Depresija - opća tema

[JayGee]

e moj aldo321, i ja sam se počela liječiti sa 40. Nemaš šta izgubiti.
6 godina poslije, ja sam nova. Družim se, razgovaram, flertujem ako treba, odjebem koga ak mi paše tako, imam napokon svoj mir.

2002. sam prekinula 10-godišnji brak.

Vjeruj mi, ima života i poslije prekinutih veza i uz liječenje, sve se može.

Samo kreni hrabro! Ti si veći od svojih problema i svaki možeš riješiti!

I da je u pitanju genetika ili bilo šta- ja sam depresivna otkad se pamtim, znači više od 40 godina- sve se može srediti tako da čovjek sasvim normalno funkcionira.
želim ti sreću i hrabrost i puno strpljenja!
Imaš moju potporu, javi se.

[ghostrider]

[QUOTE=JayGee;42901464]e moj aldo321, i ja sam se počela liječiti sa 40. Nemaš šta izgubiti.
6 godina poslije, ja sam nova. Družim se, razgovaram, flertujem ako treba, odjebem koga ak mi paše tako, imam napokon svoj mir.

2002. sam prekinula 10-godišnji brak.

Vjeruj mi, ima života i poslije prekinutih veza i uz liječenje, sve se može.

Samo kreni hrabro! Ti si veći od svojih problema i svaki možeš riješiti!

I da je u pitanju genetika ili bilo šta- ja sam depresivna otkad se pamtim, znači više od 40 godina- sve se može srediti tako da čovjek sasvim normalno funkcionira.
želim ti sreću i hrabrost i puno strpljenja!
Imaš moju potporu, javi se.[/QUOTE

+1
Ja uz OKP imam i depresiju..znači farmakoterapija na stranu tu su svi znakovi apatija,anhedonija u laičkom prijevodu neuživanje u onome što sam prije volio..kad znaš da imaš problem bio on to OKP,depresija ili bilo šta drugo to je zbilja puno..jer se stvari neće pokrenuti same od sebe

[dayria]

da li ja smijem povecati dnevnu dozu elice-e ako mi je iznimno lose? ili cu samo imati nuspojave? neznam kako se nositi u zadnje vrijeme otkada ju pijem se osjecam kao jebeni zombi i nije mi ni do cega...

[JayGee]

pitati psihijatra i samo njega!

[PenelopeJane]

20 mi je godina, kao da od 11 bolujem od neke tihe depresije koja se pojačala sa mojih 17. Od tada sam na antidepresivima koji baš i ne pomažu.

Uvijek ista priča - osjećaj teške usamljenosti, neshvaćenosti, a nemaš gdje ni kome pobjeć. Pomalo se razvila i blaga socijalna fobija.
Prije 2 mjeseca sam pokušala samubojstvo sa kombinacijom raznih tableta, među njima i Normabelom pa sam zaspala nakon 35/90 popijenih tableta...
Imam osjećaj da je za mene predodređeno da se ubijem.
Dobra sam studentica, dobra osoba prema drugima osim prema sebi.
Ne znam ima li uopće pomoći za mene.

[JayGee]

Penelope Jane, koliko dugo ideš psihijatru i šta koristiš?
Jesi li mu rekla sve svoje probleme?
Jer, iz svega ima izlaz.
Vidi se da si dobra osoba, ali nažalost neshvaćena kao i svi mi ovdje.
Možda ti samo treba promijeniti terapiju. Radite li psihoterapiju?

Nije ti predodređeno da se ubiješ, to nije ni za koga. Svima nam je zadatak živjeti i to živjeti zadovoljno koliko je god to moguće. sav smisao života je biti sretan.

Svi moramo raditi na sebi, ništa ne dolazi samo. Još si mlada.
recimo, ja sam promijenila 10-15 antidepresiva dok se nije pojavio pravi i izvukao me s dna. I tebe čeka tvoj. budi uporna.

[PenelopeJane]

JayGee kaže:

Penelope Jane, koliko dugo ideš psihijatru i šta koristiš?
Jesi li mu rekla sve svoje probleme?
Jer, iz svega ima izlaz.
Vidi se da si dobra osoba, ali nažalost neshvaćena kao i svi mi ovdje.
Možda ti samo treba promijeniti terapiju. Radite li psihoterapiju?

Nije ti predodređeno da se ubiješ, to nije ni za koga. Svima nam je zadatak živjeti i to živjeti zadovoljno koliko je god to moguće. sav smisao života je biti sretan.

Svi moramo raditi na sebi, ništa ne dolazi samo. Još si mlada.
recimo, ja sam promijenila 10-15 antidepresiva dok se nije pojavio pravi i izvukao me s dna. I tebe čeka tvoj. budi uporna.

Već 2 godine idem kod psihijatra, sav naš razgovor traje nekih 15-ak minuta... Pila sam Fevarin koji mi nije nimalo pomogao, sad sam na Cymbalti (koju sam svojevoljno prekinila kad sam doživjela dno - s tim pustim tabletama).
Nikakva psihoterapija... išla sam kod jedne psihologinje koja mi nije nimalo pomogla u godinu i pol pa sam otišla.

Ne znam, već neka 2-3 tjedna osjećam da opet padam na dno, čak ni faks koji mi je jedina svijetla točka u životu, ne donosi mi radost kao prije, više ne iščekujem ono što me čeka dogodine (na medicini sam, dogodine počinjemo s kliničkim predmetima).

[Death-of-Art]

dayria kaže:

da li ja smijem povecati dnevnu dozu elice-e ako mi je iznimno lose? ili cu samo imati nuspojave? neznam kako se nositi u zadnje vrijeme otkada ju pijem se osjecam kao jebeni zombi i nije mi ni do cega...

Najbolje ti je u tom slučaju zvat centar za krizna stanja na rebru ili svog psihijatra ako je u smjeni.

[myboys]

mene zanima šta je to subdepresija. naime psihologinja mi je napisala hipobulija, subdepresija, poremecaj sna . i meni dođe tu i tamo da mi je pun k**** svega i da bi se ubila. al onda se sjetim sta bi time napravila svome ocu i svojoj djeci. inace sam stvarno pozitivna osoba.pomirila sam se s onim; zivot je skola, neka skuplja neka jeftinija al i da nisam ni prva ni zadnja kojoj se nesto dogadja i najvaznijom nebu mene niko j*** u mojoj kuruzi. tata mi je depresivac i ja to jednostavno nemogu gledat

[JayGee]

PenelopeJane kaže:

Već 2 godine idem kod psihijatra, sav naš razgovor traje nekih 15-ak minuta... Pila sam Fevarin koji mi nije nimalo pomogao, sad sam na Cymbalti (koju sam svojevoljno prekinila kad sam doživjela dno - s tim pustim tabletama).
Nikakva psihoterapija... išla sam kod jedne psihologinje koja mi nije nimalo pomogla u godinu i pol pa sam otišla.

Ne znam, već neka 2-3 tjedna osjećam da opet padam na dno, čak ni faks koji mi je jedina svijetla točka u životu, ne donosi mi radost kao prije, više ne iščekujem ono što me čeka dogodine (na medicini sam, dogodine počinjemo s kliničkim predmetima).

Ajde sad polako opet po uputnicu i brzo psihijatru. Terapiju nikako ne smiješ prekidati na svoju ruku.Ako ti nisu pomogli Fevarin iCymbalta, tko kaže da neće Zoloft, velafax,arvind,cipralex......a ima ih na tone, svatko reagira individualno na pojedini lijek.
I meni mnogi nisu pomagali, tek sad imam pravu kombinaciju, a isprobala sam ih 10-15!
Psiholog nije ovlašten da ti daje lijekove, moraš kod psihijatra, dabogda nekog tko će ti pomoći i kakvom psihoterapijom. Ali od lijekova ne odustaj!

[lipstick]

Nakon 4 godine ponovno mi se javila teška depresija. Tada sam pila Citalon i sada ga ponovno dobila, imala sam neke jače nuspojave ali su prestale nakon tjedan dana. Ali ovaj put mi se čini kao da se osjećam puno, puno gore. Prije 4 godine je sve krenulo sa bojazni da sam bolesna na srce, da ću se ugušiti, nisam mogla zaspati, dignuti se iz kreveta, bila sva bezvoljna, izmršavila, imala crne misli, bojala se da ću nauditi svojim najbližima itd. Sad je sve počelo na isti način, jer ja sam veliki hipohondar, i evo u par dana se razvilo u takvo teško stanje da neznam šta ću sa sobom. Stalno plačem, kao da ću iz kože iskočiti, kao da mi mravi hodaju ispod kože, mislim da sam teret majci koja ima samo mene, ponovno se bojim da ću doživjeti živčani slom i nauditi joj ili sebi. Ništa me ne veseli, nasmijem se na silu možda dvaput dnevno, nemam apetit. Sutra počinjem sa terapijom, već pijem Helex kad me baš jako uhvati. Bojim se da mi ovaj put neće pomoći, počinjem postepeno jer sam imala jake nuspojave prošli put, znači četvrt tablete par dana, pa pola tjedan dana pa cijelu. Pa tko će to trpiti dok ne počne djelovati, i ako uopće počne? Ufff i još uz sve to mrzim piti tablete, pa se ustručavam popiti helex jer se bojim da se neću probuditi. Ja i moj jebeni život.

[MusicLover1995]

Ovako. Ja imam problema sa depresijom. Preko ljeta 2012 su počeli i onda se smirli i sad prije 2 dana je opet sve počelo...i ne znam šta da radim, svi mi govore da moram skrenuti misli na lijepe stvari i okej, pokušavam i uvjeravam sebe kako je to samo moja psiha, ništa više...ali navečer, prestrašno.
Jednostavno si umišljam da ću umrjeti ili da će mi se nešta desiti, da me boli glava, da mi se nešta događa, nešta strašno.
Pročitala sam da puno ljudi koji pati od depresije ponekad razmišlja o samoubojstvu. Ja to niti jednom nisam pomislila, jer ne želim umrijeti, želim živjeti i boriti se protiv ovoga, znam da to mogu pobjediti, ali ne znam kako, stvarno je teško, još pogotovo jer imam 17 godina.

[Diego Rivera]

lipstick kaže:

Nakon 4 godine ponovno mi se javila teška depresija. Tada sam pila Citalon i sada ga ponovno dobila, imala sam neke jače nuspojave ali su prestale nakon tjedan dana. Ali ovaj put mi se čini kao da se osjećam puno, puno gore. Prije 4 godine je sve krenulo sa bojazni da sam bolesna na srce, da ću se ugušiti, nisam mogla zaspati, dignuti se iz kreveta, bila sva bezvoljna, izmršavila, imala crne misli, bojala se da ću nauditi svojim najbližima itd. Sad je sve počelo na isti način, jer ja sam veliki hipohondar, i evo u par dana se razvilo u takvo teško stanje da neznam šta ću sa sobom. Stalno plačem, kao da ću iz kože iskočiti, kao da mi mravi hodaju ispod kože, mislim da sam teret majci koja ima samo mene, ponovno se bojim da ću doživjeti živčani slom i nauditi joj ili sebi. Ništa me ne veseli, nasmijem se na silu možda dvaput dnevno, nemam apetit. Sutra počinjem sa terapijom, već pijem Helex kad me baš jako uhvati. Bojim se da mi ovaj put neće pomoći, počinjem postepeno jer sam imala jake nuspojave prošli put, znači četvrt tablete par dana, pa pola tjedan dana pa cijelu. Pa tko će to trpiti dok ne počne djelovati, i ako uopće počne? Ufff i još uz sve to mrzim piti tablete, pa se ustručavam popiti helex jer se bojim da se neću probuditi. Ja i moj jebeni život.

lipstick, znaš onu, strpljen-spašen? već si na pola puta jer si nabavila tablete, sad ih samo trebaš početi piti i čekati da prodjeluju. ali, dok čekaš možeš trenirati psihu sa pozitivnim mislima, probaj dovesti u red bioritam ako ga nemaš (rano lijeganje i rano buđenje). i da, početi će djelovati sigurno, a sa negativnim mislima tipa 'što ako ne počne djelovati' možeš poništiti djelovanje. ja kad popijem lijek ujutro trudim se biti svjestan toga što sam popio i kako se rastopi po tijelu, preko krvi dođe do mozga...i eto pozitivne misli i lijek još bolje djeluje

MusicLover1995 kaže:

Ovako. Ja imam problema sa depresijom. Preko ljeta 2012 su počeli i onda se smirli i sad prije 2 dana je opet sve počelo...i ne znam šta da radim, svi mi govore da moram skrenuti misli na lijepe stvari i okej, pokušavam i uvjeravam sebe kako je to samo moja psiha, ništa više...ali navečer, prestrašno.
Jednostavno si umišljam da ću umrjeti ili da će mi se nešta desiti, da me boli glava, da mi se nešta događa, nešta strašno.
Pročitala sam da puno ljudi koji pati od depresije ponekad razmišlja o samoubojstvu. Ja to niti jednom nisam pomislila, jer ne želim umrijeti, želim živjeti i boriti se protiv ovoga, znam da to mogu pobjediti, ali ne znam kako, stvarno je teško, još pogotovo jer imam 17 godina.

music lover, moguće da patiš od depresije, jer te negativne misli mogu biti simptom i depresije, ali i drugih poremećaja. uglavnom, ništa dobro nije. kakva si sa voljom, jel uspijevaš učiti, družiti se?
moj ti je savjet, ako ti se stanje ne smiri da potražiš stručnu pomoć preko svog liječnika opće medicine, koji će te uputit dalje. uglavnom, svaki problem, pa i taj tvoj je rješiv...a još pogotovo jer imaš samo 17 godina...sretno

[MusicLover1995]

dr. diego kaže:

lipstick, znaš onu, strpljen-spašen? već si na pola puta jer si nabavila tablete, sad ih samo trebaš početi piti i čekati da prodjeluju. ali, dok čekaš možeš trenirati psihu sa pozitivnim mislima, probaj dovesti u red bioritam ako ga nemaš (rano lijeganje i rano buđenje). i da, početi će djelovati sigurno, a sa negativnim mislima tipa 'što ako ne počne djelovati' možeš poništiti djelovanje. ja kad popijem lijek ujutro trudim se biti svjestan toga što sam popio i kako se rastopi po tijelu, preko krvi dođe do mozga...i eto pozitivne misli i lijek još bolje djeluje

music lover, moguće da patiš od depresije, jer te negativne misli mogu biti simptom i depresije, ali i drugih poremećaja. uglavnom, ništa dobro nije. kakva si sa voljom, jel uspijevaš učiti, družiti se?
moj ti je savjet, ako ti se stanje ne smiri da potražiš stručnu pomoć preko svog liječnika opće medicine, koji će te uputit dalje. uglavnom, svaki problem, pa i taj tvoj je rješiv...a još pogotovo jer imaš samo 17 godina...sretno

Da, to mi pomaže, jako, meni najviše pomaže kad sam vani, sa ljudima, kad nisam u kući, kad sam onak okružena nekime, tako se najbolje osjećam i kad sam u nekom velikom gradu, ajmo reć Zagrebu, ne znam. Ja živim u Ivanić Gradu i tu stvarno nemam gdje ići,a inače ne pijem alkohol ni ništa, tako da stvarno. Mogu se ići samo u krug šetati, a od toga ništa.
Ja zapravo ne znam dali imam depresiju ili samo napadaje panike. Jer nisam depresivna, sad su mi stvari u životu nekako krenule nabolje, ali opet je tu onaj strah da neću uspjeti ostvariti svoje snove, da ću zauvijek ostati u ovome gradu, a to ne želim, jer u ovom gradu ne mogu disati, kao da me guši.
Ne znam, stvarno. I ja bi htjela potražiti stručnu pomoć i pošto imam problema sa hormonima i idem na te neke razgovore, jednom mjesečno kod psihologice dječje, pa ću njoj sve ispričati i pitati je šta da radim. Ali navečer, ne znam kako da zaspim, a tablete ne želim konzumirati stalno jer ne želim biti ovisna o njima.

[dayria]

Death-of-Art kaže:

Najbolje ti je u tom slučaju zvat centar za krizna stanja na rebru ili svog psihijatra ako je u smjeni.

ma najkriznije je proslo,sto je najzanimljivije toliko mi je lose bilo nisam nista ni pila,osim helexa, al sam lijepo zato tjedan dana po noci zumbarila,a dane prespavala, nista jela i imala ispade....zvala sam u petak da se narucim da pitam koji k mi je to uvalila al ne rade valjda gosppoda imaju blagdane .... a ja nek trpim...kao i svi u krizi jel.... premda me to nikada nije uhvatilo, ima okidaca ovih mj dana dovoljno...

[MusicLover1995]

myboys kaže:

mene zanima šta je to subdepresija. naime psihologinja mi je napisala hipobulija, subdepresija, poremecaj sna . i meni dođe tu i tamo da mi je pun k**** svega i da bi se ubila. al onda se sjetim sta bi time napravila svome ocu i svojoj djeci. inace sam stvarno pozitivna osoba.pomirila sam se s onim; zivot je skola, neka skuplja neka jeftinija al i da nisam ni prva ni zadnja kojoj se nesto dogadja i najvaznijom nebu mene niko j*** u mojoj kuruzi. tata mi je depresivac i ja to jednostavno nemogu gledat

Vjerovatno ste stariji od mene, pa ću vam se na VI obraćat.
Ja, iskreno, mislim da kad ste u takvoj situaciji morate odvojit malo vremena za sebe, znam po svojoj mami. Ja sam isto dosta pozivitna osoba, pa imam te napadaje, a depresivna stvarno nisam, al konstanto mi te neke misli neuspjeha kruže glavom, jednostavno se smirim i pokušam otići negdje sa nekom dobrom prijateljicom i pričati o tome. Možda nisam osoba koja zna sve odgovore jer mi je tek 17 godina, ali sam kroz puno toga prošla, drugi su mi se rugali u školi i još uvijek mi se rugaju, tata koji mi je bio kao najbolji prijatelj je umro 2010. godine, mama mi ne želi ni čut za te moje napadaje panike, pa ne mogu zapravo nikome ni ići da pričam stalno. Zato mislim da ako imate od djece ili prijateljica, nekoga bliskoga pomoć, da će se to sve smiriti kad-tad, mora. I sami ste rekli da je cijeli život škola, jer ima i uspona i padova i svi se ljudi moraju snositi sa time, pa ako mogu drugi možemo i mi. Ali nam stvarno treba podrška. Recimo, šta će nama psihijatar koji će nas nakljukat tabletama i reć nam da ne mislimo o tome? Bit ćemo ok neko vrijeme, ali šta poslije? Kako poslije?

[New Legs]

Ponovno me depresija puca, zadnjih mjesec dana vise nego ikada. Cijelo vrijeme nekakav strah od svih i svega, nezadovoljstvo, ljutnja, a sve to samo zato sto uopce neznam sto sa sobom.

[danas]

i meni je tako, new legs. u rijetkim trenucima mi život dobije boju i čini mi se da će sve bit dobro, al ti trenuci traju jako kratko. većinom je sve sivo, bojim se svih i svega i mislim da je moj život gotov i žalim šta nemamo pravo glasa u njegovom trajanju. pitam se zadnjih dana kako je došlo do ovoga, zašto baš meni, i najviše od svega- zašto moram bit sama u tome. prestala san se u zadnje vrijeme povjeravat onime kojima sam se dosad povjeravala jer mi se čini da nema smisla i da me to još samo više rastuži. čini mi se da me i psihijatar moj ne razumije. možda bi me i razumija da možemo dulje razgovarat. ne uspijem se ni opustit, već je gotovo.
ne mogu više se družit s ljudima jer se svih bojim. ima li još netko to iskustvo- strah od drugih, nemogućnost opuštanja u društvu, čak i umišljanje da svi misle loše o tebi (koje je potpuno neutemeljeno)? dajte podijelite, da ne mislim da sam jedina.

[MusicLover1995]

Ja više ne znam šta ću sa sobom. Mrzim biti sama.
Išla sam kod doktora i dao mi je Helex od 0.25, imajte na umu da imam samo 17 godina.
I zapravo mislim da mi je do svega došlo od straha zbor smrti. Od straha da neću uspjeti u nečemu šta želim najviše na svijetu. Mrzim ovaj osjećaj.
A cijelo vrijeme mislim da neće nikada prestati, ja čak i kada se smijem osjećam se prazno, kao da nisam ništa postigla nikada.
Ne znam, jučer navečer sam popila prvu tabletu, doktor mi je reko da pijem pola ujutro, pola popodne i navečer cijelu...i okej, preko dana je bilo okej, al mi je sad navečer opet prestrašno.
16.1. idem psihijatru, nadam se da će mi on nešta pomoći, jer ja ne znam zašto prolazim kroz ovo...mislim, svi se ljudi boje neuspjeha, al nemaju napadaje panike cijeli dan.
Jel ima netko neki prijedlog? Neku utjehu? Bilo šta?
Ja bi se samo plakala i plakala, a ne smijem jer imam osjećaj da će mi biti još gore...

[JayGee]

Nakon svih sranja, gore-dolje, zavlačenja u krevet na dvadestak dana, ja napokon u 9 idem psihijatrici, opet novoj, puno je okidača za ovu novu depresiju i samo želim da mi da nešto od čega ću prespavati noć i po danu funkcionirati. ovako doslovno vegetiram.
Dižem se u 5, kava, komp, nazad u krevet, dižem se na ručak, pa upet u krevet, a papodne nikako da prođe. po noći se budim 5-6 puta, svaki put zapalim,
ali najkasnije do 5 sam totalno na nogama. Znam da su moji okidači, primili su me u kuću sa 45 godina, nemam posao, nemam svoj krov,stari me cijelo život maksimalno maltretrira i sa sam mu opet došla pod kopito.
Do prije mjesec dana sam bila jaka, nepobjediva, neustrašiva, a sad je strašno.