Bipolarni poremećaj (BAP; manična depresija)

[racija]

~Scarlet~ kaže:

@racija

Naruči se na redovan psihijatrijski pregled u ambulantu (na uputnicu) ili odi u hitnu psihijatrijsku ambulantu ako ti je loše a termin bi se predugo čekao.
Samo opiši što ti se događa, kako se osječaš. Nemoj docirati i autodijagnosticirati. Prepusti dijagnostiku i izbor terapije stručnjaku.
Propisanu terapiju uzimaj i imaj malo povjerenja u liječnika.

prezivio sam hrpe ovakvih manija. izdrzat cu do sutra, imam dogovoreno...

psihijatri bi volili da im se ljudi prijave sami na lijecenje kad su manicni sto zbilja nije za ocekivat. a kad im dodju manicni onda na silni dominantni serotonin koji izvire iz manije reagiraju defanzivno, agresivno i primaju se svoje diplome. ja manican im moram to objasnjavat da otkazu svoju defanzivnu reakciju - konflikt, jer konflikt s manicnom osobom nije mudar potez.
da mogu izkontrolirati svoje porive i intelektualnu dominaciju ne bi trebao psihijatra. moj poriv je da mislmi da psihijatar nema pojma, da sam ja najmpametniji na svijetu, da sve znam, da sam smislio teoriju mozga i znam koji mi lijek treba. to sto pokusavam ostaviti dojam koherentne osobe na forumu(a i kod psihijatra) ne znaci da nisam manican. razina moje manije je jednaka razini inhibicije. zato i trazim psihijatra, dosta mi je tog rata u glavi. dosta mi je osjecaja. dosta mi je misli. ako pustim svoju maniju na psihijatra on popizdi. ako je zauzdam ne vjeruje mi. WTF.

ovisan sam o svojoj maniji. drogiram se njom i otkazujem i mrzim i ljutim se na sve ostale obaveze(jer moja ideja je navrednija na svijetu, ostalo sve je smijesno i nebitno, smetnja).
i osjecam tjeskobu dok to radim, kao i kod bilo kojeg drogiranja. jer sam neresponsivan i smatram ostale ljude nizim bicima dok to radim i jer sam svjestan da radim stetu. ali se osjecam dobro dok to radim. nisam se grizao kao dijete oko toga, nisam imao socijalni/zivotni pritisak pa sam bezbrizno "bio kreativan"... sad vise ne mogu izdrzat taj konflikt u glavi... ni u zivotu...

kako bi manican covjek trebao pokazivati intelektualnu skromnost? WTF?

zelim da me netko saslusa unatoc manicnom izlaganju i ocitom pokazivanju intelektualne dominacije koju tesko mogu kontrolirat kad se jednom ufuram u manicno objasnjavanje. zar ne bi psihijatri trebali biti otporni na to ili sam ja lud? to je simptom manije. sta ocekuju kad im se najavim kao manican? malog budu?

ne mislim ici drzavnom psihijatru. sutra imam dogovorenu neku mladju psihijatricu, valjda ce biti manje defanzivna, nadam se :/

nisam ni siguran zapravo u svoju dijagnozu. mislim da bipolar kako je opisan je najblizi. po uvjetima spadam, dovoljna je jedna manija za dijagnozu. ja ih se sjecam od kad sam imao 10 godina hrpu. neke su ostavile traga na internetu kao ova. ali ja se zapravo cesto osjecam potencijalno hipomanicno. definitivno se osjecam iscrpljeno ako zbog necega prestanem razmisljat. ali zapravo meni su sve emocije na max, i motiv i dominacija i strah i tjeskoba i sve sve. sve je iskarikirano do bola i ne vjerujem sam svojim emocijama. cesto radim suprotno jer vise nisam siguran da se osjecam kako treba ili da je moja emocija prejaka ili preslaba. ove najgore epizode koje sam iskusio su bile izmjenjivanje manije kao euforije i disforije. svi ekstremi su se tad izmjenjivali, emocionalni rollercoaster, sve na max. cijeli zivot mi caca govori da uvijek idem samo u ekstreme i to je stvarno istina. sad tek vidim kolika.

dakle, ja ne vidim svoj poremecaj kao neka "mutna" dijagnoza sto smatram da bipolar je. to je samo skup simtoma koji su i krivo pogrupirani. zapravo sve te bolesti imaju preklapajuce dijagnoze jer cijela znanost nije sigurna u to sto radi.
moj bipolar se vrlo jednostavno objasnjava - moj um je u mogucnosti izazvati patolosku aktivnost u neuronskim mrezama iznad normalne razine. u prakticki svim "svjesnim" neuronskim krugovima(imam tinitus i RLS i astmu i IBS cijeli zivot otkad znam za sebe).
to stvara pretjerivanje u svemu. u ovisnosti, razmisljanju, emocijama, tjeskobi, depresiji, ljutnji, motivu ili demotivaciji, karikiranje svega sto je zapisano pomocu katekolamina. karikiranje vlastitih osobina u socijalnom kontaktu, samosvjesnost, projiciranje, overthinking u svim smjerovima.

ponekad to prekomjerno koristenje mozga ga i istrosi i to je jedino sto mogu povezati s bipolarnoscu - kognitivna i osjetilna depresija nakon epizode intenzivne mozdane aktivnosti. samo to nisu bile nikad tako bas duge depresije za mene, kako koji period u zivotu. mislim da sam imao uredno periode gdje bi vecinu godine bio puno blizi maniji. dakle postoji neka izmjena faza ali po tome sta se pise o bipolar - nije bas tako slicno meni... a ipak, moja teorija tako dobro objasnjava moju pricu a mozda i neke druge.

povecanu aktivnost u svim mrezama(zapravo mislim da svjesnim katekolanimnskim mrezama) treba smanjiti. SVI moguci nacini smanjivanja PRIGUSUJU sto daje nuspojave(lithium kao weapon of choice). jedini koji MODULIRA je memantin.

Mg2+ moze djelomicno smanjiti aktivnost(u ionskim kanalima) ali nije cudo, ubijao sam se s magnezijem ali ne ide.

svi ostali prigusuju. naravno ostali totalno krivi pristupi po meni su igranje s katekolaminima. jedna teorija da je manija fuelana dopaminom. koji kod mene definitivno pokazuje znakove najvece aktivnosti prosjecno iako ne nuzno najvecih amplituda. dopamin je zelja. definitivno uzrokuje maniju. zelja da budes glavni na svijetu. tako nekako. i ja tu zelju imam. zelja postoji samo ako postoji percepcija mogucnosti da se ostvari. inace mozak ne motivira.

e sad, da li neki manicni pacijenti iskuse maniju zbog "slucajno" ili spontano uzrokovanih patoloskih razina dopamina - sasvim sigurno. ja mislim da ja osobno ne bas. mislim da mozda nekih uvjeta mora biti kod mene da bi mogao postici toliku dopaminsku aktivnost ali mislim da je postizem sam - intelektom a ne nekim lijevim nepoznatim patoloskim reakcijama. i ako smislim dovoljno dobru ideju patoloska aktivnost postane realnost. s tim da moram reci da nisam u stanju imati maniju oko jednostavne dobre ideje. samo one oko koje treba razmisljat. drogiram se. razmisljanje donosi zakljucke, za svaki zakljucak dobijes podsvjesni signal - to je to, bravo, kako se sve slaze, jos samo malo pa ces rijesit problem - evo ti jos malo dopamina da ne posustanes. tako to radi u meni. moje tijelo postane rob emocija koje ga tjeraju da grabi prema rjesenju svega. i opet i opet. sklonost ovisnostima - zbog lakoce postizanja patoloskih razina aktivnost i intenzivnijeg iskustva na drogama koje uzrokuje intenzivniju zelju... a bijeg od vlastitih misli koje su preaktivne(ne nuzno negativne) je sasvim razuman argument za drogiranje.

uvijek sam bio rjesavac problema i inducirat cu prakticki hipomaniju ako percipiram problem cije rjesenje dozivljavam kao nagradjujuce u nekom smislu. te inducirane hipomanije mogu ugasiti na kraju radnog dana obicno, ali ostanem tup prazan i istrosen - kao withdrawal od metha. ista stvar. traje satima i steti ljudima s kojima zivim. to je dar i prokletstvo. istovremeno u istoj osobi velika inteligencija i intenzivni osjecaji = kurslus u glavi. ne zelim ga vise.

je li to bipolarnost? ili nesto drugo? po sadasnjim standardima jest. ali ja vidim uzrok svog problema kao nesto vrlo odredjeno dok je definicija bipolarnosti vrlo mutna.

postoji i objasnjenje s dopaminom. ukoliko sam takva osobnost da cijeli zivot pumpam ogromne kolicine dopamina i da mi se mozak u fazama receptorima bori protiv toga. sto nas opet dovodi do memenatina i njegove sposobnosti nuliranja tolerancije na droge(i sve ostala ugodna zivotna iskustva) i omogucuje perpetualno jednaku toleranciju do kraja zivota - jednaku razinu uzivanja u stvarima a ne uvijek zelim vise. mozda to zelim vise je ono sto goni nas kreativne ljude... ali brate ubi me to... ocu da se ugasi... zelim napokon bit zadovoljan. ova zadnja recenica mi je sa nekom jezom odzvonila u glavi. kad bolje razmislim, ne znam da li sam ikad osjecao zbilja zadovoljnost na nekom emocionalnom nivou. racio da, ali mislim da mi taj osjecaj doslovno fali.

[Pikova dama]

Ja evo recimo vidim da se potpuno odljepljuješ od realnosti, bez obzira na kvalitetu pisanja.
Što prije odeš do liječnika to bolje. Malo ti fali da se ne raspadneš.
Ne postavljaj dijagnoze, nisi kompetentan.

[racija]

Pikova dama kaže:

Ja evo recimo vidim da se potpuno odljepljuješ od realnosti, bez obzira na kvalitetu pisanja.
Što prije odeš do liječnika to bolje. Malo ti fali da se ne raspadneš.
Ne postavljaj dijagnoze, nisi kompetentan.

znam da nisam. ali znam i da sam uzasno pametan i da sam cuda napravio u tim manijama dosad i jos imam hrpu neurotrasmittera koji me uvjeravaju da sam einstein. nije tako lako oduprijeti se.

bio sam u gorim stanjima. rekord nespavanja mi je jos uvijek iz djetinjstva - 5 dana u komadu non stop na kompjuteru uz minimum hrane i obavljanje nuzde, mislim da sam imao cca 14-15 godina. poceo sam vidjet gliste po zraku pa sam otisao spavat tad.

tijelo mi trenutno vec lagano drhturi od uzbudjenosti... a priblizava se sutrasnji sastanak gdje ce mi psihijatar potvrditi dijagnozu da sam rodjeni nobelovac i dati mi memantin i tada cu postati jos pametniji. tako kaze podsvijest... i uzbudjena je oko toga...trenutak se priblizava a strpljenje s hrpom dopamina u glavi je tako lako dostizna....

sve si mogu priznati, nista ne pomaze...

mozda mi se cini da osvjestavanjem toga sto mi se desava vise i ne zelim inhibirati to jer smatram da to vise nije moj posao nego posao doktora i da sam se cijeli zivot mucio.

[Pikova dama]

racija kaže:

znam da nisam. ali znam i da sam uzasno pametan i da sam cuda napravio u tim manijama dosad i jos imam hrpu neurotrasmittera koji me uvjeravaju da sam einstein. nije tako lako oduprijeti se.

bio sam u gorim stanjima. rekord nespavanja mi je jos uvijek iz djetinjstva - 5 dana u komadu non stop na kompjuteru uz minimum hrane i obavljanje nuzde, mislim da sam imao cca 14-15 godina. poceo sam vidjet gliste po zraku pa sam otisao spavat tad.

tijelo mi trenutno vec lagano drhturi od uzbudjenosti... a priblizava se sutrasnji sastanak gdje ce mi psihijatar potvrditi dijagnozu da sam rodjeni nobelovac i dati mi memantin i tada cu postati jos pametniji. tako kaze podsvijest... i pizdi oko toga...trenutak se priblizava a strpljenje s hrpom dopamina u glavi je tako lako dostizna....

Ja bih te sad odvela liječniku. Zato ističeš inteligenciju?. Biti psihički bolestan ne znači biti i glup. Ti nisi glup, to vidim.
Bipolarnost se teško dijagnosticira. I to ti vjerojatno neće biti prva dijagnoza.
S tim se ne zamaraj. Ni ne znaš koliko je nebitno.

[Eugen357]

Postoji li mogućnost ostvarenja kakvog prava za oboljele od BAP-a? Ne mislim na invaliditet ali u tom smislu, neke beneficije...?
Jer poremećaj je težak, ne samo frustirajući i otežavajući za kvalitetno obavljanje posla nego nerijetko i onesposobljavajući, paralizirajući i blokirajući čime direktno negativno utječe na radni učinak odnosno u konačnici plaćenost.
Patnja je velika, ponekad puno teža nego čovjeku bez jedne noge na primjer ...
Poremećaj utječe na odnose koji se ne realiziraju, ljudi vas počnu izbjegavati, ismijavati, sve je teže i teže...
Obiteljska situacija postaje složena, a dok ti dođe iz dupeta u glavu da se radi o BAP-u - OK to se ne može 'spoznati' bez pomoći stručnjaka - možete iza sebe imati već razoren brak ili više raspadnutih veza....

Toliko boli i patnje ne samo oboljelom nego i svima koji su s njim u doticaju....ima li itko sluha, postoji li mogućnost da se te patnje malo ublaže na neki način (recimo beneficirani radni staž od 4h dnevno...)

[racija]

Pikova dama kaže:

Ja bih te sad odvela liječniku. Zato ističeš inteligenciju?. Biti psihički bolestan ne znači biti i glup. Ti nisi glup, to vidim.
Bipolarnost se teško dijagnosticira. I to ti vjerojatno neće biti prva dijagnoza.
S tim se ne zamaraj. Ni ne znaš koliko je nebitno.

napokon sam nasao dijagnozu. rijec za rijec kompletan tekst odgovara meni. i dijagnoza je grozna, i najgora moguca za mene i objasnjava moj zivot, zapravo ga opisuje.

http://en.wikipedia.org/wiki/Narciss...ality_disorder

oduvijek sam se osjecao kao cudoviste i prekompenzirao da bi ispao dobar. jer sam uvjeren da sam najbolji na svijetu. a ne mogu biti najbolji na svijetu ako sam bad guy. svi ti osjecaji u meni su prejaki i ego i super ego. konstantni konflikt u glavi i nemogucnost osjecanja prema drugima, percepcija sebe kao cudovista zbog toga. hypomanicno stanje je default. i tako se i osjecam. moje manije su samouzrokovane mojom osobnoscu.

ja sam egomanijak. cija percepcija najbolje osobe na svijetu obavezno ukljucuje i da ga svi vole. sto istovremeno vidim kao nemoguce jer se smatram cudovistem koje ne osjeca nista za druge.
oduvijek sam bio u u nemogucnosti formirati prijateljstva i odnose(cak i prema roditeljima) jer percipiram odnose prema ljudima samo kao sredstva kojima se ljudi iskoristavaju medjusobno. vjerojatno zato jer ja ne mogu nista drugo dobiti od odnosa s nekim osim nekakve osobne koristi. zbog pritiska da budem voljen udjem u odnos, zbog pritiska da budem voljen uvijek idem sebi na stetu u svim odnosima da ne napuhao neku svoju losu osobinu. i zbog toga opet izbjegavam odnose jer mi zapravo stete.

ja mogu postati najbolji na svijetu samo svojim radom, pa i zato iako bi se mogao okoristiti odnosom - to ne moze sluziti mojoj svrsi jer cu se time pokvariti i nisam najbolji na svijetu. to je mental block koji je na snazi oduvijek. inace nisam najbolji. moram moci sam postati najbolji, bez icije pomoci. mogu to izreci na toliko razlicitih nacina. jednostavno kod mene postoji maximalna svijest, maximalni ego i superego i nista vise. ne postoji okolina, okolina samo sluzi mom egu.

svi koji me znaju neprofesionalno misle da sam najcestitija osoba na svijetu... woohooo.. kad bi samo znali...

napokon sam shvatio. i rasplakao se isti cas, evo sad placem....

ipak, jos uvijek vjerujem u isti lijek i da ne moram provest ostatak zivota tako.

ovaj opis gore ni blizu ne pocinje opisivati muku s kojom ja zivim zivot u nemogucnosti vjerovati svojim emocijama jer racio konstantno vidi da su nenormalne. cesto sam znao radit suprotno od onog sto mislim jer vise ne znam sta mislim i sta je ispravno.

ja sam stalno manican zbog toga. mogu se istrositi fizicki ali to je stalno u meni - egomanijak.

imam konstantni drive biti najbolji na svijetu - jer napredovati je za mene jedini nacin kako mogu biti sretan. sumnjam da nikad nisam osjetio zadovoljstvo ni srecu. samo postignuca su jedino sto me veseli. uvijek vise, uvijek najbolje... vidim to i ne mogu tako zivjet vise, place mi se.

mogu jedino odustat od tog plana da budem najbolji na svijetu na nacin da citav svijet omalovazim kao nevazan i zatvorim se u sebe i svoje fantazije gdje sam opet najbolji na svijetu(to sam kao dijete stalno radio)...

[rpxx68]

nije me dugo bilo ovdje
čitam sad malo,da to je i moj problem,veliki ego,najpametnija, u svemu naj,dominantna,često vrijeđam ljude, ne pijem lijekove,jer mislim da je moja psihijatica glupa,to sam joj i rekla,a ona meni da sam bahata i tašta,i onda sam joj tresnula s vratima,i otišla
i, tak sad se borim,sama sa sobom,i tak mi zna biti teško,jer sam svijesna šta radim sebi i drugima,a onda se uvijek javi ona druga ja,koja kaže,ma daj,ti si super,možeš ti to sama.
tak sam ko dr. Jekill i mr. Hide( a,rekla mi je dr. da ću na kraju ostat sama,jer neće ljudi više moći trpiti moja sranja i stanja)
uglavnom, sad vježbam i treniram ko manijak,jer mi to pomaže da sredim misli,ali vidim da mi to postaje ovisnost, uvijek idem iz krajnosti, u drugu krajnost,dok se ne srušim,ali onda uvijek nađem neku drugu zanimaciju,odnosno fiksaciju koja me drži,i tak se vrtim u krug.

[khari]

rpxx68 kaže:

i, tak sad se borim,sama sa sobom,i tak mi zna biti teško,jer sam svijesna šta radim sebi i drugima,a onda se uvijek javi ona druga ja,koja kaže,ma daj,ti si super,možeš ti to sama.
uglavnom, sad vježbam i treniram ko manijak,jer mi to pomaže da sredim misli,ali vidim da mi to postaje ovisnost, uvijek idem iz krajnosti, u drugu krajnost,dok se ne srušim,ali onda uvijek nađem neku drugu zanimaciju,odnosno fiksaciju koja me drži,i tak se vrtim u krug.

Sve isto i kod mene...ali tako (više-manje), mnogi fukcioniraju,samo što se manje zamaraju time i nemaju potrebe o tome nigdje pričati...baš sam malo čitao tvoje postove i mislim da bi i ti (baš kao i ja), trebala pronaći mir u sebi samoj, ne biti toliko ovisna o podražajima izvana i događajima ne pridavati toliku važnost. Znam, te nagle izmjene tuge, radosti , depre, euforije, smijeha, suza...mogu bit strašno veliki izazov i smetnja i jesu doista...ali, pronaći neki svoj životni pravac i put puno olakšava problem. Ja recimo, sad svaki dan pokušavam pretočiti u djela ono što pročitam vezano za ovu simptomatiku...mali koraci čine velike životne razlike, kao što je rekao ovdje jedan na forumu , i ta misao mi se sviđa i njome se pokušavam voditi...i još nešto...utješno je znati,da nisi sama, već da nas ima još koji imaju sličnih smetnji...gledat ću se javiti češće na ovu temu, imat ću razloga,

[rpxx68]

khari kaže:

Sve isto i kod mene...ali tako (više-manje), mnogi fukcioniraju,samo što se manje zamaraju time i nemaju potrebe o tome nigdje pričati...baš sam malo čitao tvoje postove i mislim da bi i ti (baš kao i ja), trebala pronaći mir u sebi samoj, ne biti toliko ovisna o podražajima izvana i događajima ne pridavati toliku važnost. Znam, te nagle izmjene tuge, radosti , depre, euforije, smijeha, suza...mogu bit strašno veliki izazov i smetnja i jesu doista...ali, pronaći neki svoj životni pravac i put puno olakšava problem. Ja recimo, sad svaki dan pokušavam pretočiti u djela ono što pročitam vezano za ovu simptomatiku...mali koraci čine velike životne razlike, kao što je rekao ovdje jedan na forumu , i ta misao mi se sviđa i njome se pokušavam voditi...i još nešto...utješno je znati,da nisi sama, već da nas ima još koji imaju sličnih smetnji...gledat ću se javiti češće na ovu temu, imat ću razloga,

trudim se,ne reagirati,ali kako ja inače idem iz krajnosti,u krajnost,povukla sam se,funkcioniram na poslu,i doma,jedva,ne idem nikuda,ne družim se previše,bježim uglavnom,da ne naletim na minu. vježbam i radim nakit,u sigurnosti doma, i sigurnosti mojih doma koji znaju kakva sam,i beskrajno sam im zahvalna,najviše mom mužu,koji me podnosi.
I,da drago mi je da nisam sama,da nas ima,odnosno da možemo,ajmo tako reći,izmjeniti iskustva!
pozz!

[khari]

znaš što mene zna sve češče spucati??? na momente se totalno izgubim, rupa, blokada. Odsutan. Brzo gubim koncentraciju i misli mi pršte mojom euforičnom mozgovinom koja, kao da je na teškim drogama...treba to znati ukrotiti i primiriti!!! ...onda me malo normabeluša spusti, ali gledam da ga uzmem stvarno baš kad moram.

[BlueMoon1]

rpxx68 kaže:

uglavnom, sad vježbam i treniram ko manijak,jer mi to pomaže da sredim misli,ali vidim da mi to postaje ovisnost, uvijek idem iz krajnosti, u drugu krajnost,dok se ne srušim,ali onda uvijek nađem neku drugu zanimaciju,odnosno fiksaciju koja me drži,i tak se vrtim u krug.

Još netko kao i ja..
Ne znam, meni to vježbanje dosta pomogne, barem kod depresije, kao neka vrsta droge..
Baci me u veću euforiju nego AD..
Moja druga opsesija je da ponekada kada imam puno misli u glavi, naviru samo jedna za drugom.Moram ih početi pisati, tražim brzinom papiriće, pišem na komp,na mobu u bilješke.. Nekada su to neke teorije o duhovnosti ili čak i o funkcioniranju svemira, ali najčešće nešto što mislim da moram ispričati dečku..
Kada sam u takvoj fazi, zatvorim se u sobu po 5-6 sati i samo to radim, ne izlazim uopće, nekada to zna trajati čak i duže, po tri dana..To vrijeme i za hranom imam daleko puno manju potrebu nego inače..
Možda zvuči glupo,ali ja nakon toga osjećam ogromno olakšanje, kao da sam si sredila misli..
Vježbanje mi to ne daje, ali istina svakodnevno mi podiže energiju, raspoloženje..
Faza pisanja me ulovi bar svakih mj i pol dana..Gledala sam sinoć koliko sam toga ispisala u zadnjih god,dvije, ima bar 2-3 kg papira..Sve je to škrabopis, pa mi je većinu toga uopće teško za razumjeti..
Ne znam je li to normalno? Radi li uopće još tko ovako što?
Najgore mi je kada mi se dogodi, da mi misli počnu navirati, a ja sam negdje gdje nije moguće da izvadim neki papirić i počnem pisati..

[rpxx68]

BlueMoon1 kaže:

Još netko kao i ja..
Ne znam, meni to vježbanje dosta pomogne, barem kod depresije, kao neka vrsta droge..
Baci me u veću euforiju nego AD..
Moja druga opsesija je da ponekada kada imam puno misli u glavi, naviru samo jedna za drugom.Moram ih početi pisati, tražim brzinom papiriće, pišem na komp,na mobu u bilješke.. Nekada su to neke teorije o duhovnosti ili čak i o funkcioniranju svemira, ali najčešće nešto što mislim da moram ispričati dečku..
Kada sam u takvoj fazi, zatvorim se u sobu po 5-6 sati i samo to radim, ne izlazim uopće, nekada to zna trajati čak i duže, po tri dana..To vrijeme i za hranom imam daleko puno manju potrebu nego inače..
Možda zvuči glupo,ali ja nakon toga osjećam ogromno olakšanje, kao da sam si sredila misli..
Vježbanje mi to ne daje, ali istina svakodnevno mi podiže energiju, raspoloženje..
Faza pisanja me ulovi bar svakih mj i pol dana..Gledala sam sinoć koliko sam toga ispisala u zadnjih god,dvije, ima bar 2-3 kg papira..Sve je to škrabopis, pa mi je većinu toga uopće teško za razumjeti..
Ne znam je li to normalno? Radi li uopće još tko ovako što?
Najgore mi je kada mi se dogodi, da mi misli počnu navirati, a ja sam negdje gdje nije moguće da izvadim neki papirić i počnem pisati..

copy paste

[BlueMoon1]

rpxx68 kaže:

copy paste

a dobro je, mislila sam da sam jedina..Nije mi drago, ali da je malo lakše,je

[rpxx68]

khari kaže:

znaš što mene zna sve češče spucati??? na momente se totalno izgubim, rupa, blokada. Odsutan. Brzo gubim koncentraciju i misli mi pršte mojom euforičnom mozgovinom koja, kao da je na teškim drogama...treba to znati ukrotiti i primiriti!!! ...onda me malo normabeluša spusti, ali gledam da ga uzmem stvarno baš kad moram.

da,poznato mi je to
teško je to nekome opisati,ko ne zna,jer često ni ja sama ne mogu uopće naći riječi,ili,izraze da objasnim kak mi je,onda se povučem, padnem u depru,i jedva čekam maniju,jer mi je onda bolje
inače,pijem već dugo xanax SR 1mg,samo navečer jer ne mogu spavati,ili ne mogu zaspati,jer imam mali milion ideja,a kad napokon zaspim imam nočne more.
pila sam cijelu paletu lijekova, bila psihijatrici pokusni kunić,i na svoju ruku prestala piti lijekove( zbog odvratnih nuspojava),i sad već više od dvije godine životarim,a znam da sam tempirana bomba.
jedino,kaj sam dobro upoznala sebe i bolest,pa točno znam u kojoj sam fazi,pa se shodno tome i ponašam, odnosno kontroliram,barem ja tak mislim,sve dok me netko ne upozori.
i,tak,eto sad pišem,i zaboravila sam kaj sam još htjela reči,jer mi je mozak opet brži od prstiju
e,da koncentracija, neki put sam skoncentrirana,do bola,mozak radi,usklađeno s ostatkom tijela

[khari]

rpxx68 kaže:

da,poznato mi je to
teško je to nekome opisati,ko ne zna,jer često ni ja sama ne mogu uopće naći riječi,ili,izraze da objasnim kak mi je,onda se povučem, padnem u depru,i jedva čekam maniju,jer mi je onda bolje
inače,pijem već dugo xanax SR 1mg,samo navečer jer ne mogu spavati,ili ne mogu zaspati,jer imam mali milion ideja,a kad napokon zaspim imam nočne more.
pila sam cijelu paletu lijekova, bila psihijatrici pokusni kunić,i na svoju ruku prestala piti lijekove( zbog odvratnih nuspojava),i sad već više od dvije godine životarim,a znam da sam tempirana bomba.
jedino,kaj sam dobro upoznala sebe i bolest,pa točno znam u kojoj sam fazi,pa se shodno tome i ponašam, odnosno kontroliram,barem ja tak mislim,sve dok me netko ne upozori.
i,tak,eto sad pišem,i zaboravila sam kaj sam još htjela reči,jer mi je mozak opet brži od prstiju
e,da koncentracija, neki put sam skoncentrirana,do bola,mozak radi,usklađeno s ostatkom tijela

slično i sa mnom...ja sam u par navrata išao psihijatru, točnije kod njih troje...prvi puta, konačno skupim hrabrosti (nakon dugo, dugo vremena dvojbe) otići k psihijatru, za to mi je trebalo puno hrabrosti jer me bilo strah i sram, ali eto odem, prvo k jednom muškom nadobudnom seljoberu (možda malo grubo ću se izražavati, ali to je iskreno i istina,imam potrebu), ko da se nedavno spustio sa nekog brda među ljude, i odmah mi je intuicija govorila, da sam pogriješio što sam došao...lik je svojim pristupom, gestama, pogledom ostavljao dojam debila koji je u meni probudio lavinu negativnih vibri...nervoza mi proradila, pokajo sam se što sam došao a pravo nije niti počeo...ma koji pristup pobogu, mislim si ja... školski primjer onog, što-kako jedan takav stručnjak ne bi trebao biti..samo još jedan plićak iz elite koji uživa status doktorčića, poput mnogih drugih dr.mr.sci.mag.dipl....degena i ispranih lica, pljunutih hladnih i šabloniziranih dečkića i damica, koji se nakon školovanja( kalup sistem...jako debilno), našao u poziciji da drugima "pruža pomoć"... bio sam, 20-ak minuta , klasična pitanja, rekao sam zašto sam došao...i gospodin napisao povijest bolesti, i napisao šifru F 41.2. ( mješoviti anks.poremećaj ) dao mi seroxat i xanax SR i kontrola za mjesec dana.
Baš onako, jedno turbo jadno iskustvo, nezainteresirano, bolesno sa puno grešaka u koracima...
došao sam nakon mjesec dana...on isto, ko drogiran, što ima novog, jel bolje, kako život??? ko RETARDIRAN...nastavio sa uzimanjem iste terapije...i tako 4 mjeseca...situacija nepromjenjiva, nuspojave enormne, dakle više štete nego koristi! Prestajem ići k njemu. K ažem sebi, ko je tu lud zapravo?????????

Nakon nekih 7 mjeseci odem k drugom -oj, psih. ...malo otvorenija, kao više ulazi u moj problem, kopa malo po mojoj prošlosti ...i dijagnoza ...anksiozno depresivni poremećaj i poremećaj prilagodbe! Ne znam točno, koliko mjeseci na AD Paluxon, xanax opet(znao sam da moram duže biti na th.ako hoću poboljšanje)...to me sve spustilo, smanjilo napetost, ali vrtoglavica, mučnina, pospanost, debljanje, smanjen libido, isprepadani snovi...mislim nije vrijedno...u glavi mi nastao kaos...ko da sam njihov pokusni miš!!! Odustajem drugi put.

... prestajem ići kod nje...da bi na kraju kod jednog trećeg, (po preporuci), otišao i rekao mi da imam bipolarni poremećaj i htio mi dati neke stabilizatore rasdpoloženja(zaboravio sam im ime, ali se njima i epilepsija liječi), isto dosta šturo, bez neke energije pristupio,bezvolnno, ko da nije humanoid... ko da sam lutak, a ne živi čovjek kome treba pomočćććć, i normabel. ...u ljekarni podigao samo normabel( na kojem sam i dan danas), ovo drugo za konja ubit , nisam se usudio.
Od tada, a to je već oko 2 godine, ne igra mi se više te odvratne igre s njima, ne želim više biti tek jedan statistički podatak u njihovoj kartoteci...jedan model po kojem se ispituje djelovanje pojedinog lijeka, eksperimentira, kao treba pogodit terapiju??? ...a ja ušlagiran, nisam za nikud i ništa...usporen, uspavan, težak...klonuo duhom, tijelom, umom...ma zbrčka u glavi.

izgubio sam povjerenje u takav sustav, premda ne treba generalizirati,ima i dobrih vjerojatno, ali ja više NE IDEM K NJIMA NA LIJEČENJE, jer ne vidim svrhu...Ok da sam baš nešt teže bolestan, da baš moram uzimati lijekove....ali sada nekako sam klimam, borim se, svaki dan, evo u zadnje vrijeme i na forumu češće, i gledam da si pomognem na sve moguće načine,čitam korisne knjige, malo vježbe disanja...i isto sam počeo malo vježbati...i to me sad drži već 5 dana i isto mi to nekako skrene misli i pomogne, osjećam se korisno izbacim negativnu energiju koja se nakupi na poslu i općenito od iscrpljujućih međuljudskih idiotarija i kombinacija... i napredujem više nego kad sam išao kod
ŠKOLOVANIH I OBRAZOVANIH STRUČNJAKA!
Eto, sad sam se raspisao, malo mi čak i lakše , iako je nabacano...ali eto, ukratko...podjelio sam svoje iskustvo! pozz

[SamoZaTebe]

Ima li ovdje netko bipolar dijagnozu, ali da nikada nije imao depresiju?

To je moja dijagnoza, bipolar tip 1. Doktor mi je objasnio da je moguce imati bipolar i nikada ne imati depresiju.

Imam dugu povijest mentalnih bolesti, bioplar je samo zadnja dijagnoza. Nisam nikada bio depresivan. Imao sam psihozu i to samo jednu epizodu (barem je toliko sluzbeno).

[rpxx68]

meni se jedino čini da sam manje u depri,ustvari ne znam, toliko sam se povukla,od straha da ne napravim sranje, uglavnom šutim,i radim svoj posao,komuniciram s ljudima koje dobro poznajem(na poslu),kad baš moram,dakle provjereni, prestala sam se družiti s prijateljicama,bolje rečeno izbjegavam bilo kakva društvena zbivanja,jer se jednostavno ne "nalazim" u njihovom društvu,kao da sam s druge planete?! ne slušamo istu muziku, nemamo isto mišljenje o svemu i svačemu,pa se ja onda teško kontroliram ,kad moram braniti svoje stavove i mišljenje o nečemu,i bojim se svoje reakcije,jer jednostavno poludim! ne volim nepoznate situacije, radim uvijek isto,idem uvijek istim putem,posao-doma, čak me živcira ako moram nešto obaviti usput,jer mi to nije bilo u planu!

[SamoZaTebe]

Zar nema nikoga s bipolar tip 1? Zanima me usporediti stanje jer je to moja zadnja dijagnoza. Jasno, kao svaki pravi ludak se ne slazem s dijagnozom.

Zanimaju me simptomi, lijekovi, hospitalizacije, bilo sto.

Tip 1 je bipolar samo s manijama i bez depresije. Mozda je to i slicno mome slucaju, ali opet, bolje je ne imati dijagnozu pa sve sto mogu naci u tome smjeru je pozeljno.

Nisam nikada imao depresiju i uvijek sam bio na drugom kraju (psihoza, manija). Tako mi ovo s bipolar nije bas jasno.

Ako necete ovdje pisati, moze na PM. Necu nikome nista reci ni o cemu, nema straha.

[AtomskaBetty]

Pozdrav, mužu (35 god.) mi je dijagnosticiran bipolarni poremećaj.. Trenutno je u fazi manije, puno priča, ima puno energije, poslovnih planova.. Psihijatrica mu je dala neki Zyprex ako se ne varam (10 mg dnevno), te neki psihostabilizator ( nemam kraj sebe kako se zove).. Zanima me što očekivati? Da li je moguće uz terapiju nastaviti koliko-toliko normalan život?

[AtomskaBetty]

i da, svi smo mu sad neprijatelji koji mu ne daju da radi, bježi nam iz kuće... terapiju je započeo jučer...