Što mi se događa? (paraliza sna) [ZBIRNA TEMA]

[lea9100]

I meni se to dogada.Sanjam da krecem upaliti svijetlo i tada me nesto jako udari u glavu i povuce iz kreveta.Tada se borim s time ali zapravo ne mogu pomaknuti niti jedan dio tijela nego samo trpim udarce.Ne mogu niti glas ispustiti.Jednom mi se to dogodilo po danu spavala sam i napalo me ovaj put u krevetu,pokusavala sam maknuti plahtu da vidim sto me to udara, ali nisam uspjela.U zadnje vrijeme me ne izvlaci iz kreveta nego me napada u krevetu.Uvijek spavam na trbuhu,a to me pritisce s leda.Nemogu se uopce pomaknuti,pocnem se moliti (ne znam zasto ali uvijek kada to sanjam molim se) i tada mi jako zuji u usima,uzasan osjecaj.I sve cesce mi se dogada da se iz jedne paralize sna budim u drugu tj. mislim da sam se probudila krenem napraviti nekakvu kretnju i ono me opet zaskoci.Snovi mi se dogadaju barem 3 puta u tjednu.Snovi su sve duzi i stvarno me vec iscrpljuju.Jel ima netko nekakav savjet,da posjetim psihijatra,kupim u ljekarnoj nesto za spavanje(na biljnoj bazi)?? Molim vas pomozite

[leptiric3]

Pozdrav svima, ja imam sličan problem.. nije baš paraliza sna, ali mi dosta onemogućava spavanje. Pa ako netko ima sličan problem, molim da se javi..

Tijekom ljeta, prije jedno 3-4 godine mi je počelo, kasnije legnem spavati - oko 2-3, i pred jutro oko 5-6 sati me probudi užasan osjećaj zatezanja kože. Osjećaj se ne može opisati riječima, ali ja ću pokušati.

Znači, imam osjećaj da mi je koža na cijelom tijelu užasno tijesna. To stanje je neizdrživo i zbog toga imam potrebu se konstantno istezati, protezati. Samo to protezanje bude užasno energično, histerično jer taj tijesni osječaj nikako da prođe. Najgore od svega je što mi se spava užasno, i želim spavati, oči mi se sklapaju, ali me vlatito tijelo budi. Nekad doslovno od očaja sjednem na krevet i počnem plakat. Ono što sam primjetila da malo ublaži simptome je hladnoća, ustanem se i zalijem si noge i cijelu sebe bocom vode. Zadnji put je bilo nekih 15ak stupnjeva samo, a ja sam se cijela umotala u vodom natopljenu plahtu i tresla se od hladnoće, zubi su mi cvokotali, ali sam uspjela nekako zaspati.

Još jedna stvar, ne znam dali je povezana time.. užasno sam strašljiva jer sam kao mala gledala horore, i plašljive sam naravi. Uglavnom se bojim samo iracionalnog (duhovi, izvanzemaljci..).
Ne znam događa li se i vama da čujete nekakve glasove kad počnete tonuti u san, taman što uspijem zaspati probudi me nekakav zvuk. U početku sam mislila da su stvarni, ali sam onda shvatila da dolaze iz glave. Nekad bude nekakvo lupanje, prodoran, čist zvuk koji me probudi, ili glasovi, muški/ženski, glasan razgovor (kao da mi pričaju pored uha). A znam da nema nikoga naravno, spavam sama u sobi. To me probudi i onda vidim da je bio san, ali mi često nastavi odjekivati u glavi..

Pa ako netko zna što bi to moglo biti, bila bih jako zahvalna

[yoitsme]

Evo danas prvi put imao ovo sranje.Imam 21 godinu.

U sred noći(oko 3) sam se odjednom probudio,totalno paraliziran i osjećam da me nešto vuče.Nisam plašljiva osoba,ali presrao sam se ko pi***.Htio sam vikat da me roditelji čuju,ali nisam mogao.Također sam osjetio da je netko tu...Nakon par sekundi je proslo i zvao sam roditelje..Bio sam siguran da me izvanzemalji hoće oteti.
Sada sam pretrazio internet i nao ovo,pa mi je ipak drago da je rijec o poremecaju/halucinaciji koji se moze desiti kada spavas,nego da se stvarno nesto desilo.
Nadam se da se vise neće ponoviti...

[syringa009]

Moje iskustvo:
Ja znam kako noćne more izgledaju ali ovo, ovo nadilazi svaku moguću fantaziju i svaki zemaljski strah koji je moguće osjetiti!
Naravno, ne očekujem da će mi netko vjerovati tko nije to proživio.
Nemam nikakvih psihičkih bolesti, racionalna sam i prizemljena osoba koja vodi običan život, zazirem od okultnih stvari. Vjerujem u Isusa ali nisam nikakav fanatik kako bi običan puk rekao. Odem na misu jednom tjedno i to je sav moj kršćanski život. Niti se susrećem niti razmišljam o ovakvim stvarima.
Najprije sam mislila da sam luda, nisam ni znala kako se ovo naziva.
Nego, da prijeđem na stvar:

Tjednima isti "san". Ne samo noću nego i danju (jer obično prilegnem poslije ručka). Otvorim oči. Gledam. Nije to san jer nema isprekidanosti, nema magle, ja vidim stvari realno kao na javi. Mogu razmišljati. Mogu znati gdje su mi roditelji u tom trenutku, što smo radili jučer, prije godinu dana, što smo jeli, o čemu pričali. Mogu zbrajati, množiti. Vidim knjige na polici i znam koje su, znam što piše u njima, na kojoj sam stranici. Znam koji su mi planovi za ljeto. Ali tu tek počinje...

Znam i da spavam. A svejedno, osjećam kako mi srce lupa, kao da će eksplodirati i kako se krevet poda mnom trese jer mi cijelo tijelo dršće od straha. (Nakon što se probudim srce mi zbilja i dalje lupa ko ludo i tijelo se trese i ne želim više zaspati. Ako slučajno zaspem, san se nastavi gdje je stao.)
A čega se bojim? Znači, otvorim oči i vidim kako ulazi kroz prozor. To je nešto ko dim ali ima lice, tamno je. Ja znam da ima inteligenciju i da me poznaje. Da zna svaku moju manu. I uživa u tome što se tresem od straha. Da je zao.
Približava mi se i ja vrištim, onako paralizirana. Govorim mu: "Odlazi od mene, zapovijedam ti u ime Isusa Krista" I što se dogodi?
Odmakne se metar dva, ali ne ode nego mi se počne ceriti. Time ga ne mogu otjerati. I ja znam da to zlo zna da moja vjera nije čvrsta, da sumnjam, da sam nikakav vjernik i da govorim nešto u što ne vjerujem.
Ja onda počnem vrištati jer mi se približava.
Dođe mi do uha, njegova glava uz moju, gledam mu lice, mutno je, ima crne oči i gleda me. Ja osjetim kako mi se rebra dižu jer srce udara u stvarnosti i kako mi se jastuk trese jer se ja tresem.
I on mi nešto počne šaptati na uho. Šapće a ja vrištim bez prestanka iako sam svjesna toga da me na javi nitko ne čuje. Svjesna sam i da se ne mogu pomaknuti i da samo trebam mali prst pomaći i probudit ću se, a ne mogu.
Priča na jeziku koji ne razumijem ali imam osjećaj, ako poslušam, da ću znati što govori.
Ja vrištim da ga ne čujem, da ne raspoznam o čemu šapće jer znam da je to zlo i što ću ja njega slušati, jel?
Ali na te njegove riječi ja spontano odgovaram "Ali ja volim isusa. Ja pripadam njemu." Ovaj se opet počne ceriti i ja imam osjećaj da će mi srce puknuti.
Uhvati me strah da ću umrijeti i da nitko neće znati što mi se dogodilo.
I tad se sjetim sasvim slučajno, u onom očaju i zavapih iskreno (iako se nikada nikada njoj ne molim niti obraćam): "Zdravo Marijo, milosti puna.."
I ono neko strašno biće iz mog sna skoči s mog kreveta u zrak ko da se opeklo. I kad sam to vidjela poče govoriti iznova i iznova Zdravo Marijo, milosti puna..
Ja nemam psihičkih bolesti niti postoje naznake da ću ih dobiti (), da čujem ovo od nekoga drugog poslala bih ga psihijatru i da mi netko priča o vragu u snovima grohotom bi se nasmijala i više ne bih ni pozdravljala tu osobu
Ali svojim vlastitim očima sam vidjela preneraženost tog bića kad sam spomenula Marijino ime... Tek kada je izišlo kroz prozor ja sam se probudila.

Pa mene samo zanima koja je vjerojatnost da netko nekoliko tjedana gotovo svakodnevno sanja isti san, isto biće, proživljava isti strah, da ne govorim da sam na srpskom forumu našla dečka koji je opisao isti san kao moj i rekao je kako mu je to zločesto biće nešto "šaptalo na uho". Znači, rekao je šaptalo, a mogao je isto tako reći govorilo.
Ispričala sam ovo nekolicini svećenika i doslovno su mi se narugali (a barem bi oni trebali vjerovati u vraga). Ali ne krivim ih

Ovo mi se dešavalo prije godinu i pol dana, nikakve traume nisam proživjela da su mogle potaknuti nešto ovakvo, sada se samo bojim spavati noću, odnosno užasavam.
Da se razumijemo, ja jesam strašive prirode, bojim se i pauka na zidu ali ovo nadilazi sve strahove cijelog svijeta koje je moguće odjednom doživjeti. Ovo je nešto neopisivo i neshvatljivo i zato kad mi netko daje stručna objašnjenja tipa opusti se i nema opasnosti ja bih mu ciglu u glavu dala.
Evo me na forumu jer se ponovno, iako je prošla godina i pol dana, bojim zaspati. Pa ću si skuhati čaj
A i vi ste valjda jedini s kojima ovo mogu podijeliti!

[Walkman]

Meni se to dešava od moje 18.-te. Barem desetak puta godišnje od tad. Sva sreća što nemam halucinacije kao i neki, sasvim dovoljan je osjećaj tjeskobe jer se ne mogu pomaknut ni govorit 30-ak sekundi.

Koliko sam dosad pročitao, paraliza sna se većinom događa zbog stresa i nedostatka sna. Potvrđujem oboje za moj slučaj.

[Lenaaaa]

Pozdrav!
Molim pomoc, odgovore, iskustva, bilo sta..
Dosta sam citala o ovome i vidim da se ljudima svasta dogadja, ali nisam bas nasla slicno iskustvo mom.
Naime, nakon poroda bila sam malo anksiozna, u smislu da se bojim vise za zdravlje, pa svasta citala po netu i o bolestima i anksioznosti, te time ucinila jos gore sebi. No, prestala sam, obavila potrebne preglede, opustila se, okrenula ucenju, brizi oko djece i puno mi je lakse. Istina jos sam malo osjetljivija, ali dobro.
No preksinoc mi se desilo nesto sto me prestravilo.
Ujutro sam se probudila, nahranila malenu, zaspala ponovo, al nekako nemirno, svaki cas sam se budila jer me mali gurao i tako, i odjednom budim se, lezim na ledjima, ruke na prsima, ne mogu disati, ali bukvalno ne mogu disati, kao kada progutate pljuvacku i zadrzite tako, pokusajte udahnuti, necete moci.. Pokusavam i pokusavam, pada mi na pamet da mi nije otisao jezik, trunkicu pomicem jezik, otvaram oci i vidim svoju sobu, zatvaram oci i u trenu mi se ucini, tj. pomislim da su u sekundi otisle prema gore, jos par puta pokusavam udahnuti ali ne ide nikako, pomisljam: "daj boze da je san, ali nije jer vidim svoju sobu", gotovo je, umirem... Ne sjecam se, ali mislim da se nisam mogla pomaknuti, ili jednostavno nisam pokusavala. Ne znam da li je bio san, polusan, kako mi nije palo na pamet da gurnem muza u tome svemu itd. To je trajalo nekoliko sekundi ja mislim, nakon toga se uopce ne sjecam kako sam prodisala, znam samo da kad sam prodisala izmjerila sam puls, bio je ok, svasta mi je padalo na pamet, uzasno sam se uspanicila.
Citala sam o apneji, medjutim vidim da se dosta ljudi ne sjeca tog prestanka disanja u tom slucaju, dalje mlada sam, mrsava, ne hrcem.
Kako sam vec rekla, citala sam i o paralizi u snu, ali sam nasla da se odnosi na nemogucnost pomjeranja tijela, otvaranja ociju, al da se disanje moze kontrolisati. Ja zaista nisam mogla ama bas nimalo udahnuti..
Jezivo, i jako jako se bojim zaspati

[Lenaaaa]

Niko??

[ClintRuin]

Ja sam imao par takvih epizoda prije par godina, svakakvih nepravilnosti sa snom je bilo i ne znam, ne mogu to povezat sa niti jednim psihičkim stanjem. Jes da sam bio sjeban u to vrijeme debelo, ali nikakvih naglih psihičkih promjena nije bilo, osim nepravilnosti sa radom srca. Tako da je to možda nekakav poremećaj tvari u tijelu, ko zna, najbolje se posavjetovat s liječnikom ako se to počne redovito događat i ako vas je frka. Al meni je došlo i prošlo. Samo par epizoda; kao da si budan ali tijelo ti spava za koje se napinješ cijeli da ga pomakneš ali jednostavno nemaš kontrolu nad njim + um je malo mutan, ali praktički budan. Par puta sam se uspio probudit iz tog stanja nakon dugih napora i tako ostao svijestan kako se postepeno budim. Čudno. I naglih buđenja je bilo recimo, taman kako prelaziš u domenu sna neki ogroman prasak u glavi te probudi. A znalo se događat da na, ne znam, osminku sekunde izgubim svijest dok sjedim pred računalom i osjetim kako počinjem padat u stranu i onda se instantno osvijestim, sve u tom periodu spobrkanog spavanja. I sa disanjem je bilo problema, kad sam se bojao da ću prestat disat u snu, svega.. Ali bilo i prošlo. Možda treba samo malo na prehranu pripazit.

[Bluzara stari]

Lenaaaa kaže:

Niko??

Kada bi se na forumu rješavale stvari,psihijatrije bi propale.Bez obzira što si dala prilično površnih informacija na osnovu kojih bi se mogle rješavati posljedice(miran san) uzroci su negdje ostali u pozadini.
Tople preporuke(iako tvrdiš da nemaš nikakvu vrstu psihopatologije) da se uhvatiš noge do neuropsihijatra koji će psihoanalizom doći do korijena problema.
Tvrdim da imaš problema ali iz nedovoljno informacija je nemoguće(i u kratko vrijeme) reći što te točno tišti.
U teoriji je uvijek problem rascijepljeni ego i objektna ovisnost koja je naglo prestala ili se prebacila na drugi objekt.
Bez razgovora nečeš postići ništa eventualno na svoju ruku poboljšati san ali bez garancije regresa bolesti.
Put pod noge,postoje uzroci,nađi ih zajedno sa liječnikom i spriječi veće posljedice.

@syringa009-ista pjesma,duboki problemi.

[Lenaaaa]

A ne kazem da nemam problema i stresa, uostalom ko ga danas nema.
Htjela sam naglasiti da mi je puno lakse kakva sam bila, imala sam ja i tih epizoda naglog budjenja iz sna u sjedeci polozaj, ubrzanog lupanja srca, treperenja tijela, svasta nesto u tom periodu, ali sve se to smirilo.. Naglasila sam da jesam osjetljivija jos uvijek, tipa da od neke banalne stvari pomisljam na ozbiljne bolesti.
Ali ovo, nikad mi se nije desilo, cak ni u tom najgorem periodu. Zato se bojim da nije nesto organske prirode, tipa zacepljenje disnih puteva i slicno, ali tjesim se da bi se desilo bar jos koji put po danu, da bi se instiktivno pomjerila da nije bio san, gurnula muza i slicno. Ne znam, meni je djelovalo da sam budna, istina sve mi je mutno bilo, ali vidjela sam svoju sobu, samo zraka nimalo da udahnem.
Bila sam kod neurologa, kaze 3/4 sna, sto god bi to trebalo znaciti?
Dakle, lako cu ja ako je uzrok samo psiholoski.. Zato me zanimalo da li i ovaj moj slucaj moze spadati u paralizu sna..

Objektna ovisnost, rascijepljeni ego, moze objasnjenje?

To jutro sam imala ispit, pa sam malo nemirno i spavala nakon tog prvog budjenja da nahranim malenu...

[Gefutko]

imao sam u više navrata takve probleme, pošto najčešće spavam na trbuhu, takva stanja paralize su poprilično grozna za mene, ne mogu se pomaknuti, ne mogu ni udahniti niti izahnuti, a imam osiječaj kao da mi srce uopće ne kuca ili su otkucaji preslabi, nešto kao atrijska fibrilacija, odvratan osječaj, ja sam se toga riješio prelaskom na sirovu prehranu i tijelovježbom. točne uzroke toga nisam našao, ali mislim da nisu toliko psihogene prirode, mislim da su to više somatske bolesti uzrokovane lošom cirkulacijom, ili nekim smetanjama u vezi leđne moždine. Za večinu svojih zdrasvenih tegoba što dulje živim smatram umjetnom prehranom...

[Lenaaaa]

Gefutko kaže:

imao sam u više navrata takve probleme, pošto najčešće spavam na trbuhu, takva stanja paralize su poprilično grozna za mene, ne mogu se pomaknuti, ne mogu ni udahniti niti izahnuti, a imam osiječaj kao da mi srce uopće ne kuca ili su otkucaji preslabi, nešto kao atrijska fibrilacija, odvratan osječaj, ja sam se toga riješio prelaskom na sirovu prehranu i tijelovježbom. točne uzroke toga nisam našao, ali mislim da nisu toliko psihogene prirode, mislim da su to više somatske bolesti uzrokovane lošom cirkulacijom, ili nekim smetanjama u vezi leđne moždine. Za večinu svojih zdrasvenih tegoba što dulje živim smatram umjetnom prehranom...

Dakle desilo se i tebi da ne mozes ni udahnuti ni izdahnuti? Lakse mi je kad vidim da postoji jos neko sa slicnim iskustvom, a mislila sam ici otorincu...
Ja sam spavala na ledjima tada, vise se ne usudim.

[tearosa]

Lenaaaa kaže:

Dakle desilo se i tebi da ne mozes ni udahnuti ni izdahnuti? Lakse mi je kad vidim da postoji jos neko sa slicnim iskustvom, a mislila sam ici otorincu...
Ja sam spavala na ledjima tada, vise se ne usudim.

Meni se to događalo godinama...grozan osjećaj nemoći i straha..shvatila sam da je to uvijek kada spavam na leđima i samo tada..koliko se sjećam to stanje izaziva pritisak na neki živac..lagala bih da kažem da znam više i iskreno dalje nisam istraživala jer meni je sve nestalo nakon što sam imala operaciju (odstranjen mi je žučnjak). Neznam kakve ima veze ali od tada mi se nikada nije ponovilo.

[Lenaaaa]

tearosa kaže:

Meni se to događalo godinama...grozan osjećaj nemoći i straha..shvatila sam da je to uvijek kada spavam na leđima i samo tada..koliko se sjećam to stanje izaziva pritisak na neki živac..lagala bih da kažem da znam više i iskreno dalje nisam istraživala jer meni je sve nestalo nakon što sam imala operaciju (odstranjen mi je žučnjak). Neznam kakve ima veze ali od tada mi se nikada nije ponovilo.

Evo nije se pojavljivalo ni meni vise.. Malo sam istrazivala i vidjela sam da se znalo ljudima dogadjati tokom paralize sna, meni je bilo grozno iskustvo to sa nedisanjem, ali sta su sve ljudi prosli, to je nista.. Al ipak se nadam da se nece nikad vise ponoviti, ne spavam na ledjima nislucajno.
Zucnjak? Radila sam ja i krvne pretrage i uzv abdomena i jos svasta nesto, sve ok..

[lovvre]

Ja imam 16 god i dogada mi se paraliza ne cesto ali ja sam nekako sebi u glavu stavio da kad ja nabrojim do 10 paraliza nestaje i ja se probudim i kad nemogu disat jel ja inace disem kroz nos onda samo pocnem disat kroz usta i probudim se.

[tearosa]

Lenaaaa kaže:

Evo nije se pojavljivalo ni meni vise.. Malo sam istrazivala i vidjela sam da se znalo ljudima dogadjati tokom paralize sna, meni je bilo grozno iskustvo to sa nedisanjem, ali sta su sve ljudi prosli, to je nista.. Al ipak se nadam da se nece nikad vise ponoviti, ne spavam na ledjima nislucajno.
Zucnjak? Radila sam ja i krvne pretrage i uzv abdomena i jos svasta nesto, sve ok..

..mislim da je to živac vezan za kičmu..ja sam ti imala komplikacije jer su mi tijekom operacije smrdali živac u kičmi tjedan dana nisam mogla hodati nego brzinom puža i nisam se mogla ispraviti već sam trebala ponovno na operaciju no srećom sve je ok..ali sretna sam da više nema paraliza..no i dalje me nekako strah spavanja na leđima mada ne pazi više tako jako i zaspim ali nije mi baš ugodan osjećaj...

[mia002846]

Jučer sam ležala u krevetu i tipkala po mobitelu i u međuvremenu zaspala. I sanjam kako otvaram oči a mobitel i dalje iznad mene stoji. Ili ga netko drži. Bio je totalni mrak i ništa nisam vidjela osim svjetlosti mobitela. I ne mogu se pomaknuti. Pokušavam iz svih snaga micati rukama, ali ne mogu. Srce mi lupa 200 na sat. I u jednom trenutku shvatim da vjerojatno sanjam i želim otvoriti oči ali ne mogu. I nakon silne muke, uspijem otvoriti oči, a srce mi hoće iskočiti koliko sam se uplašila. Tako nešto mi se prvi put dogodilo. Možda zato što inače spavam na trbuhu, a jučer sam na leđima zaspala. Baš je bilo jezivo.

[ziđibi]

evo još jednog patnika! dosta često patim od te paralize, 1-2 tjedno, ali zanimljivo, događa mi se isključivo kada sam na leđima. Teško dišem, a "trgnem" se iz sna tek kada skupim dovoljno snage, ali kada se probudim izuzetno sam iscrpljen i umoran. Nikada ne traje duže od minute, ali i dalje je odvratan osjećaj kojeg ne znam kako da se riješim!

[hypnosis]

kako smo mi ljudi razliciti zapravo...

Meni je taj osjecaj u snu bas gust...kao neki izlazak iz tijela, prosjekcija, neki pritisak, udaljavanje.....ja baš uživam u tome...

Moram priznati nisam nikad imao dozivljaj da ne mogu disati...

[hypnosis]

mia002846 kaže:

Jučer sam ležala u krevetu i tipkala po mobitelu i u međuvremenu zaspala. I sanjam kako otvaram oči a mobitel i dalje iznad mene stoji. Ili ga netko drži. Bio je totalni mrak i ništa nisam vidjela osim svjetlosti mobitela. I ne mogu se pomaknuti. Pokušavam iz svih snaga micati rukama, ali ne mogu. Srce mi lupa 200 na sat. I u jednom trenutku shvatim da vjerojatno sanjam i želim otvoriti oči ali ne mogu. I nakon silne muke, uspijem otvoriti oči, a srce mi hoće iskočiti koliko sam se uplašila. Tako nešto mi se prvi put dogodilo. Možda zato što inače spavam na trbuhu, a jučer sam na leđima zaspala. Baš je bilo jezivo.

Ja najvise halucinacija imam kada spavam na leđima i na lijevom boku.

Brijem da kad spavaš na leđima to je zato što je iza ta žlijezda koja izlučuje te neke hormone....