Veza crkve i dijalekata

[Wikiceha]

Liudewitus je u ovom postu lijepo uboo jednu bitnu stvar.

Cca se dijalektalne (originalne) granice preklapaju sa crkvenima.
I to po načelu;

Zg biskupija-kajkavski
Sp metropolija-čakavski
Du metropolija-štokavski

Iako se kajkavski govori pojavljuju prije uspostave zg-biskupije, (pretpostavalja se da kajkavsko protonarječje javlja već u 10. stoljeću) to područje je prije zg-biskupije zauzimala Sisačka biskupija.

Područje istočno od zg-biskupije je područje koje je zauzimala Pečujska biskupija i gdje se javljaju šćakavsko-kajkavski, prijelazni "polukajkavski" govori.
S obzirom da se u Đakovu nalazio i kaptol (vrh)bosanski, a da je za vrijeme poslije Turaka došlo do izmjene stanovništva, cijeli slavonski dijalekt je na kraju skrenuo u štokavskom smjeru.

Iako su se Podravski ekavski govori prije nastavljali na kajkavske Križevačko-podravske, a Posavski ikavski i poluikavski na kajkavske Turopoljsko-posavske govore...
S time da je u Zapadnoj Slavoniji postojao i sada izumrijeli zapadnoslavonski ćakavski.

Kajkavski imaju tri glavna dijalekta/skupine dijalekata, koji se cca slažu s tri glavne županije;
*Varaždinskom->Međimursko-zagorski
*Zagrebačkom->Posavsko-turopoljski
*Križevačkom->Podravsko-križevački

Rubni dijalekti su prijelazni ili preseljenički.
*Prigorski je polučakavski, srodan srednjočakavskom.
*Donjosutlanski je kajkavizirana varijanta južnočakavskih (onih pounjskih, koji su sada većinom na jugu Gradišća).
*Goranski je dvojak. Istočni dio (koji obuhvaća i dio slovenskih govora, oko Metlike i Črnomelja, koje je nekoć bilo dio zg-biskupije i Slavonije) je srodan prigorskom, a i sadržava prijelaze prema čakavskima i slovenskim dolenjskima. Zapadni dio obuhvaća područja gdje je bilo većih doseljavanja iz Slovenije, no opet, to su područja koja su bila odvojena od Slovenije njemačkom enklavom u Kočevlju.
*Zapadnoslavonski je, kao što je već rečeno, izumro.

Postoje još drugi mogući prijelazi, npr;
*Gornjosutlanski koji sadržava neke prijelaze u slovensko štajersko narječje
*(Zapadno)međimurski koji sadržavaju prijelaze u slovensko panonsko narječje, kojih su nekoć dijelovi i bili dio Slavonije i zg-biskupije poput Prlekije ili Prekmurja (pogotovo su prijelazi jaki na jugu)
*Sjevernomoslavački koji su "kajkavizirani novoštokavski"
Moguće je i glavne dijalekte podijeliti na više manjih (Lončarić ih je podijelio na 15ak po naglascima i refleksima stražneg nazala).

Govori s juga biskupije, u tri manje županije Vrbas, Sanas i Dubica, su vjerojatno bili srodni onima južnočakavskima i štokavskima koji se danas nalaze u južnom Gradišću ili u svojoj kajkaviziranijoj verziji u donjem toku Sutle. Dakle, čakavski ili štokavsko-čakavski govori (u južnom Gradišću se nalazi i čakavski štojski, to su južnočakavci koji koriste što, kao i vlahijski, koji je štokavski, ikavski, srodan onom u Moliseu...).
Virovitička županija je bila isto manja, a stanje u ovodravskom dijelu Baranjske, Požeškoj i Vukovskoj županiji je opisano gore stanjem u Pečujskoj biskupiji.
https://jezik.hr/images/content/35.jpg
https://i.ibb.co/8jCvhs5/kajkavski-govori.png


Čakavski govori obuhvaćaju manje-više područje Splitske nadbiskupije.
"Frankopanske" biskupije otoka/Krka, Senja, Nina i Krbave su područje gdje se razvio srednjočakavski, dok kasnije stvorena Zadarska nadbiskupija nije imala nekog utjecaja na jezik. Vjerojatno radi mletačke vlasti i rušenja grada s vremena na vrijeme...
U rubnim područjima na sjeveru i rubovima Akvilejske Patrijaršije se razvio sjevernočakavski, oko Rijeke i u središnjoj i istočnoj Istri, te na Kvarneru, s time da je to isto područje većih migracija.

Rubni dijalekti su preseljenički ili prijelazni;
*Buzetski se razvio na sjeveru Mletačke Istre, u izoliranom džepu oko Buzeta, a isti i sadržava neke prijelaze prema slovenskom primorskom narječju (koje je dosta pod utjecajem doseljenika s hr juga)
*Jugozapadni istarski je čakavizirana varijanta zapadnoštokavskih, štakavskih ikavskih, nastalih iz polučakavskih biokovsko-cetinskih ili s juga zapadnohumskih
*Lastovska mirkoenklava s pojedinim džepovima po Pelješcu je nastala na doticaju južnočakavskih pod dubrovačkim vlastima.
https://jezik.hr/images/content/34.jpg
https://i.ibb.co/KWsQQzJ/cakavski-govori.jpg

Kao što su u slučaju kajkavskih zanimljivi polukajkavski govori s područja Pečujske biskupije (ili prijelazni južnočakavski s juga zagrebačke), tako su ovdje zanimljivi štokavski ikavski na području do rijeka Bosne i Neretve, u područjima Donjih Kraja, Završja i Huma.
Donji Kraji su sredinom 13. stoljeća izašli iz jurisdikcije splitske metropolije, a kasnije su se još mijenjale jursdikcije u Duvanjskoj i Makarskoj biskupiji.
Makarska biskupija je dosta dugo ostala polučakavska (i šćakavska u primorju, a štakavska iza Biokova), iako su se čakavske izoglose gubile što se išlo dalje u unutrašnjost.
Neke čakavske izoglose su se protezale u unutrašnjosti do Travnika, međutim, obično se dio do Dinare i južno od Jajca uzima kao štokavski.

Štokavski govori obuhvaćaju prostor Dubrovačke nadbiskupije.
U njoj se pojavljuje razlika između poluikavskih onih uz Neretvu i onih primorskih.
Biskupija je ranije obuhvaćala i šćakavske govore u istočnoj Bosni, međutim Bosna je u 13. stoljeću prebačena pod Kaločko vrhovništvo.
Tokom vremena Bosanska biskupija se širila i na područje Splitske (ikavski govori), prebačen je i sam kaptol u Đakovo.

*Dubrovački dijalekt je osnova onoga što je preraslo danas u Novoštokavsku jekavicu i osnovu hrvatskom standardu. To je dijalekt koji sadrži dva poddijalekta, nekoć samostalna dijalekta, Neretvanski/Krajiški i Dubrovački. U prvom se nalazilo i dosta govornika doseljenih Srba, a dijalekt u cijelini sadrži i određen broj prijelaznih istočnoštokavskih izoglosa.
Neretvanski poddijalekt je nastao s područja Stonske biskupije, a područja u unutrašnjost su se smanjila (posebno na području Trebinjske biskupije), a kao humski dijalekt je sadržavao i neke ikavske izoglose (bio je poluikavski).
*Ranije opisani štokavski ikavski na području južno od Save i između čakavskih i rijeka Bosne i Neretve, područja gdje je slabila Splitska nadbiskupija, gdje su bila dva polučakavska (šćakavski oko Makarske, štakavski do Cetine i u Podbiokovlju) i dva štokavska (šćakavski oko Livna i Vrbasa te štakavski u zapadnom Humu), te prijelazni polučakavski od Jajca na Sjever... su se spojili u jedan dijalekt, Novoštokavsku ikavicu.
*Šćakavska područja u unutrašnjosti, koja su odvojena od Dubrovačke nadbiskupije i njihove enklave u dijaspori (Pečuh, Virovitica, Kostajnica...) tvore područja Istočnobosanskog, jekavske starošćakavice (sa zonama miješanog refleksa jata)
*Nekoć polukajkavska područja u Slavoniji, "obnovljena" doseljavanjima štokavaca s juga, ikavskog, ikavsko-ekavskog, ekavskog i miješanog refleksa jata, koja su nekoć bila pod Pečuhom, ali i gdje se u Đakovu nalazio (vrh)bosanski kaptol čine područja Slavonskog, starošćkavice različitih refleksa jata, no koje neke zajedničke (iako jako malo polukajkavske) karaktertiristike odvajaju od Istočnobosanskog.

Rubni dijalekti su preseljenički ili prijelazni;
*Iločki je Slavonski koji je prešao u Novoštokavsku ekavicu.
*Bokeljski je prijelaz Dubrovačkog i istočnoštokavskog, zetskog barske nadbiskupije, a u istu skupinu spada i Perojski koji ima taj prijelaz prema čakavskima
*Janjevačko-letenički i karaševski su doseljenici (prvi dubrovački, drugi šokci) koji su se asimilirali u torlačke govore
*Rekaški, koji su šokci koji su se asimilirali u staroštakavske istočnoštokavskog narječja....
https://jezik.hr/images/content/36.jpg
https://i.ibb.co/BtCbrpp/stokavski-govori.jpg


Ideja je poprilično jednostavna.
Naravno, na dijalekte su na kraju utjecale i državne granice
https://upload.wikimedia.org/wikiped...rs_of_1606.png
Kao i raznorazne migracije;
https://upload.wikimedia.org/wikiped...20_century.png
A ovdje su neke osnovne karakteristike;
https://upload.wikimedia.org/wikiped...ts_history.png

No načelno ideja da se narječja klasificiraju kao;
*Zagrebačko
*Splitsko
*Dubrovačko
Ima smisla.
Iako se danas u prva dva grada ni ne govore previše ta narječja.
A za treće nije najveći grad (Osijek je to) za svoje narječje.

Ako bi se gledalo po gradovima i dijalektima, imali bi sljedeće veze;
Zagrebačko;
*Zagrebačko
*Varaždinsko
*Križevačko
--Prijelazni dijalekti se ne bi mogli prikazati (možda Zaprešić, Ozalj i Delnice)
Splitsko;
*Riječko
*Ogulinsko (Zadar je na granici, jbg)
*Splitsko
--Prijelazni dijalekti se ne bi mogli prikazati (možda Buzet, Pula i Lastovo)
Dubrovačko;
*Brodsko
*Virovitičko (enklave u BiH su rubne)
*Mostarsko (li neki drugi gra)
*Dubrovačko
--Prijelazni dijalekti se ne bi mogli prikazati (možda Ilok, Kotor...)

Uglavnom, zvuči kao zanimljiva tema.

[Liudewitus]

za temu. Ne znam je li se tome pridavala pozornost u našoj dijalektologiji.

Ovdje imamo primjere iz Kotora i Dubrovnika kako su pojedina narječja mogla biti oblikovana posredstvom svećenstva iz pojedinih središta:

U Kotoru su se služile mise prema latinskom obredu, ali prilikom crkvenih praznika se dodavalo "čitanje prevoda epistola i Evangelija na ilirskom (narodnom) jeziku; tom prilikom je narod ponavljao riječi recitiranog teksta". Isti se običaj odomaćio i u Dubrovniku i u mnogim mjestima u Dalmaciji; uvođenja narodnog jezika bilo je u Beogradu, i u dalekoj Češkoj, kako izvještavaju savremenici. Ali u tom slučaju se nije radilo o crkvenoslovenskom jeziku, nego o narodnom. Ovo čitanje, lectiones, sačuvalo se u lekcionarima i epistolarima ili evengelijarima. Iz XIV vijeka, sačuvani su Korčulanski lekcionar, Zadarski lekcionar i Bernadinov lekcionar koji sadrže, djelimično, latinski tekst (za sveštenika) i tekst narodni (za vjernike).

Izvor: Lenka Blehova-Čelebić: GLAGOLJAŠENJE I TRAGOVI UNIJE U SREDNJOVJEKOVNOM KOTORU; montenegrina.org

[Liudewitus]

Još od iste autorice:

"Takođe, Papa Klement III, u povelji u kojoj se govori o novoj barskoj mitropoliji, spominje monasteria tam Dalmatinorum quam Graecorum atque Sclavorum. Pod samostanima "Dalmatinaca" podrazumijevaju se benediktinski samostani koji služe liturgiju prema rimskom obredu na latinskom, pod samostanima Grka bazilijanski samostani sa grčkom, to jest, istočnjačkom liturgijom na grčkom jeziku, samostani Slovena su hrvatski benediktinski samostani sa rimskim služenjem na crkvenoslovenskom jeziku. Svi navedeni samostani pripadaju rimskoj jurisdikciji. U toku narednih vjekova počela je kod katoličkih crkvenih prelata, posebno zahvaljujući benediktincima, polako sazrijevati misao o prirodnosti zahtjeva da narod okupljen u crkvi razumije sveštenikove riječi. Uvođenje narodnog jezika u katoličko bogosluženje u kasnom srednjem vijeku više nije bilo plod nečijeg neznanja latinskog ili uticaja vizantijske sredine kao ranije, nego truda da se liturgija učini razumljiva puku i buđenja samosvijesti nacija. Ovaj tip liturgije, kada se "latinska" misa rimskog obreda služila na grčkom ili drugom jeziku, zvao se liturgija Sv. Petra. Od velikog značaja za pitanje upotrebe narodnih jezika u liturgiji jeste dekretal Pape Grgura IX. Ovaj dekretal sadrži preporuku svim dijecezama u kojima postoje grupe stanovništva koje govore različitim jezicima. Biskup takve dijaceze treba da obezbijedi podobne sveštenike koji će shodno različitosti jezika u njima služiti mise i dijeliti sakramente. Ako je neophodno, biskup treba da imenuje namjesnika zaduženog za pitanja vezana za etnikum različitog jezika; to ne znači da dijeceza treba da ima dva biskupa, nego da je imenovani vikar podložan već postojećem ordinariju. U tom smislu donesen je zaključak IV lateranskog sabora 1215. godine. Ipak, mišljenja unutar katoličke crkve su ponekad bila podijeljena. Na Tridentskom saboru (1545 - 1563) 1562. godine se na generalnoj sjednici povodom odobravanja glagoljaških misa (usus linguae croaticae vulgaris in missa latina) zadarski nadbiskup Mucije Calino zalagao da se misa služi na latinskom. Na to je odgovorio krčki biskup, Kotoranin Albert Dujam de Glyricis, iz kotorskog dominikanskog samostana, da u glagoljaškim misama ne treba vidjeti nikakvo zlo. Karakteristična okolnost jeste da su u diskusiji učestvovali biskupi iz dalmatinskih krajeva koji su imali, uglavnom, pozitivan utisak o slovenskoj liturgiji.

Izvor: Lenka Blehova-Čelebić: GLAGOLJAŠENJE I TRAGOVI UNIJE U SREDNJOVJEKOVNOM KOTORU; montenegrina.org

[Wikiceha]

Liudewitus kaže:

za temu. Ne znam je li se tome pridavala pozornost u našoj dijalektologiji.

Ovdje imamo primjere iz Kotora i Dubrovnika kako su pojedina narječja mogla biti oblikovana posredstvom svećenstva iz pojedinih središta:

U Kotoru su se služile mise prema latinskom obredu, ali prilikom crkvenih praznika se dodavalo "čitanje prevoda epistola i Evangelija na ilirskom (narodnom) jeziku; tom prilikom je narod ponavljao riječi recitiranog teksta". Isti se običaj odomaćio i u Dubrovniku i u mnogim mjestima u Dalmaciji; uvođenja narodnog jezika bilo je u Beogradu, i u dalekoj Češkoj, kako izvještavaju savremenici. Ali u tom slučaju se nije radilo o crkvenoslovenskom jeziku, nego o narodnom. Ovo čitanje, lectiones, sačuvalo se u lekcionarima i epistolarima ili evengelijarima. Iz XIV vijeka, sačuvani su Korčulanski lekcionar, Zadarski lekcionar i Bernadinov lekcionar koji sadrže, djelimično, latinski tekst (za sveštenika) i tekst narodni (za vjernike).

Izvor: Lenka Blehova-Čelebić: GLAGOLJAŠENJE I TRAGOVI UNIJE U SREDNJOVJEKOVNOM KOTORU; montenegrina.org

To se i meni čini.
Od crkvenih pjesama, pa nadalje.

Uostalom, za europske narode je najčešća identifikacija jezika preko molitve Oče naš

Liudewitus kaže:

Još od iste autorice:

"Takođe, Papa Klement III, u povelji u kojoj se govori o novoj barskoj mitropoliji, spominje monasteria tam Dalmatinorum quam Graecorum atque Sclavorum. Pod samostanima "Dalmatinaca" podrazumijevaju se benediktinski samostani koji služe liturgiju prema rimskom obredu na latinskom, pod samostanima Grka bazilijanski samostani sa grčkom, to jest, istočnjačkom liturgijom na grčkom jeziku, samostani Slovena su hrvatski benediktinski samostani sa rimskim služenjem na crkvenoslovenskom jeziku. Svi navedeni samostani pripadaju rimskoj jurisdikciji. U toku narednih vjekova počela je kod katoličkih crkvenih prelata, posebno zahvaljujući benediktincima, polako sazrijevati misao o prirodnosti zahtjeva da narod okupljen u crkvi razumije sveštenikove riječi. Uvođenje narodnog jezika u katoličko bogosluženje u kasnom srednjem vijeku više nije bilo plod nečijeg neznanja latinskog ili uticaja vizantijske sredine kao ranije, nego truda da se liturgija učini razumljiva puku i buđenja samosvijesti nacija. Ovaj tip liturgije, kada se "latinska" misa rimskog obreda služila na grčkom ili drugom jeziku, zvao se liturgija Sv. Petra. Od velikog značaja za pitanje upotrebe narodnih jezika u liturgiji jeste dekretal Pape Grgura IX. Ovaj dekretal sadrži preporuku svim dijecezama u kojima postoje grupe stanovništva koje govore različitim jezicima. Biskup takve dijaceze treba da obezbijedi podobne sveštenike koji će shodno različitosti jezika u njima služiti mise i dijeliti sakramente. Ako je neophodno, biskup treba da imenuje namjesnika zaduženog za pitanja vezana za etnikum različitog jezika; to ne znači da dijeceza treba da ima dva biskupa, nego da je imenovani vikar podložan već postojećem ordinariju. U tom smislu donesen je zaključak IV lateranskog sabora 1215. godine. Ipak, mišljenja unutar katoličke crkve su ponekad bila podijeljena. Na Tridentskom saboru (1545 - 1563) 1562. godine se na generalnoj sjednici povodom odobravanja glagoljaških misa (usus linguae croaticae vulgaris in missa latina) zadarski nadbiskup Mucije Calino zalagao da se misa služi na latinskom. Na to je odgovorio krčki biskup, Kotoranin Albert Dujam de Glyricis, iz kotorskog dominikanskog samostana, da u glagoljaškim misama ne treba vidjeti nikakvo zlo. Karakteristična okolnost jeste da su u diskusiji učestvovali biskupi iz dalmatinskih krajeva koji su imali, uglavnom, pozitivan utisak o slovenskoj liturgiji.

Izvor: Lenka Blehova-Čelebić: GLAGOLJAŠENJE I TRAGOVI UNIJE U SREDNJOVJEKOVNOM KOTORU; montenegrina.org

[Hekatonhir]

Lenka nije čula za senjski i omišaljski privilegij? Mise na narodnom jeziku služile su se od 1248. godine u senjskoj biskupiji, a od 1252. kod omišaljskih benediktinaca. Izričito dopuštenje pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu i redovnicima omogućilo je procvat glagoljaštva, što se ne odnosi samo na upotrebu glagoljice nego i na unošenje lokalnih elemenata u crkvenoslavenski jezik. Govorim dakle o stvaranju hrvatske redakcije.