Mix emocija

[The Maystor]

U proteklih nekoliko dana sam ajmo rec upoznao oko 20ak ljudi, uoči pripreme za novi posao, i ono sto sam primijetio je veliki mix emocija.

Naime, eto, nova poznanstva me itekako asociraju na prijašnja, a samim time mi se događa to da previše se koncentriram na asocijacije, a premalo na konkretne osobe.

Mix emocija i dojmova je prilično velik, još i ova kasna jesen daje određenu boju u svemu tome.
Rekao bih još i to da sam inače povučeniji, no i uporan sam i gledam da neke stvari mijenjam, ali eto, nekako me koče te prijašnje navike.

Kako se bolje snaći u novoj okolini? Kako korigirati mix emocija da imam baš kontrolu nad njima?

[The Maystor]

Još me gnjavi i to da se precesto fokusiram na prošlost, puno toga me asocira na prošle događaje, to me ponekad usporava u potrebama za kreativnost, u potrebama za vise upornosti.A tu je još i ponekad previše nejasnih situacija koke me zbune.

[The Maystor]

Na koji način da učvrstim motivaciju? Na koji način da budem radišniji i kreativniji, i da me mix emocija ne koči toliko u svemu tomu?

[The Maystor]

Kako se nositi s neocekivanim situacijama? Kako biti više realniji i osjećajniji?

[The Maystor]

Nekako mi se čini da ponekad premalo činim za sebe, a previše za druge. Ono što me još gnjavi je previše razmišljanja o postupcima koji su bili relativno lošiji.

Jel ima netko sličnih iskustava?

[Joshua]

The Maystor kaže:

U proteklih nekoliko dana sam ajmo rec upoznao oko 20ak ljudi, uoči pripreme za novi posao, i ono sto sam primijetio je veliki mix emocija.

Naime, eto, nova poznanstva me itekako asociraju na prijašnja, a samim time mi se događa to da previše se koncentriram na asocijacije, a premalo na konkretne osobe.

Mix emocija i dojmova je prilično velik, još i ova kasna jesen daje određenu boju u svemu tome.
Rekao bih još i to da sam inače povučeniji, no i uporan sam i gledam da neke stvari mijenjam, ali eto, nekako me koče te prijašnje navike.

Kako se bolje snaći u novoj okolini? Kako korigirati mix emocija da imam baš kontrolu nad njima?

Smanji malo dojam i očekivanja, Otkud uopće emocije prema ljudima iz poslovnog okruženja i koje čan ni ne poznaš nekaj preveć?U poslovnom okruženju ne bi trebalo biti toliko emocija. Jedna je dovoljna. Respekt sa odmakom.A kasnije kada vidiš kako posel i ekipa funkcionira kreni sa nekim drugim emocijama. Iako je moj savjet uvijek ne mješat emocije sa poslom.

[The Maystor]

A onako, želim dat maximum u svemu tome, pa me to ponekad i zbunjuje, to sto se ponekad previše fokusiran na detalje

[kikakm]

The Maystor kaže:

previše se koncentriram na asocijacije, a premalo na konkretne osobe.....Mix emocija i dojmova je prilično velik, još i ova kasna jesen daje određenu boju u svemu tome....Kako se bolje snaći u novoj okolini? Kako korigirati mix emocija da imam baš kontrolu nad njima?

Jesen u meni tuguje, zašto sanjam čemprese...trla baba lan da joj prođe dan.
Možda da probaš plesti, kukičati, vezti... Zima stiže...brrr.
Defiitivno nemoj probati s pisanjem poezije, kontraproduktivno sa odmixavanjem emocija.

The Maystor kaže:

...precesto fokusiram na prošlost...asocira na prošle događaje...usporava u potrebama za kreativnost... upornosti... nejasnih situacija koke me zbune.

zbunjuju
ne treba ti kreativnosti, treba ti da se zakorijeniš u zemlju tj. prihvatiti surovu realnost.

The Maystor kaže:

Kako se nositi s neocekivanim situacijama... realniji i osjećajniji
...premalo činim za sebe, a previše za druge....
...želim dat maximum u svemu tome...zbunjuje, to sto se ponekad previše fokusiran na detalje

Zašto misliš da premalo činiš za sebe, a previše za druge? Imaš konkretan dokaz ili je to tvoje osobno mišljenje?
Maksimum, detalji...sve krasno u teoriji, stvarnost ne funkcionira tako.

[The Maystor]

Premalo činim za sebe jer previše činim za druge, u sebi potajno Patim dok pričam viceve.

Imam dokaze, al mi nije namjera hvaliti se, ljudi koji me poznaju i koji me zele upoznati znaju da sam željan drustvenosti, da sam željan podrške, da sam željan ugodnog zivota.

Ne znam sto je stvarnost, znam samo da sto se vise trudim, to je vise nepravde.

[Joshua]

The Maystor kaže:

Premalo činim za sebe jer previše činim za druge, u sebi potajno Patim dok pričam viceve.

Imam dokaze, al mi nije namjera hvaliti se, ljudi koji me poznaju i koji me zele upoznati znaju da sam željan drustvenosti, da sam željan podrške, da sam željan ugodnog zivota.

Ne znam sto je stvarnost, znam samo da sto se vise trudim, to je vise nepravde.

Pa kaj se čeka? Truđenje ne bi trebala onda biti opcija. Truđenje i odbija ljude. Samo laganim tempom bez pretjerane euforije i pokazivanja svoje naklonosti.

[The Maystor]

A lagani trmpo se pokazao kao tempo koji uzrokuje previše odgađanja. Ma, općenito, kao da povremeno dođe do tolike nemoći za tim da budem sretniji, mnogo toga jos ostaje nerazriješeno, kao i to da se prečesto nesretno zaljubio, što također utjece na sve to. Vrlo sam iscrpljen od prečestih promjena. Još izgleda da najviše podrške dobrim od prijateljice koja je 20 godina starija od mene, jos me ona najbolje i shvaća.

[descender]

Ja niš ne kužim o čemu se tu....
Lagani tempo uzrokuje odgađanje (čega?), trud (povodom?) uzrokuje veliki miks emocija (kakvih?), koncentracija na rekapitulacije (život u prošlosti/na greškama/strahu od ponavljanja..) povodom (?).. Apsolutna (potreba) kontrol(frikizam)la emocija, u nekoga kome se događa.. da se čini.. kako ("se") previše čini za druge, a premalo za sebe.. što može biti vidljivo iz toga da na trenutno ili preciznije trenutne, ne obraća pažnju, već ih poistovjećuje s fragmentima sjećanja (osoba ("pogrešnih") valjda..) iz prošlosti................

Super film.. bez obzira na likove od plastelina..

[The Maystor]

A ko ce znat, kvaliteta zivota mi prilično pala, ne uspijevam biti motiviran.

[descender]

Izvan konceptualnog simbolizma (muškarac, žena, simbioza, potomstvo, uspješnost, zadovoljstvo....), pitanje je, što je kvaliteta života.. odnosno, kako se ista (pojedinačno) mjeri. Kada saznaš da si-si (npr) multiplicirao stanice do razine karcinoma (možda kao nusproduk opetovanog forsiranja.. bit će neželjenog.. motivacijskog ciklusa.. povodom nije bitno (ili možda je)..).. nije da je saznanjem pala kvaliteta života. Samo su se određena (neupitan rok trajanja, linearnost progresije entropije iza određene točke..) očekivanja pokazala ne baš previše realnima.
Summarum multiplikacije, bila bi neka (opetovana) spoznaja, o uopće neprepoznavanju, a kamo li poimanju onog nekog sebe koji je i dalje "živ".. i dalje "je".. bez obzira na očekivana, realizirana ostvarenja ili neostvarenja planskog i programskog ja unutar planskog i programskog uvjetovanja/bivanja....... Ljudi su borci, ljudi padaju, ljudi se dižu, lome se, krpaju se.... nakon svakog poraza kreću u ponovne (quixote.. +alter.. sancho..) pobjede..... A što? Što se desi ako ostanu, zastanu, posustanu, stanu (sa/od repetitivnog djelovanja)..?

Depresija ne kao biokemijski problem, koliko možda prije problem rastrganosti "sebe", koji se kao takav, jednim dijelom pokušava što bolje mimikrirati, uklopiti, prepoznati, kreirati.. kao dio konceptualne (socijalni model) cjeline.. i drugim, možda lucidnijim, no ne baš praktičnim djelom, pokušava negirati, otrgnuti, udaljiti.. sebe od istog modela; koji se počesto, ne samo kroz "trivijaliziranu kontemplaciju", već možda češće, na kraju neke/jedne od (uzaludnih upražnjavanja..) nerealiziranih očekivanja (socijalne interakcije).. pokaže kao generacijski, civilizacijski.. i bitnije (ili najbitnije?), osobni fail. Depresija, ne kao definicija bolesti.. koliko prije, spoznaje nelogične (zamjenjive, nebitne, trivijalne, statističke..) i krajnje upitne, primjene "ja" (odgojenog, krojenog, modeliranog.. derivata sustavnosti..).. unutar modela koji ni na koji način ne vrednuje brojke, točke, decimale, zareze, crtice, simbole.... već mu je kao i svakome modelu, jedino bitna konstanta osobne, stabilne, po mogućnosti šireće.. ("životno kvalitetne") postojanosti.

Nekada se (u očekivanju.. refleksije..) velikom modelu, u određenim tjednim, mjesečnim.. ciklusima, prinosilo žrtve na oltaru.. Danas se, čini se.. to čini (u očekivanju.. refleksije..) u konstanti.. svakodnevno, samovoljno, osobno željeno.... Equilibrium.. ili tako nekako.... Tko će ga (koga?) znat´..

[The Maystor]

A onako, imam prilike, ali ih ponekad propustan zbog toga sto ne ostajem dovoljno svoj i onda tražim utjehe u sjećanjima na bolje strane proslosti.

Osjecaj napustenosti mi je prilično poznat i ne iznenađuje me, ali eto, nekad i krenu postepeni pomaci na bolje

[kikakm]

The Maystor kaže:

Premalo činim za sebe jer previše činim za druge...Imam dokaze, al mi nije namjera hvaliti se, ljudi koji me poznaju i koji me zele upoznati znaju da sam željan drustvenosti, da sam željan podrške, da sam željan ugodnog zivota.
Ne znam sto je stvarnost, znam samo da sto se vise trudim, to je vise nepravde.

Ponavljam, dokaz, subjektivnost nije mjerilo.
Kako možeš biti siguran da te netko dovoljno dobro poznaje, po čemu?
Vezanost za tvoju društvenost...ako se prisjetiš grupnih druženja, gledavši sada, nakon proteka vremena, jesi zamijetio da si podosta podložan utjecaju okoline? Naivnost Maystore. No, to je sve normalno, dio sazrijevanja, odrastanja. Problem je što si u dobi kad bi trebao preuzeti neke oblike odgovornosti za sebe, a ne ovisiti o okolini.
Ti si željan ugodnog (ljudska vrsta i njihov ugodan život ) života kažeš? Što bi taj pojam obuhvaćao za tebe?
Više se trudiš, više je nepravde? Kako ispoljavaš taj trud? Koju nepravdu si doživio?

josuha kaže:

Truđenje

sad sam zbog truđenje išla proučavati gramatiku. Nikad nisam zapazila takav glagolski oblik riječi trud hm

The Maystor kaže:

.... nemoći za tim da budem sretniji...prečesto nesretno zaljubio... iscrpljen od prečestih promjena....

Ah, te nesretne ljubavne priče, ne moš se ni posrat od njih lol
Kakve prečeste promjene? Možda imaš nisku toleranciju na stres, uz ostalo.

The Maystor kaže:

A ko ce znat, kvaliteta zivota mi prilično pala, ne uspijevam biti motiviran.

Ne uspijevaš biti motiviram? Pogledaj motivaciju ove majke

descender kaže:

pitanje je, što je kvaliteta života.. odnosno, kako se ista (pojedinačno) mjeri.

Kako mjeriti nešto što je nemjerljivo, jer da je mjerljivo, to bi značilo da je moguće objasniti nekim objektivnim, znanstvenim načinima, koji su jednaki za sve. S obzirom da je kvaliteta života nešto gledano sa subjektivne pozicije, ne može se mjeriti.
Debeljuškastom (bez predrasuda) Ameru, koji čitavi život jede hranu iz Mcdonaldsa, to možda predstavlja kvalitetu života, bez obzira na stvarnu nekvalitetu. Možda se individualna percepcija kvalitete nekvalitetnog života, u konačnici pokaže kao kvalitetnija za život tog pojedinca. A neki osnovni uvjeti za život bi trebali biti svima dostupni, voda, hrana, kriv nad glavom, posao, zdravstvene usluge. Samo što tako nije, nažalost.

descender kaže:

Kada saznaš da si-si (npr) multiplicirao stanice do razine karcinoma (možda kao nusproduk opetovanog forsiranja.. bit će neželjenog.. motivacijskog ciklusa.. povodom nije bitno (ili možda je)..).. nije da je saznanjem pala kvaliteta života. Samo su se određena (neupitan rok trajanja, linearnost progresije entropije iza određene točke..) očekivanja pokazala ne baš previše realnima.

Saznaš? Nusprodukt opetovanog forsiranja? Neželjenog? Motivacijskog ciklusa? E jeb ga, sad si kao Maystor, namjerno, za razliku od njega. Ne može se ni iščitati između redaka, ako neke ključne riječi nisu napisane, a s druge strane se neke ponavljaju u drugom obliku, s istim značenjem.
Citiram te: povodom nije bitno (ili možda je)..). Nije da možda je, nego očito JE bitno.

descender kaže:

Ljudi su borci, ljudi padaju, ljudi se dižu, lome se, krpaju se.... nakon svakog poraza kreću u ponovne (quixote.. +alter.. sancho..) pobjede..... A što? Što se desi ako ostanu, zastanu, posustanu, stanu (sa/od repetitivnog djelovanja)..?

Umru? Psihički. Fizički. Doduše, može biti i psihički i fizički, stvar osobne percepcije. Ili je možda samo trenutni zastoj, pa još jedan i tako do kraja.

descender kaže:

Depresija ne kao biokemijski problem, koliko možda prije problem rastrganosti "sebe", koji se kao takav, jednim dijelom pokušava što bolje mimikrirati, uklopiti, prepoznati, kreirati.. kao dio konceptualne (socijalni model) cjeline.. i drugim, možda lucidnijim, no ne baš praktičnim djelom, pokušava negirati, otrgnuti, udaljiti.. sebe od istog modela; koji se počesto, ne samo kroz "trivijaliziranu kontemplaciju", već možda češće, na kraju neke/jedne od (uzaludnih upražnjavanja..) nerealiziranih očekivanja (socijalne interakcije).. pokaže kao generacijski, civilizacijski.. i bitnije (ili najbitnije?), osobni fail.

Kako možeš biti siguran da biokemija nije vezana? Možda rastrganost "sebe" mijenja same biokemijske procese. Ne mora uvijek biti obrnuto, možda.
Čemu potreba za uklapanjem u socijalni model koji ti ne odgovara? Samo zato jer je taj soc. model, sveopći, standardan, prihvaćen od strane većine, ne znači da je jedini, što znači da nisi jedina osoba koja se tako osjeća, razmišlja i sl. (bez obzira što svatko ima svoja životna iskustva). Tako da je konstantna borba htjenja da se pronađeš u ovome svijetu, a da opet buđeš svoj, onakav kakav jesi, osuđena na propast jer ovaj svijet tako ne funkcionira. Prilagodba je nužna, promjena je nužna. Samo je potrebno pronaći način kako sam "sebe" ne izgubiti u tom procesu. Bez obzira i na gubitak, uvijek ima opcija. Ali, ovo je sve tako poopćeno. Ne može se se nešto konkretno reći ili dati neki savjet, ako nije definirano koji dio tebe se ne uspijeva uklopiti u ovaj socijalni model i prvenstveno da li se želiš uklopiti.
....nerealiziranih očekivanja (socijalne interakcije) Razmisli koje si sve načine isprobao, možda ideš krivim putem, možda se bojiš drugog puta, možda nisi svjestan postojana drugog puta...
I najbitnije od svega, zašto percipiraš kao "osobni fail", sve to kako već je kod tebe?
Autodestruktivnost zbog uvida u realizam.

The Maystor kaže:

A onako, imam prilike, ali ih ponekad propustan zbog toga sto ne ostajem dovoljno svoj i onda tražim utjehe u sjećanjima na bolje strane proslosti.
Osjecaj napustenosti mi je prilično poznat i ne iznenađuje me, ali eto, nekad i krenu postepeni pomaci na bolje

Daj primjere tih prilika i što ti to znači biti svoj?
Što se to dogodilo u prošlosti, da te ometa da se ne možeš orijentirati na sadašnjost?
Kakva napuš(t)enost? lol ne djeluje na tebe napušenost dobro, koliko me sjećanje služi lol čak bih to povezala s jednim dijelom tvoje problematike. Probati "nešto" da bi se uklopio u društvo je besmisleno i djetinjasto, pa čak i za adolescente. Doduše, današnji adolescenti lol

[Joshua]

kikakm kaže:

sad sam zbog truđenje išla proučavati gramatiku. Nikad nisam zapazila takav glagolski oblik riječi trud hm

Gramatika i ja? Nemoj biti smiješna. Jedva na silu 2. Muku kristovu sam prolazio po školama zbog nje. Jedino kaj mi je ostalo u lijepom sečanju su palatalizacija i jotovanje. Nemam ja pojma kaj to znači ali mi je uvijek sexy zvučalo. U ovom slučaju je truđenje korišteno kao prikaz nepotrebne količine uloženog truda kako bi se dopao ljudima.

[The Maystor]

A, onako, mislim ko me poznaje baš onako u mnogim situacijama, ima ljudi koji me poznaju par mjeseci al imam osjecaj da me bolje poznaju od mnogih koji me znaju znatno dulje, ali me ne poznaju u smislu da se mozemo razumjeti bez puno detaljiziranja.

A, da, ponekad jesam podložan utjecaju okoline, vjerovatno zato kaj prije nekih događaja većina mog života je bila preeeedosadna. Samim time, i osmijesi nisu bas bili prirodni, vec vise zmixani djelomičnom forsiranoscu.

A nastojimo preuzeti oblike odgovornosti, ali neke mane po navici ne uspijevam promijeniti, vec kao da s tim promjenama odugovlačio, ali svjestan sam da bi me motivacija pripremila na bolje staze, ponekad motivacija mi previše ovisi o okolini. Na onom poslu kaj sam radio tri mjeseca i kaj je firma propala, sam imal i okolinu i prostor i uvjete u kojima sam veliku većinu vremena osjećao zadovoljstvo i ispunjenost, upoznao ljude koji su relativno okej, a nekoliko njih i vrlo pozitivni i motivirajući i naravno da je bio i šok zbog toga kaj se to prekinulo, taj radni stil, i samim time eto, nakon toga se ponovo vraća pad samopouzdanja koji je velika životna kočnica.

Eto, bas jučer ipak neuspjeh na probnom poslu, ali kaj sad, idem dalje, hodam kilometre svakodnevno, naviknut sam da ce bit teže, spreman sam raditi besplatno i po nekoliko tjedana, jednostavno vidim da me rad opcenito cini ispunjenijim, no ponekad se previše toga nakupi i ne uspijem dat dovoljno truda i onda to dakako ima utjecaj i na dosta drugih situacija.

Ono sto me cini sretnim je to da kolko god bio neuspjeh , da i u tom neuspjehu vidim naznake koje me tjeraju naprijed jer ici naprijed je prirodno.

Željan sam ugodno zivota, to je logički, to bi obuhvaćalo ponos na drage ljude, ponos i na sebe, to bi obuhvaćalo i veću životnu energiju, veću slobodu, i ono, unatoč tome kaj su mi roditelji relativno okej, vidim da se osjećam sputano i nadam se da cu uskoro nac stabilni posao i težiti tome da živim samostalno kako bih mogao bolje i kvalitetnije zivjeti i vise vremena posvetiti za sebe.

A ono , trudim se srednje, a nepravda je opet relativno zmixana i ono, cak evo vec sad malo to jasnije vidim jer smatram da mi puno toga prođe pored nosa, a da i relativna nepravda ipak nije toliko nepravedna kada ipak ppslozim situacije.
U srcu stoje uspomene i punoi znači vec sama prilika za sudjelovanje u nečemu sto može biti dinamičnije.

A ljubav je široka tema, naravno da uz podršku voljene žene bi rezultati u nekim poljima bili bolji al opet, ljubav nije na prodaju ni na uvjete ni na hodanje kilometara, vec eto, pravu ljubav u smislu voljenih žena mozda jos i nisam upoznao.

A opet, ljubav s druge strane za mene predstavlja i zajedništvo, kao i čvrsta povezanost u prijateljskim namjerama u iskrenim osmijesima i u to.e da kad se čini da tjeskoba biva sve većom, da ipak postoji ta nada, taj osjećaj koji vraća prirodu u meni, i drage ljude uz koje se osjećam prirodno.

A ono motivacija, a onak, bas kao sto rekoh prije par rečenica, mix osjećaja je takav da se često osjećam sputanim, zato i želim nekako steći veću samostalnost i pri.jecujem da vec se bolje osjećam kad sam čim manje kod kuće, a opet nekad mi paše biti i u sobi, slušati lagane pjesme, uzet bilježnicu i pisat dojmove, kronike tjedna i sličan stil. Imam dosta tu statističko novinarsku crtu u sebi, pamtim jaaako puno toga i dakako da to jos utjece na dodatne mixeve u misaonim procesima, a isto tako da i snovi znaju biti dosta cesto itekako slicni realnosti, uz to sto snovi bijahu i vrlo tvrdi {pa i budilica zvoni glasno, i opet se nekad ne čuje dovoljno}

Eh, i kad su takvi snovi, onda i lutanja u mislima bivaju stvarno jako prisutna {zato se i često osjećam ko da imam 40 i više. godina}

Pa imo sam prilike za poslove i za udvaravanje djevojkama koje su mi se svidjele, međutim eto izgovori me zakočili i samim time ne uspjevah se dovoljno fokusirati na ono sto sam valjda želio.

A u prošlosti se dogodilo toliko detalja koji ono, kak bi reko me navode na to da ponekad i zaboravim biti otvoreniji, a znam da mogu i znam da timemo žda i mogu nešto izgubiti, ali mogu se i pribliziti svojem prirodnom stanju jer sreća ipak ne treba mi biti daleko kao sto se ponekad cini.

A čuj, da napušenost je bila, nemrem pobjeći od toga, ne bih u detalje, al ono , i to je bilo takvo doba, sad sam ipak svjestan da trebam zrelije razmišljati.

Napuštenosti je isto bilo, ali ne smatram to velikim teretom, vec jednostavno prirodnim zivotnim ciklusom. Logicno da mi se to ne dopada, aki i to ipak ima neku pozadinu jer eto, ipak je puno toga što može donijeti bolje životne perspektive.

[The Maystor]

Eh, da, prolaznost donosi sumnje, no opet sve je to onako, relativno, kao npr. ono svjestan sam da se mogu bolje angažirati u mnogim stvarima.

Tako ono, kad pogledan na svoje ambicije, vidim da u cijelim tim procesima postoje važne cinjenice {od gledanja se ne može naučiti svirati klavir}

[The Maystor]

Nezgodno je sto se događa i to da se previše toga dogodi na načine koji previše podsjećaju na lošije strane proslosti. Pinekad se naniže puno toga i nekih gresaka se nekako teze osloboditi.