Zadaćnice - spojeno

[Čekkić]

Izlazim iz tuša. Otvaram vrata kupaone da se vlaga izvuče, a zrcalo razbistri. Čujem vani neko dijete plače.. Susjedi opet dobili goste izgleda.. Perem zube, oblačim se.. Taman ću najljepše stići.. Izlazeći, čujem grebanje i zaletavanje u moja vrata.. Koji kurac me jebete.. Gledam kroz špijunku, nema nikog.. A nešto se i dalje zaletava.. Kaj je neko psa pustil samog?

Odškrinjujem vrata, a ono beba sjedi na otiraču i lupka po vratima.. Smeđe oči se zagledavaju u mene i smiješak mu se razvukao po cijeloj faci.. WTF???

Otvaram vrata, gledam di je ko, ali nema nikoga.. Bebač me čapa po nogama.. Dižem ga i gledam, poznat mi je odnekud... Valjda je od nekog susjeda, samo kojeg.. Da se i sjetim, ionak ne znam di živi koji.. Prvom susjedu zvonim dok se klinjo igra mojim ušima i gura mi prste u nos.

"Pa mali, kaj ti radiš tu? Di ćemo ti sad koga naći? A?"

Pričam s njim, gotovo se nadajući da će mi dati rješenje jer blage veze nemam koji ću kurac s njim.. Bogu fala pa nit smrdi nit plače.. Susjed se ne javlja, a meni klinjo sve teži postaje.. A sad ću i zakasniti.. Spuštam ga, a on nogice dolje i stoji.. Kak sad stojis.. I stoji.. I gleda me.. I gledam ja njega par sekundi, gledam kako je duplo veći nego prije par minuta kad sam ga dignuo.. A onda se par mojih živčanih vlakana posložilo kako treba i udarilo me kao grob iz vedra neba.

Tras! Zalupio sam vrata pred buljećim klincem, a meni je srce zalupalo i ne staje.. Koji je ovo kurac? Ovaj klinac sam ja..
I raste ko gljiva. Pi.ku mat..inu, koji se k...c ovdje događa??? Nije ovo normalno.

Umivam svoje znojem oblijano lice, tražim pljugu.. Pokušavam se ne smirit nego samo izbacit iz panic moda. Srce i dalje lupa... Smiri se..

Došavši k sebi, znam da kako god bilo, on je tu zbog mene, tako da bolje da se suočim s tim.. Otvaram vrata a preda mnom je odrasla osoba.. Zrcalo.. Skoro. Vidim da je mlađi.. Godinu dana zapravo, sjećam se kad sam bradu na taj način furao..

ja: "Što želiš?"
ja2: "Ja ništa.."
ja: "A što onda tu radiš? Ja bi trebao ići.. Imam nešto dogovoreno.."
ja2: "Pa možemo skupa na pivu.. Drugdje ne ideš.."

Zbunjen, ne razumijem ništa.. Što ću na pivi sa bivšim sobom.. Ok, ne zamjeram mu ništa, rado ga se i sjetim, ali kasnim..

ja: "Možda kasnije, a?"

U očima mu se pojavljuje nešto što definitivno nisam ja, ni u prošlosti ni sada, i shvaćam da ignoriranje nije opcija..

ja: "Ok, ali šta ćemu na pivi?"
ja2: "Ništa. Svejedno. Bitno da si ti u mislima tamo gdje sam ja.."

Smireno mu zatvaram vrata, rukom pokazujući da pričeka i razmišljam.. Nije više ostario.. Još je uvijek u prošlosti..
Što da radim? Palim i drugu pljugu i odlazim prema balkonu, tražeći svježi zrak.. Zgodna mama pazi na svog klinca.. Nasmijala mi se.. Uzvratio pristojno.. Baš je zgodna, moram priznat.. Al imam pametnijih stvari na pameti.. Da odem preko balkona? Kaj će ova mislit? Još mi samo murija treba i takve gluposti.. A to da me moj prošli ja nije pustio van me može samo do Vrapča odvest.. Al što drugo da radim.. Ako to skulirano napravim, valjda će shvatit da nisam lopov.. Gledam i klinca.. Ne znam jel to samo paranoja od ovog s druge strane, ali mali liči na mene.. Ali nije ja.. Ima njen smješak.. Samo briješ..

Idemo.. Uzimam još što sam mislio, i krećem.. Još jedan opušteni smajli milfu i krećem preko ograde.. Nonšalantno. No nonšalantnost se ne voli sa spretnošću..

Uuups, auč, cipela, ne, ruka, au...

S druge sam strane.. Al boli me sve... Otvaram oči.. Pogled na plavo nebo i blještavo sunce, uljepša mi ona..

ona: "Jesi dobro?"

Jesam. Jako dobro.. Ali vam ne mogu ispričati što ide kasnije, jer ne znam što će biti.. Da znam, uplatio bi Papinu lutriju, ili radio na EzoTv. Ali znam da sam dobro, jako dobro..

[Lastan]

Na terasi ispred moga stana niknuli su zidovi.

Ne vidi se iz prve rečenice, ali ne ispuštam kvačice; nitko nije posijao pripadnike židovske vjere u neku od starih tegli u kojima raste korov na kojem ponekad spavaju mačke, već su se stvorili pravi pravcati zidovi. Kad pogledam kroz krovni prozor u svojoj sobi, vidim jedan zid i na njemu dva prozora.

To je… čudno.
Obično ne niču čitave prostorije dok spavam. A i da niču, mislim, valjda bih čuo građevince kako miješaju beton ili zabijaju daske, ili barem kako neki od njih opsuje kad mu padne boca pive i razbije se. Čak i da ih nitko ne gradi, da niču iz zemlje u zaboravljenim teglama, malo su veće od trave. Ne možeš čuti travu kako raste, ali ovo bi moralo proizvesti makar kakav infrazvuk. Ne bih ga zbilja čuo, možda, ali bi me neugoda probudila.

Iskopam dalekozor iz ormara; stoji spremljen kod starih fotoaparata. Pokušam se zagledati u neki od prozora s te strane; ne vidi se ništa posebno, osim neke spodobe. Djeluje rogato i… četveronožno? Neki jelen? Los, možda?
Zar mi je na terasi niknuo zoološki vrt?
I gdje su, zaboga, mačke? Ovo im jest malo prevelik plijen, ali moraju i one nešto pojesti.

To nema smisla.

Kuham čaj. Kineski. Zeleni.
Kako ću van? Ona rogata stoka vani mogla bi me ozlijediti ako me shvati kao prijetnju.
Pa jebemu mater, mislim si, kad neka susjedova džukela krene krstariti vrtom, nađem neki štap i idem raditi red – a sad se snebivam oko nekog biljoždera? Ček, mora negdje biti ona macola za rušenje štale… nazvao sam je Urazumitelj, onomad. Tri kile; nije puno, no taman da razbiješ ciglu. Ili glavu stanovnika.

Približim se vratima; pogledam kroz njih, no rogate živine nema. Umjesto nje vidim bradatu, odeblju spodobu. S macolom u ruci.
Odjednom mi sine: e, baš sam spor jutros. Otvorim vrata i zavitlam macolu svom snagom; ona udara u veliko ogledalo i razbija ga u paramparčad (ne krhotine; to je tako prozaična riječ).
Prvo soba, pa sob, pa moj vlastiti odraz. Morao sam se suočiti sa sobom.
Ono mučko đubre od iluzionista kojem sam po forumu ispravljao gramatiku našlo je načina da se osveti.
E pa, smislit ću i ja nešto. Vidjet ćemo onda čija baka crnu vunu prede.
Kad smo već kod toga, trebat će mi nešto crne vune…

[eleuthera]

Ovotjednu temu birala je aisling.
Pa kaže:

Najbolji ili najgori dejt.
Što je već kome draže. Može biti stvaran, koji se nekad dogodio, može biti neki o kojem tek maštate, ili neka noćna mora zbog koje ne idete na dejtove više uopće. Ajmo, dejtajte.

[mackic@]

Da probijem led

Pisat ću o najboljem dejtu, jer se dogodio sa osobom u koju sam dugo bila zaljubljena.
Dugo sam maštala o njemu, o njegovim navikama... I sad sam dobila
priliku da to vidim iz prve ruke

On je bio na moru tjedan dana, i kad se vrati trebali smo otići na dejt. Tih tjedan dana
uopće nisam jela, spavala...samo sam mislila o tom dejtu, i razmišljala šta ću obući, o
čemu ćemo pričati, hoće li sve biti u redu. Možda padnem ispred njega, možda prospem večeru
njemu u krilo, naravno slučajno. Možda zarokćem kad se počnem smijati, iako mi se to ne događa...
Naravno da u ormaru ništa nisam imala zanimljivo dovoljno za taj dejt. A što je najgore obišla sam čitav grad, uzduž i poprijeko i ništa nisam našla. Išla sam svaki dan tražiti sa drugom prijateljicom, jer ova od prošlog dana nije imala više snage za mene

Napokon sam našla neku haljinu, ali boli glava kako je skupa. Ali je zato moćna. Nije suviše izazovna, ali ima u njoj nešto šte te mami. Morala je biti moja.
Ali kako nabaviti toliko novca u kratko vrijeme?!

Da skratim priču, nabavila sam ga nekako i ta haljina je bila moja

Došao je i dan D.
Taj dan sam se morala okružiti ljudima, jer sam mislila da ću jednostavno poludjeti od
tolikog razmišljanja
Pred izlazak, ruke su mi se tresle, koljena klecala...nisam znala ni kako se zovem, a ne o čemu da pričam

Ali čim sam vidjela njega, sva trema je nestala. Odmah smo našli zajedničke teme, imali smo toliko toga zajedničkog, čak smo i dosta slični. Dejt od nekoliko sati završio je sutra u podne
Nismo znali gdje ćemo, i onda je njemu pala ideja da odemo na jedno mjesto gdje smo se prvi put upoznali. A to je pored mora...iako je to bilo van grada pristala sam.

Tu kad sam došla bio je stol sa svijećama na njemu, večera i vino. I jedan dečko koji je svirao gitaru... Plesali smo na mjesečini, gledali u zvijezde...

Možda nije najbolji dejt, ali je bio sa najboljom osobom!

[Tomislav B]

ČAROBNI SAKO

Nisam znao što bih sa sobom. Život mi je bio isprazan.
Počeo sam zalaziti u kafić „7“. Sam. Obično bih nakon nekoliko piva ugodno pripit i deprimiran jer sam se tih dana neprekidno osjećao najniže ikada u životu, otišao doma.
Nakon nekoliko izlazaka, neka lica u „Sedmici“ su postala poznatija, šanker je postao poznatiji, pa bi se progovorilo nekoliko rečenica, besciljni izlasci i pijenje pive dobili su iluziju druženja.

Naravno, cijelo vrijeme sam očekivao hoće li se zadesiti situacija da mogu progovoriti nekoliko riječi sa nekom djevojkom.
U dalekoj primisli bilo je, da ako razgovor počne dobro, možda ćemo se naći još nekoliko puta. Pa ako i to prođe koliko- toliko u redu, možda dođe i do seksa.

Jedne večeri, za jednim od stolova, zapazio sam krasnu crvenokosu djevojku. Nešto me natjeralo da joj odmah priđem.
Crvenokosa je sjedila sa 2 prijateljice, a jedan stolac je bio slobodan.
Pitao sam: „Je li slobodno?“ Rekle su: „Zauzeto je“. Iz nekog razloga te večeri osječao sam se fantastično i nezaustavljivo, valjda su tako pravi frajeri osjećaju.
Čak sam iz vica bio obukao neki stari ofucani sako star tko zna koliko, kojega je majka sutradan namjeravala baciti sa ostalom starom robom.
Odglumio sam da odgurujem imaginarnog čovjeka sa stolca i sjeo za njihov stol. To ih je oduševilo. Počeo sam pričati nešto i tri djevojke su se smijale. Umirale su od smjeha i uživale su. Bio sam valjda najzabavniji čovjek u „7“.
Uskoro, sve tri su me ljubile u obraze, bio sam njihov šampion.
Tada sam pogledao lijepu crvenokosu ravno u oči i pitao je za dejt u petak u istom ovom kafiću.
Primijetio sam da izgleda još bolje nego na prvi pogled. Imala je zelene oči, lijepe kao u manekenke sa reklama za sjenilo. Gledala me dugo ravno u oči.
Pristala je.
U petak sam došao u „7“, odjeven u moju uobičajenu jaknu. Crvenokosa me čekala. Tada sam shvatio da je ljepša nego što sam mogao zamisliti u najluđim fantazijama. Imala je fantastično tijelo bolje od playboyeve duplerice, slatko lice i lijepo se obukla i našminkala. Protrnuo sam pred tim anđeoskim, seksi stvorenjem koje sam na neki način uspio navesti da ove većeri dođe u kafić da se nađe sa smrtnikom, i koje je sada sjedilo preda mnom i nešto očekivalo od mene.
Prišao sam joj i rekao: „Pa to si stvarno ti!“ Zvala se Ana.
Sjeo sam. Što li sam ono pričao prošli put da su se djevojke tako zabavljale? Nisam se mogao sjetiti. Kao da mi je u umu bila praznina. Čudno. Da li je to od pića? Pa tada nisam popio baš toliko.
Ali to nije važno. Ono je bila neobavezna zabava, a ovo je ozbiljan dejt.

U to doba radio sam već više godina neopisivo dosadan repetitivan posao koji mi je oduzimao većinu vremena i ubijao životni elan i isisao sve druge teme iz života. Na kraju dana bih se praznog uma, kao truplo bacio u krevet.
Nisam imao ništa drugo u životu osim dosadnog posla za sitne novce i nekoliko TV serija i pijenja pive u kafiću.
Usto, živio sam kod mame.
Nisam znao o čemu drugome, pričao sam o tome.
Želio sam je nasmijati, kao prošli puta, ispuniti vrijeme i prostor pričom, želio sam pričati nešto uzbudljivo i egzotično da je zadivim, nešto što bi ona željela slušati. Nešto što je dio svakodnevnog života ljepotica kao što je Ana.
Ali naprosto se nisam mogao sjetiti ničega.
Slušao sam monoton ton mog glasa kako priča o dosadnim i tupim danima koji liče jedan na drugi i bio sam i sebi dosadan. Ali iz nekog razloga nisam mogao prestati.
Kao da me neka zloćudna sila tjerala da učinim sebe dosadnim i gubitničkim.
Slušala me šutke, kovrčala svoje krasne uvojke i povremeno gledala uokolo po kafiću.
Bila je to najljepša žena koju sam vidio. Što bih joj radio... Rekao sam joj da mi se sviđa.
Nasmiješila se.

Uto se pred našim stolom stvorio neki mladić. Bio je odlično odjeven i širio oko sebe miris kvalitetnog parfema. Pitao je smije li sjesti za naš stol.
Rekao sam :“Ne!“ Ana je rekla: „Da!“
Mladić je počeo pričati. Glas mu je bio dubok i uglađen kao u spikera. Živio je u Njemačkoj, bio je vlasnik neke tvrtke, putovao je po svijetu. Čovjek kao da je bio svugdje.
Na jedrenju na Karibima, u Indiji, na safariju u Africi,iz hobija je skakao padobranom... O svakom dijelu svijeta imao je zanimljivu anegdotu. Pričao je živo i zanimljivo.
Crvenokosa ga je slušala.
Bio sam ljut. Želio sam da taj čovjek na licu mjesta doživi moždani udar. Ali malo po malo, bijes je nestao. Priče su mu bile vrlo zanimljive. Kao da slušam putopis uživo.
Čak sam osjetio olakšanje što ja ne moram pričati dosadne stvari.

Ana je imala auto, a nas dvojica nismo, pa nas je razvezla kućama. Kada je čovjek izašao iz auta, Ana i ja smo ostali sami u autu. Osjetio sam neku napetost.
Pitao sam je hoće li sutra u kino, da pogledamo neku ljubavno- romantičnu melodramu, mada mrzim filmove tog žanra. Pristala je. Našli smo se sutra, pogledali smo romantični film i otišli u jedan kafić.
Spoznao sam da sam jučer rekao sve što sadrži moj život i razmišljao sam što bi sada trebalo učiniti. Očekivao sam da mi se ukaže znak neke više sile, kao nekakvo božje odobrenje za oskvrnuće anđela.
U zraku se na trenutak opet osjetila neka napetost.
Osjećao sam se kao seljačić pred katedralom. Nisam ništa uradio,

Jedan drugi dan, u „7“, sam stajao uza zid i natezao pivu. Vidio sam Anu kako za jednim stolom priča s onim svjetskim putnikom.
Malo kasnije, nakon još dvije pive, kada je avanturist otišao na WC, prišao sam joj. Rekla je da sutra putuje u Englesku i da ostaje 3 tjedna.

Za 3 tjedna sam je nazvao, ne znam ni sam zašto. Javila se i rekla : „Ana se nije vratila, niti će se ikada vratiti iz Engleske“.
U prvi mah, učinilo mi se da bih trebao biti ogorčen, ali sam odjednom sam shvatio da ne moram više pri susretu sa jednom tako liijepom djevojkom prepričavati i ponovo proživljavati dosadu svakodnevnice, da ne moram očajnički razmišljati što da kažem i što da učinim.
Olakšan, otišao sam sam u kino pogledati jedan od nastavaka „ Fast and Furious“.
Auti, akcija, avanture i lijepe žene. Odličan film.

[Madamoiselle]

Bilo je to godine gospodnje 2000 i neke.

Čekala sam autobus i razmišljala kako je prošlo stvarno dugo vremena od prekida, kako bi mogla možda i izać sa sljedećim koji me pozove van. Već mi je malo postalo glupo samovat, šteta da 'propadam', a ljudi me ovako napadaju po ulici...

Kad evo njega!

Skupo auto, koža još miriše iznutra, momak staje i pita treba li mi prevoz.

- Ne hvala...
- Ajde, bacit ću te, idemo se malo rugat po gradu, bla, bla...
- Ne hvala, brat me kupi, čekam njega...
- Ma hajde...
- Ne... (već kolutam očima...prevoz bi bia super, ali ne vozim se sa svakim i NE)
- Šteta...a možeš li mi molim te dat mob da nazovem nekoga samo sekund?
- Ala šta voziš a nemaš kuna na mobitelu...OMG! Evo ti ga!


Nakon pola sata, zvoni mob...
Naivno žensko. Nije mi ni prošlo kroz glavu da je samo želia doć do mog broja...


- Sičaš me se sa stanice? Oprosti, mora sam doć do broja. Jesi za kavu jedan dan?
- Ne bi hvala. (Simpa dečko, ali malo mi je sumnjiv...s takvim godinama i takvim autom - ili je razmaženo derište, ili se bavi nečim jako čudnim...hm)

I nastavi on tako...
Svako par dana, eto njega s pozivom na kavu! Već smo se počeli i dopisivat...
Četiri miseca kasnije...sidim doma u subotu popodne i stiže njegova poruka:

- Kad ćemo mi više na tu kavu?

Stvarno mi je bilo dosadno, svi su negdi bili, nisam imala nikakvog plana, i kažem: 'Hajde, neću propast zbog jedne kave!'

Dogovorimo se da ćemo se nać večeras, ali (pošto se ne vozim sa svakim, a on mi je ionako sumnjiv malo) idemo negdi di ja mogu doć busom!
Predložim kineski restoran u centru grada.
Zvoni mob:
- Ma jesi ti normalna, koji kineski restoran, da se ili otrujen ili crknem od gladi? Daj, kupim te i vodim te na biftek k'o ljudsko stvorenje!

Ok..nešto zajedničko imamo, mislim se
Ali ipak, naglasim mu da ne izvodi trikove, da sam osigurana. (stvarno sam mu to rekla, onako...kao u filmu, i sad se smijem kad se sitim)

Skupi me na stanici i uputimo se u restoran van grada. Biftek, boca vina, i priča...
Priča odlična. O svemu! Nismo se baš poklopili u puno točaka, ali komunikacija interesantna sasvim. Na kraju svega, potvrdim si da je malo sumnjiv, ali posli 3-4 čaše vina, i s Osamom bi našla zajednički jezik, sigurna sam

Cilim putem je bio IZRAZITI gentlemen, izrazito ljubazan, divan, pristojan, gospodin na nivou. Moram priznat da sam iskreno uživala u svakom trenutku.

Nakon večere kaže da će me odvest kući. Osim ako želim s njim van...
Sviđam mu se, ugodno je iznenađen, ugodno sam društvo, i ako sam za van, bila bi mu čast da idem s njim!

U redu...i meni je ok, a i pripita sam malo, šta ću doma?

- A di idemo?
- U *rupa nad rupama*!
- Ne znam di je to...
- Vidit češ...

CAJKA
Ali dno dna cajke.
Di su našli sve te dame i gospodu i stavili ih na tih par kvadrata, ne znam. Ali dobro su ih probrali...

Ulazimo u 'klub', a kako smo ušli i kako su ga ugledali, samo se cili šank ispraznia. Vjerovatno sam jako dugo samo zurila oko sebe šokirana prizorima teške cajke na koju nisam navikla, jer sam ga par puta uhvatila kako me gleda i smije se mojoj 'simptičnoj' reakciji.
On je i dalje bia gospodin, a ja sam u svom tom bunilu uživala na čudan način. Bilo mi je interesantno. I osječala sam se ugodno s njim. Iako smo bili di jesmo, tretiralo me se kao pravu damu, i nije me forsira ničim glupim tipa: 'Joj, slučajno mi se ruka našla na tvom kolinu...'

Kad odjednom - poznato lice!
Drug s faxa (tko zna šta tu radi) i čudno me gleda.
Pitam ga šta je, a on me pita - šta radiš s njim? Ostane to tako na tome.

Prođe još pola sata, i oko 3 kažem da mi je dosta i da idem kući.
Odvede me, pozdravimo se, čujemo se!
Primjetia je vjerovatno da držim distancu i shvatia da me upoznavanje zanima, i to šta me nije ni pokuša poljubit je bia veliki plus

Odma ujutro me dočekala poruka.
I bilo mi je drago...

Ipak, nazovem tog kolegu s faxa. ŠOK!
Nazovem rodicu (Radio Mileva s kojom sam valjda samo u vezi krvnim srodstvom, pa smo si dobre na tom nivou, iako se ne družimo baš privatno), i kažem joj šta je bilo te kažem da se malo raspita.
Zove me za sat vremena. ŠOK! Ista informacija!

Da. Dečko je fin, gospodin, ima privatan buznis, ali se obogatia na kurvama, i dalje se kod njega može nać jedna za 100 E/ noć, i kako to inače ide, tko zna šta sve uz to dolazi...

Šta sad?!
Ma mislim se...na ti smo. Shvatit će dečko

Uzmem mob, nazovem ga i kažem da sam zaista uživala sinoć, da mi je drago šta smo izašli, ali da je to to.
- Nisi zainteresirana ipak?
- Iskreno? Raspitala sam se. Rekla sam ti da znam da si mi sumnjiv zbog nečeg, pa sam morala provjerit to. Saznala sam čim se baviš i ja ti mogu bit jedino konkurencija, nikako ono čemu se nadaš.
- Cjenim iskrenost. Ali zato sam te i snimia onaj dan na stanici. Cjenim ženu sa stavom, i takve želim samo za sebe. Ali pretpostavljam da ni za to nisi zainteresirana sad...
- Tako je
- Bilo mi je drago...
- Hvala, također...

Srela sam ga jednom kasnije.
Pozdravia me kao najveću damu, bia jako ljubazan, i produžia dalje.
Samo se nadam da me nitko nije vidia

[Čekkić]

19 je sati i sad sam čist.. Solarni tuš je odradio svoje i mirišem ko kamilica. Oblačim odijelo, sve po pe-esu, sedam gumbi zakopčanih dva otkopčana i cif napola. Zurka je postojana, al nije da će mi pomoći..

Kupim je kod perona 7.. Njena linija još više dolazi do izražaja u tom zelenom kombinezonu, a crvena kosa joj sja kao vatrena kruna neke galaktičke princeze..

Put je ugodan, a još ugodniji sa njenom rukom u mojoj. Kao u stare dane gledanja horrora u kinu.. Svemirsko dizalo definitivno pobuđuje one iskonske porive. Ja sam je htio zaskočit.. Ali čvrsto stisnut njenu ruku je postiglo sličan efekt.

Vrijeme u shuttle-u kratimo dnevnim događajima smijući se bakici koja je je oprala prodavačicu u Konzumu jer joj nije prihvatila bon za kolač od jagode, pošto je uzela onaj od čokolade..

Na Einsteinovoj šetnici je stvarno prekrasno, sunce još jasno sja, dok gledamo polumrak Europe sa svjetlima Istambula i Moskve već upaljenima.. Rasprava o legendarnom Gates-Jobs rivalstvu me oraspoložila na nevjerojatan način, ne mogu vjerovati da žena može razmišljati tako jasno.

I večera je prošla u nekakvom nadnaravnom tonu, osjećao sam se dva metra iznad zemlje.. hm.. mjeseca, i guess.. Sve je teklo kao po teflonu, a atmosfera je bila vruća kao Venerina. Otpivši prve gutljaje druge boce Iločkog traminca berbe 2089. smješak nam ne silazi s lica, a njen pogled grije moje srce kao što to nitko nije već 30 godina, a isto toliko govori o njenim osjećajima...

Preselivši se na "osmatračnicu", zagrljeni gledamo žutu kuglu kako prepušta vlast gradskoj rasvjeti zemaljske kugle. Boje su predivne. Zelena kruna koja je zaokružila crveni suton kao da je počastila njen izgled i dala joj kompliment riječima koje ja jednostavno nisam uspio naći... A nije da nisam htio...

Njena glava na mojem ramenu i kosa na mojim prsima.. To je to.. Osjećaj ispunjenosti u tišini našeg zajedničkog užitka i potpunog zadovoljstva...

Provesti vječnost s ovom ženom bit će užitak..

[Ashtaroth]

Dejt? To je ono kad barem jedno, poželjno oboje, odu na kavu, koja nije samo druženje, već, možda, eventualno - nešto više.
Na tako nečemu sam bila samo jednom, samo jednom je u mojoj glavi bilo "um, hoću više, iako ga u životu nisam vidjela..." Bilo je dobro, adrenalin i to, ali neću vam pričati o tom, mom jedinom i prilično brzo eksalirajućem dejtu. Pričat ću vam zašto ja NE idem na dejt. Zašto je meni kava - samo kava. I zašto me se ne može nagovoriti na istu ako ja to ne želim. I zašto je osjećaj strašno dobra stvar. Učim se vjerovati mu. Osjećaju.

Bilo je to negdje, 2001/02. Najbolje i najdulje ljeto - srednja gotova, nema mature, nema prijemnog - uživancija. Visila sam vrlo intenzivno na usenetu, naišla na puno ljudi, s puno ljudi se nalazila, bez neke prevelike zadrške - ako smo imali o čemu pričati, razmijeniti muziku, filmove - why not. Jedan uistinu lijep period mog života.

I tako, na jednoj grupi, nabasam na jednog lika. Ili on na mene. Prepiske javne, prepucavanja, podjebavanja - standardno, i za mene i za njega. I za sve ostale sudionike. Dobra atmosfera, dosta nas se našlo, što skupno, što pojedinačno, nema tu muljanja 'ah, ja sam visok i crn'.

Osjećaj mi je nešto čudan, ima specifičan način pisanja, blago poetičan, a ja poeziju ne volim, umara me. A opet, veći dio postova u tom jednom periodu sam pročitala, jer me zanimalo što ima za reći, i ne jednom je osjećaj bio - ah, ipak ništa, samo drvi u prazno. Ekipa se dijelila na one kojima ide na živce i one (u pravilu žene) koje sline za njim. Više sam naginjala tome da mi ide na živce, svakako slinila nisam, ali mi se mozak učvoravao kad bih čitala te postove, pa je to valjda bio - svojevrsni izazov - shvatiti što piše.

Koliko je godina tad imao, ne znam, rekla bih oko 25, mislim da nije imao više. I javi se on meni (valjda, možda ja njemu, tko će više pamtiti) u mejl - private bi rekli ovdje. I tako neka povuci - potegni rasprava, kad se uhvatiš da pišeš zato što si dobio mejl, a ne zato što imaš što za reći. Kad se braniš, a ne diskutiraš. Kad nemaš želje, a opet, te nešto goni. Vrlo bizarno.

Svako malo cima on mene 'ajmo se naći'. Možda i nije bilo svako malo - meni sad zvoni da je bilo. Možda je rekao jednom, a ja sam se sledila. Negativno. Samo što to tad nisam razlikovala.
I ono, ajde, neće mi kruna s glave pasti, idemo se naći.

Lijep, sunčan dan. Toplo. Barem 28-30 celzijevaca. Moje raspoloženje - odlično. Strategija nalaženja s ljudima - na javnom mjestu, s puno ljudi, i zadržati tako. I ok - nađemo se mi na Trgu. Pred konjem.
On: bok
Ja: bok
On: kamo ćemo?
Ja: svejedno mi je
On: ok, ajmo u Vlašku, ima jedan ok birc, jel ti se šeće
Ja: može

Nešto je pričao, ne znam što. Atmosfera se smračila, zahladila, iako sunce ni oblaci mrdnuli nisu. Zimogrozna sam inače, al tad su mi ruke bile ledene. Ne sjećam se puta do Vlaške. Ušli smo u birc. Sjeli.
Pričali.
Mislim da su se iz mene trebale čupati rečenice. Atmosfera mučna. Meni.
Njemu je možda bilo super.

Birc je imao ogledala na obje strane zida i sjećam se da sam vrlo intenzivno proučavala taj efekt. Ne sjećam se o čemu je pričao. Nisam ga mogla pogledati u oči. Ne znam koliko je kava trajala. Znam da se ponio korektno i nije zvučao tako bizarno kao online. Ali - osjećala sam se loše.

Priveli smo kavu kraju.
Izašla sam iz birca prije njega. Više se ne sjećam jesmo li se i pozdravili.

Sunce je svanulo. Dan je opet bio lijep.

Trajalo je sat-dva, ali bilo je agonija. Samo zbog osjećaja. Skoro ničega se osim osjećaja više niti ne sjećam. Mejlovi su nestali s havarijom diska. Sjećam se nicka. I to je previše.
Dan danas nisam sigurna o kojem je bircu riječ, ne prepoznajem ga. Možda je Mystic - prikladno, heh. Možda nije. Nisam birc prepoznala ni par dana kasnije, a ni par godina kasnije. Kad god prođem tim dijelom Vlaške, gledam taj birc i mislim si - jesam li bila tu, ili ipak nisam.

[dainty]

Ovaj tjedan na izbor imate dvije teme. Jednu je izabrala Ashtaroth, a drugu Tomislav B. Odlučite se za jednu i bacite se na pisanje.

Ashtaroth kaže:

Evo moja....

Prosvjetljenje

Danas je. Okreni se unazad. U vremenu. Pogledaj što je bilo prije godinu dana, kakva si osoba bio/la, kakva si sad. Ima li razlike? Što je dovelo do promjena? Neka misao koja ti još i sad zvoni u uhu, a prije je tamo nije bilo. Neki događaj ili osoba koji ti se urezao u pamćenje, od kojeg te prošla jeza ili strast?
Što možete reći - što ste spoznali, naučili iz toga.

Sjetite se jednog od , dozovite ga u memoriju i ispričajte nam taj jedan mali djelić koji danas nije isti kao što je bio prije godinu dana (ili par mjeseci ili par tjedana/dana/sati...)

ili

Tomislav B kaže:

Bok, moja tema bi bila:

Opiši jednu stvarnu situaciju kada te je netko zaveo ili kada si ti nekoga zaveo/la..

Što se govorilo u tom trenutku? Po mogućnosti u obliku dijaloga. Opiši svoje i njegove/njezine reakcije.

Ako se zavođenje još nije desilo, napiši izmišlljenu situaciju- kako zamišljaš da bi to izgledalo, što bi se pri tom izgovaralo.

[silly_lovefool]

Prosvijetljenje


Sjećam se sporih dana, dugih dana koji nikad ne mogu proći, tako i onih koji su prošli u treptaju oka. Ni jedan dan nije isti , iako neki izgledaju jednolično. Svijet u kojem se nalazim se mijenjao, bio zapostavljen i vraćao se opet starom osjećaju jedinstva i neprekinute ljubavi prema postojanju, neraskidive veze sa svim lošim i dobrim stvarima, kad život ima smisao. Planirala sam otići, pobjeći, nestati....ugušiti u sebi ono što želi živjeti. Biti i postati samostalan i odgovoran karakter je bio moj najveći zadatak do sada. Trajalo je, još traje. Nakon negativnih iskustava slijedi poboljšanje mene kao osobe i razvoj, a ne stanka i pad nakon pada. To nije logično. Ja nekad nisam logična. Svijet nekad nije logičan, ali sve samo na izgled. Vidim razloge. Kad se okrenem oko sebe, vidim razlog za razlogom idu jedan za drugim kao gusjenice. Nema prave stvari. Sve je bezlično. I ponestaje mi inspiracije za osnovne funkcije u životu, jer padam pod utjecaj malog čovjeka i u njemu vidim sebe. To je takav svijet. To je naša realnost. Iako osjećam duboko u sebi da lako pratim svoju intuiciju, znatiželjno tragam i dalje....za tim zrncem pijeska iste boje. Sat otkucava...a ja sam se žurila. Sad kuca još brže. Svijet je tako malen.
Stavljam ruke na lice i flashback iz djetinjstva započinje....zuuuum!


Imala sam 14 godina kad sam ga upoznala. Nisam puno toga očekivala jer sam bila, hmm..nezrela?? Pa da...jesam! Ali, zaljubila sam se. Ne na prvi pogled, ne nakon prvog razgovora, već nakon jednog ljeta.

I on je još uvijek u mom životu, ali najdalje mi je nego je ikad bio iako je fizički dosta bliže nego prije. I još uvijek ne znam kako se ponašati u njegovoj blizini.

I nije da nisam bila prije jako zaljubljena i patila milijun puta nakon što sam ga upoznala, i nije da mi je stalo samo zato jer se udaljava od mene.
Baš suprotno, potpuno suprotno...Prije mi je sve značilo kad bih dobila poruku od njega, a kad bih bila fizički kraj njega sam radila sve kako bih ga otjerala. A sad je drukčije... Ne osjećam onaj nalet uzbuđenja kad čujem znak za poruku na mobitelu niti ako ga netko spomene, nego tek kad ga vidim osjetim razliku, osjetim kako gubim tlo pod nogama, kako mi se noge tresu i kako ne mogu podnijeti njegovu blizinu od previše emocija koje mi izvlači iz dubine moje podsvijesti i dugog razdoblja koje nas je udaljavalo...


On nije isti, zreliji je...mogu ga slušati satima, a ti sati ne postoje za mene...

[plavi-safir]

"ti si kao pas pusten s lanca,ne znas stati,u potrazi za ljubavi"
rekao mi je..
"mozda,al zar je to tako pogresno?"kazem mu
"nije,al bi moglo biti bolno"odgovorio je.
njegove rjeci su mi dugo odzvanjale..i bas je boljela i ludovala ta ljubav za njim..
Osjecala sam lebdenje,tezinu krila na svojim ledjima..
Izlazili smo,plesali vikendima..nedeljom je kuhao za svoju princezu..njegovi dodiri nocima,ljubomorni ispadi,razbijene stvari,burna pomirenja..
Gorke suze su postale cesce nego nasi smjehovi u parku.Optuzbe su postale jace od neumornih vatrenih noci..
"meni treba sigurnost,a ne tvoja lutanja,zavodjenja drugih"rekla sam mu.."tvoje drustvo samo razmislja gdje nabavit,kako uludo dan potrosit" Rekao je"Ostavit cu ih,obecajem"..
A ni sama nisam vjerovala u to..voljela sam crninu njegovih ociju,duboke razgovore,njeznost i strast koju pokazuje..
A istodobno mrzila te ljude s kojima otidje,kad se vrati popit,napusen i agresivan..pa krenu ludovanja,samari,suze,vikanja..
Odzvonilo je na Novu godinu,zavrsetak 2007g..vec sam bila umorni mornar od mora,istroseni kaput na starcu..rekla sam mu tada,toliko toga..nakon burne proslave i prevare,nije vise bilo nastavka.."nocas se mjenjaju uloge,sada si zrtva,a ja krvnik,ali koji ce sjeci sve"nije mi vjerovao"proci ce sve,pa mi se volimo"..
Nije proslo,iako sam ga ostavila..
Umiralo je sunce u meni mjesecima,tonula sam u mrak..
Preobrazenje koje je nastupilo,bilo je negativno..
Nisam vise znala osmjeh imati,veseliti se..kao da je sa njim nestao zadnji sjaj iz mene.
Dosao je i drugi netko,a ja nisam imala sposobnost biti njezna,topla,nasmijana i vesela..nisam znala sto treba uradit da skinem paucinu sa srca..a i nadjoh nekog tko je jak,snazan(i hladan),nije trazio vatru,vatra nije htjela planuti.
Sada sam vec zena,majka..ali nikad ista osoba..nema u meni zivotne energije,nema vjere u ljubav,nema mogucnosti da budem ista.
Dan danas se pitam zasto je taj covjek,koji je prosao kao vihor,odnio toliko mene? Onesposobio me da nikad vise ne volim..

[Tomislav B]

Prosvjetljenje

Penjao sam se uzbrdo, najtežom i najstrmijom stazom, zvanom „Mrcina“. Tjerao sam se na oštri tempo, znoj mi se slijevao, ostajao sam bez daha.
Želio sam da mi čisti napor i bol u mišićima umrtve um i ispune prazninu u meni.
Uskoro, bio sam na vrhu planine. Nisam se umorio. Bio sam očito u odličnoj kondiciji. Nisam mogao postići mir kakav napor donosi. U meni je postojala zavist i neutažena glad, jača od napora, veća od bilo koje misli.
Osječao sam se jadno.
Moj brat je bio tome kriv, jer mi je ispričao kako je proveo jednu noć...
Prije dvije noći, bio je na momačkoj večeri jednog prijatelja. Momci su platili striptizetu. Poslije nastupa su, pijani i uspaljeni, otišli u klub "Papillon".
Pomahnitali od hormona i alkohola ludovali su i plesali cijele noći. Brat je tamo upoznao dvije studentice, otišao u njihov stan i imao seks sa obje.
„Sada sam iskusio sve, sada se mogu ženiti“, rekao mi je sa blaženim smiješkom.
Ja nisam došao do seksa već godinama. Ali nekako sam se uspio uvjeriti da to nije važno. Bavio sam se dizanjem utega i yogom.
Čitao sam knjige, uglavnom SF romane, ali i knjige o okultizmu i indijskoj filozofiji, jer sam tražio nadahnuće, smjer i prednost u životu koju će mi mudre knjige dati pred ljudima koji ništa ne čitaju, nego samo gube vrijeme i zdravlje u izlascima i alkoholu.
Tamo u bratovom stanu, nalet čiste zavisti srušio mi je u sekundi cijelu mentalnu konstrukciju. Sve što sam radio je bio pokušaj kompenzacije.
Drevni indijski i okultni tekstovi i SF pisci su šutjeli o najvažnijoj stvari u životu. Misteriju dolaženja do pičke.
Tada, na Sljemenu, shvatio sam, knjige ne donose otkrovenje. Odlučio sam otići u "Papillon", jer, to je Put.

***
Sljedeće većeri sam otišao do brata i rekao mu da idemo van. Upravo je na računalu igrao jednu igru i nije mu se dalo. Ali, bio sam uporan u nagovaranju.
"Papillon" je bio noćni klub na livadi ispod Savskog nasipa, dašćara sklepana u obliku broda. Klub je je izgledao ružno i neugledno, ali radio je do zore. Bilo je tek 9 sati i samo grupica studenata je bila unutra i pila.
Naručili smo i mi.
Stajali smo uza zid i pili pivo. Klub se polako punio.
Zamišljao sam da ulazi prelijepa djevojka. Vizualizirao sam nekakvu energiju koja prostruji između nje i mene. Mi spontano započinjemo razgovor, smijemo se i možda za sat vremena odlazimo nekamo i vodimo ljubav.
Za sada, klijentela kluba bili su uglavnom mladići, ali tko zna, možda će se to o čemu sanjam desiti već sljedeće minute.
Brat se vrpoljio. Kako mu može biti dosadno? Nismo li imali namjeru učiniti ono što svi čine, što on i njegovo društvo ponavljaju iz tjedna u tjedan?
Ostati do zore i dotući se alkoholom. Upoznati vesele djevojke spremne za ljubav... Stegnuo sam bocu „Ožujske“ i čvrsto odlučio da će se ostvariti ono što želim da se desi.
Rekao sam bratu: „Ovo je mjesto gdje se snovi ostvaruju“. Samo me pogledao umornim pogledom.
Uto, u Papillon su ušla dva znanca. Bratov kolega iz firme i jedan čovjek kojega su zvali Buco. Buco je, suprotno svom nadimku, bio mršav i nizak. Neuglednog izgleda, otrcane odjeće, prištavog lica, kokošijih prsa i po načinu na koji je slagao rečenice, reklo bi se, izrazito niskog IQ-a.
Taj Buco je, šaputalo se, spavao sa najviše žena od bilo koga u gradu.
Osobu se ne sudi prema vanjštini i prema dojmu, nego po onome što ima u sebi, znao sam.
„U čemu je tajna?“, pitao sam ga smjerno.
Buco me dugo gledao mutnim pogledom u kojega nisam uspio proniknuti.
„Treba piti,“ rekao je.

***
Pili smo. Pivo, vino, žestoko... Muzika se pojačala. U Papillonu je sada bila gužva. Klupko znojnih ljudi stisnitih kao sardine. Svi su skakali i koprcali se u uskom zadimljenom vrućem prostoru u kojem je muzika bila tako glasna da su zubi boljeli.
Kaotično komešanje mase me nanijelo na jednu mladu djevojku. Bila je slatka, izgledala je krhko i pristojno i imala naočale.
Učinilo mi se da ćemo ja i ta intelektualka biti dobar par. Uhvatio sam je za grudi. Bjesno je zaurlala: „Jebem ti mater! Ne diraj me! Gubi se!“ To me zbunilo.
Ali nisam dugo razmišljao o tome, jer netko je uvijek donosio nove runde, i trebalo je hvatati korak i ispijati boce i čaše koje su neprestano stizale.
Piće više uopće nije imalo okusa, samo se slijevalo niz bolno grlo i utakalo u želudac. „Nadišli smo alkohol“, pomislih.
Sve se pobrkalo i zamutilo od dima, pića i buke.

***
Odjednom, bratovih prijatelja više nije bilo. Osvrnuo sam se. Prostorija je bila je ispunjena samo muškarcima koji su, zakrvavljenih očiju, obnevidjeli od alkohola, teturali i sudarali sa inventarom.
Netko me zgrabio za jaknu dok se rušio na pod i snažno je povukao i poderao je. Pogledao sam dolje. Na podu je ležao neki mladić, a krv mu je obilno curila iz nosa. U blizini, jedan čovjek ga je psovao, na njegovoj šaci bio je bokser.
U klubu je bilo samo još nekoliko ljudi. Izgledali su onako kako sam zamišljao četnike. Jebote, što mi radimo ovdje?
Pogledao sam brata. Na mutnom svjetlu, kroz obilan dim, izgledao je kao da je petnaest godina ostario. Izgledao je umorno, kao duh koji je bio osuđen da milijun godina obilazi ovakva mjesta. Zašto smo ono uopće ovdje?
Pogledi su nam se sreli i obojica smo, bez riječi, istovremeno izašli na zrak.
Tramvaja nije bilo. Išli smo Savskom ulicom prema Vijesnikovom neboderu, brat i ja. Povremeno bi cestom velikom brzinom zakrivudao neki automobil iz kojega su treštali narodnjaci. Jedan je prevrnuo kantu za smeće.
Bilo je hladno. Bili smo znojni pa nam je bilo još hladnije. Grla su boljela, izgrebana od dima, rakije i urlanja pjesama. Odjeća je bila zaflekana i smrdjela je.
Postalo je užasno naporno stavljati nogu pred nogu. Teturali smo. Ulična rasvjeta je utrnula.
Odjednom...
Blistava topla žuta svjetlost.
Jedna vrata bila su nam otvorena u tamnoj ulici. Staklena, prozirna blistava vrata.
Vrata pekare.
Bio je to najbolji burek na svijetu.

[malaboki]

Prosvjetljenje

Nedjelja je, 3 ujutro.Umorni od posla koračamo prema tvom autu, čuje se samo škripa naših stopala u snijegu. Hladno je, stakla su smrznuta, a ja guram svoje crvene prste u kaputić. Gledaš me poprijeko i komentiraš kako je nemoguće da sam opet zaboravila rukavice jer prosinac je. Pališ grijanje i govoriš mi da te pričekam u autu dok stružeš stakla.Upučuješ mi osmijeh i dodaješ svoje rukavice.Izašao si na zimu, a ja sam ostala u autu da se grijem i čekam, u tvojim toplim rukavicama. Voziš me kući,stavljaš svoj omiljeni cd,a ja te molim da ugasiš jer mi se ne sviđa.Gasiš, tišina je. Maštam o njemu, gdje je on sada, s kim je.Ostavljaš me pred zgradom.

Vraćamo se s tuluma, stojimo na tramvajskoj stanici. Guram ti svoje prste u jaknu, jer opet nemam rukavice.Siječanj je. Daješ mi jednu slušalicu i pokušavaš me nagovoriti da poslušam samo jednu pjesmu. Neću, ne zanima me ni pjesma niti ti. Zanima me šta rade sada njih dvoje.

Prokleti Foo Fightersi i njihov novi album. Pjesme su savršene,po prvi puta mi je sve jasno, tvoj osmjeh,tvoje riječi i dodiri. Kako nisam vidjela nekoga poput tebe onda? Stajao si pokraj mene a ja te nisam ni vidjela niti čula.
Imam bolji glazbeni ukus nego prije nekoliko godina, da sam samo jednom poslušala pjesmu onda i obratila pažnju na to šta mi govoriš, tko zna možda bih imala i tebe.

Prokleti FF

[Solo761]

U zadnja 3-4 tjedna sam imao toliko prosvjetljenja da već imam uštedu na rasvjeti . Možda sam bio na vrhu figurativnog brda pa se zato sve i dalje kotrlja ili je jednostavno domino efekt. Jedan klik potakne drugi klik koji potakne treći klik i tako dalje...

Kratki uvod u priču, prije ta 3-4 tjedna su se poklopile neke muke na poslu sa nekim nesigurnostima i "krizama" doma, koje su, tipično, i bile pokrenute sa tim mukama na poslu. Rezultat je bila mješavina panike, straha i nemoći koja su rezultirala krivom procjenom zbog koje sam (ponovo) povrijedio jednu meni dragu osobu. No nekako smo ponovo uspostavili kontakt. Manje više neplanski smo se vidjeli nakon dva i nešto tjedna i onda sam definitivno zaključio da se ne mogu samo tako vratiti na ono od prije nekoliko mjeseci. Za tako nešto postoji previše emocija. A opet, pretpostavka je bila da sam napravio previše sranja da bih imao obraza uopće pomisliti na povratak na staro. I što napraviti? Spaliti mostove... Za to je bio dovoljan jedan post, poruka, prilično učinkovito je satrao sve što je (možda) preostalo. Krivi izbor, boli još i više baš zbog toga.

A sve je moglo biti tako jednostavno, samo je trebalo reći. U kritičnim trenutcima je ta opcija bila apsurdna. Kako to reći? To nije normalno! Sve treba biti savršeno! Ali ne, ne treba, niti neće. Valjda je to smisao ljubavi, biti siguran da će druga osoba biti uz tebe i kada nisi u najboljem izdanju, a ne glumiti da je sve ok iz straha da druga osoba ne pobjegne. U tome nema sreće. Druga osoba primjeti da nešto nije u redu, ali nema informacije i začarani krug je uspostavljen. Na kraju krajeva, da i pobjegne znači da to nije ni bila ljubav.
Nakon ova 3-4 tjedna samoće mi je to napokon došlo iz guzice u glavu. Radio sam upravo to, bježao, no ne iz razloga što nije bilo ljubavi, nego nisam znao što napraviti, konflikt. A opet, nisam ništa rekao i izgledalo je upravo tako. Zbog nedostatka ljubavi.
Trebalo mi je malo vremena da si to posložim u glavi. No bilo me je strah to reći i tražiti da tako samo ne potvrdim taj nedostatak ljubavi. I eto, rezultat je to što je. Jedno ogromno sranje, u koje sam se sam zakopao jer nisam rekao što mi je bilo na pameti kada je trebalo. U konačnici bolje je reći odmah sve što nas muči nego pokušavati hendlati sve sam. Koliko god to bio impuls. Glumiti ili ignorirati nije rješenje. To donosi samo bol i patnju. Sada to znam, sam sam došao do toga, kada već nije koristilo kada mi je bilo rečeno. No kao i sa svim lekcijama, spoznaja je došla prekasno da spasi stvar koja je to sve i pokrenula.

[sorr_x]

Prosvjetljenje


Sve se promjenilo.Ja sam se promjenila.Godina dana je ponekad , treptaj oka,a nekad vjecnost....meni je ova godina dana bila vjecnost.
Odrasla sam,naprasno.Suocila se sa samom sobom i nisam bas zadovoljna uocenim...nisam nimalo zadovoljna.
Razocarala sam samu sebe.
Znate kad na papir(u glavi) podvlacite crtu,na nekim "granicama" zivota...dodajes pluseve/minuse...gledas sta si napravio,gdje si bio,sta si stvorio...i skuzis da je proslo maltene pola zivota, a iza tebe nista?
Nista bitnog, nista za sta se "uhvatiti"?
A bila sam uvjerena da sam si slozila zivot,kako zelim....nope.
Godina dan je prosla..i ispocetka slazem puzzle ovog kaosa koji se zove moj zivot...i jedino prosvjetljenje koje sam dozivila je: prezivjela sam i ovo..
Nisam ista,ona ja..sve je drugacije..moj smisao za humor je drugaciji, "kratka" sam na fitilju za ljude....valjda to tako je i mora bit,kad ti se zivot okrene naglavacke..
i sad,polako,dan za dan....dan po dan...

[lycantrophy]

Još jedno tmurno nebo iznad Zagreba. Kiša lupeta po prozorskim staklima, krov prokišnjava, kravetina od žene mi je ponovno pozvala policiju jer sam joj zaljepio šamar i natukao rebro-dva. Pa dobro, mora li ta koza uvijek dramit. Kao da joj nije jasno da je to samo prolazna bol koja vodi višoj sreći. Mojoj, jer sam sadistički kurvin sin, i njenoj, jer je sanjar. S vremena na vrijeme dobro dođe da ju netko spusti na zemlju. Sve opravdavaju četiri slova krvavo zarađena prilikom jedenja paštete u bunkeru na istočnoslavonskom stratištu. Krvavo više-manje, nije da sam metka ispalio. Uspjelo mi je probosti dlan nespretnim nabadanjem meze sa srebrnog pladnja doniranog od strane nekih tamo emigranata. Tko im jebe mater, ionako su našu Hrvatsku ostavili na nemilost stranome agresoru. Takve bi po kratkom postupku trebalo pred streljački vod. Granate su padale. Dragi geleri uvijek uspijevali pronaći put ka nečijem srcu, ili drugom vitalnom organu. Svi smo strepili i imali nekog privatnog Isusa kojemu smo se potajno molili da sve ispadne u redu. Moj je bila Ona, velikim slovom. Kako drugačije imenovati božanstvo? Zbog nje sam bio u stanju zadržati razum nakon gutanja svih govana rata. Na povratku sam saznao da je i ona gutala, mnogo više nego ja. Potpuno nepromišljeno, u afektu kažu, iščupao sam joj maternicu golim rukama. Danas mi ne može roditi dijete. Šteta. Uvijek sam htio jednoga malenoga mene. Da joj zajedno možemo gaziti po prsnom košu. Sreća u troje je nemjerljivo veća.

[ljudoliki]

Gledam tvoju sliku i plačem.

Sam sam. Tužan sam. Srce mi je tegla ajvara kojoj je istekao rok trajanja. A ti si je bacila, bacila si tu teglu u zid.

Sjećam se kad sam te upoznao. Bila si glavna cura u dvorištu. Svi su te obožavali i željeli te u paru kad bi se igrali hvatala. Nekako nikad nisam završio u paru sa tobom, iako sam uvjeren da si to htjela, čak i kad si između mene i najružnijeg kripla u dvorištu odabrala drugog.

Dugo je trebalo da me primjetiš. Svakih par mjeseci bi ti se morao ponovno predstavljati, ali ne zamjeram ti. Lijepa cura poput tebe je uvijek imala mnogo muškaraca oko sebe, i tko će zapamtiti sva ta imena. Mislim da je trenutak kad sam se definitivno zaljubio u tebe bila ona večer kad te dva put stariji lik dovezao u svojem bijesnom BMW-u ispred kuće. Taman sam prolazio preko ceste kad si zateturala prema kući sa božanskim osmijehom na licu. Tad sam znao da te volim, uvijek i zauvijek.

Kad sam te vidio na faksu, kao da sam se ponovno rodio, zaječao sam poput djeteta kad prvi put srkne mlijeko iz majčinih cica. A cice si imala, i ponosno ih pokazivala. Gledao sam ih potajno iz prikrajka, tek toliko da se zna da postoje, jer kao što načelo kvantne mehanike kaže, ako cice nisu gledane od strane nijednog promatraća onda ne mogu ni postojati. Neki su tvrdili da su ti se i bradavice mogle vidjeti i to obično u vrijeme ispitnih rokova, ali mislim da su smradovi samo bili ljubomorni jer su padali na rokovima dok si ti briljirala učenjem.

Bila si pametna. Nikad te nisam vidio da učiš a opet si sve uredno prolazila. Samo nadareni studenti su mogli uspješno prolaziti faks i tulumariti svaku večer. I tu negdje je započela naša kratka romansa. Tražila si me da ti pomognem oko seminara. Došao sam sat vremena ranije i na klupici ispred paviljona smišljao ljubavni sonet koji ću ti reći kad mi se budeš zahvalila za pomoć. Dok sam čekao, čuo sam neku curu kako stenje u sladostrašću, sve je odzvanjalo od njenih uzvika. Imala si stvarno nestašne susjede. Čudno je bilo kako je stenjanje završilo kad si izašla na prozor i pozvala me da dođem gore, ali i bolje, radili smo u miru i tišini.

Otvorila si vrata i zakoračio sam u sobu ispunjenu čudnim mirisom. Sjeli smo na razbacani krevet i ti si mi objasnila kakav bi seminar htjela da ti napišem. Moram ti priznati, savršeno si to bila zamislila. Proveo sam neprospavane noći pišući ga. I tad si shvatila da ja to radim iz ljubavi, i da ću te zauvijek voljeti. I poljubila si me. Nevjerojatan zemljotres je rastvorio zemlju do devetog kruga pakla i na trenutak mi se učinilo da sam čuo Vergilija kako daje upute izgubljenom vitezu u potrazi za svojom ljubavi, ljubavi...

Počeo sam recitirati... „Tvoj božanski osmijeh mi razvedri dan poput ljetnog sunca...“ kad si mi otkopčala šlic i počela ljubiti kurac. Voljet ću te uvijek i zauvijek.

Naša veza je bila čudna. Rijetko smo se viđali, a i tada smo često samo radili na seminaru jer bilo ti je jako važno ostati dobra studentica, a ja sam to znao i pomagao ti svim srcem. Dok sam ja pisao tvoj seminar, zanemarivajući svoje ispite, ti si sa frendicama provodila vrijeme na kavicama i cigaretama čitajući Story i raspravljajući o meni nejasnim ali važnim stvarima kako si mi znala sama reći.

Raskinuo sam sva prijateljstva jer su mi prijatelji govorili da me varaš. Ali nisam im vjerovao. Prokletnici ne znaju što je prava ljubav. Rekli su da si se jebala svaki dan sa drugim muškarcem. Rekli su da bi Horatio Cane iz CSI-a, nakon što bi ti onom vaticom uzeo bris usta nakon vikenda, pronašao bar dvadeset različitih sjemenih DNA uzoraka.

Naravno da sam prije vjerovao tebi nego njima. Za curu koja je toliko popularna često se dogodi da je predmet ogovaranja. I tako smo se voljeli. Ja sam odustao od svojih hobija jer kao što si i sama rekla, zašto bi proučavali svemir, tamo nema ničeg lijepog. Zašto bi učili naprednije metode računskih operacija, dovoljan ti je digitron, a ako nema ni njega, ne moraš ni računati. Jednostavnost tvog razmišljanja mi je milovala uzburkani um i smirivala ga poput najljepše droge na svijetu.

Objašnjavala si mi kako je ljepota najbitnija stvar, i da se zato moraju kupovati skupe stvari kako bi sačuvali tu ljepotu. A tvoja ljepota je zrcalila toplu unutrašnju dobrotu. Zato sam svaki dan jeo K plus tunjevinu kako bi ti mogao kupiti nešto da izgledaš ljepše, ako je to uopće bilo moguće.
Ti si zaista bila svjetionik u uzburkanom moru mog života, punog morskih pasa, otrovnih meduza i zalutalih Toma Hanksova.

A onda je došla na red i istina. Moji prijatelji nisu lagali. Zatekao sam te u sobi sa nekom mrgom u psećoj pozi dok te je lupao dlančinom po usijano crvenoj guzi. Od silnog uživanja me nisi ni vidjela. Pobjegao sam u sobu i postao manji od kreveta, manji od stolice, manji od makovog zrna i plakao danima. Volim te.

Vrijeme je prolazilo i godišnja doba su se mijenjala u tvom životu, zajedno sa markama auta u kojima su te dovozili u kasne noćne sate. A u mom srcu jesen i duša crne boje poput publike na Thompsonovom koncertu. Vratio sam se u prošlost i proživljavao našu ljubav iznova i iznova, dok si ti mijenjala džentlmene, face, alfe, bogate, pijane...i unatoč svemu tom, još uvijek sam te volio.

I sad sjedim i pišem na forumu ovu tužaljku u nadi da ću ljudima pokazati što je prava ljubav. Mnogi će rigati od moje ispovijesti, proklinjati me ili preklinjati da odem psihijatru. Ali neki od njih će shvatiti što je to ljubav.
Zato pišem moje prosvjetljenje za njih.

Ovi sitni noćni sati preslatkog mazohizma postaju nektar duše, jer duša voli zauvijek. Jer voljet ću je zauvijek. Ona je moja polovica koja me upotpunjuje, ustvari, ona mi je više od polovice jer sam se rodio jako mali.

Ne zamjeram joj što mjeri muškarce po broju tučnjava i novcu kojim joj kupuju vinjetu za granični prijelaz „Međunožje“. Ona je samosvijesna žena koja ne robuje tradicionalnim dogmama i ima pravo iskusiti sve što joj život nudi. Pa čak i ako nakon dvadeset godina počne propadati kroz barske stolice zbog te odluke, ja ću je i dalje vidjeti kao svjetlost na tamnom putu života. Volim je uvijek i zauvijek.

Odlučio sam da više nikad nikog neću voljeti. Moja ljubav je rezervirana zauvijek. Možda budem sa nekom osobom čisto da me ne pošalju u ludnicu ali vječno ću misliti o njoj i čim mi pruži priliku skočit ću joj u zagrljaj svemirskog orgazma.

Želio bi joj reći da je razumijem i da je prihvaćam. Želim dijeliti život sa njom, i imati djecu sa njom, svu njenu djecu, bijelu, crnu i žutu...volim je uvijek i zauvijek.

To je moje prosvjetljenje, i zato pazite, prava ljubav je samo jedna jedina i isplati se biti strpljiv i čekati, jer doći će red i na nas jednog dana, doći će, doći će...

[eleuthera]

Tema koju je izabrala malaboki:

Ne voliš me onako kako ja želim biti voljen/a (ne dijelimo istu stvarnost)

Tema koju je izabrao ljudoliki:


Napišite, opišite, objasnite svoje najluđe, najmaštovitije, najmisterioznije snove. Nerealne, realne, akcijske, horor, egzistencijalne, totalno LSD kompatibilne ili poruke sa drugih zvijezda, neka teku snovi. Samo nemojte da budu snovi o vječnoj ljubavi jebomupaskonjauuši!!!

[K@rlo]

tamo...
gdje si sada,
u beskrajnom plavetnilu vječnosti savršenstva i mira
gdje se u trenu ispod duge prolazi,
gdje uživaš u ljepoti i prisutnosti anđela,
gdje su boje kristalne, čiste i jasne,
gdje cijela zemaljska ljepota stane u kapljicu slapa ispod kojeg se nazire tvoj osmjeh,
osmjeh kojega noćima sanjam i s kojim se budim svako jutro,
osmjeh koji mi govori da me voliš isto onako kako si me i voljela i kako sam želio biti voljen...
i da si voljena... bila i jesi, to je naša stvarnost, bez obzira što smo uskraćeni da ju još uvijek dijelimo, osjećamo i živimo...

no...ipak, kada se sretnemo tamo, neću moći a da ne upitam anđele zašto su nam uzeli nas, našu stvarnost i naše snove...

ili je ovo bio samo san...

a tamo
gdje si sada,
u beskrajnom plavetnilu vječnosti savršenstva i mira,
možda nas čeka naša stvarnost...
tvoj osmjeh tako govori,
osmjeh kojega noćima sanjam i s kojim se budim svako jutro

Lav.Karlo (voljenoj)

[Čekkić]

Tekst je pisan prije nekog vremena.. I danas bi to drugačije i doživio, drugačije i opisao.. Ali ipak, poštenije mi se čini, ne ga mijenjat:



Prekjučer.. Sanjao sam..


Samo da pojasnim.. Ne sanjam često (tj. ne sjećam se), bivšu sam možda u deset godina sanjao isto toliko puta samo.. Ako se i sjećam, to su totalno nepovezani apstraktni snovi koji baš.. Pa.. nemaju nikakvog smisla..


A prekjučer sam je sanjao.. Ne bivšu!!! Dakle ipak postoji žena mojih snova i to nije bivša.. Znam da sve ovo skupa zvuči i više nego banalno, ali ako uzmete u obzir da stvarno rijetko sanjam realne snove, s obzirom da nisam još od kad je otišla imao želje za nekim konkretnim, onda i nije baš sitnica..

Zašto još nije sitnica? The filing bejbi, the filing!!! Nisam sanjao "cijelu priču", ne znam kakav je grudnjak imala niti da li su joj gaćice bile čipka, tanga ili oboje.. Ali znam da sam se naježio kad sam joj pogledao u oči.. Naježio, rastopio kao šumeća tableta u njenom pogledu, punom želje za mnom, a zatim narastao jos tri kata i zasjao kao stakleni neboder okusivši njene usne..

Imala je crvenkastu kosu to znam.. Skladno tijelo, sitnija.. Više od tih detalja ne znam, ali kao ni u životu, više mi od toga ni ne treba.. A lice.. Ne mogu pričat objektivno, ipak sam sanjao ženu svojih snova.. Znate kako kažu da u svemu treba biti umjeren.. E, pa Bog je slušao taj savjet kad je nju meni u snove poslao.. Putene usne, no ne toliko da ti zapinju za oči.. Puni obraščići, ali ni na tren nisu izgledali bucmasti, nježan ten i neprimjetna brada.. Samo oči.. Oči su bile prozori u tamnu šumu kraj tvoje ulice, gdje si istovremeno i siguran i odvojen od RL.. Oči pune života, želje, optimizma i povjerenja. Oči čiji bi pogled želio na sebi cijeli moj život..

Ne znam kako je počelo, ne znam gdje je naći.. Znam da smo proveli prelijepu večer zajedno, i da sam iako mi se činila "out of my league", krenuo u akciju.. I baš ta scena mi je ostala u sjećenju.. I osjećaji kojih se više ni ne sjećam kad sam ih posljednji put osjetio.. Pogled na njeno lice (žudnja, strah, nervoza), moje ruke na njenim obrazima (ushićenje, mir, žar), pogled u njene oči (klimaks, žar, predaja, pobjeda), i moje usne na njenima (mir, sreća, uh i još veće uuuuhh )..


Znam da pričam o ženi iz svojih snova.. Ali lijepo je osjetit te stvari, pa makar i u snu.. To samo znači da samo još sposoban to osjetit.. A možda će se naći i neka s ovog svijeta zbog koje ću cijelo jutro hodat kao u transu samo od poljupca..