Kišni monolozi...

[Templarski red]

Volim se razvaliti sa ovim u trenucima nekog svog ludila. Daleko je to od neke interpretativne vrijednosti, ali mi je to njeno kreštanje nekako,
baš iskreno.

Back to track.
Novac.
Koliko toga se vrti oko tih jebenih para. Nikad dosta, nikad dovoljno... ono... jebena gravitacija, taj novac.

Daleko od toga da nije važan, gotovo neophodan. Uvijek je ta perspektiva o stvarima koje trebamo donekle onečišćena.
Zato je dobro ponekad i dati nešto novca nekome kome je to u tom trenutku potrebnije.
Onom kojem je jasnije što bi on gladan s tim napravio, nego čekati da se mi domislimo kako spičkati 20ak kuna.
Mislim da tim činom dajemo i veću vrijednost onom ostatku novaca koji nam ostaje.




Hodajmo otvorenih očiju.