Još jedna zagonetka ...

[adriatic]

Ovo je jedan naš poznati književnik napisao prije više od pola stoljeća:

Neovisnost od svega i od svakog, i veza jedino s prirodom. Čistoća tijela i duše i odnošaj je sa životinjama postao drugi: koliko daješ toliko i primaš.
- Koji je to svijet ? - upitam «Starca»
- Svijet utopije, - odgovara mi. - - - Neostvarljiv san.
- Sve što se može sanjati, može se i ostvariti. Sanja je preteča djela. Ne pojavljuje se ni ona ni od čega i ni za što.
- Ali čovjek ...
- Nije gori od životinje. Svi su putovi k Dobru pred njim otvoreni. Nedostaje mu samo jedno: vjera u se, pouzdanje u svoju snagu. Žrtva je straha. - - - Kakva ?
- Straha iskonskoga pred nerazumljivim silama neizmjerne i veličanstvene prirode.
- A kako nastade ? Kad će nestati ?
- Nastade, kad čovjek poče da se osamljuje, da se otkida iz krila prirode, u ludoj nadi da će njome zagospodariti, zarobiti sve njene goleme snage; a nestat će ga, kad im se iznova poda, puštajući da one same na nj djeluju, skrito, blago, neprisiljeno u mjeri i načinu što ih jedino on zna.
- Odricanje! Vraćanje ! Uronjivanje u daleku prošlost !
- Nema ni u čemu vraćanja u prošlost. Ono je prividno. Što i tko zna, da u svom vječnom pokretu samo naprijed hoda, ne može voditi opet natrag. Prošlost ne čeka nas da joj se vratimo; što bješe u njoj dobro i živo, korača s nama naprijed, obogaćujući, se neprestano, stvarajući nova, neočekivana čudesa.
- Da, al gotovo uvijek uz borbu i patnju. Što onda ?
- Primiti smjelo borbu. Blagosloviti patnju!

[adriatic]

Evo još malo iz iste knjige:

Kad bi bilo tako, čovječanstvo bi moralo nestati - ote mi se iz ustiju.
- Pa neka ga nestane ! Zanijekati sve tvarno, priznati samo duhovno! Osvijestiti se ! ja sam putovao po svijetu, učiou školama; dođoh ipak k sebi; uvidjeh, uradih što sam morao učiniti. I sad mi je dobro. I nisam baš sam; ima još kristijana, vjernika, iako su kao žeravica ispod tisućuljetna pepela ...
Ti, što radiš? star, klonuo, nemoćan, a pismen i misaon, bacaš se u vrtlog ludih zbivanja ljudskih, nosiš pištolj o pojasu i krvavu zvijezdu na kapi, staraš se da "siromasi" dobiju za objed pečenku od mesa jadnih ubijenih životinja mjesto hljeba; boriš se za "slobodu", koju – u svijetu, što ga Crni anđeo stvori i njime vlada, - ne može nikako biti.
- Htio sam na to nešto reći, ali me on ne pusti. Spopala ga neka vatra, crvenilo mu izbi na blijedo lice. str. 93.

[adriatic]

Neka me starica hvata za lakat, pipa me po ramenu:
- Ti si doista živ. Pisalo je u splitskim novinama, da si nastradao, da su te partizani ubili. A, eto te !
A narod kliče: Sloboda! Sloboda !
Odvedoše me u nekakvu gospodsku vilu na Mejama. Morao sam u njoj prenoćiti, ali izrazih odmah želju da me već sutradan presele u drugi skromniji stan, u samom gradu, gdje ću bolje osjetiti, kako Split diše u one dane.
- str. 132. Partizanski dnevnici - V. Nazor.

[Blaise]

Pa daj onda još malo.

Možda se netko nadoveže.

[adriatic]

. . . KOD STAROVJERNIH

- Kolješ i ti.
- Koga? Začudi se pastir.
- To što paseš.
- Ne. Uzimamo od ovce samo vunu i mlijeko, od kokoši samo jaje, od stabla plod, suha debla i granje. To nam je dosta.
Jest zavjet između nas i njih: star, čvrst zavjet ...

Vi ? Gdje su drugi ?
- Nedaleko u naslju.
- Sklonili ste se amo, od rata, od stradanja.
- Ne, sinko; nije tako. Tu smo otkad je Antihrist izopačio vjernike, podivljao ljude. Drma Sataniel oduvijek Zemljom i ljudskom utrobom što ih sâm stvori, sad se laća i ljudske duše, koja izađe i Božjih ruku. Eto, drži i tebe.
- Ja pomažem u borbi protiv zla.
- Ruke su ti crvene. Čuvaj dušu svoju ... ako je imaš. Sve je Satanielovo, jer on stvori sve što je vidljivo pa je zato sve što vidiš i pipaš, varljivo, grešno, štetno. Samo je duša, nevidljiva duša čovječja, čist Božji dar. ...