su, radnička deca, bez prave šanse, ali su ratovi drugačiji. To se vidi kada Badass pokušava da zavede mladu hippie devojku sa svojim vojničkim (lovačkim) pričama, koje bi upalile u komediji o Drugom svetskom ratu, kada Mule objašnjava kako on nema šta da misli o Vijetnamu, nego da ode kada pozovu zato što jednostavno tako mora, i kada Meadows prilikom posete javnoj kući i prvog seksualnog iskustva ima preuranjenu ejakulaciju. Tim ljudima se ne smeši herojska sudbina, u najboljem smislu mogu da prežive. Glavna snaga filma leži u scenariju Roberta Towna, jednog od glavnih scenarista liberalnog Novog Hollywooda, i u glumačkim performansama Jacka Nicholsona, koji, pošto je niži i od partnera i od robijaša, mora da besni da bi opravdao nadimak Badass. Glumačke performanse ostvarene u Ashbyjevim filmovima mnogi glumci smatraju svojim najboljim ostvarenjima.
Sledeći film Shampoo (1975) najmanje je Ashbyjev od svih njegovih filmova, jer je on tu zanatski odradio posao za kreativni tim Robert Towne – Warren Beatty, koji su kao scenarista i producent odgovorni za film. Oštar, satiričan scenario ublažen je ne baš sjajnom režijom bez podteksta (ni Beatty ni Towne nisu baš vrhunski reditelji, a Ashby se najmanje pitao), pa film fluktuira između seksualne farse i pokušaja satire. Glavni likovi su frizer George i njegove tri žene (i nekoliko ih se pojavljuje usputno), od kojih dve deli sa redneck biznismenom Lesterom. Vreme radnje je Nixonova izborna noć 1968. Događaji se ređaju od Georgeovog pokušaja da otvori svoju radnju, preko zavođenja bogatašica čisto iz zabave do susreta sa Lesterom oko investicije, svečane večere Republikanske partije, hippie žurke na kojoj maske padaju, kao simbol vremena u kome vrag odnosi šalu, a hipici postaju ignorisana skupina, do verbalnog obračuna Georgea i Lestera i njegovog konačnog ispadanja iz života tri svoje ljubavnice. Ipak, potrebno je preduboko kopati po filmu da bi se shvatilo bilo šta dalje od seksualne farse. Jasno je da svaka revolucija, pa i seksualna, ima svoje lešinare i profitere, i da sa Nixonom predstoji kontrarevolucija u smislu političkog konzervativizma, represije, korporativnog duha, korupcije i dogovora iza zatvorenih vrata. Nije jasna, međutim, veza između svega toga.

Tema slobode dominantna je i u Bound for Glory (1976). Film je biografija američkog country pevača Woody Guthrija, i prati ga kroz četiri godine, od odlaska od porodice u Texasu, preko života sa radnicima – migrantima, koji su, kao i on, mislili da ih u Kaliforniji čeka siguran posao, do radijske slave i napuštanja iste radi socijalnih ideala. Film je realizovan kombinacijom dva nespojiva stila: sovjetskih agit-prop filmova, što pokriva Guthrijeve levičarske, čak komunističke sentimente, i klasičnog westerna, što odgovara settingu filma. Kritičar Joseph McBride je film komentarisao kao veliki, epski, hollywoodski film, na tragu starih majstora, koji obnavlja slavu Hollywooda. I dok McBride možda preteruje, film ostaje remek-delo. Kako je sa Shampoo uspeo da zaradi dosta novca na bioskopskim blagajnama, Ashby je projekat o Guthriju izvukao iz naftalina, posle natezanja sa scenaristima, i da dobije velikih 10 miliona dolara za film. Izbor glavnog glumca (David Carradine, u to doba televizijski glumac, ali sjajnih glasovnih mogućnosti, što ga je i dovelo do saradnje sa Ashbyjem) samo je povećao rizik isplativosti filma. Međutim, u to doba studiji su mogli da priušte malo rizika, i u ovom slučaju im se isplatilo. Ne kao sa komercijalnim hitovima poput Jaws, ali svakako ih nije zadesila sudbina Heaven's Gate. Ono što upada u oči sa ovim filmom je fotografija Haskella Wexlera, koja odiše prašinom pustinjskog pejzaža. Posebno vidljiva u širokim kadrovima Guthrijevog sviranja pored autoputa, možda je najbolje izražena u masovnim scenama radničkih fešti. Uporedo sa dobrom montažom, ovo je filmu dalo auru dokumentarnog filma u pojedinim scenama. Sa Wexlerom će Ashby sarađivati i na sledećem filmu, sa sličnim metodama.
Coming Home (1978) Ashbyjev je najličniji i verovatno najbolji film. Projekat su započele Jane Fonda i scenaristkinja Nancy Dowd, i originalno je bio namenjen za Johna Schlesingera. Kada je britanski reditelj napustio projekat, oko njega se okupila ekipa ljudi u raznim sferama filma, kao što su Ashby, Wexler, Jon Voight i producent Jerry Hellman. Rezultat toga je nepretenciozni inteligentni film o posledicama Vijetnamskog rata, povratku veterana i invalida kući, te njihovoj nemogućnosti, ili odsustvu volje, da se reintegrišu u društvo. Očigledna iskrenost autora (većina su bili anti-ratni aktivisti) isplatila se kod kritike i publike. Film je bio komercijalno uspešan, Ashby je nominovan za Oscara, a Fonda i Voight su dobili Oscare za svoje uloge, kao i tim scenarista. Coming home se može oceniti kao otrovan, možda suviše polemički film, ali mu je glavna vrednost apsolutno odsustvo klizanja u patetiku ili tvrdog zauzimanja stava po bilo kom pitanju. Film se zasniva na jakim i realnim likovima, snimljenim iz daljine, što gledaocu omogućava objektivnost i intelektualni, koliko i emocionalni izazov. Ashby na kraju filma primenjuje formu iz Harold and Maude, kombinujući tri scene, ovog puta sa različitim likovima, propraćenih pesmom „Once I Was“ Tima Buckleya, što dovodi do prilično sumornog zaključka ionako sumornog filma.
Kao što sa Coming Home Ashby dovodi u fokus podtekst ranijih filmova koji su obeleženi Vijetnamom, tako u Being There (1979), pričajući priču o priglupom baštovanu, u fokus dovodi uticaj politike i medija na ljudski život. Dok junaci ranijih filmova slušaju političko ili komercijalno bombardovanje sa radija, televizije ili plakata, tako je baštovan Chance potpuna žrtva televizije, koja mu je jedini izvor informacija o životu. A kada Chance igrom slučaja i spoja sretnih i nesretnih okolnosti dospe do samog vrha washingtonske ekonomske i političke scene, njegov hendikep nedostatka ikakvog sistematičnog znanja dolazi u fokus, ali ne prolazi nekažnjen. Film je nastao po popularnom satiričnom romanu Jerzyja Kosinskog, i doživeo je kritičku aklamaciju i kao adaptacija, i kao film za sebe. Kasnije nagrađivani Forest Gump zapravo je samo epska razrada teme ovog filma: američkog društva specifičnih i inih idiota. Ashby je još jednom maestralno izbegao gotovo neizbežnu zamku farse. Izvukao se i pomoću svoje režije i sjajne glume Petera Sellersa, jednog od najcenjenijih komičara.
Nadopuna prehrani is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.10.2013., 18:48   #58
- Nashville (1975),
- Rollercoaster (1977)
Spremam se tek pogledati oba, tak da ne mogu reci nista puno vise o njima, ali cine se sasvim ok.
__________________
“You never know what worse luck your bad luck has saved you from.” Cormac McCarthy, No Country for Old Men
mary89 is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.10.2013., 20:01   #59
Nashville na prvo gledanje mi nije legao. Na drugo još manje, a cijenim Altmana. Ne znam jesi prije gledala nešto od Altmana, ali ako ti je prvi put - rađe uzmi MASH kao jedna od najboljih satira. Meni uz bok Dr. Strangeloveu od Kubricka. Ili uzmi McCabe & Mrs. Miller, a radi se po mojem skromnom mišljenju o najpodcjenjenijom westernu, uz The Big Country od Wylera.

Rollercoaster ti uzimam

@Nadopuna prehrani

Odličan post

Ashby je jedan od najboljih redatelja iz novog hollywooda. Being There, The Last Detail, Coming Home, Harold and Maude. Remek djela. Jedino mi Bound for Glory nikad nije legao.

I dan danas jedan od najsnažnijih završetaka koji sam vidio http://www.youtube.com/watch?v=uFJPO82ROVs
Matija85 is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.10.2013., 22:09   #60
Coming Home je meni lošiji od Harolda, Last Detail i Being There. Prenaglašeno melodramatičan u pojedinim segmentima i ponegdje čak i patetičan, ako se dobro sjećam.

Za Ashbyja sam još prije dvije-tri godine ovdje napisao da je najzanemareniji novoholivudski autor, "The Last Detail" se često i sasvim pogrešno opisuje kao komedija. A i općenito ga se, valjda i zbog žanrovskog svaštarenja, ne prepoznaje kao velikog redatelja.

I Altmana sam branio, u jednom periodu neprestano ; stav mi je i danas kako se radi o najjačem američkom sineastu od 1970. naovamo. Većina forumaša, od kojih većina više nažalost ne piše, uvijek je stavljala Scorsesea ispred Altmana, odnosno Scorsesea ispred svih kad je suvremena američka kinematografija u pitanju, ali Marty zadnjih deset godina jednostavno nije onaj koji je potpisao Taksista, Ulice zla ili Kralja komedije. I tu priča završava.

De Palmu sam, međutim, prestao braniti a ratovi su se na ovom forumu vodili oko istog. Ne mogu, naime, više zastupati filmove redatelja kojem je jedini i najveći domet postalo zanimljivo kadriranje i neosporna mizanscenska maštovitost. A baš sam nedavno opet pogledao "Zdravo mama" i što reći, čovjek je bio velika zvjerka, najsvježije ime američkog postmodernizma a danas reciklira sam sebe, i to neizrecivo lošije nego li je skidao Hitchcocka i mnoge druge velikane.
cul-de-sac is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 18:33.