Što radite da podignete svoje samopouzdanje?

[anita j]

idem van s nekom prijateljicom, niš drugo ne pomaže, ni hrana ni muzika, samo alkohol i cigarete

[sara45]

Ja sam ko stari matori knjiznicar, koji ceslja u tami.

Evo zanimljive teme.

Pa kom se da nek pise (mene malo podsjeca na ono iz psihologije sto vas smiruje, temu mislim)

Ne mogu se otet dojmu da su 2010. ljudi bili optimisticniji, pozitivniji, bolji

[Nosonja_]

sara45 kaže:

Ja sam ko stari matori knjiznicar, koji ceslja u tami.

Evo zanimljive teme.

Pa kom se da nek pise (mene malo podsjeca na ono iz psihologije sto vas smiruje, temu mislim)

Ne mogu se otet dojmu da su 2010. ljudi bili optimisticniji, pozitivniji, bolji

U pravu si Sara, ja često razmišljam koji se vrag tada dogodio? Zasad imam teoriju da je to bila kombinacija velike krize i pojave iPhonea

[sara45]

Ili drustvene mreze, ig posebno. Ne znam, ne koristim to.

Ugl, mislim da su se stvari jako promijenile na gore, svako gleda da drugoga zajebe, samo da je meni dobro. Cak mislim i prije korone.

Umjesto da ja napravim nesto da drugom bude bolje, pa ce on nekom drugom ucinit dan boljim... i tako po malo da svima bude bolje

[Silence.]

Radim najviše na izgledu (izgubila sam 18 kg i planiram izbijeliti zube).

Poslano sa mog Redmi Note 4 koristeći Tapatalk

[mfranic]

Ja ne mogu uopće definirati samopouzdanje, valjda zato jer se mučim sa anksioznošču...

[uzumaki]

Sve pozitivno mi dolazi od kćerke. Ne možeš biti slab kada jedna curica u rebi vidi svu sigurnost ovog svijeta

[uzumaki]

Nosonja_ kaže:

U pravu si Sara, ja često razmišljam koji se vrag tada dogodio? Zasad imam teoriju da je to bila kombinacija velike krize i pojave iPhonea

Moja je teorija da je problem u društvenim mrežama a priroda društvenih mreža je da potenciraju paranoju, strah i mentalitet plemena

[Nosonja_]

uzumaki kaže:

Moja je teorija da je problem u društvenim mrežama a priroda društvenih mreža je da potenciraju paranoju, strah i mentalitet plemena

Pa da, to s iphoneom nisam mislio kao iphone sam po sebi nego da smo iphone i ostale smrtphoneove počeli nositi svugdje s sobom i tako npr sjedimo u kafiću i budemo preko smartphonea na društvenoj mreži umisto da se zaista družimo. Ja sam neki relikt prošlosti, kad bi bio u kafiću razgovarao bi ili čita bi novine.

[uzumaki]

Nosonja_ kaže:

Pa da, to s iphoneom nisam mislio kao iphone sam po sebi nego da smo iphone i ostale smrtphoneove počeli nositi svugdje s sobom i tako npr sjedimo u kafiću i budemo preko smartphonea na društvenoj mreži umisto da se zaista deužimo. Ja sam neki relikt prošlosti, kad bi bio u kafiću razgovarao bi ili čita bi novine.

Ma lako za to, svi na društvenim mrežama su ušli u neke ideološki tabore i imaju neke svoje neprijatelje i zamišljen virtualne frendovi koji nemaju veze sa mozgom.
Sad, tko je tu lud?

[pinkshrine]

Uopće ništa.
Samo znam da će opet, kad-tad, biti ok.

[leptirica 2]

Pjevam

[radical change]

pinkshrine kaže:

Uopće ništa.
Samo znam da će opet, kad-tad, biti ok.

Upravo tako.
Sve je uvijek ok, samo se mi ponekad bunimo protiv toga a ponekad ne...

[descender]

Nosonja_ kaže:

Pa da, to s iphoneom nisam mislio kao iphone sam po sebi nego da smo iphone i ostale smrtphoneove počeli nositi svugdje s sobom i tako npr sjedimo u kafiću i budemo preko smartphonea na društvenoj mreži umisto da se zaista družimo. Ja sam neki relikt prošlosti, kad bi bio u kafiću razgovarao bi ili čita bi novine.

Čitanje papirnatih, analognih novina, osluškivanje, slušanje okoline i možda povremeno izbacivanje pokojeg bisera, od identičnog obrasca u kojem je (osluškivanje i povremeno izbacivanje bisera jednako) zabuljenost se u slova na papiru zamijenilo buljenje u slova na ekranu, sasvim su dva nespojiva oblika sasvim različite istosti? S jednom razlikom možda u tome što su analogne tiskovine (izuzev križaljke, osmosmjerke...) pasivan oblik potrebe činjenja nečega dok se druži uz kavu, dok je ekran, sadržan iz ekrana programiran da ("hipoteza s(t)imulacije") što više, što dulje, što... plijeni pažnju, koja onda nedostaje za neometeno druženje uz kavu. "Ah, kad sam ja bio mlad/đi, u moje vrijeme...."

[The Maystor]

cekam da padne pesimizam

[uzumaki]

The Maystor kaže:

cekam da padne pesimizam

Čitam Maystor ove upise

[The Maystor]

Ove {ili one}?

[-.Toni.-]

Sa pozitivnim izjavama o sebi i životu.
Čitajući, obogaćujući kolekcije nečega što skupljam, bile to knjige, stripovi, križaljke...
Kada nešto naučim, znam dovoljno o toj temi.

[eagle29]

Pjevam pjesmu
Hey Hey I saved the world today i osjećam se moćno

[Mr.Brightside93]

Ništa tj. spomenuti ću neke stvari koje radim kasnije u postu. Htio bih si povećati samopouzdanje jer je jako nisko. Problem je što sam jako realan u vezi sebe i ne mogu sam sebe uvjeravati u nešto što nije istina. Moje dobro samopouzdanje trebalo bi se temeljiti na rezultatima koje postižem, ali ako nema rezultata; ne mogu sam sebe uvjeravati u to.

Dati ću neke primjere. Ako na društvenim mrežama objavim svoju najbolju sliku i dobijem 3 lajka od tisuću i više "prijatelja" ne mogu sam sebe uvjeriti da sam lijep. Ako na tim istim društvenim mrežama objavim nešto svoje; nešto što je kreativno i originalno i mislim da je to super i dobijem par lajkova ne mogu opet misliti da imam smisla za humor. Ako sam visok 172 cm i znam žene to "ne vole" ne mogu biti sretan s time.

Ako pišem blog pa ga ni nakon "reklame" na društvenim mrežama doslovno nitko ne lajka i komentira. Ako imam malo i pjesničku crtu pa napišem tu i tamo neku onako, malo i šaljivu pjesmu sa rimom i nitko skoro ne reagira, šta reći?

Ako dobijem ne znam koliko već odjeba u zadnjih par godina, šta reći?

Ima tu dosta toga, ali da ne nabrajm sad tu sve svoje mane. Znam da neki ovo ne mogu razumijeti. Možda previše analiziram, ali ja sebe ne mogu nikako voljeti, a kamoli da imam dobro samopouzdanje. Ne znam gdje bi mi bio kraj da ga imam i koliko bi zapravo "slobodan" tada bio. Loše samopouzdanje je jedan ogroman uteg koji je stalno prisutan i otežava život jako.

Ljubavna iskustva su mi nikakva, a ni doma baš nisam dobivao neke potvrde da valjam ili da sam u nečemu dobar. Doma je sve uvijek bilo nešto strogo i ukočeno. Doma su svi visoko obrazovani tako da ni završetak fakulteta i neke materijalne stvari koje imam na mene ne utječu po pitanju samopouzdanja. Štoviše, imam osjećaj da mi je zbog toga još gore. Dok su drugim kolegama roditelji radili fešte nakon diplomiranja, meni je stari jedva čestitao preko telefona uz komentar da sam mogao studirati i godinu, dve manje. Također komentar da trebam što prije naći posao. Dobro, nebitno.

Pokušavao sam ono gledanje u ogledalo i to sve, ali nikako si ne mogu u glavu "utuviti" ono što bi si tad rekao (da sam najbolji ovo ono). U biti ja imam "sve" samo sam zarobljen u tom svom lošem samopouzdanju i to sam si vjerojatno nekako sam napravio kroz godine. Vjerojatno za puno toga nije bilo ni razloga, ali jebiga. Isto kako sam ušao u sve to vjerojatno mogu i izaći, ali trenutno si ne mogu nikako glavu promijeniti. Zbog svega toga sam počeo i sa inaćenjem i autodestrukcijom uz sve češću želju za uništenjem svega u svom životu.

Da sad ne ispadne da je sve zbog interneta i društvenih mreža evo i pokoji primjer koji nije vezan uz to.
Nakon faksa sam uspio dobiti staž i ok, ništa posebno; čista sreća. Svi pripravnici griješe pa tako i ja i to je normalno, ali ja se i sad par mjeseci nakon završetka staža prisjećam svojih grešaka uz onaj osjećaj kad se sjetiš neke velike sramote. Naravno da to utječe na razmišljanje da se uopće ne želim niti baviti tim poslom u budućnosti iako ne mogu baš puno zeznuti i posao je dobar. Mislim, sjebano je to. Počeli su to primjećivati i oni rijetki koji se sa mnom povremeno druže. Skuže to iz mojih izjava gdje se često u nekom šaljivom tonu komentiram ili tako nešto. Dobro kažu, najgori sam sam za sebe.

Doživio sam na poslu par puta da sam pohvaljen od strane starijih kolega i meni se onako nesvjesno i refleksno (ne znam kako da objasnim) pojavio onaj neki glupi iskreni osmijeh koji nisam mogao kontrolirati (možda će dečki lakše shvatiti kakav je kada ga usporedim sa onim osmijehom nakon što vidite lijepe sise). Ono, te pohvale i odobravanje mi je kao kad gladnome date kruh, a žednome vodu. Te pohvale nisu baš utjecale na cijelu situaciju tj. jesu, ali kratkoročno. Ubrzo bi me opet crnilo obuzelo. To je bilo prošlo ljeto, a sad kako ne radim niti tih pohvala nema.