Natrag   Forum.hr > Društvo > Život u dvoje

Život u dvoje Prizori iz bračnog i izvanbračnog života.
Podforumi: Vjenčanja, Rastave

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 19.11.2017., 19:44   #41
Quote:
Benter kaže: Pogledaj post
Volio bih s vama podijeliti situaciju u kojoj se nalazim i čuti mišljenja i savjete...

U vezi smo gotovo 10 godina, krenuli smo u srednjoj školi, zajedno sve prvi put prošli. Ona je za mene tada bila savršena osoba, ni više ni manje nego savršena. Baš sve mi se kod nje sviđalo, izgled, karakter, ponašanje, stavovi, pogledi na svijet, zajednički interesi, pogledi na budućnosti. Doslovno kopija mene.

Prvih 5 godina raj, tu se nema što dodati. No drugih 5 godina pakao. Skoro pa doslovno. Sve je počelo s njenim izljevima ljubomore, a ja ni jednu žensku prijateljicu nisam imao niti sam tip koji puno izlazi u klubove, pije i slično.
Nastavilo se njenim konstantnim prigovaranjima, a apsolutno ni najmanje nije imala povoda za to s moje strane. Jer držao sam je kao kap vode na dlanu. Kunem se, sva moja energija je bila usmjerena na nju, da nju učinim sretnom i zadovoljnom. Brinuo sam oko svake sitnice, no kao da nikada nije bilo dovoljno, kao da nikada nije bila zadovoljna. A trebala je biti, vjerujte mi. Mišljenja sam da je uzrok svemu tome njen manjak samopouzdanja, no to sada nije ni bitno.

I tako, prigovaranja su postala svakodnevnica, a svađe sve burnije. Ja sam to teško podnosio, te sam počeo polako tonuti i povlačiti se u sebe. Logično, promjenio se i moj odnos prema njoj kao posljedica njenog lošeg ponašanja prema meni. Tu je nastao dodatni problem jer su sad veći problemi bile posljedice nego uzrok. I tako smo ušli u začarani krug, što se kaže. Rezultat svega su velika bol, patnja i trauma koji su trajali godinama. Teško je to stanje zapravo nekome posvijestiti.

No, unatoč velikom broju svađa, prolivenih suza i bezbroj prekida nismo odustajali jedno od drugog. U jednom od prekida smo oboje pokušali s drugima, no nijedno nije ništa ozbiljno imalo s nikim, te smo se uvijek vraćali jedno drugome. Svađe nisu prestajale i jednostavno, čaša je bila stalno puna, a samo i mala sitnica bi je u trenutku prelila.
U meni su godinama prevladavale negativne emocije, bijes, ljutnja, razdražljivost i sl. Bio sam u jako teškom emocionalnom stanju, čak moguće i u depresiji. Izvana kao čelik, a i najmanji znak bilo kakvih emocija bi mi tjerao suze na oči. Sve dok jedan dan nisam sebi rekao „ne mogu više“ i prekinuo svaki kontakt. Jer stvarno nisam više mogao sam sebe gledati u takvom stanju. Gotovo 6 mjeseci bez ikakvog kontakta, bio sam miran. Prazan, ali miran. Konačno, nakon toliko godina. Samo sam htio mir, da napokon prestanu svađe.

I kako te već biva, igrom slučaja smo opet uspostavili kontakt. Imala je velikih privatnih problema, pričali smo dosta kao dva dobra prijatelja, pružao sam joj podršku da se lakše nosi i s vremenom smo došli na temu nas.
Uvjerila me je da je shvatila svoje greške i da će raditi na njima. I stvarno, vidim promjene, velike. Ona je bolja nego ikad, puna euforije, želje, planova. Doslovno druga osoba. Ona savršena s početka priče je sada još bolja.

Međutim, ja se nikada nisam oporavio od prošlosti. Prejako je to sve utjecalo na mene, postao sam tužna i prazna osoba koja se ničemu ne veseli. Od vedre, vesele i uvijek nasmijane osobe sam postao hladna, drska i otresita osoba. I to ne samo u vezi, nego i u društvu, na poslu itd.
I to sada jako loše utječe na naš odnos, zapravo više na moj prema njoj. Da se razumijemo, ja sam i dalje dobar momak prema njoj, stalo mi je do nje, pazim na detalje i sitnice, pružam joj pažnju, ima sigurnost i stabilnost u meni. I želim to i dalje, želim je usrećit, želim s tom osobom budućnost. Ali kao da imam nekakvu kočnicu u glavi. I kad je najbolja prema meni, ja ni na trentuke nisam istinski sretan. Ni ne sjećam se više kad sam se zadnji put od srca smijao. Stvari koje volim mi više ništa ne znače, doslovno me ništa više ne uveseljava.

Mišljenja sam da mi je nanila veliku psihičku traumu od koje ne znam kako se oporavit i mogu li se oporavit uopće uz nju. Jer kao da više nema one poveznice prema njoj od prije. To je valjda ta kočnica. Nekad mi se čini da bi bilo sve lakše i drugačije da krenem s nekim drugim ispočetka. Ali ne pomišljam na prekid, stalo mi je do nje, želim je usrećiti. Iako nisam sretan u vezi, tješim se da nisam sretan uopće. No nisam siguran da je to dobra odluka što se tiče mene samog. Ali s druge strane, kažu, ljubav je žrtva...
Vidim da si ti puno truda uložio da ona bude sretna, a što je sa tvojom srećom koliko se ina trudila da ti budeš sretan? ja mislim da si se više ti trudio ili se varam. Btw pošto patim od anksiozno depresivnog znam kad nanjušit problem, mislum da si i ti pistao i možda bi to prvo trebao rješit vjeruj mi a onda ćeš moći i ovo. Stavi sebe u prvi plan, zaslužio si,
MessyHair is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.12.2017., 11:23   #42
Iskreno, možda jer sam mlad i ambiciozan, ali za ljubav treba žrtvovati. Moja sestra je isto imala slučaj gdje su obadvoje bili toliko dominantni i nekompatibilni. Neugodno je uopće bilo biti pokraj njih. Ona njega stalno optuživala da je pijanac, da se treba sredit, on se nije htio ili mogao. Čak su se i potkuli, i još svašta od stvari koje mi znamo. Dobili dijete, zaručili se, živjeli neko vrijeme odvojeno. Ali vjerujem da su ih ta iskustva zbližila. Život ih je natjerao da budu zajedno. Nikad nije bilo prijevare - iskreno mogu potvrdit.

Zanima me kakva su vaša iskustva. Ovaj originalni post, baš me zainteresirao kako se to sve na kraju eskaliralo. Završilo. Trebamo povratnu informaciju 😁 Podijelite vaša iskustva
Blavkadder is offline  
Odgovori s citatom
Old 13.12.2017., 15:06   #43
Edit: Lol tek sad vidim da je stara tema
Quote:
Benter kaže: Pogledaj post
Volio bih s vama podijeliti situaciju u kojoj se nalazim i čuti mišljenja i savjete...

U vezi smo gotovo 10 godina, krenuli smo u srednjoj školi, zajedno sve prvi put prošli. Ona je za mene tada bila savršena osoba, ni više ni manje nego savršena. Baš sve mi se kod nje sviđalo, izgled, karakter, ponašanje, stavovi, pogledi na svijet, zajednički interesi, pogledi na budućnosti. Doslovno kopija mene.

Prvih 5 godina raj, tu se nema što dodati. No drugih 5 godina pakao. Skoro pa doslovno. Sve je počelo s njenim izljevima ljubomore, a ja ni jednu žensku prijateljicu nisam imao niti sam tip koji puno izlazi u klubove, pije i slično.
Nastavilo se njenim konstantnim prigovaranjima, a apsolutno ni najmanje nije imala povoda za to s moje strane. Jer držao sam je kao kap vode na dlanu. Kunem se, sva moja energija je bila usmjerena na nju, da nju učinim sretnom i zadovoljnom. Brinuo sam oko svake sitnice, no kao da nikada nije bilo dovoljno, kao da nikada nije bila zadovoljna. A trebala je biti, vjerujte mi. Mišljenja sam da je uzrok svemu tome njen manjak samopouzdanja, no to sada nije ni bitno.

I tako, prigovaranja su postala svakodnevnica, a svađe sve burnije. Ja sam to teško podnosio, te sam počeo polako tonuti i povlačiti se u sebe. Logično, promjenio se i moj odnos prema njoj kao posljedica njenog lošeg ponašanja prema meni. Tu je nastao dodatni problem jer su sad veći problemi bile posljedice nego uzrok. I tako smo ušli u začarani krug, što se kaže. Rezultat svega su velika bol, patnja i trauma koji su trajali godinama. Teško je to stanje zapravo nekome posvijestiti.

No, unatoč velikom broju svađa, prolivenih suza i bezbroj prekida nismo odustajali jedno od drugog. U jednom od prekida smo oboje pokušali s drugima, no nijedno nije ništa ozbiljno imalo s nikim, te smo se uvijek vraćali jedno drugome. Svađe nisu prestajale i jednostavno, čaša je bila stalno puna, a samo i mala sitnica bi je u trenutku prelila.
U meni su godinama prevladavale negativne emocije, bijes, ljutnja, razdražljivost i sl. Bio sam u jako teškom emocionalnom stanju, čak moguće i u depresiji. Izvana kao čelik, a i najmanji znak bilo kakvih emocija bi mi tjerao suze na oči. Sve dok jedan dan nisam sebi rekao „ne mogu više“ i prekinuo svaki kontakt. Jer stvarno nisam više mogao sam sebe gledati u takvom stanju. Gotovo 6 mjeseci bez ikakvog kontakta, bio sam miran. Prazan, ali miran. Konačno, nakon toliko godina. Samo sam htio mir, da napokon prestanu svađe.

I kako te već biva, igrom slučaja smo opet uspostavili kontakt. Imala je velikih privatnih problema, pričali smo dosta kao dva dobra prijatelja, pružao sam joj podršku da se lakše nosi i s vremenom smo došli na temu nas.
Uvjerila me je da je shvatila svoje greške i da će raditi na njima. I stvarno, vidim promjene, velike. Ona je bolja nego ikad, puna euforije, želje, planova. Doslovno druga osoba. Ona savršena s početka priče je sada još bolja.

Međutim, ja se nikada nisam oporavio od prošlosti. Prejako je to sve utjecalo na mene, postao sam tužna i prazna osoba koja se ničemu ne veseli. Od vedre, vesele i uvijek nasmijane osobe sam postao hladna, drska i otresita osoba. I to ne samo u vezi, nego i u društvu, na poslu itd.
I to sada jako loše utječe na naš odnos, zapravo više na moj prema njoj. Da se razumijemo, ja sam i dalje dobar momak prema njoj, stalo mi je do nje, pazim na detalje i sitnice, pružam joj pažnju, ima sigurnost i stabilnost u meni. I želim to i dalje, želim je usrećit, želim s tom osobom budućnost. Ali kao da imam nekakvu kočnicu u glavi. I kad je najbolja prema meni, ja ni na trentuke nisam istinski sretan. Ni ne sjećam se više kad sam se zadnji put od srca smijao. Stvari koje volim mi više ništa ne znače, doslovno me ništa više ne uveseljava.

Mišljenja sam da mi je nanila veliku psihičku traumu od koje ne znam kako se oporavit i mogu li se oporavit uopće uz nju. Jer kao da više nema one poveznice prema njoj od prije. To je valjda ta kočnica. Nekad mi se čini da bi bilo sve lakše i drugačije da krenem s nekim drugim ispočetka. Ali ne pomišljam na prekid, stalo mi je do nje, želim je usrećiti. Iako nisam sretan u vezi, tješim se da nisam sretan uopće. No nisam siguran da je to dobra odluka što se tiče mene samog. Ali s druge strane, kažu, ljubav je žrtva...
Glavno i osnovno: ne, ljubav nije zrtva.
Pogotovo ne na nacin gdje jedna strana iscrpljuje drugu do maksimalnih granica.
U kvalitetnom odnosu covjek je zadovoljniji i osjeca povezanost i podrsku i moze biti ono sto jest bez da ga partner zbog toga maltretira.
Ponavljam, zadovoljniji - a ne iscrpljen i izmozden.
Upravo tvoj stav o zrtvovanju te citavo vrijeme i drzi gdje jesi - u poluodnosu s njom.
S druge strane i intuicija ti radi i govori sto je najbolje za tebe - bjezi sto dalje.

Ljubav NIJE ono sto ti ona radi, to sam sigurna 101%.

Bi li trebao pokusati iznova s novom osobom? Definitivno bi.
TincH is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 11:05.