"Forever alone" sindrom - pozadina istog - savjeti, iskustva, mišljenja

[Diag-nonsense]

snajdan kaže:

Ko se pomiri sa vlastitom sudbinom, bolju ni ne zasluzuje (stara ali istinita izreka ).

Znaci ti si se pomirio sa sudbinom i + imas uvjerenje da se nikome ne mozes svidjeti. Kad procitam ovu prethodnu recenicu iskreno me i ne cudi sto si u takvoj situaciji (no offense).

non taken

ma samo sam realan kolega,nist drugo ...nisam se pomirio sa situacijom prije nego sam shvatio da je situacija takva da se moram pomiriti sa njom

[Beljki]

Diag-nonsense kaže:

..nisam se pomirio sa situacijom prije nego sam shvatio da je situacija takva da se moram pomiriti sa njom

Kokos ili jaje, pitanje je sad :hamletnaforumugornjem:

[Diag-nonsense]

Beljki kaže:

Kokos ili jaje, pitanje je sad :hamletnaforumugornjem:

zametak

[Rocco18]

Diag-nonsense kaže:

zametak

Prije mućak...

[Victora]

Beljki kaže:

Kokos ili jaje, pitanje je sad :hamletnaforumugornjem:

Mislim da je ta misterija već davno riješena u korist kokoši .

[dr.cox]

N3M0N kaže:

Kakav si odnos imao sa ocem ?

Pa imao sam tj. još uvijek imam ok odnos. On je čvrst roditelj kada treba biti (ne mislim fizički naravno) a kada treba pokazati emocije pokaže ih, ovo drugo je dosta češće.

[Beljki]

Victora kaže:

Mislim da je ta misterija već davno riješena u korist kokoši .

Ah, kokosama sve uvijek ide u korist


Enivejzi osobno iskustvo bi reklo da je prije self-image uzrok nego posljedica. Odnosno i jedno je ili drugo, posljedica je nekih stvari, ali postaje uzrokom drugih i stvara dodatne, u osnovi nepostojece prepreke

[Victora]

Self-image je posljedica - odgoja i odnosa roditelja prema djetetu u djetinjstvu. A onda postane s vremenom uzrok ostalih problema ilitiga ono proročanstvo koje samo sebe ispunjava.

[Beljki]

ae

no biti svjestan da se o tome radi je prvi korak prema.. necemu?

[leone.sb]

dr.cox kaže:

U jednu ruku može me odbit i znam da to neće biti ugodno a u drugu neće me odbiti ali onda ne znam kako dalje.
Kao što je vidljivo iz ovog upisa nisam baš neki "Go with the flow" tip.

tako je i kod mene. kao da postoje jaka želja i za i protiv vezivanja, ali na kraju uvijek kao da prevlada ovo drugo.tako da je rezultat najčešće bio i jest da ne poduzimam ništa prema curama, ni kave, ni djetovi, ni uleti, vezu da ne spominjem.

romantična veza i vezivanje je socijalni odnos koji podrazumijeva solidnu količinu stresa, odnosno potencijalni neuspjeh veze, odbijanje i sl.. mnogi ljudi to ili ne razumiju ili im to nije prepreka, nešto o čemu razmišljaju. nama koji smo skloni takvom načinu razmišljanja to na nekim dubljim razinama svijesti predstavlja jaku kočnicu.
i što onda činiti? pa nema tu neke prevelike mudrosti: ili se prepustiti, riskirati (ukoliko procijeniš da se rizik isplati) ili ne činiti ništa kao i dalje. naravno da bih svakome prije preporučio ovo prvo no daleko od toga da ću reći da je to uvijek najbolja opcija. rezon tipa "samo jednom se živi" i sl. na mene ne djeluju previše, i to sam shvatio.

jane123 kaže:

Da. S psihologicom sam došla do toga da je to moje "naravno da želim" samo priča za javnost, tako da skinem frendice s kursa.

Istina je da ja pojma nemam što želim i da kad malo dublje proanaliziram svoju prošlost doazim do toga da sam koristila mnoge izlike za odbijanje zbližavanja sa suprotnim spolom. Oko sebe imam neki oklop, barijeru koju znam da trebam skinuti, ali kada pričam s nekim muškarcem i vidim onaj sjaj u očima (pravi ili projicirani), dođem mi da pobjegnem. Čim skužim da se nešto sprema, imam manji napad panike. Iako racionalno znam da veze mogu biti potencijalno lijepe, ja ih emocionalno, u dubini duše kak' bi se reklo, doživljavam kao nešto pogubno.

eto, zato sam i rekao da se čovjek prvo mora malo odlučnije samoanalizirati. ovo što si opisala je vrlo slično i kod mene. naprosto taj nekakav valjd strah od emocionalnog vezivanja i sve one odgovornosti koje veza nosi. a u nekim "još dubljim" razinama kod sebe sam naslutio da je - strah od odbijanja, neprihvaćanja. ne mislim na one odjebe tipa kad uletiš u gradu, nego na jedan dublji strah, npr. da će me cura ostaviti - nakon što me bolje upozna. u čemu je kvaka? pa u tome da bi to bila materijalna potvrda jednog drugog straha a taj je da nisam poželjan objektu žudnje (toj nekoj curi), a to dalje znači neuspjeh emocionalnog samoostvarenja (do kojeg se dolazi kroz romantičnu vezu).

došlo bi dakle do ozbiljne pukotine na slici koju imam o samom sebi. potencijalna spoznaja da nisam dorastao vezi. to je ta kočnica.



jedno pitanje za ove koji spominju roditelje kao uzork problema. to je kao neko opće mjesto što ozbiljne što popularne psihologije (često ju čujemo npr. u američkim filmovima). zanima me koja je korelacija između odnosa s roditeljima s kasnijim problemima, neki primjer?

[borntobewinner]

leone.sb kaže:

jedno pitanje za ove koji spominju roditelje kao uzork problema. to je kao neko opće mjesto što ozbiljne što popularne psihologije (često ju čujemo npr. u američkim filmovima). zanima me koja je korelacija između odnosa s roditeljima s kasnijim problemima, neki primjer?

Moguća je hrpa situacija.
Moguće je da imaš prezaštitnički nastrojene roditelje koji bdiju nad svakim tvojim korakom, pa se stalno bojiš što će oni misliti, ili se bojiš izići iz zone ugode.
Moguće je da si gledao kako jedan roditelj pati zato što ga onaj drugi vara, tuče i zlostavlja, pa se bojiš vezati za drugu osobu da bi spriječio da ti se tako nešto dogodi.
Moguće je da imaš obitelj u kojoj je "zabranjeno" pokazivati osjećaje, pa ne znaš pokazati nekom da si se sviđa.

[Trogo]

Postoje li uopce cure kojima su 'forever alone' tipovi zanimljivi, privlacni i napeti? Imam dojam da takve uopce ne dozivljavaju kao potencijalnog partnera nego im sluze samo za tzv. frend zonu. Kako da jedan povuceni, tihi i sramezljivi tip koji se muci s preuzimanjem inicijative moze uopce imati curu? Tu dolazim do toga da zapravo postavljam pitanja na koja vec unaprijed znam odgovor. Odgovor je nikako. Osim ako cura preuzme inicijativu sto je u danasnje vrijeme prava rijetkost, a i s druge strane poznato je da cure vise vole biti "osvajane".

[leone.sb]

borntobewinner kaže:

Moguća je hrpa situacija.
Moguće je da imaš prezaštitnički nastrojene roditelje koji bdiju nad svakim tvojim korakom, pa se stalno bojiš što će oni misliti, ili se bojiš izići iz zone ugode.
Moguće je da si gledao kako jedan roditelj pati zato što ga onaj drugi vara, tuče i zlostavlja, pa se bojiš vezati za drugu osobu da bi spriječio da ti se tako nešto dogodi.

to nije sigurno

Moguće je da imaš obitelj u kojoj je "zabranjeno" pokazivati osjećaje, pa ne znaš pokazati nekom da si se sviđa.

a ovo... a šta ja znam, mislim da nije ni to. ono nije sad da kao u drugorazrednim američkim filmovima sjedimo za večerom i pričamo o nekim stvarima. prosječna obitelj, rekao bih.

ne znam, ta teorija s roditeljima mi djeluje preuopćeno. nije mi dovoljno uvjerljiva.


nije da ne znam pokazati nekome da mi se sviđa nego imam te neke dubinske kočnice. recimo nedavno jedna zanimljiva situacija koja mi je pokazala da neke stvari nisam provario čak evo ni u 29.oj. šetam sasvim slučajno s jednom kolegicom (zauzeta je) i ona me onako spontano uhvati ispod ruke (ne, nije nikakvo nabacivanje, ona tako zna sa svima, da ne bude zabune), tako da smo djelovali kao par koji se šeta subotom navečer po korzu. i nakon samo par trenutaka ja počinjem osjećati - nelagodu.
usput, cura uopće nije ružna, dapače.

e sad, pokušao sam kasnije analizirati koji su njeni izvori, uzroci, otkud nelagoda. shvatio sam da je ona dijelom socijalna. naime nekako mi je uloga dečka čudna, ne znam to objasniti. onaj osjećaj kao da su svi na korzu u tom trenutku gledali u mene. kao da su svi gledali kako mi "ne stoji" ta uloga, kako ju ne znam igrati. drugo, uslijed te nelagode, kako to obično biva, počeo sam blokirati, ponestalo mi je ideja za razgovor plus što se u tim situacijama uvijek pomalo tjelesno ukočim. ne, nije to niakakv napad panike ni nešto takvo, više kao neka bezvoljnost.

čudno je to jer sam bio dosad s 15ak cura, s 2 sam spavao tako da nije to sad neka fobija od tjelesnog kontakta. više je socijalna komponenta u igri. kao što neko reče, sve i da nađem curu - što i kako dalje? a u podtekstu tog pitanja je sumnja: što ako joj dosadim, što ako se ohladi kad me bolje upozna?

[snajdan]

leone.sb kaže:

čudno je to jer sam bio dosad s 15ak cura, s 2 sam spavao tako da nije to sad neka fobija od tjelesnog kontakta

Ja sam mislio da si ti u puno goroj situaciji.

[Victora]

Beljki kaže:

ae

no biti svjestan da se o tome radi je prvi korak prema.. necemu?

Prema....nečemu, da .

[zoner01]

jane123 kaže:

Da. S psihologicom sam došla do toga da je to moje "naravno da želim" samo priča za javnost, tako da skinem frendice s kursa.

Istina je da ja pojma nemam što želim i da kad malo dublje proanaliziram svoju prošlost doazim do toga da sam koristila mnoge izlike za odbijanje zbližavanja sa suprotnim spolom. Oko sebe imam neki oklop, barijeru koju znam da trebam skinuti, ali kada pričam s nekim muškarcem i vidim onaj sjaj u očima (pravi ili projicirani), dođem mi da pobjegnem. Čim skužim da se nešto sprema, imam manji napad panike. Iako racionalno znam da veze mogu biti potencijalno lijepe, ja ih emocionalno, u dubini duše kak' bi se reklo, doživljavam kao nešto pogubno.

Dugo vas čitam pa da se i ja javim...ovo što je spomenuo leone.sb je ključ problema koji muči i mene,zašto ja ne želim odnosno zašto se bojim ulaziti u dublje emocionalne veze.
Kroz život sam toliko puta odbijao suprotni spol kad bi god postojala i potencijalna mogućnost za neku romantičnu avanturu a kad bi potencijalno procijenio da može doći do nekakvog dubljeg vezivanja dobivao bi i lakše panične napade.Koliko puta sam jednostavno bježao općenito od situacija gdje bi moglo doći do nekakvog flertanja(istina to se više događalo kad sam bio mlađi tad nisam uopće mogao u jednom periodu komunicirat za curama jer bio imao totalne blokade)kao da sam imao nekakv ogroman strah na podsvjesnoj razini.
Što je još čudnije i kad bi prije razgovaro sa djevojkom i lagano prije pripremio teren znači znam da sigurno neće biti odjeba tj. cura se jako pali na mene a i ja na nju kada treba preći tu nekakvu granicu ja jednostavno pobjegnem,i sebe uvjerim da bolje da to ne radim.Jednostavno nemogu si to objasnit nekom zdravom logikom.Još bolesnija stvar u svemu tome je da kasnije žalim za propuštenim i maštam o nekakvim romansama ali ponovo radim istu ili sličnu stvar kada bude prilika u RL.
Jedna od stvari koje su mi se vrtile glavom osim one standardne da li sam ja dostojan te cure da li će me ostaviti kada me upozna bolje nemogu ustvari toćno reći šta je pozadina toga je i socijalna komponenta koju je spomenuo leone.sb a to je što će drugi reći kad me vide u ulozi dečka i ono što je on spomenuo kad hodam sa curom gradom osjećaj nelagode,kao nešto za što ja nisam sposoban.

Sada kada sam malo stariji ipak nemam takve blokade ali još uvijek nisam bio u dužoj vezi od mjesec dva te kada treba ići na neki dejt su premišljanja koda se idem penjat na mount everest,tako da baš i neidem na dejtove za koje imam realno dosta ponuda ali uvijek taj prokleti strah i rađenje scenarija razvoja situacije..

Ako neko ima ideju kako su nastali takvi obrazci ponašanja i dali možda imaju uporiše u odnosu sa roditeljima u djetinjstvu ili nešto drugo na što uopće nismo obratili pažnju?

[snajdan]

Jeste li vi ikad pokusali da se rijesite tog straha?

[tuvan]

Ovdje:

Čini se da ideš kod hrpe online cura i gledaš samo koja će prije reći "da", a da pritom uložiš minimum truda. Ono što daješ, to ćeš i dobiti. Ako su ti razgovori generički i ne da ti se truditi, već si potpisao krah prvog dejta.


Upitno je koliko ti imaš dublji problem, a koliko si samo lijen i ne da ti se truditi.

A ja kao očekujem puno? Isto tražim generičke odgovore i razgovore. Ništa što tjera paru na uši. Nikakve intelektualne rasprave. Tražim basics, ali ni to se nemre naći.

[BORO1054]

Ja se nisam pomirio, ali baš i ne razmišljam o suprotnom spolu. Razmišljam kako sam danas morao raditi od 7-15, kako ću sutra gledati The Walking Dead + 2,3 ostale serije, što mi je mala radost i čemu se veselim cijeli tjedan. Razmišljam kako ću sa 2 mjeseca ići iz ove rupčage za novim poslom. Malo zastrašujuće, ali puno je prilika, poslovnih i inih. Ako ništa drugo, ako budem alone barem imam hookers kao opciju.

[N3M0N]

dr.cox kaže:

Pa imao sam tj. još uvijek imam ok odnos. On je čvrst roditelj kada treba biti (ne mislim fizički naravno) a kada treba pokazati emocije pokaže ih, ovo drugo je dosta češće.

Da ne bude da sam te bezveze pitao. Nekada odnos sa roditeljima (i uopšteno kakve roditelje imaš) zna da utiče na odabir partnera i ljubavni život. Imaš takvih primjera ovdje na forumu da ne bi sada išao u detalje. Al' to je sada čista psihologija ne ljubav i ostala sranja.

Nego, tvoj propust je taj što si stalno čekao da ona (data cura) bude ta koja će povlačiti karte te si završavao tako kako si završavao ili još bolje nisi ni završavao. I kao takav si dogurao do ovoga, zreo čovjek sa nimalo ljubavnog iskustva. To ti je kao kod kartanja, ako baciš pravu kartu u parvo vrijeme velike vjerovatnoće su da ćeš pobjediti (kartaši pronađite se ). Ako se budeš puno premišljao doće neko drugi ko će iskoristiti tvoju nepažnju i pridobiti željenu osobu.