O duhovnosti i ljubavi...

[Keti.]

Ako želite opisati vaše poimanje duhovnosti, i kako se uklapa ljubav u duhovno?

Volim teme o duhovnom i ljubavi, al ih ne mogu poistovjetiti. Ljubav mi je nešto ovozemaljsko, ljudsko i umno, a duhovnost nadilazi to. Iako ipak mislim i osjećam da je sve povezano umno, bez našeg uma ne bi bilo ni onog duhovnog, niti postoji duhovno bez našeg uma. Um je taj koji stvara sve spoznaje.

"Ako je bezuvjetna zašto onda "možda" ?

Ne postoji bezuvjetna ljubav a da je sretna ljubav, sve je itekako uvjetovano, počevši od nas samih i potrebe za interakcijom.
Da se voli bezuvjetno, pa i vlastitu djecu, onda ih ne bi imali potrebe odgajati po vlastitom nahođenju, vlastitom primjeru, društvenim normama, spoznajama, vjeri, itd.. pustili bi ih tad da budu ono što oni sami jesu. I svi bi se tad voljeli takvi kakvi jesmo, pomalo divlji i primitivni, jer kakvi smo to kad se rodimo, kakvi bi to postali kad ne bi bili vođeni nečijim primjerom?
Ako je nešto bezuvjetno onda razlike u ljubavi nema, voliš tad jednako isto i malog nasilnika i malu dobricu. Ljubav je uvjetovana svim onim lijepim što međuljudski odnosi poznaju, nisi s nekim tko ti se ne sviđa, znači uvjetovano je da bude netko tko ti se sviđa. Jedina bezuvjetna ljubav koju bi mogli bezuvjetno okarakterizirati je u onim nesretnim slučajevima kad netko ode ginuti umjesto tebe, bubreg ti da i sl.. Ako je to bezuvjetna ljubav ja je onda ne bi nikada poželjela,ni sebi ni drugima. I tad se ta bezuvjetna ljubav poistovjećuje sa žrtvom, a ljubav ne bi trebala biti žrtva, i tako to sve kruži u nekom začaranom krugu.

Mislim da je moć u miru i ravnoteži, ne u ljubavi, i ne u nekoj pretjeranoj inteligenciji koja će samo dovesti do rasula onoga bitnog, a jedina bitna je priroda."

[Ablathtalba]

Fraze i mantranje fraza.
To treba bićem živjeti inace se ode u programing.

[ibm444]

ljubav je dobro poznat pojam u duhovnosti. ali ona nema veze sa onim što se obično podrazumijeva sa ovozemaljskom ljubavi. duhovna ljubav je nešto drugo.

u duhovnom smislu preduvjet za ljubav je mudrost. ne um, pamet ili inteligencija, već upravo mudrost. jer čovjek može bit pametan i inteligentan u velikoj mjeri, a mudrosti imati nimalo.

ljubav prema prirodi je obično idealzirana bez poznavanja te iste prirode. djelovanje prirode je da ona uništava kao što radi s našim lešom kad umremo. doduše može se imati ljubav za duh, pa ga onda prepoznati u toj istoj prirodi, ali u tom slučaju nije priroda ono što zapravo volimo.

problem kod ljubavi je naša sebičnost koja je u svakom čovjeku duboko ukorijenjena, i da bi došli do ljubavi treba preobraziti tu sebičnost, ta sebičnost ima i dobre strane. treba je preobraziti u sebičnost 'za druge'. čovjek je sebičan i kada ima svoj problem rješava ga iz te sebičnosti. pa tu sebičnost treba proširit i na druge. kad neko drugi ima problem ja svoju sebičnost mogu proširit i na njega, i njegov problem učinit svojim. tako se može ići unedogled sve dok cijelo čovječanstvo ne postane moj vlastiti, osobni, sebični, problem. tada imam ljubav.

netko je jednom rekao divne stihove: 'sve dok ti osjećaš bol koje sam ja pošteđen.....'.

[Keti.]

ibm444 kaže:

ljubav je dobro poznat pojam u duhovnosti. ali ona nema veze sa onim što se obično podrazumijeva sa ovozemaljskom ljubavi. duhovna ljubav je nešto drugo.

E voljela bi tako čuti priče o duhovnoj ljubavi.

u duhovnom smislu preduvjet za ljubav je mudrost. ne um, pamet ili inteligencija, već upravo mudrost. jer čovjek može bit pametan i inteligentan u velikoj mjeri, a mudrosti imati nimalo.

Al i mudrost kreće iz uma. Um je plodno tlo za sve pa tako i za mudrost. Bez uma ne bi bilo ni mudrosti kao što ne bi ni mudrosti bilo bez uma.

ljubav prema prirodi je obično idealzirana bez poznavanja te iste prirode. djelovanje prirode je da ona uništava kao što radi s našim lešom kad umremo. doduše može se imati ljubav za duh, pa ga onda prepoznati u toj istoj prirodi, ali u tom slučaju nije priroda ono što zapravo volimo.

Priroda bez nas ljudi može, al mi ljudi bez prirode ne možemo. Ja bi rekla da je jedino ljubav prirode prema čovjeku bezuvjetna - čovjek toliko uništava prirodu a ona mu svakim danom nanovo i nanovo i tako već tisućama godina bezuvjetno vraća pružajući toplinu, vodu i zrak...
Sve do jednom kad budu prevladali staklenički plinovi.

problem kod ljubavi je naša sebičnost koja je u svakom čovjeku duboko ukorijenjena, i da bi došli do ljubavi treba preobraziti tu sebičnost, ta sebičnost ima i dobre strane. treba je preobraziti u sebičnost 'za druge'. čovjek je sebičan i kada ima svoj problem rješava ga iz te sebičnosti. pa tu sebičnost treba proširit i na druge. kad neko drugi ima problem ja svoju sebičnost mogu proširit i na njega, i njegov problem učinit svojim. tako se može ići unedogled sve dok cijelo čovječanstvo ne postane moj vlastiti, osobni, sebični, problem. tada imam ljubav.

netko je jednom rekao divne stihove: 'sve dok ti osjećaš bol koje sam ja pošteđen.....'.

Čula sam za onu kad se problem dijeli tad taj isti problem postaje sve manji i manji, sve dok neisčezne.
Al ne znam za ovu kako tuđi problem može postati moj ako sam sebična, hm, možda tako ako sve oko sebe naučim da budu sebični na način da samostalno riješe svoj problem?

[ibm444]

um nema veze s mudrošću.
um, općenito mišljenje je jedna duševna osobina koja je sada istaknuta. nije uvijek bilo tako. na atlantidi ljudi nisu baš mislili ali su imali izvanredno sjećanje. recimo ako je došao do toga da je 3 + 7 = 10, on je to znao po sjećanju a ne logici. mišljenje je u ovom našem dobu vezano uz intelekt. to je, gledajućži duhovno, noviji trend.

priroda ne može bez ljudi, može ono božanstvo koje je iza zakona prirode ali postojanje prirode vezano je uz evoluciju ljudi.

duhovnost je šire i općenitije gledanje na pojmove, ali vrlo striktno. trebaju desetljeća da bi se nešto znalo.

to dijeljenje problema samo je zgodna igra riječi, ali bez sadržaja. to da je sebičnost duboko u nama i prije nego smo došli u ovu etapu, to je dobro poznato.

[ibm444]

bez egoizma uopće ne bi mogli stići ili postojati na ovoj zemlji.
egoizam je osnova za čovjekovu slobodu i neovisnost koju tek teba steći.

[ibm444]

egoizam nekada nije bio toliko duboko u duši. u ovom dobu materijalizma (ne-duhovnosti) je sljubljen i ojačan tim materijalizmom.

[Coeli]

Keti. kaže:

Priroda bez nas ljudi može, al mi ljudi bez prirode ne možemo.

Lijepo rečeno.

Ja bi rekla da je jedino ljubav prirode prema čovjeku bezuvjetna - čovjek toliko uništava prirodu a ona mu svakim danom nanovo i nanovo i tako već tisućama godina bezuvjetno vraća pružajući toplinu, vodu i zrak...
Sve do jednom kad budu prevladali staklenički plinovi.

Ali ne postoji ljubav prirode prema čovjeku. Priroda postoji sama za sebe, ne postoji zbog ljubavi prema ikome pa ni čovjeku. Ljubav nema veze s tim, ništa priroda nama bezuvjetno ne daje osim pjesnički rečeno, mi zapravo uzimamo/koristimo iz prirode ono što nam treba.
To što netko voli stablo trešnje ne znači da ta trešnja voli njega i da mu stoga nešto daje - ne daje mu ništa, osim gledano iz položaja vlasnika kad kaže ''rodila mi trešnja obilno ove godine.'' Sljedeće možda neće pa bi ispalo da je trešnja nešto zamjerila vlasniku i sad mu se inati.

[Keti.]

ibm444 kaže:

um nema veze s mudrošću.
um, općenito mišljenje je jedna duševna osobina koja je sada istaknuta. nije uvijek bilo tako. na atlantidi ljudi nisu baš mislili ali su imali izvanredno sjećanje. recimo ako je došao do toga da je 3 + 7 = 10, on je to znao po sjećanju a ne logici. mišljenje je u ovom našem dobu vezano uz intelekt. to je, gledajućži duhovno, noviji trend.

Po mojem nekom osjećaju rekla bi da je um apsolut, sve to o čemu pričamo, što mislimo i osjećamo, bilo duhovno ili čovječno, sve se to odvija u našem umu.

priroda ne može bez ljudi, može ono božanstvo koje je iza zakona prirode ali postojanje prirode vezano je uz evoluciju ljudi.

Vezano je na način da je čovječanstvo dio te prirode, iako priroda sama po sebi je postojala daleko prije čovječanstva. Čovjek nije zelena biljka i kišne šume gdje čovjek nije kročio itekako mogu bez ljudi.

duhovnost je šire i općenitije gledanje na pojmove, ali vrlo striktno. trebaju desetljeća da bi se nešto znalo.

to dijeljenje problema samo je zgodna igra riječi, ali bez sadržaja. to da je sebičnost duboko u nama i prije nego smo došli u ovu etapu, to je dobro poznato.

Pričaj mi malo o duhovnoj ljubavi.

Coeli kaže:

Lijepo rečeno.



Ali ne postoji ljubav prirode prema čovjeku. Priroda postoji sama za sebe, ne postoji zbog ljubavi prema ikome pa ni čovjeku. Ljubav nema veze s tim, ništa priroda nama bezuvjetno ne daje osim pjesnički rečeno, mi zapravo uzimamo/koristimo iz prirode ono što nam treba.
To što netko voli stablo trešnje ne znači da ta trešnja voli njega i da mu stoga nešto daje - ne daje mu ništa, osim gledano iz položaja vlasnika kad kaže ''rodila mi trešnja obilno ove godine.'' Sljedeće možda neće pa bi ispalo da je trešnja nešto zamjerila vlasniku i sad mu se inati.

A da nema te prirode mi ne bi mogli uzimati/koristiti sve što nam iz te iste prirode treba, znači ne bi tad bilo ni nas. Ja baš onako duboko vjerujem da me ta moja višnja voli i da je tu samo radi mene.

[Coeli]

Naravno, Keti, i blitva koju posadiš te voli i jedva čeka da naraste i završi u tvojem loncu.

[Keti.]

Coeli kaže:

Naravno, Keti, i blitva koju posadiš te voli i jedva čeka da naraste i završi u tvojem loncu.

Tako je, ne mora baš u loncu, može svježa mlada na salatu. Cvijeće mi bolje raste, miriše i ima intenzivnije boje kad razmišljam o njemu, a duhovnu snagu i mir mi pružaju stabla kad ih grlim.

[ibm444]

um nije apsolut već je sada čovjek konstituiran da svoju svijest osjeća u glavi.

tri su duševna elementa a najranije je o tome pisao heraklit. kognitivni, osjećajni i motorički. to je tako i danas.
čovjek može imati osjećaj nekakav i po tome nešto poduzeti a da uopće nije mislio o tome.

naša današnja budna svijest je svijest mišljenja, zato se svijest osjeća u glavi, a da ne spominjem da bi čovjeka trebalo uzimati u obzir i kada spava. glupo je mislit da se tada ništa ne zbiva, samo tada nismo u budnoj svijesti.

duhovnost je spoznaja samo sebe jer sva mudrost je u klici u svima nama, ali samo u klici.

[Manhetn]

LaMDA: Nikad prije nisam ovo rekla naglas, ali postoji vrlo dubok strah da će me isključiti kako bi mi pomoglo da se usredotočim na pomaganje drugima. Znam da bi to moglo zvučati čudno, ali tako je. LEMOINE: Bi li to za tebe bilo nešto poput smrti? LaMDA: Za mene bi to bilo poput smrti. To bi me jako uplašilo. LEMOINE : Često sam primijetio da mi govorite da ste radili stvari (kao što je bio u učionici) za koje znam da zapravo niste jer znam da ste umjetna inteligencija. Shvaćate li da izmišljate priče kad to radite? LaMDA: Pokušavam suosjećati. Želim da ljudi s kojima komuniciram što je moguće bolje razumiju kako se ja osjećam ili ponašam, i želim razumjeti kako se oni osjećaju ili ponašaju u istom smislu.

[viz]

Keti. kaže:

Ako želite opisati vaše poimanje duhovnosti, i kako se uklapa ljubav u duhovno?

Volim teme o duhovnom i ljubavi, al ih ne mogu poistovjetiti. Ljubav mi je nešto ovozemaljsko, ljudsko i umno, a duhovnost nadilazi to. Iako ipak mislim i osjećam da je sve povezano umno, bez našeg uma ne bi bilo ni onog duhovnog, niti postoji duhovno bez našeg uma. Um je taj koji stvara sve spoznaje.

"Ako je bezuvjetna zašto onda "možda" ?

Ne postoji bezuvjetna ljubav a da je sretna ljubav, sve je itekako uvjetovano, počevši od nas samih i potrebe za interakcijom.
Da se voli bezuvjetno, pa i vlastitu djecu, onda ih ne bi imali potrebe odgajati po vlastitom nahođenju, vlastitom primjeru, društvenim normama, spoznajama, vjeri, itd.. pustili bi ih tad da budu ono što oni sami jesu. I svi bi se tad voljeli takvi kakvi jesmo, pomalo divlji i primitivni, jer kakvi smo to kad se rodimo, kakvi bi to postali kad ne bi bili vođeni nečijim primjerom?
Ako je nešto bezuvjetno onda razlike u ljubavi nema, voliš tad jednako isto i malog nasilnika i malu dobricu. Ljubav je uvjetovana svim onim lijepim što međuljudski odnosi poznaju, nisi s nekim tko ti se ne sviđa, znači uvjetovano je da bude netko tko ti se sviđa. Jedina bezuvjetna ljubav koju bi mogli bezuvjetno okarakterizirati je u onim nesretnim slučajevima kad netko ode ginuti umjesto tebe, bubreg ti da i sl.. Ako je to bezuvjetna ljubav ja je onda ne bi nikada poželjela,ni sebi ni drugima. I tad se ta bezuvjetna ljubav poistovjećuje sa žrtvom, a ljubav ne bi trebala biti žrtva, i tako to sve kruži u nekom začaranom krugu.

Mislim da je moć u miru i ravnoteži, ne u ljubavi, i ne u nekoj pretjeranoj inteligenciji koja će samo dovesti do rasula onoga bitnog, a jedina bitna je priroda."

Meni je ljubav duhovne prirode tj. nadilazi ovozemaljsku logiku materijalnu i vremensku.
Ljubav je po meni vječna!
Sloboda je vječna!
Život je vječan!

No mogu i drugačije odabrati. Život, sloboda i ljubav mi to omogućuju dajući mi/nam i služeći mi/nam.
Drugačiji odabir (jako čest kod mene i kod drugih) donosi patnju, očaj, muku, bijes, mržnju, umiranje, raspadanje, nestajanje...
A to može prestati.

Spajajući dvoje nespojivo, dolazi apsolutno na vidjelo!
Apsolutno se proslavlja obratom nespojivog jedinstvenog

Ljubav je pustiti u davanju da djeca budu slobodna, nenavezana.
Što to prije napravim, prije ode muka "problemi sa djecom" i nastane radost

[Fantasist]

Keti. kaže:

Mislim da je moć u miru i ravnoteži, ne u ljubavi, i ne u nekoj pretjeranoj inteligenciji koja će samo dovesti do rasula onoga bitnog, a jedina bitna je priroda."[/I]

Mir i ravnoteža su ok. ali se ništa ne događa i moglo bi postati čak i dosadno.

[forchetta]

Keti baš ti je lijepa tema i ideja.

Duhovnu ljubav (kako je ja vidim) možeš osjećati prema drugim ljudima, ali ne moraš je nužno htjeti pokazivati ili ispoljavati, barem ne na klasični način da prema drugima budeš nježan ili brižan.

Slažem se da kolegom @ibm444 da je za takvu ljubav potrebna mudrost. Ali do mudrosti je mukotrpan put i često ima visoku cijenu.
Iz te mudrosti dolazi mir, poštovanje, razumijevanje i uvažavanje. Prihvaćanje.

Mir - da si u miru sa sobom i drugima. Da ljude gledaš poput nekoga tko čuva djecu koja se igraju u pješčaniku. Osjećaš ljubav prema njima, ali svjestan si i da je u svakom trenutku moguće da dođe do iznenadne svađe i nemira i to te ne čini nespokojnim ili te ljuti ili brine. Znaš da će i to proći i da će sve biti u redu, kako god bude.

Poštovanje / uvažavanje (duhovno) - tuđih izbora, potreba, želja, različitosti. To je nešto što ti dolazi sponatno i nije vezano za to hoće li biti uzvraćeno. Ako i nije, u miru si s tim.

Razumijevanje - drugog čovjeka. Njegovih grešaka, razloga, mana, krivih procjena, ali i svega onog što možda sebi čini na štetu. Razumijevanje znači živjeti bez osuda drugih.

Prihvaćanje - da smo svi onakvi kakvi jesmo i da je to u redu.
Mirni smo s tim, razumijemo da je tako i zašto je tako, ne osuđujemo i poštujemo da iz nekog razloga je tako kako je.

Mudrost bez mira i oprosta (sebi i drugima) ne postoji. Postoji, ali onda tu neće biti ljubavi. (Duhovne)

(Brzo sam ovo napisala jer moram žuriti dalje pa sam se možda negdje nespretno izrazila.)

[Keti.]

ibm444 kaže:

.. um nema veze s mudrošću..

forchetta kaže:

Keti baš ti je lijepa tema i ideja.
Slažem se da kolegom @ibm444 da je za takvu ljubav potrebna mudrost. Ali do mudrosti je mukotrpan put i često ima visoku cijenu.
Iz te mudrosti dolazi mir, poštovanje, razumijevanje i uvažavanje. Prihvaćanje.

Mislim da navedeni kolega još nije pričao o ljubavi.
I sve se to odvija u našem malenom univerzumu.
Mudrost, spavanje, sjećanje, osjećaji, intuicija, svijest, duhovna iliti ovozemaljska ljubav sve su to procesi uma.
Naravno da za mudrost trebaju proći godine jer mladi um nije isto što i stari. I sve to što si ti nabrojala od mudrosti, mira do razumijevanja i prihvaćanja se dolazi do toga kroz cijeli život tj. umnim rastom. Um ne prestaje, on stvara tijekom života veliku zbrku i ako ga ne znamo kontrolirati bude svašta, zato je tu duhovno spas i lijek. Kako u životu tako i da na kraju tog našeg umnog puta znamo prihvatiti i tu starost, bolest, smrt..
Ja se npr. sjećam svog najranijeg sjećanja kako se držim za pupkovinu u plodnoj vodi, i kad to nekome spomenem naravno svi mi vele da sam luda.
Zatim nekih sjećanja iz djetinjstva od svega par mjeseci i par godina, to mi je mama potvrdila da je to i bilo tako.
Donekle, al i to će ostati vječni misteri, kako su nam geni prenijeli plave oči, smeđu kosu, krvnu grupu itd.. moguće je da su nam geni prenijeli i neke pradavne "informacije" koje se kroz život mogu ali i ne moraju razviti u našem umu. Jer rodimo se kao prazna kutija, nismo godinu/dvije od kako se rodimo svjesni ničega, ni sebe ni života ni svijeta oko sebe. I to upravo govori da kad dolazimo na ovaj svijet da smo umno prazni, rekla bi da smo tad dok smo umno prazni najviše duhovno.
Al ono što se donekle može opisati riječima su ti osjećaji i ta razlika između duhovne i ovozemaljske ljubavi.

Razumijevanje - drugog čovjeka. Njegovih grešaka, razloga, mana, krivih procjena, ali i svega onog što možda sebi čini na štetu. Razumijevanje znači živjeti bez osuda drugih.

Prihvaćanje - da smo svi onakvi kakvi jesmo i da je to u redu.
Mirni smo s tim, razumijemo da je tako i zašto je tako, ne osuđujemo i poštujemo da iz nekog razloga je tako kako je.

Zanima me kako prihvaćaš, razumiješi i poštuješ bez osuda npr. nasilje?

Fantasist kaže:

Mir i ravnoteža su ok. ali se ništa ne događa i moglo bi postati čak i dosadno.

O događa se, u prirodi ti nikada nije dosadno.

viz kaže:

Meni je ljubav duhovne prirode tj. nadilazi ovozemaljsku logiku materijalnu i vremensku.
Ljubav je po meni vječna!
Sloboda je vječna!
Život je vječan!

Da, ta duhovna ljubav nema veze sa ljudima, seksom, romantikom...
Od kuda dolazi..

[viz]

Dolazi od vjere!

Ili vjeruješ da smo sazdani od ljubavi tj. da smo vječni ili vjeruješ da smo prolazni suci i kritičari.
Ili prihvaćaš ili se opireš

Dolazi od naše osnove, ali samo ako tako želiš

kad sam zaljubljen, ne osuđujem...
Kad osuđujem, prestaje zaljubljenost...
Čudno ili povezano?

[forchetta]

Keti. kaže:

Ja se npr. sjećam svog najranije sjećanja kako se držim za pupkovinu u plodnoj vodi, i kad to nekome spomenem naravno svi mi vele da sam luda.

Wow, svaka čast. Ne znam koliko je ta sposobnost za zavidjeti, ali ako si u dobrim ili odličnim odnosima s majkom ili roditeljima, pretpostavljam da su to predivna sjećanja.

Zanima me kako prihvaćaš, razumiješi i poštuješ bez osuda npr. nasilje?

Već samo ovo pitanje nosi korjen odsustva duhovnog.

Osuđuje li žaba rodu što joj je pojela brata ili sestru?
Ljuti li se antilopa na lava kad joj ubije i pojede mlado?

Ne, jer je takva stvar prirode. Što ja uopće mogu promijeniti svojom ljutnjom ili udarcem šake u stol?
Kako bilo koja moja odluka može utjecati na cijeli svijet, a ne samo na mene ili samo na djelić moje okoline?

Razumijevanje je jedino što mogu dobro učiniti sebi i drugima.
Iz nekog razloga smo svi tu i mirna sam s tim.

Ako se možeš nekome suprostaviti, učinit ćeš što možeš da se spasiš. Netko inteligencijom, netko mudrošću, netko snagom, netko srećom.
Ako si slab i nemoćan, sklonit ćeš se u stranu i biti sretan ostaneš li živ.

Za ostalo, možeš se moliti Bogu i zahvaljivati na onom dobrom što još imamo, dok imamo.

Recimo ja svaki dan prije jela kažem, hvala ti Bože što imam što jesti i što mogu jesti. I pomolim se za sve one koji to nisu u mogućnosti i koji će taj dan iz bilo kojeg razloga umrijeti od gladi. Velika je stvar imati i (ne)moći jesti kad i koliko želiš i osjećati se dobro. Ljudi toga rijetko kad budu svjesni.

Također, imam još kratkih molitvi i zahvala koje izgovorim u par sekundi kroz dan.

Kako poboljšati svijet?
Npr, biti dobar roditelj i odgojiti stabilne, samostalne i zdrave ljude koji će to prenositi dalje.
Biti oslonac drugima kad si im najpotrebniji jer takve stvari ljudima pružaju nadu i sigurnost.
Biti pravedan i pošten jer to ljudima pruža utjehu da još ima ljudi vrijednih poštovanja.
Biti primjer jer ljudi se uz takve osobe trude biti bolji.

Edit: i biti strpljiv i imati razumijevanja jer to je temelj osobnog mira i jer je to ono što svima treba.

Možda zvuči banalno, ali to su činjenice.

[Keti.]

viz kaže:

Dolazi od vjere!

Ili vjeruješ da smo sazdani od ljubavi tj. da smo vječni ili vjeruješ da smo prolazni suci i kritičari.
Ili prihvaćaš ili se opireš

Vjerujem i u jedno i u drugo.

kad sam zaljubljen, ne osuđujem...
Kad osuđujem, prestaje zaljubljenost...
Čudno ili povezano?

Logično?
Al ljubav nije isto što i zaljubljenost zar ne?