Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija

Psihologija Vodič kroz um i ponašanje za entuzijaste. Podforum: Psihokauč

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 04.02.2017., 07:27   #2461
Red face

Quote:
8472 kaže: Pogledaj post
Pravac doktoru reci kako si kronično umorna i neka ti provjeri razinu željeza i pošalje na detaljnu provjeru hormona i rada štitnjače.

U dijagnostici ide prvo eliminacija osnovnih sumnjivih uzročnika.

Kraj je zime, organizam nam se ispraznio energijom i vitaminima. Uzmi si za prvu ruku malo multivitamina, puno Vitamina C i B komplex da ti digne energiju.
Otišla doktoru;željezo 1,općenoto krvna slika jakoo loša, sad me šalje na pretrage dalje
Zelena oaza is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.02.2017., 07:29   #2462
Quote:
Querencia kaže: Pogledaj post
Jel ti se nešto posebno dogodilo? Kakvo ti je zdravlje inače, krvna slika, hormoni, štitnjača?

I dogodilo se, ali evo otišla dokrotu, krvna slika jako jako loša,sad me šalje na pretrage..
Zelena oaza is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.02.2017., 19:46   #2463
Quote:
Zelena oaza kaže: Pogledaj post
Otišla doktoru;željezo 1,općenoto krvna slika jakoo loša, sad me šalje na pretrage dalje
Sretno
8472 is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.02.2017., 20:17   #2464
Quote:
8472 kaže: Pogledaj post
Sretno
Hvala
Zelena oaza is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.03.2017., 07:40   #2465
Quote:
Rott55 kaže: Pogledaj post
Bok svima

Trenutačno ne znam odakle bih počela.
Uglavnom, nikada se nisam mogla baš negdje uklopiti. Uvijek sam bila na rubu društva, vuk samotnjak kako u osnovnoj tako i u srednjoj. Imala sam prijatelje, no to je sve bilo više manje površno. Nije mi previše smetala ta usamljenost jer sam više voljela biti sama i čitati knjige nego biti na nekom partyju s hrpom nepoznatih ljudi.
U posljednje vrijeme (nekih pola godine) osjećam se jadno, ne svakodnevno, ali kada se tako osjećam kao npr. danas ništa mi se ne da, nemam volje za životom i cijeli dan provedem u krevetu.
Također, često osjećam kako sa svojim roditeljima, pogotovo s mamom nemam baš neki odnos. Sve je krenulo u 2. srednje kada je umro mlađi (udomljeni) brat i svi smo bili, oprostite na izrazu, sjebani, ali moja mama kao da nije obraćala pažnju na mene i kako se ja nosim s time. Sve se je svodilo na to da to zadržimo u sebi, nije bilo posebne priče oko cijele situacije. Jedanput me je odvela kod psihologice kod koje je i ona išla, ali ženska mi se je zgadila i nisam više izrazila želju da odem tamo. Uglavnom sam sve držala u sebi pa je to znalo rezultirati povremenim ispadima tuge u parkovima, busu... Nakon neuspjelog pokušaja, smogla sam hrabrosti pitati hoće li me odvesti kod drugog psihologa, a ona to nije učinila ne znam iz kojeg razloga.Kako sam to niz godina držala u sebi i nisam dobila nikakvu pomoć u vezi toga, na 1. godini faksa sam imala predmet prva pomoć i kako sam sitne građe, na prvoj vježbi nisam imala snage stisnuti prsni koš lutki za vježbanje, što je rezultiralo sramotnim plačem. Mišljenja sam da mi su se tada vratile sve slike bratove reanimacije nakon dugog potiskivanja.
Kada danas gledam na cjelokupnu situaciju, osjećam veliko zamjeranje i s neke strane me je sram zbog toga jer mi je mama. Tijekom osnovne i srednje škole nikad mi nije objasnila kako da se uči, kako da se steknu radne navike, uvijek se je bavila starijim bratom. Naravno, sve me je to koštalo kada prvo nisam uspjela upisati željeni faks, i kada sam ga upisala, pala sam godinu. Naravno, bilo je tu previše razočarenja, stalnog nabijanja na nos kako sam zeznula stvar, kako se sad mora platiti cijela godina, s koliko ću godina završiti faks, da trebam razmišljati da ću imati obitelj i tako dalje.
Užasno me živcira što mi u posljednje vrijeme na nos nabija stanje obiteljskih financija (nismo bogatuni, ali oba roditelja imaju stalne poslove i odlične prihode s obzirom na stanje u državi) i kako trebam što prije završiti faks, a znam da svako malo daje iznose od 100 kuna pa na dalje crkvi i institucijama koje su vezane uz nju. Također, prije tjedan dana je dovela kući neku svoju tetu iz 2. ili kojeg li već koljena (žena se je uselila k nama) jer je ostala sama i nema se nitko za nju brinuti. Nisam ja protiv toga i te žene, nego me je užasno zasmetalo što se mene nije pitalo za mišljenje o tome, nego mi je to bilo javljeno zadnji dan i ja sam to sve shvatila kao da se u kući djelomično zauzima moj osobni prostor (više nemam svoju sobu) i kao da nisam važan član obitelji jer me se o takvim važnim stvarima ne pita za mišljenje.
Prije 2 i pol godine sam prohodala s dečkom i godinu dana joj nisam rekla da imam dečka jer sam se bojala njezine reakcije i mišljenja koji su u velikoj mjeri priklonjeni crkvi i tim ostalim glupostima. Kad sam joj konačno rekla da sam u vezi, prvo je bila iznenađena i sretna što imam nekoga, a druga reakcija je slijedila nakon nekoliko dana koja je bila grozna jer sam otišla kod dečka (imamo vezu na daljinu). Najgore mi je bilo kada joj je bio problem dati mi 100 kuna za kartu za vlak pa je samo usputno prokomentirala zašto me dečko ne financira pošto radi. Osjećala sam se kao sponza.
Oprostite na podužem opisu
U globalu, osjećam se jadno jer mi faks nije ispunio očekivanja i jer se sve svodi oko novaca i nemam prevelike motivacije za učenje što rezultira jadnim prolazom, a znam da mogu itekako više.
Osjećam se jadno i manje vrijedno u dečkovom društvu jer imam osjećaj da me svi gledaju s visoka jer su si svi oni ekipa, a ja sam eto, došla. Kada sam u njihovom društvu, počnem se jako znojiti, jako sam živčana, mišići mi se koče, nekada sam na rubu suza i grozno se osjećam. Nitko ne priča sa mnom, osjećam se kao uljez. Najgore mi je bilo kad smo jednu večer izašli van na druženje, nitko naravno nije pričao sa mnom, jedva da mu se i pozdravili i tu večer mi je bio imendan koji mi nitko nije čestitao (ne držim ja do toga, ali stvarno sam se osjećala kao zadnja bijednica).
Ako imas mogucnost seli se odmah
__________________
Od trnja pa do zvijezda
Azaleja is online now  
Odgovori s citatom
Old 31.03.2017., 02:29   #2466
U zadnje vrijeme se osjecam cudno,nmg opisat kakv je to osjecaj,inace imam anksiozni poremećaj i borim se sa time bez strucne pomoci,htio bih napisati ovdje pitati nekoga,glavno pitanje je dali sam ja prekriveni sociopat/psihopat.
Posljednjih godinu dana idu mi na zivce raznorazni ljudi,oni sta su previse samouvjereni,ja sam ovo ja sam ono,ja se jako rijetko sluzim ovim "ja",nikad nisam se pohvaljivao da sam nesto napravio jednostavno ajmo rec skroman sam,u svemu ne samo u hvali,nikad se ne hvalim,al problem je taj sto imam osjecaj da sam hladan,da nemam emocija,imam takav osjecaj,npr stvari poput prometnih nesreca me nikad nisu zgrozile,nije da mi nije zao ljudi,al kao da se nemogu suosjecat npr sa njihovim bliznjima kako je njima,iako ovo dok sad pisem,mislim si nedao Bog nikome,sve stvari sta cujem na tv-u ubojstva,silovanja opce ne pokazivam neke emocije u sebi,ne znam kako to da opisem,iako nikoga od stradalih bilo gdje ne poznajem,cujem neki dan poginuo ovaj poginuo onaj opce se ne zgrozavam,par puta gledao na netu slike od prometnih ostave me ravnodusnim.A kad cujem neku bolest zgrozim se i zao mi nekako.Kazem jako cudno..jako...
Al sto se tice osjecaja,suosjecam se sa svojim bliznjima,volim ih,pogtovo svoje roditelje,rođake.Ne bih volio da se desi nesto lose.
Ima tu jos svasta nesto,idu mi na zivce ljubavni parovi,opcenito u zadnje vrijeme cure,ne znam zasto,hetero sam znaci ne svidjaju mi se decki,vec samo cure,osjecam fizicku privlacenje prema curama,al kao da se nebi mogao zaljubiti u nekoga.Ne znam zasto idu mi na zivce,imam osjecaj da sve cure mene ne zele pogledat,da samo pricaju sa onim zgodnima itd itd sta imaju love da ne nabrajam,idu mi strasno na zivce strasno,zivcan sam radi toga,sto se tice parova,vjerovatno sam ljubomoran posto nemam djevojke,budimo realni nisam nikad ni ostvario ikakv kontakt sa djevojkom,niti dotaknuo,osim rukovanja ono bok kako si.Jel to mozda okidac moje ljutnje zbog toga sam agresivan,zivcan,bojim se da cu negdje izgubit kontrolu,al zbilja zbilja sam bijesan, (oprostite cure niste sve iste,ne kazem ima dobrih cura jako pristojnih i sta se da pricati sa njima a ne one sta se prave kao ko je ona "ono" "ja sam ja" ko si ti da mi prilazis itd).
Nekad samo legnem i razmisljam,pa sta je to nesto sta ih odbija od mene,koji vrag sta,ne razumijem,zasto ali zasto uvijek prolaze neki jaki visoki momci,mada razumijem,dok ovo pisem puca me bijes nekakv ludjacki,znaci neki dan o tome razmisljam zveknem glavom o zid rasjecem se.Strah me da u meni cuci neki psihopat.Iako znam duboko u sebi da nikome ne bih mogao nikome nauditi osim malo samoozljedjivanja samog sebe radi bijesa.Zivcan sam to me dobodi do bijesa ludila nekakvog,neobjasnjivog.Jeli mozda okidac moj ljubavni zivot koji je na nivou ispod nule.Ne razumijem zbunjen sam,imam jako lose snove,ruzne,nocne more.
Officer123 is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.04.2017., 01:06   #2467
Pozdrav dobri ljudi!
Ne znam koliko ce duga biti ova ispovijest, tako da zbilja cijenim trud onoga tko je voljan procitati i dati savjet.

26 mi je godina, nedavno zavrsila fakultet, ne radim ( trazim posao), zivim kod roditelja, nikada nisam bila u vezi, imam mali krug bliskih i malo veci krug malo manje bliskih prijatelja. U djetinjstvu i vecem dijelu svog zivota bila svjedokom psihickog i fizickog nasilja u obitelji, sad je situacija ok.

Muci me, uzasno me muci, konstantna, gotovo cijelozivotna misao da ne vrijedim dovoljno i da nesto nije u redu samnom. Prije desetak godina zapocela je moja pubertetska faza depresije, anksioznosti, suicidalnih misli prouzrokovana manjkom samopouzdanja i samopostovanja ( "glupa sam, ruzna, bezvrijedna") . Tek odnedavno ( prije 2-3 god) dogodio se drastican napredak ( stotine procitanih knjiga, dokumentaraca, sati razgovora sa bliskim ljudima, iscrpne introspekcije i samoanalize- putovanje i dalje traje). No, jos uvijek se, u valovima, pojavljuju faze kada se osjecam kao nitko i nista. Jednostavno ne znam gdje da se smjestim, ne mogu odrediti relativno konstantan osjecaj vlastite vrijednosti i u skladu s time odrediti granice u ophodjenju s drugim ljudima. Zato me lako iskoristavati ( naivnost) i jako tesko primam kritiku ( preosjetljivost- " znala sam da nista ne vrijedim, ovo mi je potvrda"). Takodjer, imam osjecaj kao da svi ljudi znaju neku "tajnu" toga kako normalno i ispravno razmisljati i ponasati se, a ja ju nikako ne mogu dokuciti ( jer ja, eto, ne pripadam tom svijetu odraslih jer nemam dovoljne kompetencije i vrijednosti da bih mu pripadala.)

Meni je zapravo sve to toliko bolno i frustrirajuce jer postoji ogromna razlika izmedju onoga sto ja osjecam da ZAISTA JESAM i ovog usranog osjecaja bezvrijednosti. Na javi sam mozda nekima kontradiktorna jer cu bez obzira na sve provesti cijelu noc plesuci u klubu kao da me nitko ne gleda, upoznajem ljude bez problema, pricljiva sam, a ponekad i "vrckava" u komunikaciji i nastupu, i u svemu tome od srca uzivam. No nakon toga cu se zatvoriti u kucu na tjedan dana, svim nacinima izbjegavati kontakte, i opet, od srca uzivati u svojoj samoci i hobijima ( do te mjere da izbjegavam cak i ukucane maksimalno).
Takodjer, u srcu sam pravo razigrano dijete, duboko sam uvjerena da svijet ima potencijal da bude prekrasno mjesto, da je zivot avantura i da ga ne treba shvacati preozbiljno (duboko uvjerenje koje ne zivim), te da je gotovo svaki covjek u sustini dobar. Pokusavam odrasti, biti "realna", pripremit se na borbu zvanu zivot... Ali ne mogu se nikako prisiliti na to, imam osjecaj da pri tom lazem sebe. Ponekad se zbog takvih razmisljanja sramim same sebe. Ta me samokriticnosti blokira, paralizira, onesposobi za zivot. Postoji vjerojatnost da cu uskoro dobiti posao, i to me uzasava, jer ne znam kako ce moja preosjetljivost podnijeti sve to ( iako sam borac i ne dam se, sve sto sam postigla postigla sam u inat strahu, pa tako cu i ovo.)
Sve sto zelim je napokon skinuti ovu ustajalu ljusturu sa sebe, biti ono sto zaista jesam i napokon prodisati punim plucima bez grca nesigurnosti.


Ispricavam se na duzini posta, ovo sam napisala iskljucivo u potrazi za rjesenjima, pa ako netko ima komentar ili savjet, puno ce znaciti. Hvala unaprijed.

Zadnje uređivanje fionna : 01.04.2017. at 01:58.
fionna is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.04.2017., 12:58   #2468
Quote:
fionna kaže: Pogledaj post
Ispricavam se na duzini posta, ovo sam napisala iskljucivo u potrazi za rjesenjima, pa ako netko ima komentar ili savjet, puno ce znaciti. Hvala unaprijed.
Komentar bi bio, imaš nesigurnosti koje nisu strane ni drugim ljudima, samo ti malo više analiziraš stvari. Puno si i sama napravila jer si kopala po knjigama i sebi. Nažalost, ili nasreću, to je cijeloživotni posao. Nema tog trenutka kad to prestane jednom zavijek, i ti si sad sigurna u sebe i ništa te ne može pokolebati. Bit će dana kad ćeš biti zadovoljna sa sobom, a onda ćeš opet biti stavljena na kušnju zbog novog izazova. Na taj način rastemo i učimo.
Sad si u posebno ranjivom periodu, završila faks a još ne radiš, izašla si iz jedne zone sigurnosti koju ti je pružalo školovanje, ali sad stvarni život počinje.
Savjet ... nemoj život uzimati preozbiljno. Fokusiraj se na one stvari koje voliš kod sebe i njih razvijaj. Nauči biti dobra i nježna prema sebi.
fleur amour is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.04.2017., 23:03   #2469
Quote:
fleur amour kaže: Pogledaj post
Komentar bi bio, imaš nesigurnosti koje nisu strane ni drugim ljudima, samo ti malo više analiziraš stvari. Puno si i sama napravila jer si kopala po knjigama i sebi. Nažalost, ili nasreću, to je cijeloživotni posao. Nema tog trenutka kad to prestane jednom zavijek, i ti si sad sigurna u sebe i ništa te ne može pokolebati. Bit će dana kad ćeš biti zadovoljna sa sobom, a onda ćeš opet biti stavljena na kušnju zbog novog izazova. Na taj način rastemo i učimo.
Sad si u posebno ranjivom periodu, završila faks a još ne radiš, izašla si iz jedne zone sigurnosti koju ti je pružalo školovanje, ali sad stvarni život počinje.
Savjet ... nemoj život uzimati preozbiljno. Fokusiraj se na one stvari koje voliš kod sebe i njih razvijaj. Nauči biti dobra i nježna prema sebi.
Puno ti hvala.
Ovo je upravo ono sto sam trazila- misljenje trece, nepristrane osobe. Zbilja puno znaci dobiti potvrdu onoga sto zapravo slutis. Ovaj odgovor je pomogao da se kockice jos malo bolje posloze.
Hvala jos jednom!
fionna is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.04.2017., 09:35   #2470
Quote:
fionna kaže: Pogledaj post
Puno ti hvala.
Ovo je upravo ono sto sam trazila- misljenje trece, nepristrane osobe. Zbilja puno znaci dobiti potvrdu onoga sto zapravo slutis. Ovaj odgovor je pomogao da se kockice jos malo bolje posloze.
Hvala jos jednom!
Drago mi je ako sam pomogla
fleur amour is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.05.2017., 23:51   #2471
Pozdrav!

Naime, ne znam odakle početi... Sumnjam na to da imam bipolarni poremećaj.

Dapače, imam sve simptome, ali nemam dijagnozu i htjela bih se obratit nekome da popričamo, tj. stručnjaku.

Inače imam klasične promjene raspoloženja, bar su za mene klasične...

U periodu kad sam ultra kreativna; crtam, pišem pjesme, oblikujem tetovaže, dizajniram interijere, riješavam sudoku, križaljke, čitam knjige, svaki dan pišem sebi post-it papiriće što napraviti i slijedim im po ps-u. Svaki dan imam rutinu, dani su mi savršeno organizirani, imam viška energije, malo i spavam, a i ne pita mi život toliko sna... Izlazim, smijem se, soba mi je uredno sređena,... Imam planove za skoru budućnost, što nakon ljeta, kojim ću tokom riješavati stvari... Što su prioriteti, što ne,...

No, onda se javi period kad sam down i odjednom shvatim kako mi se ne da crtati, ne da mi se pisati pjesme, ne da mi se oblikovati tetovaže jer shvatim da se ne želim time ičime dugoročno baviti... Ne čitam išta, niti me tad sudoku zanima, post-it papirići od par dana prije mi stoje zalijepljeni na stolu i kupe prašinu iako nisam još dva taska obavila do kraja, samo spavam, radim i to je u biti to... Pogledam tv, čisto informativno... Ne da mi se izaći iz kuće, ne da mi se komunicirati sa ikime, nemam nikakvih osjećaja i sve mi je ravno... Soba mi je već 10 dana kao atomska bomba da je pala, skinula sam jastučnicu za pranje i na jastuku spavam bez jastučnice jer mi se ne da staviti drugu, imam na stolicama prljave odjeće više nego čiste, suđa po sobi, čikova u pepeljari, pet-šest paukova po plafonu... Ništa me ne zanima i jednostavno nemam percepciju budućnosti... Toliko sam u k... da jednostavno sam se htjela prijaviti na neku grupnu psihoterapiju da upoznam ljude koji se osjećaju isto kao i ja i da se maknem od svega što me trenutno okružuje...

Prije sam samo dijelom mislila da možda imam bipolarni, ali nije mi toliko to značilo, rekla bih - Pih! pa što i da imam, nije kraj svijeta, idemo dalje, party! ... No onda sam shvatila nakon silnog čitanja i svega, i svih epizoda manije i trenutne depre, da ju ipak imam i već sam 90% pomirena s time, iako onih 10% želim čuti savjet stručnjaka, kako se nositi s time, kako liječiti, i kako pokušati spriječiti bar epizode depresije...

Htjela bih popričati s nekim o svemu što sam prošla i utvrditi zbog čega je došlo do ovog stanja...

Molim vas za bilokakvi savjet, a među time mislim i na to kako se obratiti stručnjaku te koji su doslovni koraci u tome,,, kako funkcioniraju grupne terapije te kako doći do njih?

Hvala vam neizmjerno!
mottalia is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.05.2017., 18:47   #2472
Gotovo sam sigurna da imaš bipolarni. Evo sve što si opisala sam i ja prolazila i prolazim. Nemoj se ljutiti, ali nasmijala sam se na ovo kako si u maniji pišeš post-it-e. Ja u maniji uvijek imam papiriće, to-do liste, i moram sve odmah i sad napraviti i ako mi ostane jedan zadatak s listića, užasno sam nervozna. Pišem si isto nekakve citate. Sjećam se da sam si jednom napisala nešto u stilu: Ponašaj se normalno, nemoj da itko sazna da imaš BAP Ja sam u maniji isto kreativna - pišem kratke priče, obično u pol 6 ujutro jer ne mogu spavati.
Ovo za depru je isto kao kod tebe - stan bi mi izgledao kao narkomanski skvot.

Za grupnu terapiju ti ne znam - ja sam ju prolazila u bolnici kad sam bila hospitalizirana, pretpostavljam da postoji grupna terapija u sklopu dnevne bolnice. Slobodno mi se javi na pm, ako te još nešto zannima.
Valpurga is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.05.2017., 13:44   #2473
Quote:
mottalia kaže: Pogledaj post
Pozdrav!

Naime, ne znam odakle početi... Sumnjam na to da imam bipolarni poremećaj.

Dapače, imam sve simptome, ali nemam dijagnozu i htjela bih se obratit nekome da popričamo, tj. stručnjaku.

Inače imam klasične promjene raspoloženja, bar su za mene klasične...

U periodu kad sam ultra kreativna; crtam, pišem pjesme, oblikujem tetovaže, dizajniram interijere, riješavam sudoku, križaljke, čitam knjige, svaki dan pišem sebi post-it papiriće što napraviti i slijedim im po ps-u. Svaki dan imam rutinu, dani su mi savršeno organizirani, imam viška energije, malo i spavam, a i ne pita mi život toliko sna... Izlazim, smijem se, soba mi je uredno sređena,... Imam planove za skoru budućnost, što nakon ljeta, kojim ću tokom riješavati stvari... Što su prioriteti, što ne,...

No, onda se javi period kad sam down i odjednom shvatim kako mi se ne da crtati, ne da mi se pisati pjesme, ne da mi se oblikovati tetovaže jer shvatim da se ne želim time ičime dugoročno baviti... Ne čitam išta, niti me tad sudoku zanima, post-it papirići od par dana prije mi stoje zalijepljeni na stolu i kupe prašinu iako nisam još dva taska obavila do kraja, samo spavam, radim i to je u biti to... Pogledam tv, čisto informativno... Ne da mi se izaći iz kuće, ne da mi se komunicirati sa ikime, nemam nikakvih osjećaja i sve mi je ravno... Soba mi je već 10 dana kao atomska bomba da je pala, skinula sam jastučnicu za pranje i na jastuku spavam bez jastučnice jer mi se ne da staviti drugu, imam na stolicama prljave odjeće više nego čiste, suđa po sobi, čikova u pepeljari, pet-šest paukova po plafonu... Ništa me ne zanima i jednostavno nemam percepciju budućnosti... Toliko sam u k... da jednostavno sam se htjela prijaviti na neku grupnu psihoterapiju da upoznam ljude koji se osjećaju isto kao i ja i da se maknem od svega što me trenutno okružuje...

Prije sam samo dijelom mislila da možda imam bipolarni, ali nije mi toliko to značilo, rekla bih - Pih! pa što i da imam, nije kraj svijeta, idemo dalje, party! ... No onda sam shvatila nakon silnog čitanja i svega, i svih epizoda manije i trenutne depre, da ju ipak imam i već sam 90% pomirena s time, iako onih 10% želim čuti savjet stručnjaka, kako se nositi s time, kako liječiti, i kako pokušati spriječiti bar epizode depresije...

Htjela bih popričati s nekim o svemu što sam prošla i utvrditi zbog čega je došlo do ovog stanja...

Molim vas za bilokakvi savjet, a među time mislim i na to kako se obratiti stručnjaku te koji su doslovni koraci u tome,,, kako funkcioniraju grupne terapije te kako doći do njih?
cini se kao poprilicno siguran bipolar tip 2 (taj je ajmo reci "bolji", nema jake manije koje ti sjebu zivot).... obavezno odi psihijatru. valjda treba prvo opcem lijecniku da ti napise uputnicu i uputi te dalje ako ces prek HZZO.

sto se tice grupnih terapija ne znam, meni se nekako cini da se bipolar uspjesnije tretira farmakologijom. to je dosta "low level" poremecaj, prakticki funkcionira kao ciklicki inflamatorni proces u mozgu, pa tako i bolje reagira na low level farmakologiju nego na high level terapije pricom.

takodjer, pretpostavio bi da ketogena dijeta ima pozitivan ucinak na bipolar. inflamacije vole glukozu i inzulin pa je mudro uskratit im isto izbjegavajuci ugljikohidrate. i inace glukoza i inzulin rade sranja po mozgu, to se zna i od epilepticara.
addx is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.06.2017., 08:51   #2474
Pozdrav svima!

Imam pitanje.. nisam znala gdje da ga postavim pa ću pokušati ovdje.

Imam problem sama sa sobom. Previše brinem. I to se loše odrazilo na moje zdravlje.
Brinem stalno i oko svega. Oko stvari koje se događaju, koje se ne događaju i koje se možda nikad ni neće dogoditi. Stalno vrtim po glavi "što ako" pitanja i scenarije.

Postalo mi je to užasno zamorno. Imam dijete od godinu dana koje apsolutno obožavam, muža kojeg također obožavam, divne roditelje, prijatelje...

Voljela bih otići s nekim razgovarati jer, kako sam rekla, zdravlje mi je u komi a i užasno me opterećuje to konstantno opterećivanje a ne znam si sama pomoći.

Međutim, nikako da odem jer brinem. Što ako mi to bude u kartonu, da sam išla psihiću pa netko nekad to možda ako iskoristi protiv mene i možda mi uzmu dijete? Onak. Wtf?
Ali ne mogu se nikako oteti toj glupoj ideji. Iako čujem kako zvučim.

Ima li netko sličan problem? Iskustva? Otići nekome ili ne? Kome?

Hvala!
__________________
Yes, it is possible for me to behave. I just don't want to.
Luxe is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.06.2017., 05:38   #2475
Svaki dan unazad 2 godine misli me vraćaju u prošlost. Najčešće kad nisam okupiran nekim poslom. Recimo, prije 2 h sam se probudio otić na wc, vratio se, i već 2 h ne mogu spavati od misli, misli prošlosti (ugodne prošlosti). Nostalgija jednostavno. Sjećam se toliko sitnih detalja, a svaki taj detalj me podsjeća na neku priču ili dogodovštinu.

Kad kažem svaki dan, nije pretjerivanje, nego je doslovno. Nekad više, nekad manje, ali svaki dan.

Možda klasična priča o bivšoj ljubavi s tužnim završetkom, ali ipak mislim da je 2 godine ipak too much... i tko zna do kada još
Zagrebačkiplavi is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.06.2017., 14:22   #2476
Quote:
Luxe kaže: Pogledaj post
Pozdrav svima!



Imam pitanje.. nisam znala gdje da ga postavim pa ću pokušati ovdje.



Imam problem sama sa sobom. Previše brinem. I to se loše odrazilo na moje zdravlje.

Brinem stalno i oko svega. Oko stvari koje se događaju, koje se ne događaju i koje se možda nikad ni neće dogoditi. Stalno vrtim po glavi "što ako" pitanja i scenarije.



Postalo mi je to užasno zamorno. Imam dijete od godinu dana koje apsolutno obožavam, muža kojeg također obožavam, divne roditelje, prijatelje...



Voljela bih otići s nekim razgovarati jer, kako sam rekla, zdravlje mi je u komi a i užasno me opterećuje to konstantno opterećivanje a ne znam si sama pomoći.



Međutim, nikako da odem jer brinem. Što ako mi to bude u kartonu, da sam išla psihiću pa netko nekad to možda ako iskoristi protiv mene i možda mi uzmu dijete? Onak. Wtf?

Ali ne mogu se nikako oteti toj glupoj ideji. Iako čujem kako zvučim.



Ima li netko sličan problem? Iskustva? Otići nekome ili ne? Kome?



Hvala!
Pa odi. Mozda psihologu, nije ovo nuzno za psihijatra. Ako odes privatno, nece ti biti u kartonu. A kad bi se zbog anksioznosti djecu uzimalo od roditelja koji su dobri roditelji, bilo bi puno vise djece bez roditeljske skrbi.
Martian7 is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.06.2017., 16:00   #2477
Quote:
Officer123 kaže: Pogledaj post
...
Ne daj se.
__________________
bunda od nerca
Vizon is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.07.2017., 12:06   #2478
Question pretjerana kupovina

Nisam sigurna da li sam na pravoj temi, ali neznam gdje bih upitala ovako nesto a stvarno mi treba savjet....
Moj dečko neprestano kupuje obuću i odjeću, nema kontrolu i nema tome kraja, iako mu nije potrebno jer ima pun ormar robe.
Npr već ima 7 pari tenisica , koje su poprilično nove i očuvane. On uporno i dalje gleda kataloge i traži koje bi još mogao kupit.
Onda naiđe na tensice koje mu se svide i jos su na akciji i naruči si.
Zajedno smo tek 6 mjeseci i recimo da smo se tek sad počeli upoznavati, osim ovog nema drugih mana ili problema...Zavrsio je fax, radi, obitelj i prijatelji sve ok, 33 godine ima

Zadnje uređivanje emyi : 14.07.2017. at 12:08. Reason: ispravak teksta
emyi is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.07.2017., 02:48   #2479
Dečko od 33, neprestano i uporno, voli obuću i (uporno) odjeću.
__________________
This is not an exit.
descender is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.07.2017., 00:40   #2480
Stidljivi narcis.

Može li mi netko malo pobliže objasniti ovaj pojam ?

Hvala unaprijed.
__________________
Bog ili postoji ili ne postoji. Pa zašto onda ne okušati sreću?
Kladiti se. Okladiti se da Bog postoji. (Blaise Pascal)
El Scorpio is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 10:19.