Otrovni roditelji

[Niska Grana]

Sveznadarka kaže:

Nedavno sam napokon imala otvoren razgovor s ocem i argumentirano sam mu rekla sto mu zamjeram. Kao sto sam i ocekivala, on nema pojma da je los roditelj, negira sve lose sto je ucinio, ne sjeca se kljucnih dogadjaja... Ah, bolesnik. Kako bilo, tesko je to sve prihvatiti, ali ipak je takav otvoreni razgovor s roditeljem veliko olaksanje, cak i kad znas da ce tvoj roditelj otici u grob bez griznje savjesti.

Nema pravog razgovora s istinski toksičnim roditeljem. Takav roditelj NIKAD neće priznati ništa. To negiranje učinjenog i prigodna amnezija se u psihologiji stručno zove gashlighting i TR kao i svi zlostavljači njihovog ranga su poznati po njegovoj primjeni.
Tako da negiranje učinjenog nije nikakav mehanizam ublažavanja grižnje savjesti, nego još jedna dodatna metoda psihičkog zlostavljanja.

Malo o gashlightingu:

"Emotional abusive parents use gaslighting to break down their children’s perception of reality."


"Gaslighting is a form of mental abuse in which false information is presented with the intent of making a victim doubt his or her own memory, perception and sanity.” (Theodore L. Dorpat, “Gaslighting, the Double Whammy, Interrogation, and Other Methods of Covert Control in Psychotherapy and Analysis“)

“Gaslighting is an insidious form of abuse. It makes victims question the very instincts that they have counted on their whole lives, making them unsure of anything. Gaslighting makes it very likely that the victims will believe whatever their abusers tell them regardless as to their own experience of the situation.”

“....because the gaslighting is a slow erosion, an abusive parent often gets away with it. If an adult survivor of emotional child abuse calls the parent on such an occurrence, the abusive parent can say such things as:

“I don’t remember saying that.”
“You remembered that wrong.”
“You aren’t getting your facts straight.”
“No, I never said that.”
“No, I never did that.”

https://theinvisiblescar.wordpress.c...series-part-2/

[Tox]

@Sveznadarka
Čisto sumnjam da neki uopće imaju grižnju savjesti.

@Niska Grana
Meh, nemam s tim problema. Dobro se sjećam sranja kojima sam prisustvovao i straha kojeg sam se najeo tada .... Nije da se moj stari koristi tim gashlightingom, bar ne u napisanom obliku u gornjem postu.
Više ono "Kad ćeš otpustit sve to" kad mu velim zakaj sam psihički stradao .... Nemam ja problema s prošlošću i otpuštanjem već psihološkim posljedicama SADA al opet, za njih smo psihički oboljeli iz hira valjda. Denial uzročno posljedičnih veza na najače.

[Sveznadarka]

Niska Grana, citam tvoj post o gaslightingu i ne znam da li da se smijem ili da placem. Bas tako je izgledao moj razgovor s ocem. Podsjecam oca na vazan dogadjaj koji je nemoguce zaboraviti (osim toga zbio se prije nekoliko godina, a ne u mojem djetinjstvu), a on se ne sjeca ama bas nicega. Pa komentari: to nisam sigurno nikada rekao, sigurno si to krivo shvatila, tamo nikada u zivotu nisam bio... Sreca moja da dobro pamtim sve vazne detalje pa me nitko ne moze uvjeriti da se nije dogodilo. I sreca moja da mi sad u ovim godinama takav razgovor postaje smijesan.
Mozda je dobro da sam takav razgovor godinama odgadjala jer nije isto kad takve stvari cujes u mladjahnim ili u zrelim godinama.

Nadam se samo da sam sad u zadnjoj fazi oporavka jer sam definitivno shvatila da su mi roditelji jos gori nego sto sam godinama mislila, pogotovo otac i da tu nema pomoci.

Zabrinjava me samo sto sam postala ljuta na samu sebe jer su moji roditelji u proslosti uspjeli svojim otrovom utjecati na neke moje vazne odluke. Zbog toga se osjecam pomalo glupavo. I pitam se kako sam uspjela toliko godina samu sebe uvjeravati da su ipak malo bolji nego sto jesu. Eh da su mi ondasnje godine, a sadasnja pamet...

[Niska Grana]

Sveznadarka, nisi ti bila glupava, nego si jednostavno bila dijete svojih roditelja (neovisno o godinama u trenutku zbivanja s obzirom da smo donekle uvijek djeca u odnosu na roditelje). Roditelji su u izrazitom odnosu nadmoći u odnosu na dijete. Roditelji te oblikuju od prvog dana, oni su ti koji postavljaju temelje djetetovog samopouzdanja i samopoštovanja. Oni su ti koji nas prvi uče o životu, o onome što je normalno i prihvatljivo ili ne da nam se čini.

A priznati si da su nam roditelji takvi kakvi jesu, da nas ne vole bezuvjetno je izrazito teško i razorno. Jer nakon toga slijede razna bolna pitanja.
Ja i sad dok najgrublje osuđujem svoju majku istovremeno joj želim naći i ponekad donekle nalazim opravdanja. Ta ambivalentnost će čini mi se nekako uvijek živjeti u meni. Jer alternativa mi je kroz vlastito iskustvo majčinstva ne samo potpuno neshvatljiva i nevjerojatna, nego i poprilično psihološki teška za prihvatiti.
Da stvarno istinski prihvaćam činjenicu da me majka ne voli vjerujem da bih potpuno prekinula sve veze s njom.
A to ipak nisam učinila i ne namjeravam.
Da me krivo ne shvatiš, ne tražim ja od nje razumijevanje, ne pokušavam više ništa riješiti s njom. Ali opet, svejedno je nazovem, pokušavam razgovarati o lijepom vremenu. Iako znam što stoji u pozadini i racionalno prihvaćam situaciju, emotivno je čini mi se nikada neću potpuno prihvatiti.
Jer da je emotivno prihvaćam sigurno me nikada više ne bi moglo pogoditi njeno odbacivanje, njeno ignoriranje ili drzak ton. A ipak moram priznati da me takve situacije i dalje znaju dirati.

[Niska Grana]

Tox kaže:

@Niska Grana
Nemam ja problema s prošlošću i otpuštanjem već psihološkim posljedicama SADA al opet, za njih smo psihički oboljeli iz hira valjda. Denial uzročno posljedičnih veza na najače.

Pa psihološke posljedice sada su uzročno posljedično vezane s tvojom prošlošću.
Da čovjek stvarno istinski otpusti svoju ružnu prošlost i njene psihološke posljedice sada bi ako ne potpuno nestale, a onda se barem ublažile do neznatnosti.
Ne znam.
Otpustiti prošlost se može, ali nekako i dalje mislim da oni koji su je stvarno otpustili u pravom smislu ne bi ni dolazili pisati na ovu temu.
Jer po meni postoji racionalno i emotivno otpuštanje iliti prihvaćanje Ovo prvo je puno lakše postići od drugog. Ali dok god se ne otpusti na svim razinama po meni je otpuštanje tek iluzija. U tom kontekstu sam pisala jednoj forumašici o samozavaravanju.

[Sveznadarka]

Iskreno, vec godinama nemam volje druziti se sa svojim roditeljima, ali sam odrzavala taj kontakt radi vlastite djece. Zelim im primjerom pokazati da s roditeljima treba biti u vezi, pogotovo kad ostare i trebaju nasu pomoc. Ne bih zeljela da moja djeca misle da je normalno ne posjecivati stare roditelje. Ali sve mi to jako tesko pada jer smatram da moji roditelji nisu uopce zavrijedili imati tako dobru kcer kao sto sam ja, a niti unuke.
A pogotovo od ovog zadnjeg razgovora s ocem - najradije ga ne bih vise u zivotu vidjela. On je sad uvrijedjen, a trebala bih se ja duriti. Valjda treba proci malo vremena da mi se jos neki utisci malo posloze u glavi.

[Niska Grana]

Sveznadarka kaže:

Iskreno, vec godinama nemam volje druziti se sa svojim roditeljima, ali sam odrzavala taj kontakt radi vlastite djece. Zelim im primjerom pokazati da s roditeljima treba biti u vezi, pogotovo kad ostare i trebaju nasu pomoc. Ne bih zeljela da moja djeca misle da je normalno ne posjecivati stare roditelje. Ali sve mi to jako tesko pada jer smatram da moji roditelji nisu uopce zavrijedili imati tako dobru kcer kao sto sam ja, a niti unuke.
A pogotovo od ovog zadnjeg razgovora s ocem - najradije ga ne bih vise u zivotu vidjela. On je sad uvrijedjen, a trebala bih se ja duriti. Valjda treba proci malo vremena da mi se jos neki utisci malo posloze u glavi.

Pitam se zašto bi dijete trebalo dobiti poruku da se s roditeljima (ili s ikim btw) treba biti u vezi pod svaku cijenu? Samo zato jer su roditelji po definiciji na pojedestalu? Samo zato jer je prekidanje veze s bilo kakvim roditeljem društveni tabu?

Jer evo, ja sam u kontaktu sa svojom majkom i plaćam cijenu svojim psihičkim zdravljem.
Nakon svakog susreta osjećam se loše. Ili barem ne dobro.
I opet održavam kontakt iako znam da mi kontakt s majkom ne donosi ništa ili isključivo zlo. Pitam se ponekad kakvu poruku time šaljem svom djetetu?

Inače uopće ne mislim da i potpuno odsjećem moju majku da bi moje dijete samo zbog sterilnog primjera koji se na njega niti ne odnosi meni učinilo isto.
Mislim da sam ja ta koja stvaram svojim ponašanjem prema djetetu tu buduću platformu njegovog ponašanja prema meni. Tako da me nije niti malo strah da će me moje dijete ikada potpuno napustiti. A ako to i učini znati ću da se to događa isključivo radi nečega što sam ja u odnosu na svoje dijete krivo učinila, a ne samo zbog toga jer je ono vidjelo da biram ne imati kontakt s mojim toksičnim roditeljem.

Inače, meni prekidanje veze ne znači napuštanje u slučaju bolesti i starosti.
Moja majka je još uvijek relativno mlada i vitalna. A da to prestane biti mogla bih joj pomoći i bez posebnog kontakta. Financijski, odnosno preko neke plaćene osobe...ima načina.

Što se pak unuka tiče nikada joj ga ne bih uskratila (odnosno, dok god se prema njemu ponaša normalno...a za sada se ponaša). Mogla bi ga viđati i bez mene. Mi smo tako godinama viđali svog djeda i baku s tatine strane iako majka uopće nije s njima razgovarala. Dakle i tu ima načina.

[Kymatica]

Niska Grana kaže:

Sveznadarka, nisi ti bila glupava, nego si jednostavno bila dijete svojih roditelja (neovisno o godinama u trenutku zbivanja s obzirom da smo donekle uvijek djeca u odnosu na roditelje). Roditelji su u izrazitom odnosu nadmoći u odnosu na dijete. Roditelji te oblikuju od prvog dana, oni su ti koji postavljaju temelje djetetovog samopouzdanja i samopoštovanja. Oni su ti koji nas prvi uče o životu, o onome što je normalno i prihvatljivo ili ne da nam se čini.

A priznati si da su nam roditelji takvi kakvi jesu, da nas ne vole bezuvjetno je izrazito teško i razorno. Jer nakon toga slijede razna bolna pitanja.
Ja i sad dok najgrublje osuđujem svoju majku istovremeno joj želim naći i ponekad donekle nalazim opravdanja. Ta ambivalentnost će čini mi se nekako uvijek živjeti u meni. Jer alternativa mi je kroz vlastito iskustvo majčinstva ne samo potpuno neshvatljiva i nevjerojatna, nego i poprilično psihološki teška za prihvatiti.
Da stvarno istinski prihvaćam činjenicu da me majka ne voli vjerujem da bih potpuno prekinula sve veze s njom.
A to ipak nisam učinila i ne namjeravam.
Da me krivo ne shvatiš, ne tražim ja od nje razumijevanje, ne pokušavam više ništa riješiti s njom. Ali opet, svejedno je nazovem, pokušavam razgovarati o lijepom vremenu. Iako znam što stoji u pozadini i racionalno prihvaćam situaciju, emotivno je čini mi se nikada neću potpuno prihvatiti.
Jer da je emotivno prihvaćam sigurno me nikada više ne bi moglo pogoditi njeno odbacivanje, njeno ignoriranje ili drzak ton. A ipak moram priznati da me takve situacije i dalje znaju dirati.

točno, baš tako je i meni.

[Great Shape]

Sveznadarka kaže:

Mogu jedino pretpostaviti da su bili toliko pazeni i mazeni od svojih roditelja da su uslijed toga postali grozni egocentrici koji ne mare za tudje potrebe i osjecaje. Vjerojatno uz to ide i neki odredjeni genetski materijal koji u kombinaciji s razmazenoscu stvori roditelje koji ne uspiju razviti roditeljsku ljubav prema svom vlastitom djetetu.

Kad malo bolje razmislim, uglavnom se slažem s ovim.
Moj stari je čitavo moje djetinjstvo palamudio o djedu koji je bio pijanac i maltretirao ih. Ja sam tog djeda obožavala, kao i ostala unučad, u njemu nije bilo ni traga nasilniku. Ne znam...
Kad se tu ukomponira i zlostavljanje životinja što je na selu valjda trebalo biti normalno kad imaš psihičkih problema uzrokovanih otrovnim ocem te još neke stvari koje je on prepričavao kao anegdote, zaista je teško ne pomisliti da je netko predodređen genetski materijal za to.

Ali ako netko može i bez pomoći psihijatra uhvatiti se u koštac sa svojim traumama i biti najbolji što može roditelj i supružnik, ne znam što bi netko drugi trebao "nastaviti lozu" i tući i na druge načine psihički i fizički kažnjavati svoje klince i ženu ili muža, osim ako nije neliječeni luđak. Kad tome dodaš pasivnog supružnika, ode sve još jednom u pm dok netko ne presječe.

[Niska Grana]

Great Shape kaže:

Kad malo bolje razmislim, uglavnom se slažem s ovim.
Moj stari je čitavo moje djetinjstvo palamudio o djedu koji je bio pijanac i maltretirao ih. Ja sam tog djeda obožavala, kao i ostala unučad, u njemu nije bilo ni traga nasilniku. Ne znam...
Kad se tu ukomponira i zlostavljanje životinja što je na selu valjda trebalo biti normalno kad imaš psihičkih problema uzrokovanih otrovnim ocem te još neke stvari koje je on prepričavao kao anegdote, zaista je teško ne pomisliti da je netko predodređen genetski materijal za to.

Ali ako netko može i bez pomoći psihijatra uhvatiti se u koštac sa svojim traumama i biti najbolji što može roditelj i supružnik, ne znam što bi netko drugi trebao "nastaviti lozu" i tući i na druge načine psihički i fizički kažnjavati svoje klince i ženu ili muža, osim ako nije neliječeni luđak. Kad tome dodaš pasivnog supružnika, ode sve još jednom u pm dok netko ne presječe.

Zato je u psihologiji najbolji pristup u slučaju toksičnog roditeljstva prekid kontakta. Jer dok god smo u kontaktu ciklus se na neki način ponavlja i utvrđuje.


Ono što je meni osobno najviše naježilo kožu bilo je čitanje jednog članka koji je pisao o toksičnom roditeljstvu i koji je ustvrdio da toksični roditelji koji su sami imali toksične roditelje često na svjesnoj razini ne žele priuštiti isto svojoj djeci, nego baš obratno. A onda opet ponavljaju isti obrazac jer jednostavno reagiraju mehanički, onako kako su naučili. A daljnji kontakt s vlastitim toksičnim roditeljem samo učvrščuje navedenu spontanu reakciju. I tako se ciklus toksičnog roditeljstva nastavlja.
Pošto je mehanizam u biti većim dijelom na nesvjesnom razini i pošto daljnje održavanje toksičnog odnosa znači njegovo istovremeno podržavanje pitam se često koliko benefita moje dijete ima od činjenice da ne presijecam odnos s mojom toksičnom majkom.
Mogućnost da i uz najveći trud da to ne učinim nesvjesno prenosim određene negativne obrasce toksičnog roditeljstva na svoje dijete mi diže kosu na glavi.
Jer moja majka se pomakla na bolje u odnosu na njene roditelje i danas je uvjerena da je ona prema meni bila i je korektna.
Pitam se ponekad da li se i ja tako zavaravam i hoću li i ja nesvjesno biti tek ublaženija varijanta svog toksičnog roditelja.


Što se više informiram o toksičnom roditeljstvu i što više vremena prolazi postaje mi sve jasnije da bi prekid odnosa bilo racionalno gledano najbolja solucija za sve. I jedini način potpunog prekida intraveneracijskog prijenosa toksičnih obrazaca.

[Sveznadarka]

Niska Grana kaže:

Pitam se zašto bi dijete trebalo dobiti poruku da se s roditeljima (ili s ikim btw) treba biti u vezi pod svaku cijenu? Samo zato jer su roditelji po definiciji na pojedestalu? Samo zato jer je prekidanje veze s bilo kakvim roditeljem društveni tabu?

Jer evo, ja sam u kontaktu sa svojom majkom i plaćam cijenu svojim psihičkim zdravljem.
Nakon svakog susreta osjećam se loše. Ili barem ne dobro.
I opet održavam kontakt iako znam da mi kontakt s majkom ne donosi ništa ili isključivo zlo. Pitam se ponekad kakvu poruku time šaljem svom djetetu?

Inače uopće ne mislim da i potpuno odsjećem moju majku da bi moje dijete samo zbog sterilnog primjera koji se na njega niti ne odnosi meni učinilo isto.
Mislim da sam ja ta koja stvaram svojim ponašanjem prema djetetu tu buduću platformu njegovog ponašanja prema meni. Tako da me nije niti malo strah da će me moje dijete ikada potpuno napustiti. A ako to i učini znati ću da se to događa isključivo radi nečega što sam ja u odnosu na svoje dijete krivo učinila, a ne samo zbog toga jer je ono vidjelo da biram ne imati kontakt s mojim toksičnim roditeljem.

Inače, meni prekidanje veze ne znači napuštanje u slučaju bolesti i starosti.
Moja majka je još uvijek relativno mlada i vitalna. A da to prestane biti mogla bih joj pomoći i bez posebnog kontakta. Financijski, odnosno preko neke plaćene osobe...ima načina.

Što se pak unuka tiče nikada joj ga ne bih uskratila (odnosno, dok god se prema njemu ponaša normalno...a za sada se ponaša). Mogla bi ga viđati i bez mene. Mi smo tako godinama viđali svog djeda i baku s tatine strane iako majka uopće nije s njima razgovarala. Dakle i tu ima načina.

Niska grana, slazem se sa svime sto si napisala. Mozda ja u svom prethodnom postu nisam bila dovoljno jasna.
Nisam osoba koja radi ista samo zato sto drustvo to namece. Isto tako, iako znam da o meni ovisi kako ce me moja djeca tretirati u starosti, u strahu sam da ce me moja vlastita djeca zanemarivati kad budem stara. Valjda mi je iz djetinjstva ostao taj strah od napustanja koji sam stvorila rastuci uz roditelje koji su me zanemarivali. Nisam ponavljala greske svojih roditelja, ali uvijek mi je bio prisutan taj (nadam se bezrazlozan) strah da ce mi djeca jednoga dana nesto zamjerati.

Osim toga, kad sam prije dvadesetak godina rodila svoju djecu, bila sam jos u fazi opravdavanja svih sranja koja su moji roditelji cinili i bila sam im spremna oprostiti. Malo- pomalo tijekom godina poslagala sam si u glavi kojekakve nejasnoce i u nekom trenutku dosla do faze u kojoj vise nisam spremna samo tako prijeci preko nekih gadosti koje nijedan roditelj ne bi smio ciniti svom djetetu. Naprosto ne mogu oprostiti neke stvari iz proslosti. I mislim da su moji roditelji sad pristojni prema meni jer su svjesni da me trebaju u starosti, a ne zato sto me odjedanput vole. Ali kako si lijepo napisala, roditeljima se u starosti moze pomoci i organiziranjem pomoci pa nije nuzno da pri tome budem fizicki prisutna u njihovom zivotu ako to sad ne zelim. Sad ih nakon svega ne mogu u starosti drzati za rucicu i tetositi jer nisu niti oni to radili davno kad je meni to bilo potrebno.

Pruzila sam svojim roditeljima mogucnost druzenja s unucima i o njima sad ovisi kako ce njegovati taj odnos. Prema unucima su uvijek bili korektni, a ja sa svojom djecom nisam nikada razgovarala o svom odnosu s roditeljima. Pustam da moja djeca sama donesu svoje zakljucke i ne zelim utjecati na njihovu percepciju ove situacije.

[8472]

Sveznadarka kaže:

Zabrinjava me samo sto sam postala ljuta na samu sebe jer su moji roditelji u proslosti uspjeli svojim otrovom utjecati na neke moje vazne odluke. Zbog toga se osjecam pomalo glupavo. I pitam se kako sam uspjela toliko godina samu sebe uvjeravati da su ipak malo bolji nego sto jesu. Eh da su mi ondasnje godine, a sadasnja pamet...

Dok smo djeca, slijepo vjerujemo da su naši roditelji NAJbolji na svijetu, to je socio-biološki normalno. Roditelji su naš uzor i naša zvijezda vodilja, pa je normalno da vjerujemo da su njihovi postupci jedini ispravni.

Tek kada odrastemo i postanemo svjesni vlastitog načina razmišljanja, dolazimo u mogućnost shvaćanja njihovih postupaka, analiziranja i evaluiranja.

Nemoj se gristi zbog toga što si bila dijete. Slušala si mamu i tatu, vjerovala u njih. To znači da si bila poslušna.
Sada imaš drukčije mišljenje, jer si odrasla. To što je to mišljenje drukčije od njihovog, isto niko nije kriv. To je proces odrastanja.

[8472]

Unuci.

Moja djeca imaju jednu baku - moju majku. I jednog djeda - mog svekra.


Moja majka je u svojevoljnom zatočeništvu moga brata koji joj onemogućuje komunikaciju sa vanjskim svijetom.
Ona to podržava zbog patološke ljubavi prema svome sinu. Ja kao kćerka sam joj valjda nešto najgore što joj se desilo.
U zadnjem razgovoru plače kako bi htjela vidjeti unuke, ali nakon toga kroz par naših pokušaja da ona vidi unuke, nije malim prstom pomakla da se to dogodi.
Priča jedno, radi drugo. I tako već 3 godine nije vidjela unuke (mlađi ima 4,5god pa sad zamišljajte koliko ju djeca poznaju).

Moj svekar, nakon što je svekrva prošle godine umrla,a sa kojom je bio rastavljen 8 godina i koji su se svađali preko njihovog sina jedinca, tu ljutinu na svoju bivšu/pokojnu ženu prebacio na svog sina i njegovu snahu (mene). Tako da on ne želi razgovarati sa nama zadnjih par mjeseci. Niti doći vidjeti djecu.
Začudo, javio se na moj telefon, starija kćerka ga je nazvala i tako jednom tjedno održavamo komunikaciju sa njim. Ona ga nazove i popričaju.



Ja se svaki dan pitam, što se to desilo sa našom generacijom, što se desilo sa njihovom generacijom, ko jeprvi pukao po šavu, zašto sve to, čemu?
Zašto ljudi radije natežu frustracije i nezadovoljstvo nego da ga potisnu i izvuku sreću van...

[Sveznadarka]

8472 kaže:

Dok smo djeca, slijepo vjerujemo da su naši roditelji NAJbolji na svijetu, to je socio-biološki normalno. Roditelji su naš uzor i naša zvijezda vodilja, pa je normalno da vjerujemo da su njihovi postupci jedini ispravni.

Tek kada odrastemo i postanemo svjesni vlastitog načina razmišljanja, dolazimo u mogućnost shvaćanja njihovih postupaka, analiziranja i evaluiranja.

Nemoj se gristi zbog toga što si bila dijete. Slušala si mamu i tatu, vjerovala u njih. To znači da si bila poslušna.
Sada imaš drukčije mišljenje, jer si odrasla. To što je to mišljenje drukčije od njihovog, isto niko nije kriv. To je proces odrastanja.

Oprostila sam sama sebi neke lose odluke koje sam pod utjecajem roditelja donijela u svojoj adolescentskoj dobi, ali se jos uvijek grizem zbog jedne za mene jako lose odluke koju sam donijela pod ocevim utjecajem u dobi od 37 godina. To je bilo u doba kad sam vjerovala da pocinjemo uspostavljati neki normalan odnos i nisam vjerovala da ti vlastiti otac moze dati los savjet iz ciste zavisti. Kad sam ( nazalost prekasno da popravim stvar) shvatila svoju naivnost i glupost, definitivno sam izgubila sve iluzije o koliko - toliko normalnom odnosu i ogranicila nase razgovore na teme o lijepom vremenu. Inace prije toga nisam bila tako glupa. Mnoge vazne odluke donosila sam sama vec vrlo rano i to je mog oca strasno ljutilo. Nije podnosio da ga najcesce ne pitam za savjet. Ocito se morala dogoditi neka tako ozbiljna stvar da mi konacno klikne u glavi i da priznam sama sebi da roditeljeva ponasanja ne valja opravdavati.

I da, i moj je otac svoja zamjeranja svom ocu iskaljivao na meni ( poput tvog svekra). Tesko za shvatiti, ali nazalost to je nasa stvarnost za koju ne postoje opravdanja.

[Tox]

Niska Grana kaže:

Pa psihološke posljedice sada su uzročno posljedično vezane s tvojom prošlošću.

To je očito i neupitno. U višegodišnjoj introspekciji uvijek sam tražio što jasnije uzročno posljedične veze nepovoljnih događaja i svoje dijagnoze.

Niska Grana kaže:

Pa psihološke posljedice sada su uzročno posljedično vezane s tvojom prošlošću.
Da čovjek stvarno istinski otpusti svoju ružnu prošlost i njene psihološke posljedice sada bi ako ne potpuno nestale, a onda se barem ublažile do neznatnosti.
Ne znam.

Želiš reći da otpuštanje ružnih događaja iz prošlosti nužno povlači nestajanje negativnih psiholoških posljedica na psihi? Osobno to tako ne doživljavam, a i ne znam tko je napad panike zaustavio otpuštanjem prošlosti (ili ispravio granični poremećaj ličnosti u mom slučaju). Ako je nekome uspjelo, slobodno neka iznese takva pozitivna iskustva , ja ih nemam.

Vremeplov ne postoji pa se prošlost neda mijenjati, samim time pretjerano lamentiranje o stresovima iz djetinjstva je kontraproduktivno. Mene a i druge zanima kako kako uspješno riješiti hrpu emocionalnog smeća, nisko samopouzdanje i samopoštovanje, tjeskobu, depresiju, razne psihološke poremećaje itd... da ne spominjem loše radno i socijalno funkcioniranje. Svi bi mi voljeli ulagati životnu energiju u nešto drugo ali eto .... moramo ju prvo uložiti u riješavanje gore navedenih stvari, a vrijeme ide ...

Mislim da otpuštanje prošlosti pomaže osobi skinuti krivnju sa sebe, kako je navedeno, bili smo djeca i bili smo podložni manipulaciji i svačemu, za neke stvari nismo krivi koliko god nam su nam toksični roditelji to pokušali utuviti u glavu.

[Splićankaa]

Ponovno se javljam. Nemogu ja bez otrovnih roditelja.
Zelim poruciti svim ljudima koji pate zbog zamrsenih obiteljskih situacija i koji osjecaju da su nepovratno uništeni, ima nade.
Pocetak vaseg ozdravljenja ce poceti kada se maknete od njih.
Ako nemate bas novaca i smatrate da ste stjerani uz zid, javite se na pp, ima dosta nacina kako sudjelovati u projektima i volonterskim opcijama pa koga zanima nek se javi na poruke.

Vidim da forumasi pisu da su im mame prijetile samoubojstvo.
Moja je u vrijeme kad ju je tata molio da se trgne radi djece i kad san ja usla u sobu i pocela vikati, ispred nas dvoje je skoro skocila kroz prozor. Nakon toga par godina sam svako malo prpvjeravala dal je ziva ili se ubila u sobi(danima spava u sobi, prekomjerno konzumira tablete kako joj padne napamet, na bilo kakvu moju negativnu rekaciju reagira histerijom placem zatvaranjem u sobu, SVI CETE ME SRUŠIT je njen moto zivota, proklet bio dan kad se rodila. Baba (njena mama) mi rekla da su moju mamu djeca uništila, cijeli zivot se tužaka svojoj mami i sere i po meni, po bratu i ocu. Svi smo mi đubrad, jedino ona jadna s nama?! )
Uspjesno sam skrivala da sam zlostavljana od strane brata, bila sam jedna od onih cura koje blistaju s uvijek velikim osmijehom na licu. Uvijek sam imala veliki osmijeh, a kuci bih plakala u wcu satima i proklinjala svoj zivot. Taj disbalans je morao puknuti.
Propala sam psihicki u par godina, fizicki se unazadila skroz, od vesele privlacne cure se pretvorila u mrtvo puhalo. Sav fokus mi je bio i nada cijeli zivot da ce mama ozdraviti i da ce dve biti dobro kad ona ozdravi. Skupljam zadnje mrvice svoga bića i odlazim. Mama mi poručuje 2dana pred put da se javim kad sletim a nakon toga da se ne trebam javljati. Ja se nastavljam javljati i tipkam po forumu (Hvala dragi forumaši koji ste mi uporno otvarali oči i bili podrška!!! )... Dođem kući, mama me odmjeri razocarani pogledom i par dana kasnije tuznim glasom reče da san izgledala ko beskučnica. (Prljave tenisice sam imala, inace normalna sam cura, nemam poroke, radišna, štedljiva- što je susjeda mi rekla: Ti si dijete za poželjeti!! ) Zamislite mater mi je nakon sto me nije vidila svo to vrijeme rekla da san ka beskucnica izgledala. Kad san joj prigovprila za to, rekla je da je ona u PRAVU i da moram oprat tenisice, uostalom sto si ne kupim jos jedne.
...
Pročitam post o GASHLIGHTINGU, sve mi se poremeti u glavi.
Promislim: Šta ako je ona uživala u tome jer me brat zlostavlja i doslovno ju je bolio k? Šta ako ona nije nista poduzela da me zastiti zato sto je smatrala da musko smije tući žensko, šta ako je smatral da sam divlja i da me treba tući (ona me sama mlatila kad sam dijete bila i histerizirala uvijek). Stala sam i promislila: Pa kad sam joj se zalila drugi put na racun sto me mlatio ona je rekla: Ajme opet počinješ s tom pričom. Stala sam i promislila: Šta ako mi je mater primitivna i sama bila zlostavljana da ju je bolila kiflica sta me ovaj tuče.
Ljudi moji ja ovo nikako ne mogu shvatiti. Ja san s njom pricala o ovome i rekla da mi r brat poremećen, ona njega smatra zdravim. Ako ona njega smatra zdravim onda je i ona poremećena. Išla san kod psihijatara svi redom zinu, oči im se napune suza. Oni ne znaju šta bi mi rekli, rekla psihologica da su koji roditelji nisu se mogli suociti sa time da im ima sin problem. Šta sad? kime da se JA suočim. Mogu samo reći da je u meni takav GNJEV da sam svjesna da san sada u Splitu da bih vjerovatno iz kuhinje počela bacat tanjure kroz balkon koliko sam ljuta. Ja sam bila zatočenik vlastite obitelji koja je štitila brata zlostavljača, koji su bili toliko okupirani njime , a ja san bila niko i ništa.
Njemu je dijagnosticirano patoloski odnos, poremecaj u ponasanju brata i sestre kad smo djeca bili i ta je dijagnoza ZATAŠKANA- POVUČENA. Šta da ja sada radim, da nađen tu psihologicu i pljunem je u lice? Recite mi s kakvim sam ja to monstrumima zivila, kada san morala dane provoditi odvrojavajuci kad cu napunit 18. da sto prije odem od kuce. Unatoc svemu tome mater se brine kako da ISPRAVI brata SADA i kako da NJEMU pomogne da ne bude takav.
Zadnji razgovor s njom, navila se 3minute kako me nece ignorirat iduci pit kad dodem na godisnji, da je saznala da bi moglo biti od pada imuniteta*to sranje nisam moga slusati odmakla sam mobitel i pustila da prica u prazno, pricala je samo o sebi o nekim planovima svojim, iskreno bolija me k. Rekla san joj sta ima samnon da je sve super, oce li okolo se kurčit i kitit mojim perjem boli me briga al ja definitivno necu uopce SUOSJECAT niti RAZBIJAT glavu s njenim boleščinama i padom imuniteta- u toj igri nje žrtvice i mene pomagačice neću sudjelovati.
Kad oden ba godisnji odmor iznajmit cu si sobu, nju cu pozvat na kavu, pa ako ce doc nek dođe.
Ne zelim sebe dovodit u situaciju da na godisnjem odmoru dodem kuci, pa ona krene imat glavobolju, pa me krene slat u ljekarnu, ne zeli. bit dio te manipulacije i igre, jedini nacin da prekinem to sranje je da ucinim ono sto inace nikad ne bih, da si iznajmim smjestaj u svom gradu i ne prispavam u tom stanu. Rec cu da mi je psiholog preporucija da izbjegavam mjesto traume (to cak i je preporucljivo) a ona ako ce cmizdrit sta necu nocit u stanu ko je jebe. Moja psiha je bitnija od njenih principa.
Citanje posta o GASHLIGHTINGU mi je osvijestilo da stvarnoooo ona ima sasvim drugu verziju događaja ili da je monstrum tako da mi je to pomoglo se i emotivno distanciram.
Samim time pocela sam fokus stavljati na sebe i jasnije vidjeti sebe kao da sam se oslobodila pijavice. Kupila sam si lijepo pribor za hobi, sutra idem kupit ostatak opreme. Sta bi ja glavu razbijala oko zene koja bi trebala biti ponosna da joj kcer otisla u inozemstvo raditi a ona me doceka sa rijecima da san ko beskucnica izlgedala, ja niti pijem, niti pusim, normalna cura. Uvijek se sjetim susjede i od prijateljica kako su me njihove mame hvalile kako sam vrijedna i radišna, a onda me vlastita mater posere tako. Moze je sram biti.
Al ja sam sigurna, sad radim i planiram godisnji, u tom stanu necu nocit, vise mi vrijedi dusevni mir. Pomovno mi se vraca volja i snaga da se bavim stvarima za koje ima potencijal, da budem mlada nasmijana djevojka koja bezbrizno planira buducnost, skuzila sam da moram biti selektivno empaticna i da se ne smijem uvuci u zamku suosjecanja i pomaganja ljudima koji ce prvom prilikom me zgnjeciti i ismijati(hvala draga Mama sto si bila ljubomorna na vlastitu kcer i cijeli zivot je ponizavala i dopustala sinu da je gazi sve pod krinkom svoje "nemoći")
Ona na sva moja pitanja da mi objasni daje odgovr: "Meni su ruke bile vezane" , kad ju pitam kako, samo šuti. Drugi odgovor: "Ja se toga ne sjećam". S ovim dugackim postom zelim se jos jednom ZAHVALITI dragim forumašima koji su tipkali i otvorili mi oči, kao što vidite spor je proces bio. Još nemam snage da prekinem skroz komunikaciju, ali smatram da je dovoljno to sto ja od nje nista vise ne ocekivan, njeni komentari mi nece biti vazni, kad se nadem s njom, imat cu osjecaj kao da sa susjedom pricam i njen otrov me nece dodirivati. Jedini razlog zasto ne zelim prekinuti jest sto je ona bila na psihijatriji prije nego sam se ja rodila, tako da unatoc tome je uspjela hendlati kuhanje, peglanje, odlaske u skolu. Obavila je roditeljske duznosti, ali da je zakazala u mom slucaju, itekako. Ja sam bila nevidljiva a i dalje sam (njene potrebe su na prvom mjestu), a ja sam mlada i nemam energoje da pokusavam nju uveseliti i da moj trud propada kao u crnu rupu, tako da je rijesenje distanca i da ono lijepo sto bih njoj ucinila ucinim za sebe- forumaši vidite koja je to patologija- unatoc svemu mij mozak i dalje radi po principu da ja nju usrecim i popravim. PRESTRAŠNO. Tako da sad moram pomoci tom djetetu i sebi i pruzit sebi puno lijepog sto sam propustila, ali na zdrav i produktivan način.
Roditelji su stari, necete ih promijeniti, mjenjat mozete jedino sebe, znaci selidba, organiziranje vlastitog zivota, biranje ljudi u svom zivotu, distanciranje od ljudi koji vas ne postuju i iskiristavaju, rad na sebi je dug i bolan proces, ali zasluzujete svoj mir i samostalnost, bez obzira na godine, cak i ako ste 30+ a zapeli sa svojima, ima nacina da se maknete, tko kuca, otvorit ce mu se.

[wadle]

Splićanka, tvoja majka je očito psihički bolesna osoba kojoj se davno trebala pružiti pomoć, ali očito to nitko nije prepoznao ili je ona odbijala pomoć..

inače tvoj post je kao da čitam vlastitu priču, sve je isto samo što me nije mlatio brat nego otac i sad više nemam nikakvog kontakta s njima.

kad sam je pokušala preklinjat da me spasi od njega, da nešto napravi odgovori su bili 'zaslužila si batine, bila si zločesta', 'umišljaš, nikad te nije udario', 'moglo je biti i gore, zahvalna sam što nije kockar ili alkoholičar nego samo nasilnik', 'on to radi jer te voli' itd.

što se tiče te psihologice, nažalost djeci kojoj se to događa nitko nikad ne pomogne.

sa 14 godina sam skupila hrabrost i prijavila oca socijalnoj službi. sjećam se kao da je bilo jučer kako sam sjedila u uredu i prepričavala svoju priču soc. radnici s naivnom nadom da će mi pomoći, da će me izbaviti, mda, malo su mu zaprijetili policijom pa se smirio par mjeseci, onda opet...

opet sam ga prijavila, opet isto, jednog dana sam odlučila da više to neću trpjeti i pokušala se ubit, nisam uspjela, pa sam sutra u rano ujutro čekala soc. radnicu da dođe na posao i doslovce je preklinjala na koljenima da me izbavi, da me stavi u neki dom, rekla mi je da su domovi užas i da mi je bolje s njim.

zamislite dijete od 14 godina samo samcato sve to proživljavat, nitko za to nije znao, majka se pravila kao da se ne događa... kad se toga sjetim ja se čudim kako sam danas uopće napola normalna i sposobna za život.

sad kad god mi frendovi pričaju nešto lijepo o svojoj obitelji, kako su bliski ili kako su nešto dobro napravili za njih osjetim iracionalan bijes i ljubomoru.

sa sestrom se tu i tamo čujem, nije nijednom pitala zašto ne odgovaram majci na poruke, sve joj je jasno. inače ona je starija od mene, nju nikad nije tukao, još uvijek živi s njima.

zašto ne poslušaš vlastiti savjet i prekineš svaki kontakt s njom? ona je čisti psihopat kojoj maltretiranje tebe pruža zadovoljstvo.

otac bi pjevao nakon što me je izmlatio, to mu je donosilo sreću. iskreno svaki put vidim da mi je sestra poslala poruku nadam se da mi javlja da je crknuo. u mukama. ako me to čini groznom osobom boli me briga. uništio mi je život.

[Kymatica]

wadle kaže:

Splićanka, tvoja majka je očito psihički bolesna osoba kojoj se davno trebala pružiti pomoć, ali očito to nitko nije prepoznao ili je ona odbijala pomoć..

inače tvoj post je kao da čitam vlastitu priču, sve je isto samo što me nije mlatio brat nego otac i sad više nemam nikakvog kontakta s njima.

kad sam je pokušala preklinjat da me spasi od njega, da nešto napravi odgovori su bili 'zaslužila si batine, bila si zločesta', 'umišljaš, nikad te nije udario', 'moglo je biti i gore, zahvalna sam što nije kockar ili alkoholičar nego samo nasilnik', 'on to radi jer te voli' itd.

što se tiče te psihologice, nažalost djeci kojoj se to događa nitko nikad ne pomogne.

sa 14 godina sam skupila hrabrost i prijavila oca socijalnoj službi. sjećam se kao da je bilo jučer kako sam sjedila u uredu i prepričavala svoju priču soc. radnici s naivnom nadom da će mi pomoći, da će me izbaviti, mda, malo su mu zaprijetili policijom pa se smirio par mjeseci, onda opet...

opet sam ga prijavila, opet isto, jednog dana sam odlučila da više to neću trpjeti i pokušala se ubit, nisam uspjela, pa sam sutra u rano ujutro čekala soc. radnicu da dođe na posao i doslovce je preklinjala na koljenima da me izbavi, da me stavi u neki dom, rekla mi je da su domovi užas i da mi je bolje s njim.

zamislite dijete od 14 godina samo samcato sve to proživljavat, nitko za to nije znao, majka se pravila kao da se ne događa... kad se toga sjetim ja se čudim kako sam danas uopće napola normalna i sposobna za život.

sad kad god mi frendovi pričaju nešto lijepo o svojoj obitelji, kako su bliski ili kako su nešto dobro napravili za njih osjetim iracionalan bijes i ljubomoru.

sa sestrom se tu i tamo čujem, nije nijednom pitala zašto ne odgovaram majci na poruke, sve joj je jasno. inače ona je starija od mene, nju nikad nije tukao, još uvijek živi s njima.

zašto ne poslušaš vlastiti savjet i prekineš svaki kontakt s njom? ona je čisti psihopat kojoj maltretiranje tebe pruža zadovoljstvo.

otac bi pjevao nakon što me je izmlatio, to mu je donosilo sreću. iskreno svaki put vidim da mi je sestra poslala poruku nadam se da mi javlja da je crknuo. u mukama. ako me to čini groznom osobom boli me briga. uništio mi je život.

e kad vidim neku emisiju na tv, ili radiju, gdje neki uhljeb priča priče o prijavite nasilje, plavi telefoni, sve one plače koje odlaze na soc službe, ma mrš. ništa od nikog.
u ovom društvu je prihvateljivo da te obitelj zlostavlja, da se žrtva mora sama za sebe pobrinuti ili crknut da ne smeta.
takvo smo društvo.
ako nemaš obitelj, sam si.
ovo za ljubomoru te razumijem potpuno.
jbg, imamo tu ranu, i svaki podsjetnik na tu ranu, boli. iza bjesa se uvjek krije velika bol.

[Sveznadarka]

Ljudi, drzite se! Ne dozvolite da vas roditelji vise truju u odrasloj dobi. Znam da je to lakse reci nego se othrvati njihovom dugogodisnjem utjecaju, ali malo-pomalo ce biti bolje.

Zanimalo bi me kakav su utisak vasi nasilni roditelji ostavljali na ljude u svojoj okolini?

Moji roditelji me nisu tukli nego "samo" verbalno zlostavljali i ignorirali. Taj tip nasilja nad djecom okolina jako tesko prepoznaje pa sam stoga i ja puno predugo mislila da pretjerujem u svom poimanju svojih roditelja. Grozno je sto mog oca vecina ljudi koji ga povrsno poznaju smatraju jako dobrim i susretljivim covjekom pa ja ispadam nekakva nezahvalna gadura koja ga ne posjecuje. Sad me u ovim godinama boli briga sto drugi misle, ali dugo nisam mogla sama sebi priznati da je moj otac toliko los covjek, kad ga drugi ljudi smatraju dobrim. Istinski sam bila uvjerena da pretjerujem i da sam u krivu.

I ja sam isto jos uvijek ljubomorna kad vidim kako drugi ljudi imaju dobre i brizne roditelje. Iako imam svoju obitelj i odraslu djecu. Tog ruznog osjecaja se vjerojatno nikada necu otarasiti.

[wadle]

moji roditelji izvana imaju privid da su dobri. zapravo to i nije privid jer moj otac stvarno što god treba napraviti za širu obitelj i prijatelje, on je uvijek tu. kad bi im rekla istinu mislim da mi nitko nebi vjerovao. a majka je glumica vrijedna Oscara koji je ona privid brižne majke i savršene obitelji uspjela stvorit. Baš me zanima da li je ikome u obitelji priznala da odbijam ikakav kontakt s njom ili se pravi da se čujemo. U inozemstvu sam pa ne znam...

napokon sam pročitala knjigu otrovni roditelji. One korake u drugoj polovici knjige (shvaćanja da nisi kriv za zlostavljanje, suočavanje s roditeljima itd.) sam već napravila prije nekoliko godina. Zanima me ima li itko na temi tko se nakon čitanja ove knjige suočio s roditeljima i kako je to izgledalo? I kakav je vaš odnos s njima nakon toga?