Psihologija Vodič kroz um i ponašanje za entuzijaste. Podforum: Psihokauč |
|
|
28.05.2011., 00:28
|
#161
|
Registrirani korisnik
Registracija: Apr 2009.
Postova: 55
|
A otkud takav otpor prema liječenju?
Kad sam prvi put prije 10-ak godina otišla na bolničke pretrage zbog hormonalnih i ginekoloških obrada, nije se znalo tko pije, a tko plaća.
Prvi ginekolog iz jutarnje smjene je tvrdio da imam policistične jajnike, drugi da nemam. I onda su me šaltali od jednog do drugog čitavu jutarnju smjenu.
Pa sam čekala da dođe ovaj treći u popodnevnu smjenu koji je izjavio kako on ne zna što je samnom i mojim jajnicima.
Ovo dvoje iz jutarnje su se još uvijek svađali.
Nakon tri mjeseca mrcvarenja po bolnici, od sveukupnih obrada, oni nisu zaključili ništa pametno, a izvozali su me ko malog majmuna.
Idući posjet bolnici, prije 5 godina, završio je mojim paničnim poremećajem.
Bila sam jako prehlađena i teško sam disala, oni su iz nekih desetih razloga pomislili da je astma, pa su mi dali lijek za astmu, plus nekakav lijek za nešto deseto jer su pomiješali lijekove.
I umalo me ubili.
Nakon toga sam bila nekoliko dana u bolnici, prala me panika, ja nisam znala što mi se događa, a oni su mislili da umirem.
I na poslijetku i mene uvjerili u to da sam teško bolesna jer su govorili „kako im se to nimalo ne sviđa“ i da se „pripremim na najgore i budem jaka“, otud i svi ovi moji strahovi, prije toga ih nisam imala.
Dok se nije pojavio jedan pošten doktor, poslao me doma, njih ispi*karao i zaprijetio im da će ravnatelju sve reći.
Nisam tri mjeseca normalno spavala zbog toga.
Da bi stvar bila smješnija, dali su mi nekakav lijek „jer imam bolesno srce“ (EKG je bio u redu, nego se meni zbog panike srce uzlupavalo).
Kad sam otišla u ljekarnu, farmaceut mi je rekao da te tablete piju žene od 80 godina i da mi te tablete neće izdati ni po cijenu otkaza.
U života sam 7,8 puta vadila hormone štitnjače.
Vjerovali ili ne, od tih sedam puta, oni su tri puta pogubili negdje moje epruvete.
Išla sam kod masu psihijatara, neurologa i psihologa.
Trojica me još uvijek bare jer se na to svela njihova psihoterapija i na ništa drugo.
Ujnu su mi čitav život liječili od padavice, da bi nakon 20 godina shvatili da ona nema padavicu i da je svo vrijeme pila krive lijekove.
U međuvremenu je ona dobila bradu i brkove, te došla do 150 kg.
Kad bi otišla u bolnicu, bila bi predmet šprdnje sestrama i doktorima.
Dečko mi je radio kao konobar u bolnici i dao je otkaz jer više nije mogao slušati kako se sprdaju s bolesnim osobama.
Kad je radio na parkingu i kad je jednoj doktorici rekao da ne može parkirati na mjestu za invalide, odgovorila mu je da je se pazi jer će jednom doći u njene ruke.
Baka mi je pala bila i budući da je imala tromb, lijekovima su joj ga razbijali.
Dan nakon što je trebala otići iz bolnice, ugušila se zbog vode u plućima koju je uzrokovala preagresivna terapija, na rukama žene koja je spavala u njenoj sobi jer nigdje nije bilo sestre ni liječnika na vidiku.
Kad mi je djed bio na samrti, otišla sam ga podsjetiti u bolnicu.
Našla sam ga kako leži na podu jer je pao s kreveta i gledajući kako se infuzija prolijeva po podu.
Zazvala sam sestru koja se stala svađati s njim, a on je buncao naravno.
Drugim riječima, svađala se sa starcem na samrti koji bunca jer je pao s kreveta.
Najbolji prijatelj mi je bio na psihijatriji.
Tadašnja fuck frendica se sprdala s tim, jer joj majka radi u bolnici pa joj govori liječničke dijagnoze svih ljudi koje ona poznaje.
Danas je većina tog osoblja promijenjena, ali svako nekoliko iziđe nekakav članak o nekakvom skandalu u našoj bolnici ili s nekim privatnim liječnikom.
Ne vjerujem im i mislim da bi zaista bilo pravo čudo da imam povjerenja u njihove dijagnoze i njihovu „stručnost“.
Jedina normalna iskustva sam imala sa svojim liječnikom opće prakse.
I jedino je moj otac imao normalna iskustva s liječnicima, većina ljudi koje znam ih se boji.
Zato radije pitam vas, njih se bojim i ne vjerujem im ništa.
Kad idem busom na plažu, moram proći pored bolnice, i čim prolazim onuda, srce kao da će mi iskočiti iz grudnog koša i umirem od straha.
Tako da, sve je počelo strahom od liječnika, bolesti i lijekova.
Čak me nije strah toliko ni te „shizophrenije“ koliko me strah doći u njihove ruke.
|
|
|
28.05.2011., 10:20
|
#162
|
Ljenivka
Registracija: Apr 2004.
Lokacija: u mašti
Postova: 6,281
|
Quote:
Crvena_ruza kaže:
A otkud takav otpor prema liječenju?
Kad sam prvi put prije 10-ak godina otišla na bolničke pretrage zbog hormonalnih i ginekoloških obrada, nije se znalo tko pije, a tko plaća.
Prvi ginekolog iz jutarnje smjene je tvrdio da imam policistične jajnike, drugi da nemam. I onda su me šaltali od jednog do drugog čitavu jutarnju smjenu.
Pa sam čekala da dođe ovaj treći u popodnevnu smjenu koji je izjavio kako on ne zna što je samnom i mojim jajnicima.
Ovo dvoje iz jutarnje su se još uvijek svađali.
Nakon tri mjeseca mrcvarenja po bolnici, od sveukupnih obrada, oni nisu zaključili ništa pametno, a izvozali su me ko malog majmuna.
Idući posjet bolnici, prije 5 godina, završio je mojim paničnim poremećajem.
Bila sam jako prehlađena i teško sam disala, oni su iz nekih desetih razloga pomislili da je astma, pa su mi dali lijek za astmu, plus nekakav lijek za nešto deseto jer su pomiješali lijekove.
I umalo me ubili.
Nakon toga sam bila nekoliko dana u bolnici, prala me panika, ja nisam znala što mi se događa, a oni su mislili da umirem.
I na poslijetku i mene uvjerili u to da sam teško bolesna jer su govorili „kako im se to nimalo ne sviđa“ i da se „pripremim na najgore i budem jaka“, otud i svi ovi moji strahovi, prije toga ih nisam imala.
Dok se nije pojavio jedan pošten doktor, poslao me doma, njih ispi*karao i zaprijetio im da će ravnatelju sve reći.
Nisam tri mjeseca normalno spavala zbog toga.
Da bi stvar bila smješnija, dali su mi nekakav lijek „jer imam bolesno srce“ (EKG je bio u redu, nego se meni zbog panike srce uzlupavalo).
Kad sam otišla u ljekarnu, farmaceut mi je rekao da te tablete piju žene od 80 godina i da mi te tablete neće izdati ni po cijenu otkaza.
U života sam 7,8 puta vadila hormone štitnjače.
Vjerovali ili ne, od tih sedam puta, oni su tri puta pogubili negdje moje epruvete.
Išla sam kod masu psihijatara, neurologa i psihologa.
Trojica me još uvijek bare jer se na to svela njihova psihoterapija i na ništa drugo.
Ujnu su mi čitav život liječili od padavice, da bi nakon 20 godina shvatili da ona nema padavicu i da je svo vrijeme pila krive lijekove.
U međuvremenu je ona dobila bradu i brkove, te došla do 150 kg.
Kad bi otišla u bolnicu, bila bi predmet šprdnje sestrama i doktorima.
Dečko mi je radio kao konobar u bolnici i dao je otkaz jer više nije mogao slušati kako se sprdaju s bolesnim osobama.
Kad je radio na parkingu i kad je jednoj doktorici rekao da ne može parkirati na mjestu za invalide, odgovorila mu je da je se pazi jer će jednom doći u njene ruke.
Baka mi je pala bila i budući da je imala tromb, lijekovima su joj ga razbijali.
Dan nakon što je trebala otići iz bolnice, ugušila se zbog vode u plućima koju je uzrokovala preagresivna terapija, na rukama žene koja je spavala u njenoj sobi jer nigdje nije bilo sestre ni liječnika na vidiku.
Kad mi je djed bio na samrti, otišla sam ga podsjetiti u bolnicu.
Našla sam ga kako leži na podu jer je pao s kreveta i gledajući kako se infuzija prolijeva po podu.
Zazvala sam sestru koja se stala svađati s njim, a on je buncao naravno.
Drugim riječima, svađala se sa starcem na samrti koji bunca jer je pao s kreveta.
Najbolji prijatelj mi je bio na psihijatriji.
Tadašnja fuck frendica se sprdala s tim, jer joj majka radi u bolnici pa joj govori liječničke dijagnoze svih ljudi koje ona poznaje.
Danas je većina tog osoblja promijenjena, ali svako nekoliko iziđe nekakav članak o nekakvom skandalu u našoj bolnici ili s nekim privatnim liječnikom.
Ne vjerujem im i mislim da bi zaista bilo pravo čudo da imam povjerenja u njihove dijagnoze i njihovu „stručnost“.
Jedina normalna iskustva sam imala sa svojim liječnikom opće prakse.
I jedino je moj otac imao normalna iskustva s liječnicima, većina ljudi koje znam ih se boji.
Zato radije pitam vas, njih se bojim i ne vjerujem im ništa.
Kad idem busom na plažu, moram proći pored bolnice, i čim prolazim onuda, srce kao da će mi iskočiti iz grudnog koša i umirem od straha.
Tako da, sve je počelo strahom od liječnika, bolesti i lijekova.
Čak me nije strah toliko ni te „shizophrenije“ koliko me strah doći u njihove ruke.
|
Ovo meni sliči: svi drugi su krivi,samo ne ja. Postoji svakakvkog liječničkog osoblja, ali ima: jedan problem: probaj biti dosljedna jednom liječniku bez obzira bio ti simpatičan ili ne.
Kombinacija: ad+sedativ,mogu se kladiti da nijedan nisi probala piti dulje od 2 tjedna, dužnost svih doktora: upozoriti na nuspojave , a ti si im dužna reći cijelu istinu: odnosno anamnezu.
Ili druga stvar: promijeniti grad
__________________
Od trnja pa do zvijezda
|
|
|
29.05.2011., 22:39
|
#163
|
Registrirani korisnik
Registracija: Mar 2009.
Postova: 3,102
|
Pitanje
što to znači kad se čovjek boji navečer, kad je mrak, i prije spavanja, da kad i ako pogleda van kroz prozor da bi mogao ugledati na prozoru čudovište koje ga gleda s prozora?
da li je strah od unutarnjih demona ? ili?
|
|
|
30.05.2011., 00:13
|
#164
|
Registrirani korisnik
Registracija: May 2011.
Postova: 74
|
svako jutro se ustanem sa namjerom da taj dan bude dobar. navecer prije spavanja samo kazem sebi : jos jedan sjeban dan, sutra ce biti bolje. to bolje sutra ja cekam vec sest mjeseci i ne mogu vise cekat.
uskoro cu napuniti 18 godina i smatram da sam predepresivna za osobu svojih godina. moj je zivot dobar i sasvim sam zadovoljna. obitelj u redu, skola super, prijatelji ok.. tipican zivot jedne teenagerice. moja je problem taj sto sam ja u kratko vrijeme od naveselije osobe u drustvu postala najsutljivija i depresivnija a veceras sam dozivila vrhunac svoje depresije kad sam sjedila nepomicno u busu i nisam se mogla pomaknutii.. strasan osjecaj. inace sam bivsa anoreksicarka i u zadnje vrijeme(posljednjih 6 mjeseci) prikrivena bulimicarka. moja okolina nema ideje da iza mojih prstiju punih rana stoji svakodnevno povracanje. neko sam vrijeme cak i glumila da sam sretna a onda sam odustala...redovito se opijam kavom i pusim.
umorna sam od svojih prijatelja koji nemaju razumijevanje za mene i koji se uopce ne trude da shvate sto mi je, umorna sam od toga sto ne zelim nikom nista reci jer me strah da ce me povrijediti.. bojim se priznati da imam problem i sve to shvacam normalnim. depresija me izjeda, gubim drage ljude, odbijam ljude od sebe gradeci zidove, sve me nervira - sve moje bivse navike, stvari koje sam prije obozavala, ljudi koje sam prije voljela.. jednostavno gubim se, osjecam da polako nestajem..
sto da radim? priznajem ovako da imam problem ali naglas to ne mogu reci..strah me da mozda ne umisljam..
same pozitive misli mi ne pomazu, a lijekove ni u ludilu ne zelim. koja je moja dijagnoza, i kako da se rjesim toga sto mi je? pomozite mi jer zelim izaci iz ovoga jebenog stanja!
|
|
|
30.05.2011., 15:15
|
#165
|
čuvar vremena
Registracija: Dec 2010.
Lokacija: u deluziji
Postova: 5,026
|
Bilo bi ti najbolje potražiti stručnu pomoć jer moguće je da to sve prođe samo od sebe ali je isto tako moguće da ti se stanje još pogorša.Što se tiče tableta nisu one nešto tako strašno da bi se po svaku cijenu trebale izbjegavat a i pomažu.
|
|
|
30.05.2011., 17:49
|
#166
|
Trashy and I know it *.*
Registracija: Jun 2009.
Postova: 2,929
|
Imam pitanje vezano za blisku osobu...
Ja mislim da ima problem jer joj njeno ponasanje oduzima jaaako puno energije, ali bi voljela cut nepristrano misljenje.
Dakle, ona je inteligentna, zgodna, draga, drustvena, ima divne roditelje...ali... ima sklonost uzasnom histeriziranju i laganom okp-u. Narocito sto se tice faksa...ja si ne mogu zamisliti kako ce ona funkcionirati jednog dana kad bude imala posao, brak, djecu, ludog svekra i svekrvu i PRAVE probleme...???
Pr.1. imamo prakticni zadatak na faksu (svatko svoj), i iako joj taj kolegij odlicno ide (ma svi joj idu, dane sve u roku, s prosjekom 4.0) ona sizi oko toga 2 tjedna prije i moli mene da dode k meni da zajedno radimo. Ja joj kazem 'moze, naravno'. Ona me pita istu stvar svaki dan, nekoliko puta uz detaljno obrazlozenje zasto ona ne moze to napravit bez mene (moze ) sve do dana kad konacno dode k meni. Radimo zadatak (njen) i u pola excel pocne stekat (odbija prihvatiti c/p, formule itd...jbg,desava se)...ona doslovno posizi, pocne se tresti, plakati...trebalo mi je dobrih pol sata da ju smirim (+obecanje druge frendice da ce joj ona to napravit). Tu su bile jos neke sitnice... tipa stiskanje tipke "save" 3-4 puta za redom, svakih min-dvije... morala sam kopirat rad na svoj laptop cim bi zavrsila jednu cjelinu i poslat jos na njen mail (MORALA kao -ona ce posizit od nervoze ako ne napravim tako i pitat ce me da to napravim jos 20puta).
Cim idu ispitni rokovi ona sizi, ona nezna kako ce ona to stici, pada u komu...dan prije ispita i na dan ispita je NORMALNO da dobije proljev od zivciranja...pusi jednu za drugom...trese se...
Svaku stvar mora provjerit 100puta. Ne doslovno 100, ali 10-ak. Kazem joj da su stigli rezultati - jesi sigurna, de vidi opet, gdje si to vidjela? onda ide sama provjerit jos par puta. Da joj nije neugodno, zvala bi profesora da provjeri.
I to ne samo za ispite... kad ide iz stana - zakljuca. Zna da je zakljucala (to mi ona prica). Vrati se provjerit da li je zakljucala. Vrati se jos jednom provjerit da li je zakljucala.
I ono sto me isto plasi... sljedeca godina na faksu ce biti 3 puta gora od svih dosad..vec sad prica da ce odustati i da ona to ne moze (wtf).
I tako na jos bezbroj primjera...ovo je bilo samo da docaram stanje.
Pretjerujem li? Ako joj stvarno treba razgovor sa strucnjakom, morat cu ulozit puno truda da joj pokazem da to nije nikakva sramota i da to ne znaci da je luda, jer ona sama tesko da ce otici iako joj je uzas zivjeti ovako...
|
|
|
30.05.2011., 21:00
|
#167
|
Trashy and I know it *.*
Registracija: Jun 2009.
Postova: 2,929
|
* zaboravih jos jednu stvar - tu i tamo ima napadaje plakanja...pitam ju zasto - ona tvrdim da nema razloga, da nema nikakav problem, vec da joj samo dode. Precesto da bi to pripisala pms-u.
** ima strah da se svi udaljavaju od nje i da ju vise ne vole - bez razloga
|
|
|
31.05.2011., 22:34
|
#168
|
Registrirani korisnik
Registracija: Sep 2010.
Postova: 175
|
Quote:
Crvena_ruza kaže:
Pa ja imam "problemčić" s liječnicima.
Naime, prije nego mi se dogodio prvi panični napad, znalo bi mi se srce uzlupati i bila sam pod jakim stresom.
Onda sam jednu večer završila u bolnicu vezano uz probleme s disanjem jer sam se jako prehladila bila, oni su mi dali lijek kojim su me umalo ubili i ja sam od toga postala anksiozna.
Taj događaj je bio moj okidač.
Kako nisam imala pojma da anksioznost postoji i nisam znala što je to uopće, mislila sam da umirem.
Otad se naravno jako bojim bolnice.
Kad bih izišla vani, bila je klasična panično anksiozna priča: bolesna sam - umirem - kad mi pozli, doć će hitna - opet će mi uraditi grešku - umrijet ću.
I onda kreće lupanje srca, knedla, znojenje, derealizacija i sve što s tim ide.
Ja sam sad premorena i zakopala sam se u kuću zadnje dvije godine.
Iziđem jednom u mjesec dana.
Pročitala sam sve moguće knjige o paničnim napadima i više se ne bojim smrti.
Moguće da se ne bojim jer bih radije umrla nego živjela više ovako.
Smrt mi više ne djeluje kao nekakva grozna stvar, više oslobađajuće, mada nisam baš slkona misliti o suicidu, jer u meni i dalje tinja nekakva nada da će jednog dana možda ipak biti bolje.
Tim više što sam po prirodi avanturist i zezant, ovo stajanje u kući me ubija.
Ali bojim se svega.
Bojim se da sam šizofrenična, ne znam iz kojih razloga, ali se bojim.
Da sam normalna, mogla bih normalno izići vani itd.
ne bih se bojala sviju.
Tj ne bojim se ljudi nego kako sam uvjerena kako se ne radi o paničnim napadima, nego da sam teško psihički bolesna, bojim se da ne počnem buncati itd, mada nikada do sad nisam imala halucinacije.
Stalno analiziram svoje riječi, misli, stalno sam napeta ako nisam kod kuće.
Pa me zanima samo je li i to odlika paničnog poremećaja?
Što mi je?
Prije nekoliko tjedana sam uletila liječniku u ambulantu govoreći kako sam psihički bolesna i kako samo čekam dan kad ću izgubiti zdrav razum.
Plakala sam i nakon 15 min sam se smirila, kao da se ništa nije dogodilo.
Liječnik mi je rekao kako nije ništa i kako me panika pere.
Ali zašto kad me panika pere ja se bojim šizofrenije, a ne smrti, kako se boji većina ljudi?
Ja sam se u početku bojala smrti, ali sad više ne, jer mi je ovaj život i gore nego smrt.
Išla sam kod neurologa, rekao je da su mi živci ok, išla sam i kod psihijatara, i pila sam tablete, ali su imale grozan učinak i nijedne ne podnosim, kao da sam na lošem speedu, odvratno.
Tipična terapija - tableta da me podigne, znači nekakva serotinska, plus nešto za smirenje, odnosno sedativ.
Čak su me i oni skidali s toga, jer su vidjeli da zabilja imam grozne nuspojave, bile su mi too much, prejako su me pucale.
Mada su se svi oni složili da se radi o paničnom poremećaju, ja sam uvjerena kako je po srijedi nešto ozbiljnije.
Isto kao što sam prije bila uvjerena kako imam tumor na mozgu, a ne panični poremećaj.
Sad se bojim šizofrenije. -.-
Najgore od svega je to što ne mogu ni čitati o tim stvarima, ni gledati ih u igranom filmu, ne mogu psihijatriju vidjeti ni na slici, jer se bojim svega toga.
kad bi mi netko rekao da ću biti pri sebi do kraja života, svi moji problemi bi nestali.
Ali eto, ja se stalno osjećam kao da sam na rubu litice i kao da je samo pitanje vremena kad ću pasti u nešto ozbiljnije.
Ali ne padam u ništa ozbiljnije, samo stojim tu i mučim samu sebe već godinama.
Na što moji simptomi vama najviše sliče?
Zanima me vaše mišljenje, a ne liječničko, jer bez obzira što mi je 7 njih reklo da nisam psiički bolesna, nego da imam panični poremećaj, ja im ne vjerujem, pošto su svoju nestručnost i neznanje nebrojeno puta dokazali na mom primjeru i na primjeru moje rodbine ili prijatelja.
Ne vjerujem im ništa, može mi još 50 njih reći da nisam šizofrenična, ali ne vjerujem im i dalje ništa, jer sam uvjerena da nemaju pojma o ničemu
Da mi Zg liječnik to reče, poslušala bih ga, ove ovdje ne držim kao stručne osobe uopće jer sam se opekla milijun puta.
Ispričavam se na dugačkom, srcedrapajućem postu.
|
evo ja se sad usuđujem da ti rečem da nisam nikakidoktor i lječnik te da s pozicije običnog čudnovatog forumaša ne stojim iza ovih 7veličanstvenih stručnjaka koji u tebi vide samo slučaj koji se promatra i ne sluša jer tebe nitko ne razumije...ali rado bi te pito (makar nisam iz ZG i ubrajam se u onih 50 neznalica šta je to šizofrenija i ukoliko je trajna koliko taj pojam traje?...molim te odgovori mi jer moje pitanje je ozbiljno koliko i sve ovo što si napisala...u tvom budućem životu od srca ti želim da naletiš na bića koja će te razumijet...unaprijed zahvaljujem...
__________________
the devil sings along,and the tears shall pour in vain
|
|
|
07.06.2011., 17:59
|
#169
|
Registrirani korisnik
Registracija: Nov 2010.
Postova: 517
|
Ja patim od kroničnog pomanjkanja samopouzdanja. Ne volim sebe dovoljno, opterećena sam mišljenjima drugih ljudi, što god radim uvijek se ubijam u pojam da ja to ne mogu, da sam nesposobna i glupa, to ljudi osjete i zato me gaze jer vide da ja samu sebe ne cijenim pa kako će onda oni. Ne znam primiti komplimente ali zato uvrede nosim sa sobom dugo. Stalno se preispitujem jesam li dobra osoba, sebe krivim i za šta bi trebala i za šta ne bi. Nosim komplekse još od mlađih dana. I sve više postajem zatvorenija, imam osjećaj da ću puknuti. Premda izgledam kao hrabra zapravo sam kukavica koja se ne zna boriti za sebe..
|
|
|
07.06.2011., 19:22
|
#170
|
čuvar vremena
Registracija: Dec 2010.
Lokacija: u deluziji
Postova: 5,026
|
Quote:
bambinaaaa kaže:
Ja patim od kroničnog pomanjkanja samopouzdanja. Ne volim sebe dovoljno, opterećena sam mišljenjima drugih ljudi, što god radim uvijek se ubijam u pojam da ja to ne mogu, da sam nesposobna i glupa, to ljudi osjete i zato me gaze jer vide da ja samu sebe ne cijenim pa kako će onda oni. Ne znam primiti komplimente ali zato uvrede nosim sa sobom dugo. Stalno se preispitujem jesam li dobra osoba, sebe krivim i za šta bi trebala i za šta ne bi. Nosim komplekse još od mlađih dana. I sve više postajem zatvorenija, imam osjećaj da ću puknuti. Premda izgledam kao hrabra zapravo sam kukavica koja se ne zna boriti za sebe..
|
Znaš da tako i možeš puknut i to dobro.možda da potražiš stručnu pomoć...neznam
|
|
|
08.06.2011., 19:17
|
#171
|
Registrirani korisnik
Registracija: Jun 2011.
Postova: 20
|
Pozdrav svima!
Oduvijek sam bila šutljiva, povučena, sramežljiva, ali otkad znam za sebe intenzivno razmišljam. Mašta mi je neiscrpna. Često zamišljam o situacijama koje bi se mogle dogoditi u više različitih ishoda. Međutim, zadnje 3 godine - i to uvijek početkom ljeta padam u depresiju. Zadnji napad me sda trenutno drži, već tjedan i pol.. inače 2-3 tjedna. Ne govorim o povremenoj tuzi, ili jadu, nego nečem najgorem što može zadesiti čovjeka - mrtvilo. Gledam se i ne mogu se doživjeti, nikoga oko sebe, nemam snage urediti se, ne mogu jesti.. boli me u prsima, boli me želudac, umorna sam...razmišljam kak obi bilo da uzmem nož i zarežem se, nekad se štipnem i ništa ne osjetim.. samo tonem i tonem.
Svaka depresija koja me pogodila bila je izazvana, i ulovila me uvijek dok sam izbacila nešto iz sebe što sam mjesecima prešućivala svima i nosila u sebi. Npr.prijateljica me iskorištavala, kad sam joj rekla sve što mi smeta, nastupila je depresija. Isto tako bilo je i s bivšim, s dečkom u kojeg se nisam zaljubila, i sada sa stanodavkom koja me maltretira.
Prošle godine sam imala tu depresiju isto, i kad je prošla, ulovilo me stanje hiperaktivnosti. Počela sam se nekontrolirano smijati (čim bi progledala ujutro), počela sam tako dobro komunicirati s ljudima, javni nastupi bez problema (svi bi me pitali kako uspijem), svatko tko me vidio pitao bi me što sam pila, čime se drogiram... kvaliteta života promijenila mi se za 1000%, radila bi kao luda, na faksu sve 5, kad bi počela razmišljati o kutijici kakvu želim napraviti, ne bih mogla zaspati.. pa bih u 2 sata u noći išla probati napraviti je jer inače ne mogu biti mirna. Svima oko sebe govorim da ne znam što mi je i da se bojim, da takvo ponašanje nije normalno. Jednostavno osvajam ljude osmijehom, za mene ne postoji nikakva prepreka, nikad nisam umorna, samo sretna i ispunjena... Imam bezbroj planova, ciljeva, da mi netko kaže da se popnem na oblak, ja bih probala.. I onda se dogodi ta depresija.
Prije nisam bila tako hiperaktivna. Ljuti me što me nitko ne shvaća ozbiljno. Inače prije 3 godine umro mi je tata, i od onda više ništa ne dopire do mene kao što je prije. Jedino me strese dok vidim bivšeg dečka u kojeg sam bila jako zaljubljena, prije tatine smrti. Inače ništa. Sada pričam sa svima bez pola beda, prije bi umrla od srama.. iskrena sam skroz, ništa mi nije teško reći osim ono što me muči - npr prigovoriti nekome nešto i tako to. U hiperaktivnosti, osjetljiva sma užasno, stalno se sdvima ispričavam - nekog slučajno ritnem, ispričavam mu se cijeli dan, kad nešto počnem raditi - zapnem dok ne napravim, makar sve nokte uništila i sve ruke.
Najgore od svega je što svima želim pomoći, nikoga, ali baš nikoga i nikada ne odbijem, po cijenu svojeg vremena, zdravlja, uspjeha, novca i svega mogućeg. I sad osjećam da mi nije dobro, a kome god se požalim, svi mi kažu "ma to ti je normalno, tako je svima" . Ja osjećam da nisam normalna i ne znam kako da si pomognem... Znam da će opet ovo stanje moje proći i da ću opet početi biti hiperaktivna, i da će se opet to zaboraviti.. i onda dok me opet ulovi to stanje, možda bude još gore, možda se onda stvarno zarežem nečime.. pretužna sam i zbunjena, samo želim biti sretna i normalna. Ljuti me što nitko ne shvaća da ne mogu na gumb početi se smijati, sestra mi je baš rekla "misli na mene i mamu, kako bi nama bez tebe b ilo". Žalosti me što to ne dopire do mene (dok sam u depresiji), ali to nitko ne razumije. Ja to ne želim, ja to ne radim namjerno. Samo želim biti normalna.
Molim za savjet :'(( Imam 21 godinu.
Zadnje uređivanje mrvica21 : 08.06.2011. at 19:59.
|
|
|
08.06.2011., 19:23
|
#172
|
never back down
Registracija: Sep 2009.
Lokacija: all over town
Postova: 4,144
|
Quote:
mrvica21 kaže:
Pozdrav svima! ...
|
Mislim da je ti je najpametnije da se naručiš na ambulantni pregled kod psihijatra.
__________________
I`m a supergirl, and supergirls don`t cry
|
|
|
11.06.2011., 10:20
|
#173
|
Registrirani korisnik
Registracija: Jun 2011.
Postova: 3,812
|
Može pomoć? Znači često imam neke paranoje, strahove i fobije. Često me stišće sve oko srca....osjećam se tužno, izgubljeno i neshvaćeno....ali najviše bih se htjela osloboditi paranoje i strahova...molim vas da mi kažete šta mi je ili bar preporučite nekog psihijatra/psihoterapeuta ili sl....bila bi vam jako zahvalna! Hvala!
|
|
|
11.06.2011., 12:19
|
#174
|
Registrirani korisnik
Registracija: May 2008.
Postova: 10,865
|
Quote:
Big Paulie kaže:
Može pomoć? Znači često imam neke paranoje, strahove i fobije. Često me stišće sve oko srca....osjećam se tužno, izgubljeno i neshvaćeno....ali najviše bih se htjela osloboditi paranoje i strahova...molim vas da mi kažete šta mi je ili bar preporučite nekog psihijatra/psihoterapeuta ili sl....bila bi vam jako zahvalna! Hvala!
|
pročitaj post od scarlet, kratko i jasno....
|
|
|
11.06.2011., 16:32
|
#175
|
Registrirani korisnik
Registracija: Jun 2011.
Postova: 3,812
|
Ok, hvala...samo što ja nikada nisam bila u doticaju sa psihijatrima i sl. pa ne znam tko je najbolji ili bar bolji..može neka preporuka? Znači ne da spava i pripiše hrpu tableta, nego da mi da neku podršku i razgovara samnom..
|
|
|
11.06.2011., 19:10
|
#176
|
astronaut
Registracija: Dec 2009.
Postova: 8,331
|
Quote:
Big Paulie kaže:
Ok, hvala...samo što ja nikada nisam bila u doticaju sa psihijatrima i sl. pa ne znam tko je najbolji ili bar bolji..može neka preporuka? Znači ne da spava i pripiše hrpu tableta, nego da mi da neku podršku i razgovara samnom..
|
Postoji top tema s preporukama i iskustvima pa tamo malo pogledaj ili pitaj za preporuku.
Za koji grad tražiš preporuku? Koliko imaš godina odn. spadaš li pod adolescente ili odrasle? Želiš li to riješiti privatno ili preko javnog sektora?
Ako tražiš podršku i razgovor znači da tražiš psihijatra koji je i psihoterapeut. U javnom sektoru to može biti problem jer su u velikom deficitu u odnosu na potrebe. Ali nije nemoguće.
Što se tiče spavanja odn. nezainteresiranosti za pacijente, to ne ide ruku pod ruku s prepisivanjem tableta.
Psihijatri koji su biologijski orijentirani (koriste samo lijekove) liječe na taj način jer su za takav način liječenja educirani, ne zato što su nezainteresirani. I u toj skupini ima ih i nezainteresiranih i zainteresiranih, baš kao što je slučaj i s psihijatrima koji su psihoterapeuti.
Također, ako je potrebno, i psihijatri koji su psihoterapeuti uz psihoterapiju kombiniraju i farmakoterapiju, ovisno o njihovoj procjeni stanja pacijenta.
__________________
Mornari na zvijezdama
sa slomljenim jedrima,
signale šalju u noć...
|
|
|
12.06.2011., 11:03
|
#177
|
never back down
Registracija: Sep 2009.
Lokacija: all over town
Postova: 4,144
|
Quote:
Big Paulie kaže:
Ok, hvala...samo što ja nikada nisam bila u doticaju sa psihijatrima i sl. pa ne znam tko je najbolji ili bar bolji..može neka preporuka? Znači ne da spava i pripiše hrpu tableta, nego da mi da neku podršku i razgovara samnom..
|
Ne znamo ni odakle si, pa je malo teže preporučiti. Ukoliko imaš psihijatra u DZ, kreni od tamo. Na prvom pregledu će se ustanoviti da li se tvoj poremećaj može riješti samo razgovorima i/ili lijekovima. Također postoji opcija da ideš na psihoterapije kod jednog psihologa/psihijatra/terapeuta, a na kontrole kod drugog psihijatra.
__________________
I`m a supergirl, and supergirls don`t cry
|
|
|
12.06.2011., 11:48
|
#178
|
Registrirani korisnik
Registracija: Jun 2011.
Postova: 3,812
|
Quote:
Mrs. Pringles kaže:
Postoji top tema s preporukama i iskustvima pa tamo malo pogledaj ili pitaj za preporuku.
Za koji grad tražiš preporuku? Koliko imaš godina odn. spadaš li pod adolescente ili odrasle? Želiš li to riješiti privatno ili preko javnog sektora?
Ako tražiš podršku i razgovor znači da tražiš psihijatra koji je i psihoterapeut. U javnom sektoru to može biti problem jer su u velikom deficitu u odnosu na potrebe. Ali nije nemoguće.
Što se tiče spavanja odn. nezainteresiranosti za pacijente, to ne ide ruku pod ruku s prepisivanjem tableta.
Psihijatri koji su biologijski orijentirani (koriste samo lijekove) liječe na taj način jer su za takav način liječenja educirani, ne zato što su nezainteresirani. I u toj skupini ima ih i nezainteresiranih i zainteresiranih, baš kao što je slučaj i s psihijatrima koji su psihoterapeuti.
Također, ako je potrebno, i psihijatri koji su psihoterapeuti uz psihoterapiju kombiniraju i farmakoterapiju, ovisno o njihovoj procjeni stanja pacijenta.
|
Quote:
~Scarlet~ kaže:
Ne znamo ni odakle si, pa je malo teže preporučiti. Ukoliko imaš psihijatra u DZ, kreni od tamo. Na prvom pregledu će se ustanoviti da li se tvoj poremećaj može riješti samo razgovorima i/ili lijekovima. Također postoji opcija da ideš na psihoterapije kod jednog psihologa/psihijatra/terapeuta, a na kontrole kod drugog psihijatra.
|
Puno vam hvala! Imam 20 god i iz ZG-a sam.
Htjela bih to riješiti što brže jer se jako loše osjećam....
I da, tako sam i mislila - ići ću u DZ po uputnicu pa ćemo vidjeti sve dalje..
Iskreno mislim da mi trebaju ljekovi. Vidjet ćemo..
Hvala još jednom.
|
|
|
12.06.2011., 12:18
|
#179
|
U samoizolaciji
Registracija: Jan 2010.
Postova: 230
|
osjecam se tuzno
nezainteresiranost za bilokakav rad, nemogucnost poceti s ucenjem, nemam volje ustati iz kreveta (znam provesti pola dana u krevetu gledajuci tv. popijem samo malo vode i nesto sitno pojedem), nemam volje vidjati se s prijateljima (izbjegavanje), glavobolje, plakanje zbog gluposti (jucer sam se rasplakala jer mi je muha usla u kuhinju) ili iz čista mira kad pomislim da mi je zivot jedno veliko njesra, zapostavljanje higijene...
|
|
|
13.06.2011., 01:45
|
#180
|
astronaut
Registracija: Dec 2009.
Postova: 8,331
|
Quote:
Big Paulie kaže:
Imam 20 god i iz ZG-a sam.
Htjela bih to riješiti što brže jer se jako loše osjećam....
I da, tako sam i mislila - ići ću u DZ po uputnicu pa ćemo vidjeti sve dalje..
|
Probaj na Klinici za psihološku medicinu na Šalati, po godinama mislim da spadaš pod adolescente, a tamo imaju psihijatre koji su se specijalizirali za rad s djecom i adolescentima. Nazovi ih pa se raspitaj.
kontakt
Možeš pitati i svoju liječnicu za preporuku kome se obratiti.
Quote:
ne_mogu_ne kaže:
osjecam se tuzno ...
|
Isti savjet kakav su dobile mrvica21 i Big Paulie- tražiti uputnicu za specijalistički pregled kod psihijatra ili privatno bez uputnice.
__________________
Mornari na zvijezdama
sa slomljenim jedrima,
signale šalju u noć...
|
|
|
|
|
Tematski alati |
|
Opcije prikaza |
Linearni mod
|
Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 21:47.
|
|
|
|