Mrzim se

[Yuna]

Ja ti govorim iz iskustva. Posla stvarno ima kolko oćeš.
Ali da, lakše je doma plakat u jastuk i pisat po forumu.

Ja sam uspjela zato jer sam bila naporna i dosadna pa mi se jedna firma smilovala. A dok sam bila nezaposlena sam preprodavala stvari iz Kine i fancy dućana koje sam kupila na sniženju i svaki mjesec imala pristojan džeparac. Načina uvijek ima

[Noviherceg]

Yuna kaže:

Ja ti govorim iz iskustva. Posla stvarno ima kolko oćeš.
Ali da, lakše je doma plakat u jastuk i pisat po forumu.

Ja sam uspjela zato jer sam bila naporna i dosadna pa mi se jedna firma smilovala. A dok sam bila nezaposlena sam preprodavala stvari iz Kine i fancy dućana koje sam kupila na sniženju i svaki mjesec imala pristojan džeparac. Načina uvijek ima

Znači po tebi nitko neće raditi u ovoj zemlji,a posla koliko hoćeš

A otkud mi džeparac što misliš ? Misliš da ništa baš ne radim i ne zaradim ono malo što pojedem ?

I vezano za onu tvoju pripizdinu. Živim u takvoj pripizdini da s obzirom na struku i grad,vjerovatno bi hrpa ljudi rekla pa kaj nisi odmah dobio posao.

Ali ako netko uspije na šarm i već na kaj,svaka čast.

Privatnici su baš toliko osjećajni da će primiti nekoga tko je naporan i dosadan,a ne treba mu (izuzevši prodaje).

I na kraju,misliš da su svi toliko prodorni,simpatični i ide im od ruke ? Zaboravljaš na kojem smo podforumu.

I dovoljno rasprave,prva poruka ti je bila ok,ove nemaju veze s vezom.

Hvala svima na savjetima.

[RedSonia]

ja mislim da ćeš ti uspjeti...nema veze što nemaš ničiju podršku i što te ne cijene, niti ne moraju, počni ti sam sebe cijeniti tek tako i bez razloga...da samo vidiš kakvi idioti i debili sebe cijene odmah bi drugačije mislio... situacija ti jest teška i jako srozava tvoje samopouzdanje ali to ne mora tako i ostati, samopouzdanje se može izgraditi, ojačati, vratiti...nije to lako naravno ali več sama odluka da ćeš ići u tom pravcu je veliki napredak

Biser u blatu je i dalje biser, samo ga treba oprati od blata...

za par mjeseci kreću sezonski poslovi, sa smještajem i hranom a refundiraju ti i trošak za prijevoz (ako im prijevoznu kartu pošalješ)...razmisli o tome koje su tvoje vještine, a ako misliš da ih nemaš ili ih ne poznaješ razmisli o tome što bi mogao ili želio raditi pa se več sada pripremaj za takav posao...
Na sezonskim poslovima sam vidjela svakakvih osobnosti, od vrlo socijalnih do potpuno asocijalnih sa vrlo jakom tremom na početku ali sve je to bio odličan miks kada vas je 4 ili 5 u sobi pa je potrebna ravnoteža...šta misliš kako bi bilo da su svi isti..

[Yuna]

Noviherceg kaže:

Znači po tebi nitko neće raditi u ovoj zemlji,a posla koliko hoćeš

A otkud mi džeparac što misliš ? Misliš da ništa baš ne radim i ne zaradim ono malo što pojedem ?

I vezano za onu tvoju pripizdinu. Živim u takvoj pripizdini da s obzirom na struku i grad,vjerovatno bi hrpa ljudi rekla pa kaj nisi odmah dobio posao.

Ali ako netko uspije na šarm i već na kaj,svaka čast.

Privatnici su baš toliko osjećajni da će primiti nekoga tko je naporan i dosadan,a ne treba mu (izuzevši prodaje).

I na kraju,misliš da su svi toliko prodorni,simpatični i ide im od ruke ? Zaboravljaš na kojem smo podforumu.

I dovoljno rasprave,prva poruka ti je bila ok,ove nemaju veze s vezom.

Hvala svima na savjetima.

Možda sam malo prenaglila, moje isprike. Valjda zato jer je ponedjeljak, a ja moram radit, a neda mi se pa visim na poslu na forumu

Htjela sam reć da samo moraš bit uporan i simpatičan. Na natječajima je osim znanja i iskustva najbitnije da se svidiš drugoj strani, tj. da budeš osoba s kojom bi se sugovornik osjećao ugodno raditi, što je jako teško i treba imati i puno sreće.

Nebi vjerovao, al stvarno ima posla, barem u Zagrebu. Je da to nisu super plaćeni poslovi, al stvarno ima ok uredskih poslova. Osjete se posljedice egzodusa, vidim i po broju i (ne)kvaliteti prijava u mojoj firmi u odnosu na broj od prije par godina. Prije se nismo mogli odlučit između 10 super kandidata, a danas ako se prijavi 1-2 koji dolaze u obzir za posao.

[RedSonia]

Yuna kaže:

Nebi vjerovao, al stvarno ima posla, barem u Zagrebu. Je da to nisu super plaćeni poslovi, al stvarno ima ok uredskih poslova. Osjete se posljedice egzodusa, vidim i po broju i (ne)kvaliteti prijava u mojoj firmi u odnosu na broj od prije par godina. Prije se nismo mogli odlučit između 10 super kandidata, a danas ako se prijavi 1-2 koji dolaze u obzir za posao.

posla ima u Zagrebu slažem se ali ne uredskih, to se može dobiti isključivo preko veze...meni niti na jednu molbu za uredske poslove ne odgovore niti mi daju šansu za razgovor (iako sam bila samostalni organizator evenata i radila marketing preko udruge) ali me za konobarenje i slične poslove odmah zovu

[kor-im]

RedSonia kaže:

posla ima u Zagrebu slažem se ali ne uredskih, to se može dobiti isključivo preko veze...

nije bitno, muško je, 25 godina, ima bauštele, vrtlarije, malerije, stolarije, konobarenja, teglenja raznoraznog, nije da nema posla

svi traže ljude, ko god zna radit je otišo put švedska-irska

[Yuna]

RedSonia kaže:

posla ima u Zagrebu slažem se ali ne uredskih, to se može dobiti isključivo preko veze...meni niti na jednu molbu za uredske poslove ne odgovore niti mi daju šansu za razgovor (iako sam bila samostalni organizator evenata i radila marketing preko udruge) ali me za konobarenje i slične poslove odmah zovu

Ah marketing je uvijek bio teška kategorija u Hrvatskoj jer nikad nije zaživio ko vani i nema puno veze s onim kaj se uči na faksu.

Mi smo skoro 4 mjeseca tražili sekretaricu Nitko ne zna engleski i njemački u Hrvatskoj. Početna plaća 6000 kn

[RedSonia]

kor-im kaže:

nije bitno, muško je, 25 godina, ima bauštele, vrtlarije, malerije, stolarije, konobarenja, teglenja raznoraznog, nije da nema posla

svi traže ljude, ko god zna radit je otišo put švedska-irska

slažem se da treba raditi bilo što... na sezonskim poslovima npr. ima i smještaj i hranu...posao čovjeku jako podigne samopouzdanje a onda korak po korak neka rješava ostalo...treba sebe maknuti iz začaranog kruga samosažaljenja a posao je najbolji lijek

Yuna kaže:

Ah marketing je uvijek bio teška kategorija u Hrvatskoj jer nikad nije zaživio ko vani i nema puno veze s onim kaj se uči na faksu.

Mi smo skoro 4 mjeseca tražili sekretaricu Nitko ne zna engleski i njemački u Hrvatskoj. Početna plaća 6000 kn

naša bivša premijerka nije znala ni engleski pa ni ona kod vas nebi prošla
Na sezoni konobari znaju između dva i četiri jezika pa ako neku konobaricu malo obučite oko papirologije (dva do tri tjedna obuke) eto vam idealne tajnice, ako opet nekad bude potrebe

[Yuna]

Ma znaju reć guten Tag i wie kann ich Ihnen helfen, dalje od toga 95% ljudi pojma nema

[Čupiks]

Moja topla preporuka autoru teme i svima koji se osjećaju slično- POTRAŽITE PSIHOLOŠKU POMOĆ.

Osobito ako su simptomi uporni i ne nestaju. Često uzrok ovakvom stanju je nezaposlenost, nemogućnost ostvarenja veze, usamljenost i dosada. No ponekad oni samo maskiraju pravi problem koji se krije ispod svega toga. (I sama sam mislila da ću napokon biti dobro kad mi se poslože neke stvari u životu, no to se nije dogodilo. Prava promjena je morala doći iznutra, a ne izvana.)

Puno nas je u sličnoj usranoj situaciji, ja sam se itekako prepoznala u tvom postu, i znam koliko je teško biti nezaposlen, bez i jedne kune, sjediti u kući i čekati. Ako te to išta tješi, nisi sam.

Ali obrati se nekome za pomoć. Pogotovo jer si negdje napisao da to stanje traje duže vremena, i prije nego te zadesila ova situacija. Probaj okrenuti ploču- prvo sredi sebe kako bi imao snage i motivacije kojima ćeš mijenjati okolnosti.

[Walter23]

Noviherceg kaže:

Ono o čemu nisam do sada toliko razmišljao,ali mi se barem to konačno posložilo.Vjerovatno sam došao blizu dna,ako ne i na samo dno jer-počeo sam mrziti sebe.

Jednostavno,otkad znam za sebe ne vidim ništa dobroga u sebi,neznam kada sam zadnji puta bio opušten,kada sam bio sretan,a tužan-puno previše.

Osoba koja nema ništa i nikoga,niti prijatelja niti cure niti ikakve potpore za išta.

Možda sam prije i imao neke volje,ali je više nemam za ništa! Bojim se više svega i svijeta,sebe,samopouzdanje je ravno nuli.

Stari prestani se definirati drugima, imanjem i ne imanje.
Svijet nema pravih puteva, sudbina i drugih iluzija koje se moraju ostvariti ili te proglase neuspjehom.
Pošto si nevjernik ovo bi trebao lako prihvatiti.

Tebi je u navici sve doživljavati kao promatrač ili netko tko čeka, interesi se moraju konstantno tražiti i razvijati.
Društva imaš po netu za kvalitetne razgovore, u stvarnosti svi više manje rade i imaju male interese za nekakvu priču, nisi jedini koji muku mući u pronalasku kvalitetnoga sugovornika.

Posao je potreban da možeš funkcionirati u kapitalizmu, nađi bilo što, pa i van struke, upoznati ćeš ljude i vidjeti kako oni žive. To ti je lakša opcija od neimanja.Zapamti nezaposlenost te ne definira samo ograničava.

Razbij rutinu, kreni šetati, trčati itd.


Samo kreni i prisili se dalje, više, brže svaki puta dok ti ne postane navika biti borac.

Trčanje je super za razvijanje discipline, stava i aktivnosti kojom budeš reagirao na svijet. Jer sada malo tvoj stav zvuči kao mrtvo puhalo.

Razbij barijeru svojega samo shvaćanja, radi konstruktivne stvari koje prije nisi.

Učlani se u grupe koje dijele tvoje interese i budi komunikativan, na facebooku ih imaš hrpu i uvijek možeš dodati ljude pa se naći s njima.

[san.ja]

Moram priznat da me je kosnulo da u današnje vrijeme postoji tako nešto kao što je "kriza srednjih 20 g". WTF! To je apsurdno! Nemoj me pogrešno shvatiti, razumjela sam tvoj upis i tvoji osjećaji su opravdani. Ono što je apsurdno da se netko na početku života našao u takvoj situaciji da se tako mora osjećati. U toj dobi kad je cijeli život ispred tebe. Nisam ja ni u prvom upisu tu "mržnju" shvatila tako doslovno, nego više kao frustraciju.

Sjećam se da me je u tom razdoblju uhvatila frka da ako uskoro ne pronađem posao, neću ga ni pronaći jer više neću imati pristojne odjeće za razgovor na posao. Ali mi to nije bila kriza jer su tada bila drukčija vremena. Bila sam tada u truloj vezi. Bolje je biti slobodan nego čamiti tako, bar si svoj pa kako god.

Imaš visoka očekivanja od sebe što znači da ipak duboko u dubini znaš da si sposoban, jer da nisi, ne bi imao očekivanja. Otkad znaš za sebe ne vidiš ništa dovoljno dobro u sebi, pišeš. Kako nemaš podrške znači da te je netko često kritizitao pa si i ti sam sebe počeo kritizirati. Ali da zaista ne vidiš ništa dobro, baš nikakav potencijal u sebi, onda ne bi bio razočaran nego bi to bilo jednostavno tako. Znači da je samo razočarenje dokaz da potencijal postoji.

Apeliram ako ikako možeš taj osjećaj preokrenuti u inat, u ljutnju, u nešto što će ti pomoći da se pokreneš. Nemoj im dopustiti da te tako spuste. Nemaju pravo! Nisu toga vrijedni!! Nitko nije vrijedan tvog psihičkog zdravlja, shvati to! Konkretne savjete vidim da su drugi napisali, savjeti su odlični. Trčanje ili slično bi pomoglo da se endorfini pokrenu da ti se vizija izbistri.

[Noviherceg]

RedSonia kaže:

ja mislim da ćeš ti uspjeti...nema veze što nemaš ničiju podršku i što te ne cijene, niti ne moraju, počni ti sam sebe cijeniti tek tako i bez razloga...da samo vidiš kakvi idioti i debili sebe cijene odmah bi drugačije mislio... situacija ti jest teška i jako srozava tvoje samopouzdanje ali to ne mora tako i ostati, samopouzdanje se može izgraditi, ojačati, vratiti...nije to lako naravno ali več sama odluka da ćeš ići u tom pravcu je veliki napredak

Biser u blatu je i dalje biser, samo ga treba oprati od blata....

Možda sam i ja tada mislio,ali nažalost više ne mislim niti najmanje.Gotovo je.

san.ja kaže:

Moram priznat da me je kosnulo da u današnje vrijeme postoji tako nešto kao što je "kriza srednjih 20 g". WTF! To je apsurdno! Nemoj me pogrešno shvatiti, razumjela sam tvoj upis i tvoji osjećaji su opravdani. Ono što je apsurdno da se netko na početku života našao u takvoj situaciji da se tako mora osjećati. U toj dobi kad je cijeli život ispred tebe. Nisam ja ni u prvom upisu tu "mržnju" shvatila tako doslovno, nego više kao frustraciju.

Sjećam se da me je u tom razdoblju uhvatila frka da ako uskoro ne pronađem posao, neću ga ni pronaći jer više neću imati pristojne odjeće za razgovor na posao. Ali mi to nije bila kriza jer su tada bila drukčija vremena. Bila sam tada u truloj vezi. Bolje je biti slobodan nego čamiti tako, bar si svoj pa kako god.

Imaš visoka očekivanja od sebe što znači da ipak duboko u dubini znaš da si sposoban, jer da nisi, ne bi imao očekivanja. Otkad znaš za sebe ne vidiš ništa dovoljno dobro u sebi, pišeš. Kako nemaš podrške znači da te je netko često kritizitao pa si i ti sam sebe počeo kritizirati. Ali da zaista ne vidiš ništa dobro, baš nikakav potencijal u sebi, onda ne bi bio razočaran nego bi to bilo jednostavno tako. Znači da je samo razočarenje dokaz da potencijal postoji.

Apeliram ako ikako možeš taj osjećaj preokrenuti u inat, u ljutnju, u nešto što će ti pomoći da se pokreneš. Nemoj im dopustiti da te tako spuste. Nemaju pravo! Nisu toga vrijedni!! Nitko nije vrijedan tvog psihičkog zdravlja, shvati to! Konkretne savjete vidim da su drugi napisali, savjeti su odlični. Trčanje ili slično bi pomoglo da se endorfini pokrenu da ti se vizija izbistri.

Volio bi da mogu,ali nemogu.Niti prije,a pogotovo ne sada...toliko sam još potonuo da nemam snage za više ništa osim jedne stvari..i to ću teško napraviti,ali dao sam si rok.

[Womansecret]

Kod mene je bila gotovo identična situacija nakon završene srednje škole isto tako godinama nisam mogla naći posao neko vrijeme sam radila po svojoj vukojebini pomagala ljudima na vrtu, brala jabuke, čistila Itd. Ništa si nisam mogla priuštiti jedva sam imala za najosnovnije.
Uz sve to živim s roditeljima koji vole psihički zlostavljati rijeci ‘ti si nitko i ništa, smece i bolje da te nikad rodila nisam’ bile su i jesu još i dalje svakodnevnica.
Sad idem na sezonu a dalje promatram i neke druge alternative.
Uz to sve imam bolesnu potrebu udovoljavati drugima i uništeno samopouzdanje i samopoštovanje
Tako da nisi sam vjeruj mi.... Bila sam i u dugogodišnjoj vezi i imala puno prijatelja no to nije riješilo niti paniku niti teške osjećaje koje sam proživljavala iznutra. Sad planiram k psihologu jel sam došla do dna, to je ono šta je jasno da gorje nemoze, nemam s kim pričati i nema me tko usmjeriti kroz život...
Tako da jedino šta ti mogu preporučiti je savjetovanje kod psihologa nikakav posao niti cura niti prijatelji nemogu riješiti zbrku u glavi beznađe i tugu i mržnju prema nama samima.
Ja sam u kasnim dvadesetima i najbolje godine su mi prošle, da sam shvatila prije desert godina da ono šta ja živim nije život do sada sam mogla puno promjeniti. No isto tako danima sam patila u sebi zurila u plafon, tražila ljubav i spasenje od drugih koji mi to nisu mogli dati.
Nemoj zamjeriti takvo je moje iskustvo....

[Noviherceg]

Womansecret kaže:

Kod mene je bila gotovo identična situacija nakon završene srednje škole isto tako godinama nisam mogla naći posao neko vrijeme sam radila po svojoj vukojebini pomagala ljudima na vrtu, brala jabuke, čistila Itd. Ništa si nisam mogla priuštiti jedva sam imala za najosnovnije.
Uz sve to živim s roditeljima koji vole psihički zlostavljati rijeci ‘ti si nitko i ništa, smece i bolje da te nikad rodila nisam’ bile su i jesu još i dalje svakodnevnica.
Sad idem na sezonu a dalje promatram i neke druge alternative.
Uz to sve imam bolesnu potrebu udovoljavati drugima i uništeno samopouzdanje i samopoštovanje
Tako da nisi sam vjeruj mi.... Bila sam i u dugogodišnjoj vezi i imala puno prijatelja no to nije riješilo niti paniku niti teške osjećaje koje sam proživljavala iznutra. Sad planiram k psihologu jel sam došla do dna, to je ono šta je jasno da gorje nemoze, nemam s kim pričati i nema me tko usmjeriti kroz život...
Tako da jedino šta ti mogu preporučiti je savjetovanje kod psihologa nikakav posao niti cura niti prijatelji nemogu riješiti zbrku u glavi beznađe i tugu i mržnju prema nama samima.
Ja sam u kasnim dvadesetima i najbolje godine su mi prošle, da sam shvatila prije desert godina da ono šta ja živim nije život do sada sam mogla puno promjeniti. No isto tako danima sam patila u sebi zurila u plafon, tražila ljubav i spasenje od drugih koji mi to nisu mogli dati.
Nemoj zamjeriti takvo je moje iskustvo....

Ma kakva zamjerka.Sve što si napisala u potpunosti razumijem i teško da itko drugi to može znati tko nije proživio/proživljava isto.

Radio sam i ja neke stvari prije,štedio maksimalno na sebi,jer sam i tada bio svjestan nekih stvari,uzimao i stipendije..uštedjelo se nešto,ali i istopilo poprilično u zadnjih godinu -dvije.
Za posao više nisam,ono malo samopouzdanja je otišlo u vjetar,potonuo sam potpuno i nemam više snage za ništa.Ustanem,blejim bezveze u računalo,čak nemam volje niti za jesti više.

Što se tiče roditelja,nema se tu više što pričati,imao sam i nedavno odličan primjer gdje uza sve nedaće imam problema sa zdravljem (ne mislim na psihičko) i gdje je osoba koji mi je kao otac mogao napraviti neku bezazlenu uslugu oko pregleda,jer eto javno zdravstvo nam je takvo kakvo je,čeka se po nekoliko mjeseci.
Na kraju sam bio prisiljen obaviti sve privatno i potrošiti to malo novca što još imam.

I sam više pazim na druge nego na sebe,čak i tu najužu obitelj,mada po svim postupcima mi svaki dan dokazuju da bi bili najsretniji da nikada nisam bio dio njih.Nažalost,bojim se da su pobjedili i da ću im učiniti tu uslugu.Valjda će im biti bolje.Ali i to ću napraviti da što ih manje oštetim-koja sam budala.

Na ovim drugim primjerima sam se uvjerio u stručnost,naravno,vjerovatno ima izuzetaka.
Nisam siguran da mi netko može pomoći,sve je u osobi ,da se eventualno pokrene,ali ja to više ne mogu.

Tebi želim što bolje iznalaženje rješenja za život.

[Mme]

Za početak odbaci sve loše navike koje imaš pušenje alkohol i sl. Ustani rano kad bi ustao za posao, spremi se i obuci i radi po kući tih 8 sati peri sudove, farbaj zidove i sl. i tako par dana dok ti se ne vrati radna navika, navodno je potreban 21. dan za sticanje navike i onda će ti već dopizditi što si to mogao negdje naplatiti a možda i shvatiti da imaš i neku vještinu koju bi mogao bolje naplatiti.
Shvati da se ne može ništa preko noći steči, svaki dan treba gledati kao dar i dati sve od sebe taj dan. Za početak nek to bude jedna obaveza koju ćeš riješiti a poslije ćeš već ući u fazon. Postoje i dani kad nam ništa ne ide ali nije kraj svijeta svi imaju te dane. Ako ne možeš sam sebe natjerati prijavi se da volontiraš negdje samo da ojačaš za posao jer kad si spreman to je već go with the flow.

I prestani da se uspoređuješ s drugima, niko nije ti i ti nisi neko tamo, oprosti sebi i pobrini se za sebe.

[Nosonja_]

Yuna kaže:

Mislim da te uhvatila kriza srednjih 20-ih. Gledaš svakodnevno svoju generaciju kak je uspješna u poslu, polako se počinju ženit, žive solo, a ti si na početku.
I mene je malo.

Ima li kojeg razdoblja života s kojim se ne povezuje neka kriza godina

[san.ja]

Nije ništa u osobi da se pokrene jer je to nemoguće. Upravo u tom jest poanta da se osoba u tom stanju ne može pokrenuti.
Kad netko slomije nogu onda ne mrzi sebe zato što ne može hodat.
Kad netko slomije dušu onda ne mrzi sebe zato što ne može živit.
Nepravedno je zato što se slomljena noga vidi, a za slomljenu dušu nisu izmislili rengensku sliku, ali niti ne treba jer mi vidimo i znamo.
Dakle mržnja prema sebi - besmisleno.
Znam, očekivanja su jedno a život nešto drugo. Ali nakon što su me moja očekivanja koja se nisu obistinila požderala potpuno, i požderala puno godina, shvatila sam koliko je to besmisleno.
Da se je ikako maknut se od toksičnih ljudi koji ti lome dušu svaki dan iznova. Ne bi vjerovao, kada se život pusti na miru od svega, otkači sve, nakon što prođe dovoljno vremena u miru, stvari se počnu događati, stvari potpuno neočekivane.

[san.ja]

Noviherceg kaže:

...toliko sam još potonuo da nemam snage za više ništa osim jedne stvari..i to ću teško napraviti,ali dao sam si rok.

U redu je potonuti, to je ljudsko iskustvo. U redu je ne imati snage.
Čudna je stvar depresija jer je to jedna od bolesti kojih se čovjek srami. Čovjek se srami što je tako bolestan a nije mu "ništa"! Uza sav sram zbog tako protraćenog života. Koliko sam ja sama sebi zamjerala kako mogu biti tako nepokretna! Život tako pun mogućnosti a ja tako truljim! Onda sam jedno vrijeme potonula toliko da nisam više imala snage ni za zamjeranje... ali nije nestalo.... ili je sve potonulo i pretvorilo se u jedno ogromno zamjeranje. razočarenje. podbačaj katastrofalni.

Viđanje nove doktorice je pomoglo i od tada je bolje. Svako ohrabrenje vrijedi. Ili što sam bar poduzela nešto za sebe i otišla tamo. bar to.
Ne uzimam ništa.

Čitam Davida Burnsa koji kaže da je depresija jedna od najtežih boli koju čovjek može doživjeti. To me je nekako utješilo i oslobodilo. Ne moram se više sramiti što me toliko boli a nije mi "ništa". Zato što to nije "ništa"!!! Nego nešto!!!

[Noviherceg]

san.ja kaže:

Nije ništa u osobi da se pokrene jer je to nemoguće. Upravo u tom jest poanta da se osoba u tom stanju ne može pokrenuti.
Kad netko slomije nogu onda ne mrzi sebe zato što ne može hodat.
Kad netko slomije dušu onda ne mrzi sebe zato što ne može živit.
Nepravedno je zato što se slomljena noga vidi, a za slomljenu dušu nisu izmislili rengensku sliku, ali niti ne treba jer mi vidimo i znamo.
Dakle mržnja prema sebi - besmisleno.
Znam, očekivanja su jedno a život nešto drugo. Ali nakon što su me moja očekivanja koja se nisu obistinila požderala potpuno, i požderala puno godina, shvatila sam koliko je to besmisleno.
Da se je ikako maknut se od toksičnih ljudi koji ti lome dušu svaki dan iznova. Ne bi vjerovao, kada se život pusti na miru od svega, otkači sve, nakon što prođe dovoljno vremena u miru, stvari se počnu događati, stvari potpuno neočekivane.

Mislim da sam već rekao da je riječi mrzim se možda i glupa,ali to je igra riječima.nije niti bitno.

Poštujem tvoje mišljenje,ali mislim da je dosta toga u nama,pogotovo to da se sami pokrenemo i izgradimo,jer može nam netko "uliti" malo goriva,ali kada pri nekom usponu opet izgubimo to gorivo-sve će biti isto kao ranije.

I stalno se poteže ta očekivanja.Mislim da su mnogi naveli onaj dobri primjer da se ružnim,siromašnim ljudima sugerira da još smanje kriterije oko odabira osobe suprotnog spola.E,sad,znam da je to subjektivno,ali ja sam već dovoljno snizio kriterije-i uvezi toga navedenoga,ali i cijele teme.

Naravno da kad očekuješ puno,a dobiješ puno manje da to dovodi do razočaranja i ovisno o osobi pitanje je kada ćeš se izvući iz toga.Ali opet vjerujem da uz dosta analize,zaključaka (svjestan da nitko nema savršenog život,daleko od toga) ipak velika većina ima život dosta bolji od moga(a uspjeh jako često nije povezan uloženim trudom) i ako je to preveliko očekivanje,zašto uopće živjeti kada se moraš zadovoljiti životom beskućnika.