Q&A - Što mi je? Koji je moj poremećaj? I ostala psihološka pitanja/informacije...

[8472]

Feuerrader kaže:

...ali mislim da sam na dobrom putu.

Koji su tvoji planovi, ciljevi, želje u životu?
Što bi htio, čemu težiš, što te zanima?

Znaj da TI (kako god mislio da nije istina) upravljaš sa svojim životom.
Život ne upravlja tobom. Život se ne dešava usput.

Na tebi je da ga kreiraš.

[fleur amour]

Feuerrader kaže:

Zao mi je zbog kolicine teksta, ali morao sam, ako ne pripada ovjde, mjestite. Nema konkretnog pitanja, ovo sam se samo malo htio olaksat. Dusu.

Neka si... hvala ti na tome. Tvoje iskustvo, kakvo da je, može pomoći drugima, makar da se osjećaju da nisu jedini u svom mraku.
Mene si dirnuo, iskreno.. sad bih te zagrlila ko prijatelja. Život je fakat prema nekima (mnogima) jebeno nepošten. Al svi, svi koje znam, imaju nešto u svom amanetu zbog čega pate. Tvoj slučaj, ma nije slučaj, životno iskustvo, sigurno dijeli mnogo, mnogo ljudi. Danas još i više, mislim.
Mnogi su u vezama i osjećaju se usamljeno, u brakovima usamljeno, čak i s djecom usamljeno. U određenim godinama ni prijatelji ne pomažu previše jer svi imaju svoje privatne živote i sve se svede na par kava/pivi godišnje. Pa i meni je tako, da nemam svog MM-a, ne bih se baš mogla osloniti na prijatelje za česta druženja, da popune moju prazninu.
Nisi napisao što te zanima, osim gledanja filmova. U čemu uživaš? To može biti obična šetnja gradom i gledanje svijeta, dok ne razmišljaš o svojoj boli.
Mislim da bi si trebao isplanirati dane unaprijed, da nemaš previše praznog hoda. Poslije posla, nešto... i obična teretana bi pomogla samo da nisi stalno u svojim mislima. Vikendima neko kraće putovanje.. Trebaš se prisiljavati dok ti ne krene i ne počne te veseliti.
I ovo stanje u kojem si sad sigurno neće trajati u vječnost. Svaki tvoj pomak i korak unaprijed otvara te za nove i zanimljive osobe u tvom životu.
Potraži psihijatra/psihologa, puno će ti pomoći u smislu da ćeš nekom moći reći kako se osjećaš, možda dok najgora kriza ne prođe. Drži se ...

[Officer123]

Welcome to the club,razumijem te imam slicnu situaciju,mada si ti imao neka iskustva sa curama,ja nikad nista iskreno da velim nikada nisam ni dotakao curu znaci nista....bas nista,i to me baca u depresiju,k tome jos sam teski hipohondar,anksiozan strasno,pisao sam u postu prije,dosta ljudi mi je reklo da odem kod psihijatra al kada sam dosao blizu bolnice strah od smrti i neke "neotkrivene" bolesti me dovelo da sam pao u nesvjest ispred auta pomoglo mi par ljudi,zakljucao auto vratio se sa taxiem kuci,nisam bio u stanju voziti svaki dan al bas svaki dan razmisljam o bolestima,malo me zabole ledja neki osip nesto u tom smislu vrtoglavica bol u rukama,ja mislim da je kraj strah od bolesti jednostavno pucam al' nikad puknut.
Kao sto sam napisao suosjecam se sa tobom,imam neku ekipu al oni su stalno zaposljeni imaju posao ja ga neam,vidimo se vikendom ili svaki drugi vikend,ne sjecam se kada sam sa nekim sjeo na kavu,fali mi to jako,razgovor sa nekim,nmg ni nac cure,nit bih mogao vjerovatno,jer kako da upoznam nekoga kada sam stalno sam.
To isto dovodi do nekih problema npr,kada vidim neku zensku koja mi se svidja par sekundi zamislim da joj pridjem,onda za 2 sec preokret,odbit ce te ruzan si,bolestan u glavu i tako...
Kad vidim neki par u parku lom znaci slomim se bukvalno,imam osjecaj da svaka zenska me nebi htjela ni dotaknut kamoli poljubit nedaj Boze ili slicno,imam jak osjecaj da su svi muski bolji od mene.
Tako sam se jednom zapucao u neku malu(prije 2 god),dolazila je cesto u kvart (sada je odselila u svedsku,ne vidjam je a i bolje jer bi se izdeprimiro),nako fina malecka,upali smo u neku pricu i tako to kontao sam da je pukla u mene mada sam i ja u nju isli smo na kave pricali bili nasamo ali...tu nastaje problem,predvecer ljeto,dolazim do coska jedne zgrade gdje smo se okupljali,kad tu neki novi decko nikad ga vidio,ona sa njim spika smije se i to ostalo sta ide vidim hvata je tip, mene niti gleda nit me primjecuje ,kad krenem u neki razgovor sa njom onda nes na brze odgovori i vrati se dugim razgovorima sa tim novim tipom.A prije 2-3 dana smo pricali zezali se i kontao sam da sam dobar za nju.
Jos sam imao nade da je mogu nekako vratit,ali sutra dan isto okupljanje nje nema ,krenuo po cigarete prijatelju parkiram auto kraj trgovine a ona u autu u nekoj ulicici sa njim se ljubi hvataju se tu samo crnilo,mrak ludost,zahvaljujem Bogu sto sam ostao pribran toliko sam bio ljubomoran,ljut mracan um ,inace nisam neki covjek koji bi ikad ikome naudio,nikad se u zivotu nisam potuko sa nekim udario vrijedjao ili nesto uvijek sam bio za priskocit u pomoc bilo kome,cak i nekim svadjama nisam kontao da mu plesku dadnem samo se pokupim i odem pametniji popusta,niti sam bio ikad u situaciji da me netko napadne,jer sam sa svakim dobar i nemam politiku mjesanja di mi nije mjesto....Ali tada neznam sta mi se motalo po glavi,da sam imao palicu ili nedaj Boze noz,noge bi mu polomio i ovako mi je doslo da nasrnem na njega samo da njoj dokazem da sam u necemu bolji od njega,vukla me za nos toga bi lika aahhhh neznam gadim se sam sebi sto sam tako bio ljut i sto sam posmilio na neko mlacenje toga decka,ali hvala Bogu kao i svaki put pokupio sam se kao lisica i neprimjetno otisao,to je bilo padanje u mrak za mene gledaj sa mnom mjesec dana se druzimo smijemo se izlazili na kave,dodje neki sminkercic kojeg pozna 2 dana i pohvata se sa njim mene nije htjela ni dotaknut.
To je za mene bio kraj prilaska curama,bilo cega sto je vezano za cure.

[Chem]

Nemam motivacije. Imam prisilne misli i strahove. Osjecam se kao da ako budem sretna ce se nesto dogoditi lose meni ili mojoj obitelji. Stah me je bolesti kod sebe i bliznjih. Kao da si branim osjecaje, ne dopustam si da osjecam ono sto osjecam. Osjecam se glupom. Ne mogu se sjetiti rijeci nekad , smotana sam. Kao da imam neki potencijal ali je skriven. Kao da sam prava ja skrivena iza zida gluposti i djecjeg odnosa prema svijetu. Nisam zapravo glupa. Nostalgicna sam. Izgubljena u novom dobu. Imam potrebu za odlaskom i svaki dan se osjecam bespomocno jer nemam love trenutno za to. . . Zelim bolje. Pomozite mi.

[teta mina]

Trebam preporuku za psihologa u Zagrebu?

[My time]

Poručila bih svim depresivnim ljudima - nemojte stajati na mjestu i samo kukati nad svojim životom. Bavite se nečim - bilo šta - crtanje, pisanje, izrađivanje nečega, vježbajte.... nemojte samo analizirati svoj teški životni put. Nekome je lakše u životu, nekome teže.
Ali ako ste fizički zdravi i sposobni nešto učiniti, to je dovoljan razlog da ne upadnete u vrtlog depresije.
Ako niste do sada našli curu/dečka, to ne znači da nećete nikada. U ljubavi mnogi imaju problema, niste jedini.
Prvo poradite na sebi i svom samopuzdanju, a tek onda krenite u osvajanje druge osobe. Da bi vam poraslo samopouzdanje morate se baviti nečim.
Morate pronaći zadovoljstvo u nečemu i prestanite vrtiti stare životne filmove i ne kukajte nad svojom sudbinom.
Mnogo toga se može promijeniti, samo ako to želite i ako ste motivirani.

[Pigsy]

My time kaže:

Poručila bih svim depresivnim ljudima - nemojte stajati na mjestu i samo kukati nad svojim životom. Bavite se nečim - bilo šta - crtanje, pisanje, izrađivanje nečega, vježbajte.... nemojte samo analizirati svoj teški životni put. Nekome je lakše u životu, nekome teže.
Ali ako ste fizički zdravi i sposobni nešto učiniti, to je dovoljan razlog da ne upadnete u vrtlog depresije.

Klinička depresija je bolest/poremećaj/odsustvo volje. Ja se smatram sposobnom i upornom osobom, ali kada sam upala u kliničku depresiju nisam se imala volje natjerati na ništa. Željala sam da imam volje, ali je jednostavno nije bilo - ni volje ni smisla. Totalno odsutstvo voljnog momenta. Grozno stanje u kojem su savjeti koje navodiš (meni bili) apsolutno nemogući i neprimjenjivi.
Ne znam da li si ikada bila u kliničkoj depresiji, ali ja od kada sam je iskusila, više ne dajem ljudima savjete tipa: 'ne kukaj, pokreni se, radi stvari koje voliš...'.

[8472]

My time kaže:

Mnogo toga se može promijeniti, samo ako to želite i ako ste motivirani.

Depresivni ljudi su najčešće ne motivirani.
Da su motivirane ne bi bili depresivni. Bavili bi se svojom motivacijom, a ne depresijom.

[Trina Moe]

ne znam bi li pisala na bipolarnom ili tu. čitala sam simptome bipolarnog i po nekim stvarima mi se čini da imam neke naznake, ali kao da je riječ o nekoj blažem obliku. otkad znam za sebe, bila sam živčana osoba s tankim živcima tako da me često i neke sitnice mogu iznervirat. u zadnje vrijeme skužila sam da gore gubim živce na način da ono što bi me prije samo nanerviralo, sad popratim psovanjem a u nekim slučajevima i plačem zbog živaca.

s druge sam strane društvena osoba, uživam u društvu, volim zajebanciju i ne fali mi ni sreće u životu. e sad, s jedne strane mi odg taj bipolarni jer se uhvatim kako imam dane kad sam onako nadrkana poprilično, a opet imam dane kad mi je sve oke. a nekad i u jednom danu mijenjam raspoloženje. zaš se nadam da nije bipolarni - nemam duge epizode depresije, živčanosti ili enormne sreće. nikad ne razmišljam o samoubojstvu, da me ne znam što muči ili nanervira (ne mislim samo na sitnice, nego na veće probleme kojih je bilo). a i kad me prati sreća, nije da sam nešto posebno rasipna tad nego u ostale dane, a i nemam neke iracionalne ideje.

u biti, moj je problem overthinking i nemogućnost da sam zadovoljna onim što imam. imala sam jedan teži period u životu kojem je srećom došao kraj, a nakon kojeg sam mislila kako sad konačno mogu bit sretna s onim što je tu. sad kad sam u toj poziciji, opet mi nešto fali. i stalno taj filing neispunjenosti. imam problem što radim beznačajne poslove zadnjih pola godine i ne mogu podnijeti neproduktivnost na poslu u koju sam upala, a jedino se nadam da će i toj fazi doć kraj kad diplomiram i kad nađem nešto stabilnije i s boljim uvjetima. generalno mi u životu ništa specijalno ne fali, imam dovoljno za pristojan život, ne putujem jedino koliko bi htjela, ali me ni to ne muči toliko. samo što me brine je sve češće pucanje živaca na granici ispada.

glavnu stvar sam ostavila za kraj. pijem vikendom toliko da skoro svaki vikend imam rupe u sjećanju i da od nekog trenutka ne znam za sebe. i onda kad se dogodi nešto, poput tog da izgubim ključeve, popizdim skroz da me se ne može urazumiti. s pićem sam počela s nekih 17 i nisam počela pit zbog psihe, nego jer mi se pilo i uživam u toj opuštenosti. onako osobno mislim da mi s pićem dođe lakše na površinu to preveliko razmišljanje o svemu i svačemu tako da onda još lakše buknem na neku glupost.

što god bilo, imam u planu nekad kad imala dovoljno love ići psihijatru ili kome već. ne zbog uspostavljanja dijagnoze, nego jer mislim da bi mi pomogla priča s nekim tko nema nikakve veze sa mnom, a opet može pomoć s druge strane. zasad se nadam da nije bipolarni i da ću uspijet kontrolirat živce i emocije u trenucima gluposti jer sam umorna lagano od nerviranja na svaku.

[zemljanin80]

Tko si zeli pomoci neka si nabavi najpopularnije knjige na amazonu.

[jazzeni]

Ako se odlučim potražiti psihijatrijsku pomoć, jesam li u krivu, i da li je predrasuda ako mislim da ću se više usrećiti potražim li to kod nekog 'private', umjesto na uputnicu itd? U tom slučaju, pošto se kreću cijene sata? Da li me u toj odluci treba sputati misao da je to razmažen, možda snobovski čin, da mi to zapravo ne treba iako s 22 godine i bez nekih pravih problema u životu svaki dan osjećam kao da bih najradije iskočio iz vlastite kože, te da je mnogim ljudima takva pomoć potrebnija nego meni?
Hvala!

[Pringles]

jazzeni kaže:

Ako se odlučim potražiti psihijatrijsku pomoć, jesam li u krivu,

To ti može reći samo onaj kome ćeš se obratiti za psihijatrijsku pomoć.

i da li je predrasuda ako mislim da ću se više usrećiti potražim li to kod nekog 'private', umjesto na uputnicu itd?

Ne znam što misliš pod 'usrećivanje'. Bolje? Kvalitativno i kvantitativno?

U tom slučaju, pošto se kreću cijene sata?

Kako kod koga. Recimo nekoliko stotina kuna.

Da li me u toj odluci treba sputati misao da je to razmažen, možda snobovski čin,

Što ti misliš?

da mi to zapravo ne treba iako s 22 godine i bez nekih pravih problema u životu svaki dan osjećam kao da bih najradije iskočio iz vlastite kože

Meni ovo zvuči kao pravi problem u životu.

te da je mnogim ljudima takva pomoć potrebnija nego meni?
Hvala!

Ako ne bi išao liječniku zbog upale pluća zato što mnogi imaju rak pluća, onda predlažem isti princip i ovdje.

Nema na čemu.

[ray of light]

My time kaže:

Poručila bih svim depresivnim ljudima - nemojte stajati na mjestu i samo kukati nad svojim životom. Bavite se nečim - bilo šta - crtanje, pisanje, izrađivanje nečega, vježbajte.... nemojte samo analizirati svoj teški životni put. Nekome je lakše u životu, nekome teže.
Ali ako ste fizički zdravi i sposobni nešto učiniti, to je dovoljan razlog da ne upadnete u vrtlog depresije.
Ako niste do sada našli curu/dečka, to ne znači da nećete nikada. U ljubavi mnogi imaju problema, niste jedini.
Prvo poradite na sebi i svom samopuzdanju, a tek onda krenite u osvajanje druge osobe. Da bi vam poraslo samopouzdanje morate se baviti nečim.
Morate pronaći zadovoljstvo u nečemu i prestanite vrtiti stare životne filmove i ne kukajte nad svojom sudbinom.
Mnogo toga se može promijeniti, samo ako to želite i ako ste motivirani.

ajme meni, ne mogu vjerovati da si ovo napisala, ovakva priča bi upalila samo za ljude koji su si malo u "depri"(žargonski izraz, jel), reci, molim te, da si to pisala za ljude s takvim, lajt problemima, jer ako se tvoj post odnosi i na ljude s kliničkom depresijom, fulala si ceo fudbal jer je klinička depresija apsolutno odsustvo volje i bilo kakve motivacije za išta

informiraj se prije pisanja, ovo kao da su savjeti iz neke petparačke selfhelp knjižice

Pigsy kaže:

Klinička depresija je bolest/poremećaj/odsustvo volje. Ja se smatram sposobnom i upornom osobom, ali kada sam upala u kliničku depresiju nisam se imala volje natjerati na ništa. Željala sam da imam volje, ali je jednostavno nije bilo - ni volje ni smisla. Totalno odsutstvo voljnog momenta. Grozno stanje u kojem su savjeti koje navodiš (meni bili) apsolutno nemogući i neprimjenjivi.
Ne znam da li si ikada bila u kliničkoj depresiji, ali ja od kada sam je iskusila, više ne dajem ljudima savjete tipa: 'ne kukaj, pokreni se, radi stvari koje voliš...'.

potpis.

[Azaleja]

rejoflajt kaže:

ajme meni, ne mogu vjerovati da si ovo napisala, ovakva priča bi upalila samo za ljude koji su si malo u "depri"(žargonski izraz, jel), reci, molim te, da si to pisala za ljude s takvim, lajt problemima, jer ako se tvoj post odnosi i na ljude s kliničkom depresijom, fulala si ceo fudbal jer je klinička depresija apsolutno odsustvo volje i bilo kakve motivacije za išta

informiraj se prije pisanja, ovo kao da su savjeti iz neke petparačke selfhelp knjižice



potpis.

My time je u pravu na neki nacin a moja preporuka je privatno

[Zelena oaza]

Pozdrav!
Ja sam unazad par mjeseci strašno lijena( da to tako nazovem). Ništa mi se neradi, nikamo mi se neide,samo bi spavala po cijele dane. Nikad nisam bila toliko usporena i to mi strašno smeta, a nemogu si nikako pomoći.Trebam li tražiti stručnu pomoć?

[jazzeni]

Pringles kaže:

To ti može reći samo onaj kome ćeš se obratiti za psihijatrijsku pomoć.
Ne znam što misliš pod 'usrećivanje'. Bolje? Kvalitativno i kvantitativno?
Kako kod koga. Recimo nekoliko stotina kuna.
Što ti misliš?
Meni ovo zvuči kao pravi problem u životu.
Ako ne bi išao liječniku zbog upale pluća zato što mnogi imaju rak pluća, onda predlažem isti princip i ovdje.

Nema na čemu.

Nisam si zadnjih par dana dao truda odgovorit, my bad
Hvala na odgovoru, i otići ću. Bez ustručavanja. Samo da nađem kome. A u vezi razlike između privatnog i državnog mislio sam na kvalitativno, da.

[Querencia]

Zelena oaza kaže:

Pozdrav!
Ja sam unazad par mjeseci strašno lijena( da to tako nazovem). Ništa mi se neradi, nikamo mi se neide,samo bi spavala po cijele dane. Nikad nisam bila toliko usporena i to mi strašno smeta, a nemogu si nikako pomoći.Trebam li tražiti stručnu pomoć?

Jel ti se nešto posebno dogodilo? Kakvo ti je zdravlje inače, krvna slika, hormoni, štitnjača?

[Rott55]

Bok svima

Trenutačno ne znam odakle bih počela.
Uglavnom, nikada se nisam mogla baš negdje uklopiti. Uvijek sam bila na rubu društva, vuk samotnjak kako u osnovnoj tako i u srednjoj. Imala sam prijatelje, no to je sve bilo više manje površno. Nije mi previše smetala ta usamljenost jer sam više voljela biti sama i čitati knjige nego biti na nekom partyju s hrpom nepoznatih ljudi.
U posljednje vrijeme (nekih pola godine) osjećam se jadno, ne svakodnevno, ali kada se tako osjećam kao npr. danas ništa mi se ne da, nemam volje za životom i cijeli dan provedem u krevetu.
Također, često osjećam kako sa svojim roditeljima, pogotovo s mamom nemam baš neki odnos. Sve je krenulo u 2. srednje kada je umro mlađi (udomljeni) brat i svi smo bili, oprostite na izrazu, sjebani, ali moja mama kao da nije obraćala pažnju na mene i kako se ja nosim s time. Sve se je svodilo na to da to zadržimo u sebi, nije bilo posebne priče oko cijele situacije. Jedanput me je odvela kod psihologice kod koje je i ona išla, ali ženska mi se je zgadila i nisam više izrazila želju da odem tamo. Uglavnom sam sve držala u sebi pa je to znalo rezultirati povremenim ispadima tuge u parkovima, busu... Nakon neuspjelog pokušaja, smogla sam hrabrosti pitati hoće li me odvesti kod drugog psihologa, a ona to nije učinila ne znam iz kojeg razloga.Kako sam to niz godina držala u sebi i nisam dobila nikakvu pomoć u vezi toga, na 1. godini faksa sam imala predmet prva pomoć i kako sam sitne građe, na prvoj vježbi nisam imala snage stisnuti prsni koš lutki za vježbanje, što je rezultiralo sramotnim plačem. Mišljenja sam da mi su se tada vratile sve slike bratove reanimacije nakon dugog potiskivanja.
Kada danas gledam na cjelokupnu situaciju, osjećam veliko zamjeranje i s neke strane me je sram zbog toga jer mi je mama. Tijekom osnovne i srednje škole nikad mi nije objasnila kako da se uči, kako da se steknu radne navike, uvijek se je bavila starijim bratom. Naravno, sve me je to koštalo kada prvo nisam uspjela upisati željeni faks, i kada sam ga upisala, pala sam godinu. Naravno, bilo je tu previše razočarenja, stalnog nabijanja na nos kako sam zeznula stvar, kako se sad mora platiti cijela godina, s koliko ću godina završiti faks, da trebam razmišljati da ću imati obitelj i tako dalje.
Užasno me živcira što mi u posljednje vrijeme na nos nabija stanje obiteljskih financija (nismo bogatuni, ali oba roditelja imaju stalne poslove i odlične prihode s obzirom na stanje u državi) i kako trebam što prije završiti faks, a znam da svako malo daje iznose od 100 kuna pa na dalje crkvi i institucijama koje su vezane uz nju. Također, prije tjedan dana je dovela kući neku svoju tetu iz 2. ili kojeg li već koljena (žena se je uselila k nama) jer je ostala sama i nema se nitko za nju brinuti. Nisam ja protiv toga i te žene, nego me je užasno zasmetalo što se mene nije pitalo za mišljenje o tome, nego mi je to bilo javljeno zadnji dan i ja sam to sve shvatila kao da se u kući djelomično zauzima moj osobni prostor (više nemam svoju sobu) i kao da nisam važan član obitelji jer me se o takvim važnim stvarima ne pita za mišljenje.
Prije 2 i pol godine sam prohodala s dečkom i godinu dana joj nisam rekla da imam dečka jer sam se bojala njezine reakcije i mišljenja koji su u velikoj mjeri priklonjeni crkvi i tim ostalim glupostima. Kad sam joj konačno rekla da sam u vezi, prvo je bila iznenađena i sretna što imam nekoga, a druga reakcija je slijedila nakon nekoliko dana koja je bila grozna jer sam otišla kod dečka (imamo vezu na daljinu). Najgore mi je bilo kada joj je bio problem dati mi 100 kuna za kartu za vlak pa je samo usputno prokomentirala zašto me dečko ne financira pošto radi. Osjećala sam se kao sponza.
Oprostite na podužem opisu
U globalu, osjećam se jadno jer mi faks nije ispunio očekivanja i jer se sve svodi oko novaca i nemam prevelike motivacije za učenje što rezultira jadnim prolazom, a znam da mogu itekako više.
Osjećam se jadno i manje vrijedno u dečkovom društvu jer imam osjećaj da me svi gledaju s visoka jer su si svi oni ekipa, a ja sam eto, došla. Kada sam u njihovom društvu, počnem se jako znojiti, jako sam živčana, mišići mi se koče, nekada sam na rubu suza i grozno se osjećam. Nitko ne priča sa mnom, osjećam se kao uljez. Najgore mi je bilo kad smo jednu večer izašli van na druženje, nitko naravno nije pričao sa mnom, jedva da mu se i pozdravili i tu večer mi je bio imendan koji mi nitko nije čestitao (ne držim ja do toga, ali stvarno sam se osjećala kao zadnja bijednica).

[8472]

Zelena oaza kaže:

Pozdrav!
Ja sam unazad par mjeseci strašno lijena( da to tako nazovem). Ništa mi se neradi, nikamo mi se neide,samo bi spavala po cijele dane. Nikad nisam bila toliko usporena i to mi strašno smeta, a nemogu si nikako pomoći.Trebam li tražiti stručnu pomoć?

Querencia kaže:

Jel ti se nešto posebno dogodilo? Kakvo ti je zdravlje inače, krvna slika, hormoni, štitnjača?

Pravac doktoru reci kako si kronično umorna i neka ti provjeri razinu željeza i pošalje na detaljnu provjeru hormona i rada štitnjače.

U dijagnostici ide prvo eliminacija osnovnih sumnjivih uzročnika.

Kraj je zime, organizam nam se ispraznio energijom i vitaminima. Uzmi si za prvu ruku malo multivitamina, puno Vitamina C i B komplex da ti digne energiju.

[mecs]

U cemu je problem ako ti je u životu sve dobro, mislim ono ok živiš,imaš prijatelje,imaš s kim izaći, kući dobro takođe, a osjećam se kao da mi je pola rodbine umrlo, počeo sam u sebi ponavljati kako je sve ok,trgni se malo,ali ne ide. Nisam nikada bio vrijedan a ni lijen onako solidno,međutim u zadnjih mjesec dana sam živi mrtavac. Išao sam i psihologu koji mi kaže da sam super momak bla bla .. nekako sam loše skroz.. umara me ovo. Mada nisam imao nekog ni posla možda me ubija ovaj tempo ,koji je spor za popizdit.