Ivo Andrić

[Hroboatos]

Ima jedan neloš tekst na mrježi: http://hrcak.srce.hr/file/97878

Posle ću da komentarišem, ne toliko tekst, koliko druga Andrića

[Hroboatos]

http://www.vjesnik.com/Kom.aspx?ID=9...0-1933EAE45796

Da ovo pokrenemo, jer mi se čini da nije lako rješivo.
Naime, pitanje je važno zbog autorskih prava i budućih prijetisaka, a uključuje i njeke delikatne probleme koji nisu odmah jasni.

Pođimo redom.

Za sve, osim za zatucane blentone s kojima ne namjeravam polemizirati, jasno je sljedeće:

* Ivo Andrić rodio se u hrvatskoj katoličkoj porodici u Bosni, te adolescenciju i mlade dane proveo kao etnički Hrvat. Njegova rana djela obilježena su hrvatstvom, od jezika do kruga u kojem se kretao, socijalnih kontakata i sl. Tu spadaju rane pjesme, zbirke Ec Ponto, Nemiri i bar 10-15 pripovijedaka, te stanovit broj kritika i eseja. To je hrvatsko po svim pravilima zdravoga mozga.

* nu, Andrić se rano, u svojim ranim 20-im, odredio kao jugoslavenski unitarist, a od početka 1920-ih, sljedećih 20 godina nastupa u diplomaciji rojalističke Jugoslavije, gdje je kao profesionalac- diplomat, a kao pisac, tek zainteresirani postraničar. Od sredine 1920-ih i početka 1930-ih njegovo se nacionalno opredijeljenje sve više odvrće od hrvatskoga i postaje snažno jugoslavensko unitarno, a taj jugo-unitarizam se sve više i više puni srpskim sadržajem, ikonografijom, ideologijom i sl. Znakovit je tu esej "Njegoš kao tragični junak kosovske misli" -eksplicitni mitomanski srpski pamflet.

* tijekom rata, Andrić živi povučeno u Bg i piše tri značajna romana, a poslije 1945. još neka djela-pripovijesti, eseje, putopise, početke romana, te zbirku aforizama. To je napisano na srpskoj ekavici i ne ože ući u hrvatsku književnost ni po kojim kriterijima- osim po onioma da im je pisac etnički Hrvat koji se, eto, odrekao svoje nacije.

Problem nastaje što Matica hrvatska kani tiskati tri (previše, al ineka im bude) knjige Andrića u ediciji "Stoljeća hrvatske književnosti". Po meni, to mogu i trebaju jedino s djelima pisanima na hrvatskom jeziku-svejedno kojega žanra- a ne mogu s djelima na srpskom, poput "Na Drini ćuprija" ili "Travnička hronika" (nema veze što razni likovi, fratri, govore hrvatski).

Nu, zaprjeka je u tom što Andrićeva zaklada ne dopušta tiskanje bilo kojeg njegova djela u hrvatskome surječju, a to je - možda formalno pravno- ali nerealno.

Nerealno mi izgleda da se sav Andrićev korpus tretira kao cjelina, pa d au hrvatsku književnost ulazi veći dio korpusa koji nije hrvatski po jeziku ni tematici. Ali- realno je da u nj uđe tih 20% ili koliko već što je napisoa na hrvatskom, pa i bosansko-hrvatskom, svejedno. Da je to preveo na srpski, kao što je Mirko Kovač svoja djela preveo na hrvatski- stvar bi bila jasna. No, nije, pa ostaje prijepor oko autorskih prava.

[Dominicus]

Hroboatos kaže:

http://www.vjesnik.com/Kom.aspx?ID=9...0-1933EAE45796

Da ovo pokrenemo, jer mi se čini da nije lako rješivo.
Naime, pitanje je važno zbog autorskih prava i budućih prijetisaka, a uključuje i njeke delikatne probleme koji nisu odmah jasni.

Pođimo redom.

Za sve, osim za zatucane blentone s kojima ne namjeravam polemizirati, jasno je sljedeće:

* Ivo Andrić rodio se u hrvatskoj katoličkoj porodici u Bosni, te adolescenciju i mlade dane proveo kao etnički Hrvat. Njegova rana djela obilježena su hrvatstvom, od jezika do kruga u kojem se kretao, socijalnih kontakata i sl. Tu spadaju rane pjesme, zbirke Ec Ponto, Nemiri i bar 10-15 pripovijedaka, te stanovit broj kritika i eseja. To je hrvatsko po svim pravilima zdravoga mozga.

* nu, Andrić se rano, u svojim ranim 20-im, odredio kao jugoslavenski unitarist, a od početka 1920-ih, sljedećih 20 godina nastupa u diplomaciji rojalističke Jugoslavije, gdje je kao profesionalac- diplomat, a kao pisac, tek zainteresirani postraničar. Od sredine 1920-ih i početka 1930-ih njegovo se nacionalno opredijeljenje sve više odvrće od hrvatskoga i postaje snažno jugoslavensko unitarno, a taj jugo-unitarizam se sve više i više puni srpskim sadržajem, ikonografijom, ideologijom i sl. Znakovit je tu esej "Njegoš kao tragični junak kosovske misli" -eksplicitni mitomanski srpski pamflet.

* tijekom rata, Andrić živi povučeno u Bg i piše tri značajna romana, a poslije 1945. još neka djela-pripovijesti, eseje, putopise, početke romana, te zbirku aforizama. To je napisano na srpskoj ekavici i ne ože ući u hrvatsku književnost ni po kojim kriterijima- osim po onioma da im je pisac etnički Hrvat koji se, eto, odrekao svoje nacije.

Problem nastaje što Matica hrvatska kani tiskati tri (previše, al ineka im bude) knjige Andrića u ediciji "Stoljeća hrvatske književnosti". Po meni, to mogu i trebaju jedino s djelima pisanima na hrvatskom jeziku-svejedno kojega žanra- a ne mogu s djelima na srpskom, poput "Na Drini ćuprija" ili "Travnička hronika" (nema veze što razni likovi, fratri, govore hrvatski).

Nu, zaprjeka je u tom što Andrićeva zaklada ne dopušta tiskanje bilo kojeg njegova djela u hrvatskome surječju, a to je - možda formalno pravno- ali nerealno.

Nerealno mi izgleda da se sav Andrićev korpus tretira kao cjelina, pa d au hrvatsku književnost ulazi veći dio korpusa koji nije hrvatski po jeziku ni tematici. Ali- realno je da u nj uđe tih 20% ili koliko već što je napisoa na hrvatskom, pa i bosansko-hrvatskom, svejedno. Da je to preveo na srpski, kao što je Mirko Kovač svoja djela preveo na hrvatski- stvar bi bila jasna. No, nije, pa ostaje prijepor oko autorskih prava.

Za sve, osim za zatucane blentone s kojima ne namjeravam polemizirati, jasno je da je Ivo Andrić jugoslavenski pisac. Sa svime što se iz toga može i mora izvesti.
A sklerotična Matica hrvatska nek se misli što će s tim.

[Hroboatos]

Problem s Andrićem drugačiji je od profila problematike u drugih autora. N.pr., jasno je da u hrvatsku književnost spadaju djela auktora-Hrvata napisana na latinskom jeziku; također, djela pisaca koji nisu etnički Hrvati, ali su pisali na hrvatskome- bilo standardnom, bilo njekoj inačici još nestandardnih hrvatskih književnih jezika; isto, djela na starocrkvenoslavenskome hrvatske suvrsti, na glagoljici i ćirilici.

Problemi nastaju kad se u korpus hrvatske književnosti pokušaju ugurati auktori koji pisahu na živim jezicima koji očito nisu hrvatski- n.pr. Gučetić koji piše estetski traktat na talijanskom: http://www.matica.hr/www/wwwizd2.nsf...ocs/GuceticSHK ; tu bi se mogao navesti i nitz djela koja su drugi suktori, Hrvati, napisali na stranim jezicima (ne mrtvim), a koja nisu preveli na hrvatski. Tu ne ulaze- iako takav profil djela nije predviđen za ovu biblioteku- dvojezični rječnici, pa ni gramatike napisane na talijanskom, a o hrvatskome jeziku.

Nu, cjelovit tekst koji je pojedini auktor, Hrvat ili hrvatski pisac, napisao na njekom živom stranom jeziku- talijanskom, njemačkom, slovenskom, srpskom, madžarskom, .... jednostavno ne može i ne treba ući u korpus hrvatske književnosti. Već je s Gučetićem napravljen oveći promašaj, a s Andrićem se, sudeći po nemuštim kriterijima, pokušava i (najmanje) drugi.

[Dominicus]

Zašto li se, o zašto, kraj buljuka postojećih problema izmišljaju još i nepostojeći?

[Hroboatos]

Eventualni sporni slučajevi koji bi se mogli pojaviti:

* razna djela dalmatinskih i dubrovačkih renesansnih auktora na talijanskom (već je dan primjer Gučetićeva traktata; tu su i neka pjesnička djela Ranjine, Kanavelića i sl.)

* njemački tekstovi Šenoe, kojih uma podosta, nu koji nisu od njeke veće vrijednosti, pa je praktički nevjerojatno da bi se našli u ovoj ediciji

* djela napisana na srpskom, autora Hrvata koji su optirali za srpski jezik kao medij izražavanja (Josip Kolundžić, Đuro Vilović, Ivo Cipicco, Valtazar Bogišić, ..). Tu ne pripadaju auktori koji su pisali na hrvatskom, neovisno o nacionalnoj pripadnosti ili podrijetlu (Dimitrija Demetar, Vojin Jelić, Vladan Desnica, Enver Čolaković, Mak Dizdar, Vojislav Kuzmanović,..). Niti oni koji su opus pisali na stranom jeziku, no preveli ga na hrvatski (tako Mirko Kovač i Petar Gudelj, sa srpskog na hrvatski, ili Radoslav Katičić, koji je preveo neke svoje vrlo važne tekstove s njemačkog i francuskoga na hrvatski).

[schmokljan]

Ima priča od Danila Kiša zvana "Dug".
Andrić, na kraju života, pravi popis svojih dugova, raznoraznih naravi.
Te određuje sumu za DHK, kojega je član.

Ako Danilo Kiš smatra Andrića odgovornim članom Društva hrvatskih književnika - tko smo mi da to sporimo?

[Hroboatos]

schmokljan kaže:

Ima priča od Danila Kiša zvana "Dug".
Andrić, na kraju života, pravi popis svojih dugova, raznoraznih naravi.
Te određuje sumu za DHK, kojega je član.

Ako Danilo Kiš smatra Andrića odgovornim članom Društva hrvatskih književnika - tko smo mi da to sporimo?

To je anegdotalno zgodno, no pravni su propisi ipak nešto ozbiljnije:http://www.dnevni-list.ba/index.php?...ltura&Itemid=8

Da bude jasno: Andrić je dobar pisac koji je doživio pretjeranu promociju zbog Nobela, i tipično balkanske recepcije te nagrade. On je samo postranično hrvatski pisac, poglavito u ranim djelima, dok su stalno natezane usporedbe s Krležom smiješne- jedan je genij koji to ostaje i u nizinama zapjenjene trivijalnosti prazanjikavoegzaltirane retorike od koje ponekad obolijeva zbog preobilja energije; drugi je talent koji je uspio i više od urođenoga dara zbog savjesnoga truda i rada, te spisateljske discipline.
Hrvatska poslijeratna (2. svj.rat) ima boljih pripovjednih prozaika od Andrića (Šegedin, Novak, pa i Aralica, a možda i Cvitan, a zasigurno obitelj Kušan), no Andrić je dobar kao egzemplar nečeg što treba rasčistiti e da bi se znalo gdje je tko u tim rubnim slučajevima. Ako se moglo za Becketta, Nabokova ili Brodskog, može i za njega.

[Cahit]

Onaj tko napiše Prokletu avliju, Travničku kroniku i Na Drini ćuprija za mene više nema nacionalnosti jer ga promećem u nekakav vid božanstva. A božanstva nemaju 'nacionalni identitet'

A iza ovih što broje krvna zrnca velikanima poput Tesle i Andrića uglavnom stoje projekcije nekakvih neriješenih pitanja u vezi vlastitog porijekla. Znam ono što vidim

[Hroboatos]

Cahit kaže:

Onaj tko napiše Prokletu avliju, Travničku kroniku i Na Drini ćuprija za mene više nema nacionalnosti jer ga promećem u nekakav vid božanstva. A božanstva nemaju 'nacionalni identitet'

A što je tek onda s Aralicom, mitografom balkanskih pustara i sraza triju civlizacija, analitikom dinaroida tankoćutnih duša, spoja mitogenih obrazaca (sveti put, inicijacije u vukoyebinama) i srjedišta moderniteta u ciničnoj politici regionalnih velesila- a sve "opervaženo" (šta to bre znači ?) gnomskim iskazima o naravi ljudske opstojnosti ? Ako je Andrić u toj vizuri njeko božanstvo, ono bi u usporedbi s Putom bez sna, Graditeljem svratišta, Psima u trgovištu, Knjigom gorkoga prijekora, Asmodejevim šalom i Tajnom sarmatskoga orla - onda je relegiran na niži status lokalnoga božića, božićka (bog kuhinje ili drvarnice, max), dok mu Aralica mrko zapovijeda da bolje teše oko drvah.

Geez, ovako pišu klinci za koje je lektira epifanija.

A iza ovih što broje krvna zrnca velikanima poput Tesle i Andrića uglavnom stoje projekcije nekakvih neriješenih pitanja u vezi vlastitog porijekla. Znam ono što vidim

Teslu nitko nije spominjao, pa se očito radi ili o Srbinu, ili o frustriranom Jugoslovenu s osobnim problemima. Rešavaj svoje komplekse negde drugde, čhovečhe.

[Cahit]

Hroboatos kaže:

Teslu nitko nije spominjao, pa se očito radi ili o Srbinu, ili o frustriranom Jugoslovenu s osobnim problemima.

A gdje je nestala ona genijalna dosjetka 'levičar' ?

p.s. I ovo sa božanstvom i nadnacionalnošču, koliko god bilo djetinjasto, nema nikakve veze sa srazom triju civilizacija, dinaroidima i balkanlucima u njegovim djelima. Da si to isprve shvatio, shvatio bi i zašto sam spomenuo Teslu

[Hroboatos]

U biti, oko Andrića mi Hrvati trošimo vrijeme ponajviše iz dva razloga- Nobel plus nacionalno renegatstvo. Da nije Nobla, ne bismo ni prstom maknuli.

On je dobar pisac, već rekoh, na svoj realistički način- no mi i kroničara i mitografa tih krajeva imamo boljih, i jezično bujnih, i nacionalno svjesnih, i jednostavno- širih, jačih i dubljih. Padaju mi odmah na pamet Jozo Laušić, Jakša Kušan, Ivan Aralica, Ivan Raos, Tomislav Ladan (Bosanski grb), Irfan Horozović, Mirko Kovač, Raul Mitrovich/Feđa Šehović, ..To je taj kraj Bosne, Hercegovine, Zagore,...i to su pisci od tradicionalista do postmodernista.

[Cahit]

Hroboatos kaže:

U biti, oko Andrića mi Hrvati trošimo vrijeme ponajviše iz dva razloga- Nobel plus nacionalno renegatstvo. Da nije Nobla, ne bismo ni prstom maknuli.

Ne razumijem zašto misliš da je taj Nobel toliko bitan? Čita se recimo, puno i Meša u Hrvatskoj (barem sudeći po forumu.hr a i ono što vidim IRL).

Nobel digne popularnost i potražnju drito nakon nagrade, ali i to brzo splasne.

Sad bi bilo idealno vidjeti koliko je Andrić bio čitan prije nobela, al' teško da se to nekako može provjeriti. Inače, od Ćuprije do Nobela je bilo prošlo 16 godina, ne vjerujem da se u tom periodu nije ni osvrtalo na njega

[F. Chief]

Gosp. Andrić se izjasnio kako se izjasnio, kao pisac nepostojeće povijesne zablude, pa ga bi kao takvog trebalo i tretirati. Imamo mi i jačih autora, spomenuo je već netko ovdje nekoliko.... Malo bih prekopao i po tom Nobelu, možda je i jedan od razloga dobijanja 'Nobela' (kao djelomično i političke nagrade), i to famozno 'jugoslavenstvo'...

[schmokljan]

Nije jugoslavenstvo no činjenica da je Andrić pisao djela koja su potvrđivala predrasude zapadnog svijeta o nama.

Krleža je, pak, bio previše sličan urbanim skandinavskim piscima. Nije im se uklapao u predrasudne okvire.

Živio Krleža, čovjek kojeg svaki Hrvat može spomenuti pred Svetim Petrom kao opravdanje za vlastito postojanje.

[sami]

Desetljećima ga se odriču, prisvajaju ga, pokoj mu duši sasvim mi je svejedno što mu se pripisuje i gdje ga se gura.
Činjenica je da je bosansku kasabu prikazao vrlo plastično i živopisno.
Što se Ex ponta i Nemira tiče uvijek mi se čini da mogu opipati mrežu pauka iz njegove samoće i baš mi je ugodno čitati ga uvijek otpočetka. Što nažalost ne mogu reći za mračne Krležine kobasičetine.. Kom krivo kom pravo, pokušavam istaknuti da su ukusi različiti a podrijetlo pisaca manje važno. Fućka mi se, ako me dotakne, dotaknuo me pa makar se deklarirao kao svemirac.

[mimma7]

schmokljan kaže:

Nije jugoslavenstvo no činjenica da je Andrić pisao djela koja su potvrđivala predrasude zapadnog svijeta o nama.

koje točno?

[schmokljan]

mimma7 kaže:

koje točno?

Na Drini ćuprija.

[mimma7]

schmokljan kaže:

Na Drini ćuprija.

pitala sam za predrasude.

[schmokljan]

Fatalistički svijet, u kojem napretka gotovo da nema, svijet u kojem se događaju besmislene smrti, i sve je sporo i teško i ljudi su istočnjački teški, i osjećaji su intenzivni i neobjašnjivi. Tu ljudi žive u mjestima where the wolves fuck, a stranac zauvijek ostaje stranac. Sve se ponavlja i ne treba se pitati zašto, nego pričati priču uvijek ispočetka.