Zadaćnice - spojeno

[bema]

“'Davno je bilo kada su se svjetovi susreli i granice među galaksijama izbrisale. Davno je bilo kada je kontakt s drugim bićima postao nešto uobičajeno, svakidašnje. Počeo je s prvim pogledom čovjeka u nebo. Iako čovjek to nije tada i tako razumio, taj je pogled stizao daleko. Prijateljevao je s kozmosom od trenutka kada je uspijevao shvaćati posljedice gledanja dalje od granica zemlje koja ga fizički ograničava. I sve vrijeme je gradio svoj svijet komunicirajući s mnogim drugim svjetovima. U svom najbližem biću nekako je podrazumijevao srodnika, dok ona druga, udaljenija, njih je želio istinski upoznati i od njih nešto novo naučiti. Nekako je u njima podrazumijevao nesrodnika, valjda. Želio je da uzdrmaju njegov svijet, promijene zastarjeli poredak stvari i pomognu da se uspostavi novi, bolji, napredniji.
A on, on sam, tko je? 'To je na drugima da otkriju', tako je mislio i zamišljao u svojoj gordosti čovjek, prije svakog kontakta.'
Ugasih TV jer sam bila preumorna za gledanje programa, iako nije djelovao nezanimljivo, a i spiker je imao ugodan glas.
Već smo prešli preko 1000 km i pregledali više od 20 lokaliteta. Sve vrijeme je svaki slobodan trenutak provodio sa mnom i govorio mi sve što drugi nisu imali priliku da čuju. Govorio je i o ljubavi. Šaptao mi na uho. Dah me paralizirao, fizički. Pitala sam se smijem li mu vjerovati i što sve to znači, u mom svijetu, u njegovom svijetu, i je li potpunost koju osjećam stvar trenutka koji ih spaja. Je li nešto više. I postoji li više.”

[bema]

“Još jedna grupa mediokriteta u nizu. I za ovu ću dobiti manje novca, ali neka. Tako sam razmišljao. Morao sam uzvratiti uslugu i možda steknem neki novi dobar kontakt. Ovo nije obična grupa, tu su studijski, proučavaju našu civilizaciju, samim time budžet je niži, ne zanima ih luksuz. Dolaze iz svijeta koji je mnogo mlađi, vjeruju da su moderniji i napredniji od nas, dođu kada im usfali osjećaja koji im omogućuje da se uzvise nad drugim pripadnicima svoje rase, da mogu prepričati da su tu bili, da mogu reći kako znaju pokoju riječ tog nevjerojatno logičnog, naprednog a tako starog jezika, da se mogu pohvaliti kako su isprobali jelo koje ovi nisu, uzjahali životinju kakvi ovi nisu ni na slici vidjeli i obišli krajeve kakve ni najmaštovitiji njihov pisac ne bi mogao ni u snu zamisliti. I da pokažu, naravno, koliko su kulturni, obrazovani i sve što ide uz to. Da mogu pričati o intergalaktičkoj toleranciji i prijateljstvu. No, bakšiš će morati ostavljati, kao i svi drugi. Što se više smiješim i ugađam i sipam više 'zanimljivih' informacija, to veći. Zanima ih sve, vlast, politika, religija, kultura, običaji, povijest, sličnosti i razlike… Traže dokaz da su bolji, iako će reći da zapravo uče od nas. A ja im pomažem shvatiti kako to duboko ima smisla, jer ako i nismo bolji, bogatiji smo. U to žele vjerovati. Traže neko svoje, davno izgubljeno bogatstvo. Duše, valjda. Svega drugog imaju u izobilju. Mi navodno imamo mnogo te duše, a osiromašeni smo za drugo. Valjda je to ta ravnoteža u univerzumu u kojoj svi govore, s koje god njegove strane bili. Da mi je malo odmora samo, već mjesecima putujem, uglavnom grupe starica i staraca i jedna ista priča… Nisam dosad imao susreta sa ženama iz ovoga svijeta, moglo bi biti zanimljivo.
Tako sam razmišljao. I vidio sam nju. Bila je očito uzbuđena. Razletjela se po stanici pokušavajući organizirati grupu da svi nadograde svoje telefonske aparate kako bi međusobno mogli biti u kontaktu. Nisam nikada vidio tako širok pogled. Toliko raširene zjenice. Toliko vode i toliko žeđi u njima. Visoka, ima je, ali… i nekako nježna. Vlada svojim korakom, a opet djeluje kao da stalno iščekuje da je netko pronađe i pojasni joj gdje je, ali to joj stoji sasvim prirodno, nimalo iščašeno. Nisam nikada vidio takav osmijeh. Djeluje mi da ima puno više zuba od ostalih. Koliko čovjek uopće ima zuba? Nije bitno. Tako je bijela, skoro pa isijava bjelina iz nje. Htio bih ući u taj pogled, okupati se u tom jezeru. Dodirnuti joj kožu. Osjetiti je dolje. Ne bih htio, morao bih. Učinit ću to. Pokazat ću joj. Dolje. Uzet ću djelić toga pogleda i njime ću vladati i učinit će me moćnim. Oni vjeruju u dušu na sasvim drugi način. Možda će patiti kada se vrati. I vrlo brzo preboljeti. U njihovom svijetu žene stalno mijenjaju muškarce i to je sasvim uobičajeno. Ja ne mogu stalno mijanjati ženke. Ne van ovoga posla. Oboje smo na dobitku. Probat ću. Uzeti komadić toga kristala od kojega je sazdana i poučiti je o mojoj duši. Mojoj tamnoj duši koja će je zaslijepiti kako nikad ničija nije, to je priča za kojom sve one žude.”

[bema]

“Pozvao me u svoju sobu. Bilo mi je neugodno. Što ako me netko iz grupe vidi? Na što to liči? Da se družim s vodičem po sobama? Treći dan putovanja. Radije bih šetala. Željela bih pričati s njime. Saznati više o njemu. Držati ga za ruku. Ušla sam s namjerom da ga pozovem na druženje na terasi. Rekao je kako je spreman za mene. Maltene me gurnuo na krevet. Uplašila sam se. Nekako je to osjetio i počeo je pričati doslovce sve što mi je bilo u glavi i rastjerivati strah. I rekao je kako nije mislio ništa na što sam ja mislila. Počeo me grliti. Nekako čudno. Imala sam osjećaj da su mu ruke dugačke dva metra dok s njima nespretno šeta preko mojih leđa i ljubi me na način koji je činio da se osjećam kao hrapavi krastavac po kojem blavi slinava žaba. Nije me baš ljubio u usta. Kod njih to valjda nije uobičajeno. Nešto je bilo mučno i odbojno u tome. I pripisala sam to neobičnosti i neiskustvu sa sličnim kontaktima.
Drugi dan smo šetali ispred jedinstvene građevine koju je njihov veliki vladar podigao u čast žene koja je bila ljubav njegova života. Ništa slično ne postoji u univerzumu. Arhitektonska preciznost, pomno sračunate optičke varke, dragocjenost materijala… veličanstvenost građevine smještene u predivnom parku, neobičnost prirode i mjesta, sve je to oduzimalo dah i sve je odisalo ljubavlju. Prišao mi je, udvarao se. Onako, džantlmentki. Onako kako se to kod nas radi kada je muškarac očaran ženom i želi zadobiti njezino poštovanje i povjerenje. Nešto me udarilo u glavu, da li je to bilo od sunca, od veličanstvenosti prizora, od njegove blizine, ne znam, ali sam imala osjećaj da mi se dio mozga oduzima. Sva sam se pretvorila u neki blentavi osmijeh. Danima je to tako bivalo… ta lomljava u meni, mješavina straha od nepoznatog, straha pred nepoznatim i želja za spajanjem s nečim istovremeno sasvim bliskim. Nečim što je već duboko u meni. Nečim što se toliko duboko zagledalo u mene i prepoznalo me, da sam već počela osjećati kao da je oduvijek tu.”



“Strašljiva je kao srna. Oprezna, plaha, osjetljiva, nekada se čini da hodam po jajima dok pokušavam naći pravu kombinaciju riječi i pojasniti joj koliko savršeno ima smisla da budemo zajedno. Kakve su to žene? Nije kao s programa koje sam gledao. Morat ću se potruditi više. Neka, zanimljivije je. Čini se da se preduboko vezuje i da će možda očekivati da nastavimo kontakt.
Želi znati sve o mojoj kulturi, razumjeti mene, ovaj svijet, naše bogove, vragove, anđele i demone… Njen mi pogled govori da ih je upoznala i ranije, da joj ni anđeli ni demoni nisu strani, ali nije nikada to dijelila ni sa kim, možda misli da će u mom svijetu naći komadić mira koji joj nedostaje. I čini se da je našla, neki mir. Ali ne zbog mog svijeta. Zbog putovanja. Čini se da svaki odlazak iz svojega svijeta doživljava kao olakšanje. A ja? Ja sam, vjerojatno, bonus. Da obavimo već jednom i taj ritual, pa da i ja doživim olakšanje.”

[bema]

“Skupila sam hrabrosti otići u njegovu sobu na večeru, dopratila me cimerica. Bilo me sram da sama kucam na njegova vrata. Nisam očekivala, ali počeo me milovati, legla sam na njegov krevet i prepustila se, prije nego što sam shvatila što se događa. Bože, kako me uzbudio. I koliko me bilo strah! Pored mene je potpuno nepoznato biće. Njegova tamna put uz moju je djelovala tamnije, mračnije, ta silna dlakavost na leđima, u ušima, nemogućnost da shvatim njegov pogled do kraja, to nije bila požuda, to nije bila zemaljska požuda, i sve te riječi? Otkud mu, sve te riječi o mojim mislima? Otkud moje misli u njegovoj glavi i njegovim riječima? Strah! Pomislila sam da je demon koji želi do moje duše i počela plakati. Jesam li to ja, čije su sve te misli. Da smo iz istoga svijeta, možda bi bilo drukčije. Da li bih branila svoj teritorij toliko očajnički, u strahu od njegove lažljivosti i njegove namjere koje, što se mene tiče, mogu biti u vlasti samog crnog vraga, koji me želi obmanuti i želi se samo nasisati moje krvi, hraneći se mojom zemaljskom željom. Momentalno je odstupio. U miru je sjeo za stol i počeo jesti, zvao me da se pridružim i dok sam ja ronila suze, uspio mi je naturiti osjećaj krivnje što se nisam mogla prepustiti i što sam sebi dozvolila sve te misli. Pojašnjavao mi mene samu. Moju osjetljivost, potrebu za povjerenjem, i sve što me muči, sada i ikada. Nisam mogla jesti, ali mi je doslovce naredio da pojedem sve, obavezala sam se na večeru. Tako je to kod njih, valjda. Bio je odlučan i strog. Tonom koji je samo pojačavao osjećaj krivnje, pojasnio je da mi možemo biti samo prijatelji i da ćemo biti, uvijek. Da me poštuje. I da je sve u redu. Dalje na putovanju će biti mnogo teže naći vremena da provedemo zajedno, sami, zato me tada zvao. Želio je upotpuniti trenutak. Kontakt. Pojela sam i otišla.”


“To se zapravo dogodilo kada sam najmanje očekivala. Otišla sam jedno popodne, u pauzi silnih obilazaka, posjetiti ga u njegovoj sobi. Jedan nevin zagrljaj i malo nježnosti i odjednom je ležao na meni, ušao, jedva sam počela osjećati nešto i pokušala uživati u tome, on je zastenjao par puta i završio. Bio je težak i obuzet sobom. Toliko jednostavan, prost i potpuno nerazumljiv. Nakon silnih nedoumica, nagovaranja, šaputanja, slutnji koje je potpirivao o nezemaljskoj strasti, bilo je malo čudno. Nasmijao se poput dječaka i upitao me da li je dobar ljubavnik i sviđa li mi se kako je vodio ljubav sa mnom. Htjela sam mu vjerovati na riječ da je to ljubav i uslišila njegovu potrebu. Nije to bio smisao našeg odnosa.
Iako je stvaralo osjećaj potpune iščašenosti, kakvu dotad nisam nikada osjetila.

Bila sam uplakana kao kišna godina u noći povratka. Mislila sam da će moje srce puknuti i rasuti se po cijelom svemiru i više ga nitko nikada neće moći sklopiti. Istovremeno sam bila sigurna da moram biti zahvalna. Na njemu. I iako se više nikada nećemo vidjeti, taj će susret oplemeniti moj život, da, oplemenio ga je, promijenio moju životnu konstelaciju nabolje, moram vjerovati u to. I da ćemo zauvijek ostati u kontaktu. Možda… možda se nekad trenutak potpunosti ponovi (i potraje duže).
Plakala sam i dugo kasnije. Nestao je uz izliku intergalaktičkih dimenzija, iako sasvim kratku, samorazumljivu, životnu.”

[bema]

“Otišla je. Kratko, ali slatko. Nije mi bio sasvim jasan njen začuđen pogled dok sam joj poklanjao svoju muškost, moguće da to kod njih rade drukčije. I zašto je zaboljelo kada sam joj naložio da se svuče? Nije invalid. I uporno se htjela ljubiti, to kod nas samo kurve rade. Sve skupa, barem malo raznolikosti. Grupa za grupom. Radoznalci. Tragatelji. Istraživači. Svaki je Kolumbo. Po povratku će promijeniti svoj svijet, oplemenjen novim spoznajama. Dovoljno je da promijene kontinent i već se osjećaju kao osvajači univerzuma. Dok god masno plaćaju, meni je sasvim dobro. Imam dovoljno priča koje mogu ispričati. Ovdje traže početke civilizacije nadajući se da smo tada bili pametniji, inteligentniji i sposobniji za kontakt s drugim bićima, možda drugim galaksijama. Možda i jesmo. Nije na meni da procjenjujem. Ja sam tu da pričam priče.”

[Gorštak]

Jednom davno, u nekome dalekome selu, živjela su tri praščića, Crvenkapičkica, i crvenkapičkina baka.

To selo je imalo jeftini javni prijevoz, mukte školstvo, mukte zdravstveno osiguranje, itd. Imalo je rudnike i tvornice, prelijepe parkove, razvedenu obalu, jaku vojsku i svi su tamo bili sretni. Jednoga dana su se svi skupa dogovorili posuditi neke novce od zločestog vuka da bi im bilo još bolje. No vuk je, zločest kakav već jeste, odlučio donijeti zakon po kojem će posuditi novce samo jednome od njih, pod uvjetom da se odvoji od ostalih u vlastiti zaseok. Vuk je bio lukav. Htio je da se svi medjusobno posvadjaju, i da ih on onda jednog po jednog pojede. I vukov plan je upalio. Jedan od praščića je prvi proglasio neovisnost, a pratili su ga i drugi, a vuk ih je lukavo natjerao da međusobno zarate. Vuku ovo nije bio ni prvi ni posljednji put da ovako nešto radi. Imao je svoje špijune svugdje, a kroz kontrolu medija je mogao natjerati cijeli svijet da zamrzi jednog od praščića. Uslijedio je krvavi sukob između praščića, Crvenkapičkica je završila silovana, a baka teško bolesna. A vuk je dovršio taj sukob. Slijedeći vukov potez je bio dokrajčiti ekonomiju sela, ukinuti sve povlastice stanovnicima, ukinuti mukte zdravstvo i školstvo i dovesti svoje korporacije koje će izmusti sve što je ostalo. Vuk je postavio svoje marionete u vidu dvije vladajuće stranke da bi se dobio dojam demokracije, a zapravo je širio svoj imperij u vidu kapitalizma u kojima 50-ak bilijunasa ima sve, a ostali zive od mrvica. Baka, stara kakva vec je, nije ni shvatila tko je zapravo kriv i uporno krivila jednog od prascica i birala jednako na izborima, dok na kraju nije umrla sama i bolesna jer se crvenkapickica vise nije brinula o njoj, rastresena nakon silovanja. Prascici su na kraju pojedeni od strane vuka, a selo nepovratno izgubljeno i ostavljeno na milost i nemilost strasnog vuka.

[Gorštak]

Bio je dosadan dan na brodu. Svemirskom brodu. Onte je non stop smišljao neke pizdarije drugim članovima posade, iz čiste obijesti. I svi su ga mrzili zbog toga. A volio je i lagati. Točnije, lagao bi čim bi zinuo, kako bi rekla njegova, sad već pokojna, majka. Bili su na putu za Vega koloniju, i sa izumom Warp motora, kriogenija je polako iščezla iz uporabe. Sreo je Mary na hodniku i na pamet mu je sinula ideja:

- Hej Mary!
Mary ga je pogledala ispod oka i rekla: Što hoćeš?

-Htio sam te pitati jel ti vjeruješ u vanzemaljce?

-Naravno da vjerujem- odgovorila je.

-A što bi rekla da ti ja kažem da sam ja vanzemljac?-

-Aha. Ful- Mary je otpovrnula i otišla.

Onte je bio razočaran jer je istrošio većinu genijalnih ideja, a na gluposti nitko nije padao. Osim možda Dube, ona je njegovateljica. Nacerio se pomislivši što bi joj dao da njeguje i odlučio otići do nje. Turboliftom se spustio u Maintenance bay, i naravno, bila je tamo, i izgledala zauzeto krečući se velikom brzinom po prostoriji.

-Hej Duba!- viknuo je s udaljenosti

Duba ga je pogledala i samo nastavila dalje sa radom.

Onte se nije dao smesti.

-Želiš li nešto toplo i crno u sebi?-

-Molim?!- rekla je začuđeno Duba.

-Mislio sam na kavu.- nacerio se Onte

-Ful.- Odgovorila je Duba.

Da bi je uvjerio, Onte je odlučio otići do aparata i donijeti Dubi kavu.

-Pazi na tog Mr Handy-a-, rekla mu je Duba, -U kvaru je.-, što se odnosilo na povećeg robota sa nekoliko krakova koji se nalazio pored aparata.

Onte je provukao karticu i uzeo kavu, kad je Mr Handy najednom ispružio krakove, digitalnim glasom rekao-Firmware upgrade needed-, zgrabio Ontu, i skupa ga sa šalicom kave bacio u garbage disposal otvor. Onte je viknuo prvo slovo abecede i nakon par sekundi klizanja po metalu, našao se...u smeću...

Onte je počeo spominjati spolno općenje sa Gospom, kad se najednom ispred njega stvorila zelenokoža crvenokosa žena, po Ontinom shvaćanju, vanzemaljka.

-Jesi li za jebačinu?!- upitala ga je polusiktanjem.

Onti se stvorilo nekoliko kapi znoja na čelu, kad je začuo Dubin glas odozgo: -Jesi li dobro?!-

-Ostvario sam vanzemaljski kontakt!!!- Odgovorio je, viknuvši, Onte.

U taj tren ga je "vanzemaljka" zviznula šakom u bradu i Onte je pao kao pokošen.

-Kakav kontakt?!- viknula je Duba.

-Ful- Samo je kratko rekao Onte trenutak prije nego se onesvijestio.

[Dorian.Gray]

„Svi cijene ljubav, a svi bi jebali drolje.
Malo ljubavi daju, a htjeli bi više i bolje.“
Edin Osmić, narodni pjesnik

Iako su mi sjećanja na te prošloljetne dane nekako u dimu, ispričat ću vam ih najbolje što se mogu sjetiti. Nisam više bio novak već iskusan djelatnik u jednom od onih poslova koje skoro svi žele izbjeći. Prodavao sam osiguranje. Kao i svi, živio sam od polica od automobilske odgovornosti, ali prava slava i bonusi leže u vezivanju prodaje automobilske police sa osiguranjem imovine i, ako je moguće, životnim osiguranjem s obilježjem štednje. Potonje je čisto varanje ljudi jer većina fakat ne kuži da bez žestoke penalizacije ne mogu izvući nazad svoju lovu sve do kraja ugovorenog razdoblja i zato se u mom fahu na kupce životnih polica gleda kao na lovinu. A moja omiljena lovina je bila Vanda, odbojna udovica krcata naslijeđene love i bilo joj je najvažnije da može uživati u lažnoj ljubaznosti ljudi koji joj nešto prodaju. Moja je pak lažna ljubaznost već tada bila dovedena do savršenstva pa sam joj već bio prodao police životnog za nju i pokćerku, ali i police osiguranja za auto (plus kasko s bijesnom franšizom), osiguranje kuće u Marčeljevoj dragi koje je obuhvaćalo i rizike poput terorističkog napada ili rata te puno malih sitnica. I kad je nešto trebala, ili kad sam ja imao novi proizvod, a taj mjesec sam još hvatao realizaciju, nalazili smo se na kavi i ja sam se pobrinuo za njezinu sigurnost. I uvijek ista stvar, umjetni nokti, previše šminke, pretjerana frizura, svježe botoksirano lice, ali izdajnički nagrišpani dlanovi, puno zlatnih đinđi i afektirano usporeno pričanje. Baba se kao mlada udala za udovca s malim djetetom, kapetana na strancu koji je svaki mjesec zarađivao 6-7 prosječnih mjesečnih plaća. Do nje je skromno živio (prva žena je bila sasvim drugačija) i kad ga se ona dočepala, bio je krcat ušteđene love, a hrpa se stalno povećavala. A Vanda je, kažu, bila lijepa kao slika i vrlo ambiciozna glede društvenog položaja. A tu je taj paradoks, param se može kupiti sve osim prirođenu finoću. Vjerojatno ju je taj životni poriv da bude još ljepša, još finija i još društveno važnija i pretvorio u to što je sada. Uglavnom, 20 godina kasnije kapetan je umro onako kako je i živio, rintajući na tankeru negdje u Indijskom oceanu, a njegova udovica je nastavila živjeti onako kako je i živjela: sama i puna nezasluženih para. E da, imala je na grbači tu pokćerku koja je počela pružati otpor.

Uglavnom, mala se zove Luana i pravi je bombon. Prvi put sam ju vidio lani, dakle kad joj je otac već bio umro, a ona je zbog nekog tramaka s autima završila na jednoj od naših kava s policama. Bila je to jedna od onih cura koje poželiš skinuti i snažno ševiti bez puno pitanja. Valjda u želji da bude što drugačija od pomajke, jer se očito nisu dobro slagale, nije se klasično kitila već išla u drugom smjeru. Kosa farbana u crno, odjeća samo crne i sive boje s tek ponekim detaljem crvene, pirs u nosu, uvijek marte ili starke te mala tetovaža morske zvijezde na kao snijeg bijeloj koži podlaktice. Bila je srednje visine, relativno vitkog tijela i s tim tijelom disproporcionalno isturene bubble guzice. I jako lijepih crta lica. Da skratim priču, dao sam joj vizitku uz najbolji fejk smiješak koji sam imao i rekao joj sugestivno da mi se slobodno javi ako joj ikad išta zatreba.

Zvala me je to isto večer dok sam sa šefom davorom ispijao Jack-cole u Mystiqe baru na rivi i planirao ulet nekoj od tamošnjih praznoglavki u jeftinoj minici i visokim petama. Nije ova era cajki loša, barem se lake žene lakše raspoznaje. Ispričavala se da me zvala, posvađala se sa Vandom, izjurila iz kuće samo sa torbicom. Nije stigla ni u maćehinoj ladici pokupiti nešto para. I kad je gledala u siromašno popunjen novčanik, vidjela je moju vizitku od ranije. Ostavio sam Davora da bari neku katolkinju željnu udaje, sjeo u svoju sređenu Opel Astru i otpeljao se po nju na Zamet. Govorila mi je kako je stara maltretira, ne daje joj pare koje je njezin otac zaradio, brani joj izlaske i spočitava svaku natruhu muške pažnje. Govori joj da je površna drolja koja želi biti lijepa muškarcima, a ne zna se ni obući. Kad je došla doma s tetovažom, za nagradu je dobila šamar i uskraćivanje džeparca dva tjedna. Ljubomorna stara vještica. Te noći je još kasno u noć jecala u mom krevetu, a ja sam je slušao sa svog neudobno spavaćeg mjesta na jeftinom kauču u dnevnom.

Nemam pojma kako je saznala da je kod mene, ali stara vještica me je zvala na mobitel sljedećeg jutra dok sam se još vozio prema tehničkom pregledu na Škurinjama. Našli smo se, kao i dan ranije, u Maslini i popili kavu. Ona to nije zaslužila, sama je odgaja od kad je pelene nosila, svoj život i svoje vrijeme je žrtvovala kako bi ova imala sve i sad joj nezahvalnica ovako vraća. I očijuka sa muškarcima, vidi ona kako ih gleda. Drolja bi sigurno htjela upecati nekog bogatog ševca i odseliti se od nje... Već se je bojala onog selje iz Kraljević gradnje koji je stalno buljio u malu dok je s njom dogovarao radove na obnovi bazena. A otac bi joj mogao biti, pohotnik stari. Najprije je htjela da malu uvjerim da se odmah vrati doma. Kad sam je uspio uvjeriti da je mala slučajno kod mene zbog te slučajnosti sa vizitkom i da nemam utjecaja na nju te da bi svaki pokušaj mogao biti brzo pročitan, skovala je alternativni plan... Maloj trebam ukrasti srce i dušu i pretvorit je u ono što najviše prezire: u šljakericu. Još gore: u prodavačicu osiguranja, jer je to po Vandi bila jedna od najgorih zamislivih šljaki s obzirom da će ti prodavači osiguranja i dupe lizati ako će to značiti policu. Odmah je nazvala Davora i zaprijetila mu da će sve svoje police prenijeti u Triglav ako maloj je sredi posao u prodaji. Ne u uredu, ne na štetama, u prodaji. Srce bye-bye. A na meni je samo trebalo biti da malu uvjerim kako mora raditi sad kad više nije u blagodatima svog doma te da ću joj ja zbog toga pokušati srediti posao kod sebe u firmi.

Ispričao sam cijelu stvar maloj mobitelom još prije nego sam došao doma. Kad sam došao, čekala me s gotovim planom: pustit ćemo staru da vjeruje kako se ona ponižava prodajući police, a ona će peglati zaboravljenu Visu svog oca koju joj je otvorio za slučaj hitnoće. Da bi stvar bila uvjerljivija, Davor joj je zaista dao ugovor na tri mjeseca, a ja sam svakih par polica pokoju prodao evidentiravši je kao da je njezina. Kad sam staroj vještici četiri tjedna kasnije pokazao njezin ugovor i slabe prodajne rezultate koji će pak rezultirati mizernom plaćom, rekla je da je sad napokon na miru, kako je Luana za nju mrtva, a ona može nastaviti sa svojim životom. Ja sam Luanu tada već tri tjedna ševio svaku večer nakon što sam ja došao kući s posla, a ona s kupanja.

[Dorian.Gray]

(ostatak)

Na žalost, ljetna idila nije potrajala ni cijelo ljeto. Njoj je trebalo dinamike i uzbuđenja i umorni šljaker je nije mogao dugo zadržati. Postalo mi je to jasno kad smo otišli na pivo i fažol na Frogstock u Fužine i kad su joj se tamo grupno krenuli upucavati neki jadnici iz Moto kluba Gold Diggers, a ona je, umjesto da ih otpili, počela reagirati na te bezvezarije i odlučila s njima popiti pokoje pivo. Putem prema nazad mi je oduševljeno pričala kako su Diggersi super ekipa, kako je njih sedmero blisko poput braće i kako je njihov vođa, Didi (zapravo Dizdarević, ali valjda bajkeri ne smiju koristiti pravo ime jer bi bili izbačeni iz virtualnog društva fejkera) markantan i neustrašiv vođa. Do tada sam glumio kulera i liberala (znajući da bih je drugim taktikama još prije izgubio), ali tad sam izgubio kontrolu i počeo patetično njurgati da će me zamijeniti za bandu dilera i njihovog šefa koji navodno i kuha kristal. Tražila me da stanemo negdje i popričamo pa smo i stali iza škole na Vežici. Govorila mi je kako sam ja super i kako ona mene jako cijeni i kako ne smijem brinuti. Rekao sam joj da ne mogu tako i da želim da mi kaže hoće li biti sa mnom ili se moram bojati. Ja sam gotovo plakao kad me je zajahala, maknula u stranu gaćice, dobro si zaslinila ruku, pa to prenijela na moju kitu te se polako spustila na nju. Analno. Da sam odmah nakon toga umro, bila bi to dobra smrt. No sutradan se mučenje nastavilo i potrajalo još tjedan dana dok nije preselila k Diggersima.

U zamjenu za hranu, cugu i njihovu travu, ona im je, navodno kuhala i držala club house u redu. Volio bih znati što je to kuhala jer kod mene nije znala ni ispeći komad mesa i ispržiti pomfri, ali taj dio me manje zanima. Izgubio sam je od šačice zgubidna i kriminalaca. Formalno je ona bila Didijeva old lady, ali koliko sam dobio dojam, oni žive u nekoj mini komuni i osim motora ne drže do ekskluzivnosti pojedinačne „imovine“. U stvari joj nije bilo dobro jer je po cijele dane bila doma dok su oni raspačavali, ali nije kužila da joj nije dobro jer je stalno bila razbijena. Zato sam odlučio zvat staru vješticu i ispričat joj što se događa.

Ostatak priče sam čuo od male pred samo par dana kad smo se našli na kavi. Naime, Vanda je nekako saznala gdje se ona nalazi te je jedno popodne banula u club house dok je bila sama. Rekla je da joj je žao da tako živi i da se nada da će se vratiti doma. Kao znak dobre volje joj je ostavila kovertu sa 5 milja kn i rekla joj neka si kupi nešto samo za sebe i razveseli se te se nakon toga malo razmisli i vrati se doma. Ona je to odlučila i realizirati te je istog dana klupskim kombijem otišla kod svog starog dilera na Krnjevo i kupila paketić finog kipplea za sebe i momke. Neka se svi skupa malo provesele s višom kvalitetom zabave. Nije se namjeravala vraćati staroj, htjela je napraviti baš suprotno od onoga što je stara rekla. Kasnije je zaključila da je stara vjerojatno baš i htjela upravo ovakvu revoltnu reakciju. Nije htjela čekati momke da se vrate doma već je smazala jednu dozu odmah i kad je „čula“ zvuk njihovih motora, već je bila između dva svijeta.

Na žalost, kvaliteta nije bila kakvoj se nadala i Diggersi su je našli u polumrtvom stanju. Kombijem su je prebacili do bolnice i vjerojatno joj brzom reakcijom spasili život. No bila je u nekakvoj komi i nimalo izvan životne opasnosti. Narednih dana je stalno netko visio kod nje. Najčešće netko od Diggersa (začudo, ne baš Didi, izgleda da je izgubio interes) i obavezno, svaki dan barem par sati, građevinar Mile iz Kraljević gradnje. Koji lik... Obrijana glava, široki vrat kao u buldoga, maniri slona u staklarni, ali pred bolnicom parkiran Audi Q7 i na ruci Tag Carrera. Njegova lova joj je omogućila zasebnu sobu i fleksibilnije vrijeme posjeta. No i više od toga, podmazivanjem doktora (poznavao je onog korumpiranog neurokirurga još od kad mu je gradio vilu u brdima) i potezanjem svih mogućih veza joj je kupio najbrži mogući oporavak. On tu malu obožava, nema uopće sumnje. A mislim da i njoj vrat kao u buldoga, izostanak manira i 20 godina razlike sve manje smeta. Lik je drži kao kap vode na dlanu i ne fali joj ni ptičjeg mlika. Evo baš su ovaj vikend išli na Santorini da se malo maknu. E da, Vanda se u međuvremenu propila i jedva da izlazi iz stana. Kažu da joj se više čak ni našminkati ne da.

[The Poet]

Jebi ga.
Ne mogu da vjerujem, koja govna mora da jedem. Ali sve dok ne otegne papke, čovjek može radit i blesavije stvari.
Ja sam Poet. I dok ležim ovdje i čekam budilicu da zvoni za posao, pitam se.
Kako je, u kurac, došlo do ovoga?
Ja ne najebem. Ja jebem i odjebem, al' ne najebem.
U kurac.


Tražio sam Princezu i našao sam je. Pravu pravcatu Princezu. Mislim, nije problem u današnjem svijetu naći Princezu, ima ih mnogo. Ali ja sam našao pravu pravcatu Princezu.

Bio mi pričao dedo neku priču o Princu koji je isto našao pravu pravcatu Princezu. Dugo je nije mogao pronaći i tada spletom okolnosti došla Princeza u Kraljev dvor, sklonivši se od nevremena. Kako se govorkalo da je to "ta" Princeza, Kraljica je željela to provjerit tako da je na dno ležaja gdje će Princeza spavat, stavila zrno graška. Zatim pokrije zrno graška sa dvanaest dušeka i dvanaest perina od mekih guščjih pahuljica.
Ujutro se žalila Princeza kako nije dobro spavala, jer je ležala na nečem tvrdom da joj je cijelo tijelo pokriveno modricama.
Tad se kraljevstvo uvjerilo da je to prava pravcata Princeza, jer samo ona može biti tako osjetljiva.


Upoznao sam je u pivnici Medvedgrad, prije sedam dana na druženju forumaša. Od prvog pogleda između nas bilo je više kemije nego što je ima u pivu koje su nam poslužili.
Nije bila jedna od onih koje su sve ljepše proporcionalno konzumaciji piva. Ova mi se svidjela i trijeznome. Nakon prvog poznanstva i bezbroj odaslanih strelica ljubavi, krećem u put bez povratka.

Petak. Nakon radnog dana odosmo u kino. "Mad Max". Taman se uživio u radnju, počeo zaplet kad ono malo, slatko i sitno od Princeze:
- Poete, ja to više ne mogu da gledam. Previše je nasilnih scena. Aj'mo mi doma ...
Ajde, možda drugi put mogu uzet samo pola karte, da pogledam drugu polovicu filma.

Nedjelja. Dan za planinarenje, uživanje u prirodi. Krenulo je dobro, entuzijastično, sa puno osmjeha i veselja i onda je stalo.
- Poete, obuća mi je neudobna, hoćeš me nosit do gore.
- Poete, bubamara mi je sletjela na rame. Miči to od mene. Brzo.
- Poete, žedna sam. Al' ne bi vode, ajde mi odi do planinarskog doma i naruči čaj pa mi ga donesi ovdje. Ja ću odmorit malo.

Srijeda. Ručak u restoranu. U tijeku konzumacije velikog odreska sa povrćem, njoj grašak upade u cipelu. Obustavi sve radnje hranjenja, po hitnom postupku vodi je doma da promijeni obuću i natrag u restoran. Naravno, ovaj puta neki drugi, jer kakav je to restoran gdje poslužuju grašak koji može past sa tanjura direktno u cipelu.

I baš jučer, nakon epizode graška i restorana, sjetim se ja što mi pričao dedo priču.
Princeza na zrnu graška. Tad sam bio uvjeren da sam našao pravu pravcatu Princezu. Jer, samo ona može biti toliko osjetljiva.

Sad kad vrtim film natrag do pivnice, bilo je tamo svega, i Princeza i Kraljica ... I mnogi će kazat što si baš zapeo za Princezu, mogao si na Kraljicu.

Al' ja da im odmah kažem. Odjebite.
Jest da sam najeb'o, ali imam pravu pravcatu Princezu. Uostalom Princeze su uvijek mlađe i ljepše od Kraljica.

[Leonida]

1.

Peta vrsta

"Tata, ja hoću čovjeka". Rekla je iznenada Žščž, razmažena kćer kasiopejskog cara, šokirajući svoje roditelje koji su se netremice pogledali. Car Žđdzć se još uvijek nevoljko sjećao zapovijedi koju je izdao svojim generalima i zbog koje je cijela jedna kolonija u sustavu Tau Ceti istrebljena, do posljednjeg Kasiopejca. Za Kasiopejce je susret sa ljudima od početka bio poguban. Tek što su se oporavili od "Onog tipa", kako su ga zvali, koji je tvrdio da može štapom razdvojiti more, ekspedicija je sa Zemlje donijela onižeg generala iz države koju su ljudi zvali Francuska. Nakon što je dva puta dignuo revoluciju i zauzeo skoro sve kasiopejske kolonije van matičnog sustava, konačno su ga se odlučili riješiti. Prodali su ga Dracima za šest ekspedicijskih brodova klase QY.

Draci su ga u početku dobro iskoristili u ratovanju sa Zeta Reticuli Sivima, ali nakon što se samoproglasio carem Drakonisa, oni su ga se isto odlučili otarasiti. Podvalili su ga Zeta Reticuli Sivima koji su vrlo brzo nakon toga nestali sa kozmičke scene u krvavim građanskim ratovima.


Da stvar bude gora, u stoljeću kojega su ljudi nazvali svojim dvadesetim, uhvatili su sa Zemlje signal još jednog onižeg čovjeka sa smiješnim dlakama ispod nosa, koji je na snimci koju su primili držao desnu ruku ravno ispred sebe, malo poviše svog ramena; dok je rulja bijesno vikala, kako su kasiopejski lingvisti to pokušali prevesti, "daj kite", zbog čega su kasiopejski sociolozi zaključili da se radi o nekoj vrsti masovnih orgija. Vrlo brzo, na Kasiopeji 1 osnovana je SS; Stranka Seksa koja je kopirala ono što je vidjela u snimkama pristiglima sa Zemlje. Kako je SS sve više jačala na Kasiopeji, a oni su seks razumjeli tek nacelno jer se vec tisućljećima razmnozavaju tek u epruveti, pa je i rijetko koja Kasiopejka vidjela golog Kasiopejca, tako su odlučili poslati ekspediciju ponovno na Zemlju u potragu za svježim informacijama po pitanju seksa i spolnih organa. Vrativši se na Kasiopeju 1, SS više nije bila Stranka Seksa već skupina poludjelih Kasiopejaca koja je nastojala istrijebiti apsolutno sve što im je došlo pod ruku, a "daj kite" se pretvorilo u "Heil Hitler". Tada već više tisuća godina stari car, ugušio je SS u kasiopejskoj krvi.

Nakon što su desetak zemaljskih godina primali snimke na kojima su napušeni tipovi sjedili u krugu pjevajući nešto što ih je podsjećalo na "Kublaj Kan", još jednog tipa kojeg su doveli sa Zemlje i koji je poharao cijelu sjevernu hemisferu Kasiopeje 1, Kasiopejci su poslali još jednu ekspediciju sa namjerom da spriječe ljude u nakani da se otisnu u Svemir i tu svoju sektu prošire dalje.

Kada su Kasiopejci stigli na Zemlju, shvatili su da se ovaj put zaista radi o nekoj vrsti SS-a, odnosno Stranke Seksa, ali kako su se opekli sa onom prošlom, ovu su u startu zabranili. Također, stupivši ponovno sa ljudima u kontakt, shvatili su da stihovi pjesme nisu "Kublaj Kan" već "Humbaya".

Tada je car donio odluku da se svakodnevno direktno emitiraju snimke pristigle sa Zemlje, na javnoj kasipejskoj televiziji. Vrlo brzo će shvatiti da mu je to bila najveća greška u više tisućljetnoj vladavini. Kasiopejce je zahvatila najgora pošast do tada; Madonna. Kako su Kasiopejke počele kopirati ono što su vidjele u snimkama, tako se je kasiopejsko društvo sve više mijenjalo, do trenutka kada je car odlučio istrijebiti gravitonskim oružjem koloniju u sustavu Tau Ceti. Sve u nadi da se pošast Madonna neće proširiti na ostale kolonije i na Kasiopeju 1. Sa Zemlje je još jednom počeo pristizati samo mrak i šum poslije programa.

Zato je sasvim razumljivo da je starog cara oblio znoj kada je njegova odrasla kćer, poput razmaženog djeteta izjavila da želi čovjeka.

Car, blijed kao Michael Jackson, odlučno je rekao: "Ne", dajući kćeri do znanja da od toga neće biti ništa. Ali razmažena Žščž je navaljivala, navaljivala i navaljivala, sve dok car nije dobio moždani udar i umro nakon više tisuća godina vladavine.

Po nasljednom pravu, titulu carice je naslijedila Žščž. Kako razmaženu Žščž još uvijek nije pustila želja za čovjekom, naredila je sastavljanje još jedne ekspedicije sa kojom će na Zemlju poći i osobno ona da si odabere čovjeka po volji.

Nije teško zaključiti da je susret pete vrste, odnosno direktni kontakt i komunikacija sa izvankasiopejskim entitetima sa Zemlje, za Kasiopejce oduvijek bio poguban, ali je zato jako teško shvatiti da je razmaženom derištu dopušteno ponovno dovesti čovjeka samo zato što je naslijedila najvažniju kasiopejsku titulu. Nije Žščž tada još shvaćala da će sa tom ekspedicijom na Kasiopeju 1 donijeti najgoru pošast u njihovoj povijesti; goru čak i od Madonne.

2.

Forum

Odmah po dolasku na Zemlju, razmažena Žščž naredila je svojim podanicima da se osmisli način selekcije. Nakon što joj niti jedan način nije bio po volji, Veliki carski savjet, savjetovao joj je da si sama sastavi profil na nekoj internet stranici i krene u potragu za svojim čovjekom.

I tako je Žščž dospjela na Forum.hr. Sama forma foruma njoj je bila strana, a međuljudska komunikacija bila joj je besmislena, pa je nekoliko puta bila banirana po nekoliko dana dok nije pohvatala sva pravila. Sasvim slučajno tu je naletjela na forumaša koji je nosio ime Leonida. Pročitala je nekoliko njegovih tema na podforumu US-a, na temama Zadaćnice i zaključila da je to vrlo ozbiljan, smislen čovjek baš njoj po volji. U prvom njegovom postu, kako je ona to zaključila, radilo se o vrlo inteligentnoj analizi nekakve sekte koja je otišla na mjesto zvano Sljeme, dok je u drugom postu taj isti Leonida iznosio opet vjerojatno analizu, o nekakvoj devi ili nekoj sličnoj životinji. Zaključila je da se radi o vrsnom poznavatelju prirode i društva i oštro naredila da ga kasiopejski vojnici iz prve ekspedicijske otmu iz kreveta, dok spava; jer tako je bilo najlakše. Strogo je naredila da Leonidi ne smije pasti dlaka s glave.

[Leonida]

3.
Četvrta vrsta

Susret četvrte vrste jest direktni fizički kontakt čovjeka i izvanzemaljskog entiteta, u što ulazi i izvanzemaljska otmica. To je Leonida doživio kada su mu, u trenutku dok je kopao nos i čitao forum, u sobu upali kasiopejski vojnici. Ono što je trebao biti lak posao za kasiopejske profesionalce, pretvorilo se u najgoru noćnu moru. Prvog vojnika koji je prošao kroz vrata njegove sobe, zahvatio je udarac tupim predmetom po glavi, dok je drugi na trenutak vidio u crno obučenu sjenku koja je vrištala kao Kurosawini samuraji, dok je nekom vrstom palice nasrtala na vod kasiopejskih vojnika. Nakon što je i drugi pao pokošen udarcem, te nakon što je treći pobjegao kroz vrata, zapovjednik voda je izvukao ošamut i ošamutio Leonidu pogotkom među noge; jer su Kasiopejci smatrali da je taj dio tijela nebitan, buduci da ga nisu uopće upotrebljavali; na što mu je Leonida, prije nego je pao u nesvijest predložio seks sa nekim tipom kojeg je nazvao Bog. Tko je bio taj tip kojeg je nazvao Bog, to zapovjednik voda nije znao, ali je za svaki slučaj pretražio ostatak Leonidine kuće, kako bi se uvjerio da se Bog ne krije negdje u kući i da ga možda ne bi pokušao ubiti istom metodom kao i Leonida.

Po dolasku na veliki matični brod, Žščž se rasplakala vidjevši da su Leonidi s glave otpale dlake, uvjerena da je vojnici nisu poslušali. Jecajući je uvrijedila zapovjednika, dok joj je on pokušavao objasniti da su ga takvog našli, a potom se okrenula majci i zakreštala u plaču: "Donijeli su mi ćelavog čovjekaaaa", na što je majka naredila da znanstvenici pomno ispitaju Leonidinu glavu i nedostatak dlaka. Nakon što su Leonidu izboli iglama, tresli strujom i raznim pomagalima mjerili i snimali njegovu glavu, zaključili su da on ipak ima dlake, ali ih je valjda sam počupao s glave. Kasiopejci baš i nemaju dlaka, osim kose, pa im je bilo smješno kako Leonida dlake ima svuda, čemu se posebno obradovala Žščž koja je voljela dlakave ljude. Naredila je da se na Leonidu pazi danonoćno i da mu se dlake s glave više ne skidaju, a ako to pokuša sam, da ga se u tome spriječi.

4.
Misteriozni repovi

Ono što je Žščž najviše zaintrigiralo bio je Leonidin rep. Dok ga je gledala tako golog, pitala se zašto ljudi imaju rep naprijed i čemu taj rep služi. Na trenutak se zapitala, da li možda Leonida hoda unatraške, ali je odlučila to provjeriti naknadno, nakon što znanstvenici završe sa ispitivanjima i nakon što cijepe Leonidu protiv svih bolesti. Tek povremeno bi došla u glavnu brodsku veterinarnicu da vidi kako njen Leonida napreduje. U početku je bio izuzetno agresivan, režao je, svađao se i lajao je cijelo vrijeme, ali s vremenom, malo po malo, postajao je sve mirniji kad god bi mu ona došla u posjet. Zaključila je da je vrijeme da se Leonidu pusti iz komore. Stavila mu je povodac i povela ga sa sobom u šetnju brodom. Leonida je bio izuzetno znatiželjno biće pa je zavirivao kroz skoro sva vrata blizu kojih su prošli, a gotovo svakoj Kasiopejki koja bi prošla pored njih, ponjušio bi stražnjicu, razvlačeći osmijeh od uha do uha. Kasiopejce nije volio, pa bi, kada bi ga god neki od njih pokušao pogladiti po glavi, pokazao srednji prst i zarežao. Kako je vrijeme odmicalo, tako je Leonida počeo učiti kasiopejski jezik, jer Žščž nije govorila niti jedan ljudski, za razliku od znanstvenika koje je sa sobom povela i pripadnika prve ekspedicijske koji su donekle natucali jezik kojim je Leonida govorio.

I tako je došao dan kada je Leonida prvi put ugledao ono što je nazvao svojim rajem. Isto ono što danas svaki preživjeli Kasiopejac zove paklom; ugledao je Kasiopeju 1.

5.
Prilagodba

Žščž je primijetila još nešto čudno kod Leonidinog repa. Kad bi ga god pomazila po trbuhu, njemu bi rep narastao i ukrutio se. Ponekad bi ga povlačila za rep, čisto iz zafrkancije i rep bi mu opet narastao i otvrdnuo. Zato je pomislila da je to možda neka vrsta prirodnog oružja, ali kako je Leonida redovito razvlačio osmijeh od uha do uha dok ga je ona češkala po trbuhu i povlačila za rep, zaključila je da nije o tome riječ. Počela je sumnjati kada se jednom Leonida svojim repom mazio uz njenu nogu, ali niti tada nije bila sigurna o čemu se radi. Tu je večer na prekrasnoj Kasiopeji 1 Leonida bio miran. Povremeno bi žmirkao u njenom smjeru, tek mijenjajući pozu u kojoj je ležao dok mu je ona iščešljavala krzno na leđima sjedeći ispred njegove njuške. Tada je malo prejako povukla četku na što je Leonida zacvilio, a ona ga potom poljubila u tjeme, sada već obraslo dlakama. Leonidi je ponovno narastao rep. Tu je noć Žščž shvatila čemu taj rep služi; i to joj se svidjelo.

[Leonida]

6.
SS

U početku su stvari još donekle bile pod kontrolom. Tu i tamo, Leonida bi skočio na stol, razbijao po kući ili zapišao kakav hidrant ili stup javne rasvjete, ali kako je vrijeme odmicalo a Leonida sve bolje govorio kasiopejski, tako su i stvari postajale sve gorima. Žščž više nije mogla pratiti svaki njegov korak jer joj je, iz njoj nepoznatih razloga, trbuh rastao iz tjedna u tjedan. Leonida je sve češće mahao svojim repom. Počela je i povraćati svako jutro i ozbiljno se zabrinula za svoje zdravlje. A onda je tu još bio i hiperaktivni Leonida koji bi je zaskočio nekoliko puta dnevno, pa onda opet nekoliko puta u toku noći. Žščž se budila raščupana, ogromnih podočnjaka i u potpunosti iscrpljena pa je počela izbjegavati Leonidu koliko je mogla. U početku joj to nije pošlo za rukom, ali je onda Leonida svoju pažnju preusmjerio na ostatak kasiopejskog dvora. Po osmjesima koji su se širili njenim carskim dvorom, shvatila je da su i ostale Kasiopejke shvatile čemu služi njegov rep. Njoj je trbuh već bio ogroman, kada se i ostatak Kasiopejki na dvoru počeo žaliti na iste simptome, svako jutro povraćati i sve se teže kretati. Tada je Leonida preusmjerio svoju pažnju na ostatak grada podno brda na kojem je stajao dvor. I to je bio kraj kasiopejske civilizacije.

7.
Zbogom civilizacijo

Malo po malo, sve je više Kasiopejki počelo dobivati simptome, a nakon što je iz Žščž izašlo Leonidino mladunče, Kasiopejci su shvatili o čemu se radi. No, tada je već bilo prekasno. Kasiopejska civilizacija promijenjena je nepovratno, a invazija samo jednog stvora kojeg su pokupili na Zemlji, uspjela je u potpunosti pokoriti naivnu kasiopejsku civilizaciju. Da samo nisu ukinuli zdravstveni odgoj prije više tisuća godina, to se moglo spriječiti, a Kasiopeja je mogla ostati pošteđena ratova, društvenih previranja, politike i kapitalizma. Da su Kasiopejke znale ono što danas, nakon više tisuća godina zna svaka Kasiopejka; čemu služi Leonidin rep, kako su taj dio tijela nazvali Kasiopejci, ta bi divna civilizacija i danas postojala.

Bio je to kraj djetinjstva naivne kasiopejske civilizacije, koja je preko noći morala odrasti.

Žščž se nakon toga propila i nestala iz javnog života. Njezina majka Žšćž nastavila je iščešljavati Leonidino krzno svakodnevno. Pretpostavlja se da je i ona shvatila čemu služi Leonidin rep, iako se oko toga kasiopejski povjesničari još uvijek spore. Leonidina mladunčad preuzela je Kasiopeju, a niti dvije stotine godina kasnije zauzela je Zemlju uz pomoć kasiopejske tehnologije. Nakon invazije na Zemlju, Leonida se također povukao iz javnog života. Pretpostavlja se da danas, više tisuća godina nakon onog, po kasiopejsku civilizaciju kobnog susreta, i dalje kopa nos i čita forum na nekom asteroidu ili kakvoj kometi. I mada nije dobio svoju ulicu, trg ili zračnu luku na Zemlji, na Kasiopeji se po njemu zove jedan dio tijela – pimpek.


Napomena
Stavio sam sebe u priču kako se niti jedan forumaš ne bi uvrijedio, ukoliko bih njega iskoristio za priču.

[Leonida]

Kuga


Kuga je dama, Blijeda joj put
I prva zov začu sa bijeloga konja
Sakrije bolest pod vlastitu skut
Krilo joj oporo na bolest zavonja

Udari konja petom u tijelo
I dade se poljem u gizdavi kas
Požuti ono što bijaše bijelo
I siđe na Zemlju prvi pakleni pas

Zavede čovjeka da joj legne pod pete
Da bolest pod skuti na njega prijeđe
Da ubije majku, oca i dijete
I da im navjek zaklopi vjeđe

Začu ljudi kako se smije
Ta kurva što svakome dade čir
U njedra im baci otrovne zmije
I svake majke čedo izgubi mir

Jedan za drugim padoše ljudi
Pod zemlju ih baci kurvino mlado
"Neka im tako, pravo im budi"
Reče Kuga; I prorijedi ljudima stado


Glad


Isuši čovjeka do gole kosti
Zagazi on u kruh i sol
Natjera čovjeka da silom posti
Nanese jadnom žalost i bol

Od kuće do kuće, Sve redom izbroji
I mlado i staro plakati stade
Natjera živalj da ga se boji
Dok on po kućama ljudskim krade

Zapali žito i oduzme kruha
A ljudi zapadnu u još jednu muku
Na tijelima ostavi rojeve muha
I natjera ljude da med sobom se tuku

Nit jednu dušu on ne poštedi
Zasije mržnju, Brat prema bratu
Ostavi jadnike da žive u bijedi
I zasije polje vitezu Ratu

E da, Ne rekoh vam kako se zove
Rekoh vam samo da bijedni je gad
Nek nitko ne zaboravi riječi ove
Dame i gospodo; Gospodin Glad


Rat


Bubnjevi smrti, Na širokom polju
Da kažem vam odmah, To drugi je brat
Pod crvenim stijegom, Na crvenom konju
Nad Zemlju se nadvi vitez Rat

Udari mačem, Oštrica bljesne
Rijeka krvi Zemljom poteče
Zapodjene Rat bitke bijesne
"Nikada mir", Rat glasno reče

Bojnim čekićem udari tlo
I zatrese Zemlju pod nogam seljaku
Donese ljudima treće zlo
I napuni svaku grobnu raku

Svi junaci padoše redom
Nikada više disati neće
Ispuni majke jadi i bijedom
I zadnji tračak nestade sreće

Na krvavom polju se osmjehne Rat
Držak mu mača poglade prsti
Dade volju taj prokleti brat
Za posljednji ples, Svojoj sestri Smrti


Smrt


Zadnja se sestra na Zemlju spusti
Krene redom kupiti mrtve
U toj užasnoj berbi nit duše ne pusti
I pobere Zemlji sve pale žrtve

Otpleše dama svoj posljednji ples
Zapleše ona nad tijelima palih
Sakupi tijela da zapali krijes
Tijela muških i ženskih, Velikih i malih

Vatra stade gutati ljude
Poljem se raširi užasan smrad
Vikne glasno, "Oganj nek bude
Onima koje ubiše, Kuga, Rat i Glad"

Zora kad svane, Samo pepeo sivi
Stade raznosit vjetar na polju
Nestade onih što bijahu živi
I to nasmije crnu, Paklenu drolju

Zelenog konja nogama opasa
I stade se vraćat tamo gdje spada
Zadnja od četiri paklena pasa
Zadnja od četiri paklena gada

[Tomislav B]

Selo Podlug

Kada bi golub koji se gnijezdi u u zvoniku sela Podlug uzletio visoko u kristalno čisto modro nebo i zaokružio svojim pogledom po horizontu, uokolo sela vidio bi pitome šumarke i polja protkana ćipkom bistrih potočića, a tu i tamo bi se iz zelenila smiješila krovišta više malih imanja i mlinova.
A podalje, golub bi ugledao gustu šumu i divljinu koja se sterala na sve strane, a daleko na istoku vidio se nagovještaj planina koje su se poput priviđenja uzdizale iz beskrajnog zelenog prekrivača.
Otkako sjećanje najstarijih seljana Podluga pamti, stanovnici sela i okolnih imanja bili su marljivi, veseli i radišni ljudi. Okopavali su njive, uzgajali živad, tkali odjeću, varili pivo, pravili vino i rakiju, ženili se i rađali djecu i na godišnjem sajmu trgovali su sa žiteljima obližnjih krajeva, priprostim i miroljubivim hobitima sa zapada i veselim šumskim patuljcima sa istoka.
Trgovali bi rukotvorinama i živeži, a poslije sajma bi se u krčmi, uz veselu muziku svirala i tambura, podsjetili starih pjesama koje su pjevale o tome kako su svi oni, ljudi, hobiti i patuljci, nekada davno bili dijelom ogromnog sjajnog kraljevstva kojim je vladao moćni mudri kralj.
Bila su to zlatna vremena. Tada je sve bilo mnogo bolje nego sada... ali nije ni da je danas bilo loše. Život Podlužana je bio mirna spora rijeka bez promjena i uzbuđenja.
Svaki dan donio bi što je isti takav dan prošlih godina donio. Sve je išlo svojim ustaljenim tokom.

Jedino bi stari Mrkobrad, katkad upao u krčmu zadihan i u panici i ispričao kako je u šumi vidio vuka, a jednom čak i medvjeda. To mu nitko nije vjerovao, jer su starom vazda brčine bile mokre od vina.
„Vuka, medvjeda?“ smijali bi se ljudi.
„Nema ti u nas ništa takvoga. Nešto ti se pričinilo na mjesečini, stari! De, trgni ti jednu rakiju da se smiriš!“
Stari bi trgnuo rakiju i pao pod stol kao i inače i svi bi se još jače nasmijali.
Sve je u Podlugu uvijek bilo isto.

Ali jednoga dana, desila se mnogo veća novost.
U selu su se odnekuda pojavila natovarena zaprežna kola koje je vukao vol, a na kolima su bili stranci- muškarac sa ženom i dvoje male balave djece i jedna starica.
Bili su crnomanjasti i zdepasti, zubi su im stršali preko usana kako divljim svinjama i govorili su čudnim jezikom nalik na roktanje. A normalnog govora znali su tek toliko da kažu da su stigli sa jugoistoka, (zašto su od tamo došli, nisu rekli), te da se raspitaju ima li kakva prazna kuća okolici u koju bi se mogli naseliti.
Stranci nisu bili ni hobiti ni patuljci, a kao da su bili od neke čudne sorte ljudi koju nitko nije poznavao. Seljanima se nisu sviđali, ali su ih nevoljko poslali da se usele u jednu u ruševnu napuštenu kuću na rubu okruga, koja je bila na kamenitom tlu na kojemu ništa nije raslo.
Stranci se nisu na to požalili- naselili su se na to zapušteno neplodno imanje. Njihovo doseljavanje bila je velika novost i o njima se stalno pričalo u krčmi.
Živjeli su vrlo povučeno, a zato jer su bili tako čudna i odbojna izgleda, nitko se nije ni pokušao zbližiti s njima.
Prošlo je vrijeme, život je išao svojim tokom i ljudi su gotovo zaboravili da žive u blizini.

Nakon godinu dana, stranci su se pojavili na sajmu u kolima krcatim najvećim krumpirima, bundevama i kupusom koje je itko ikada vidio! Ljudi su se između sebe pitali kako je moguće da na onom škrtom, kamenitom tlu izraste tako veliko i sočno povrće. Mnogi seljaci su bili mrzovoljni jer su seoske žene radije pokupovale sve to prekrasno povrće od stranaca, a ne od njih- pouzdanih seljaka od kojih su uvijek kupovale.
Mada su učas prodali sve svoje povrće i zaradili popriličnu svotu, ti šutljivi ljudi nisu se poslije obavljena posla zadržali u krčmi da se, kako bi svi to učinili, podnapiju i proslave svoju bogatu zaradu i počaste ljude, nego su se odmah vratili u svoju kuću.

Stigla je posljednja noć sajma. Jedan pijani patuljak je u krčmi uz kriglu piva pričao uznemirujuću priču.
Rekao je da je načuo da se dolje na dalekom jugu vodi veliki rat.
Gospodar Mračne zemlje, pričao je pijani patuljak, krenuo je sa istoka sa silnom vojskom da pokori i u crno zavije ostatak svijeta.
Ali da su mu na put stali neki veliki kraljevi kraljevstava sa juga.
Kraljevi, čarobnjaci i mitski vilenjaci, svi su ustali da stanu na put hordama strašnih vojnika Mračnog gospodara i njegove zle čarolije. Bjesnio je veliki rat i pripremao se odsudni boj!
A šuškalo se da će, kada dobro pobijedi, na prijestolje cijeloga svijeta zasjesti potomak drevne dinastije dobrih i mudrih kraljeva. Ponovo će se obnoviti veliko i sjajno kraljevstvo čega je selo Podlug bilo dijelom i mada je život i ovakav kako jest dobar, u budućnosti će biti mnogo bolje!

Na te vijesti o velikim i značajnim stvarima koje se tiču sudbine cijeloga svijeta, svima se zakrijesiše oči.
Svom muškom svijetu u krčmi uzavre krv pri pomisli na epske bitke i junaštva što se upravo ovoga časa negdje daleko odvijaju za dobrobit sviju njih!
A ženskom svijetu ozariše se srca pri pomisli na lijepe i moćne prinčeve i vilenjake koji ovoga časa negdje daleko vojuju za njih, a one im ne mogu pružiti niti topao pogled!
Ali odmah potom, svi zapadoše u mračno raspoloženje.
U velikim i svjetskim stvarima oni nisu mogli nikako sudjelovati niti doprinjeti, jer im je sudbina bila da žive u zabačenom i nevažnom kutku svijeta. Nije postojalo načina da oni, Podlužani ikada učine išta važno i značajno.

Uto, u krčmu upade stari Mrkobrad, pijan kao i uvijek, ali uplašeniji no ikad. Nakon što je zatražio i istrusio rakije, on promuca da je u šumi vidio, ne vuka ili medvjeda, nego neku ogromnu spodobu koja se iznad krošnji ocrtavala na mjesečini! Od te vijesti svima srce sađe u pete od straha. Znalo se da su divovski trolovi sluge Mračnog gospodara! Značilo je to da su sluge Zla nekako našle put do Podluga, male oaze mira i dobra usred divljine!
„Znam tko je kriv za zlo što se oko našeg sela šulja!“ viknu jedan seljak.
„Znam radi koga će se zlo srušiti na nas! Stranci su poslali poruku neprijatelju o našem domoljubnom selu!"
„Tako je!“ dometnu drugi seljak. „Došli su ovdje da špijuniraju! A poruku Mračnom gospodaru su poslali čarolijom!“
„Oni su vješci!“ viknu treći. „Kako bi inače na onom neplodnoj zemlji dobili onakav urod!“
Svi su odmah znali da je sve to istina.
Jer u selu je sve stoljećima nije bilo vijesti o velikom ratu, niti su se divovska čudovišta noću šunjala oko sela. Usjevi su rasli tamo gdje je Bog odredio da rastu, a ne tamo gdje nije.
Sve je bilo kako treba biti, dok ti ljudi, ako ih se uopće moglo nazvati ljudima, nisu došli bog te pitaj odakle.
Ljudi su šutke ispijali rakiju i vino i razmišljali o tome.
I zatim su svi kao jedan ustali sa stolaca i pošli prema izlazu iz krčme.

Kada bi golub koji živi u u zvoniku uzletio visoko u kristalno čisto modro nebo i zaokružio svojim bistrim očima, uokolo sela Podlug bi vidio pitome šumarke i polja protkana ćipkom bistrih potočića. Tu i tamo bi se iz zelenila smiješila krovišta malih imanja i mlinova. Svima su krovovi bili pokriveni crvenim crijepovima, osim jednog krova koji je bio urušen, a zidovi crni od čađe su se cerili poput škrbavih zuba.
Prošlo je vrijeme i puzavice su progutale ostatke jalovog imanja, zidove i razbijene ostatke kanala za navodnjavanje. I kao da je zelenilo prigušilo i sjećanja na to kako su nakazni vješci koji su tamo nekada živjeli jaukali i vrištali pod udarcima sjekira i srpova glasovima nalik na glasove običnih ljudi, a njihova djeca su plakala kao i svaka druga djeca, dok se krov u plamenu nije srušio na sve njih.

Na nekom od idućih sajmova, patuljci će pričati kako su daleko na jugu snage dobra izvojevale pobjedu nad silama zla i tame, a neki pijani Podlužani će se hvaliti kako su i oni, mada su daleko izvan dosega velikoga svijeta, tome doprinjeli.

Kraj

[Meadow]

Nove teme su nam smislili Tomislav i Gorštak:

Tomislav B kaže:

Je l može:


"Topla ljetna noć kada sam se osjetio muškarcem/ ženom... više no ikada dotada"



Sjetite se kada se u vama, ako ikad, pobudila iskonska muškost ili ženskost... ili oboje.

Znači, u temi može biti seksa ili odnošaja, dapače, poželjno je da bude, ali tema to ne zahtjeva. (Ja se, na primjer najviše osjećam muškarcem kada jedem burek i pijem pivo dok slušam Vucu. )

Ljetna noć, povjetarac, miris mora...
Možda ste doživjeli neko iskustvo, ili samo maštate o istom.
Možda vam je skoro svako ljeto nezaboravno i imate hrpu dogodovština za podijeliti.
Sjetite se kada ste se osjetili iskonski muškarac ili žena, što je tomu prethodilo, kakav je bio epilog?

Gorštak kaže:

U skladu sa Tomislavovom temom, recimo da bi moja bila "Pornografska priča", ali nešto kao



"Život me jebe svaki dan"...


pišite o tome što vas muči, koje vam podvale rade kolege, kako vas nadređeni mobba, kako se sa ukućanima svađate oko financija, ma u biti, o svemu što vas u životu "jebe"....

O ovoj temi svi imaju ponešto za napisati, tako da neki dugi uvodnici nisu potrebni.





















Teme su otvorene do nedjelje navečer, 20. rujna.

[Gorštak]

Sjećam se kad smo se za vrime rata, mi dica igrali isprid zgrade na balun. Igrali smo granicara, na male branke, trule kobile i sve to tako. Jedan dan smo otisli nas 4 na klupicu na rivi, sili na gornji dio ko dzekovi, i najstariji klinac izvadio kutiju stoše. Oćete zapaliti? Pitao nas je, sa sebi specificnim, vjecnim smjeskom. Hocemo! Skoro smo uglas viknuli. Ti pasa tovara, ali mi je dim zagusio grlo. Poceja san kasljati, gusit se, uzas jedan. Ali izdrza san i popusia do kraja. Od tog dana san pocea jednu dnevno starcima maznjavat iz njihovih kutija i dimit poskrivecki na rivi. Trazija san dugo najbolju pozu, najbolje drzanje cigarete u ruci, gleda se prid ogledalon sa cigareton u ruci, sidija prid ogledalon u fotelji, namista se, ka sto se danas namistaju za selfije. Nisan tija kopirat niti jednog glumca iz vesterna, tija san imat svoj stil, a da odise muzevnoscu. E da, ima san nekih 12 godina tad. I tako, lagano san se navuka i na kraju bija uhvacen na djelu od strane mamine frendice na rivi, pa san brze bolje otisa doma i prizna starome, prije nego alapaca sve prosere staroj.

Stari mi nije virova. U neku ruku se valjda u sebi ponosija sto nisan posa njegovin puten, odnosno sto san bija vrlo dobar u skoli, i nisan lulija. Ali mi je svejedno da da zapalin jednu prid njin, valjda da se uvjeri. Kad san potega dim, da san ima kakvu zescu kameru, moga san ulovit trenutak njegovog pucanja srca. Ali nastavija san dimit. Starci su mi rekli da mi oni nece kupovati, i da ih kupin sam sebi kad se zaposlin. Nekako san se snalazija do svoje 16-e, kad san naša posa, mišanje malte ručno. Kupija šteku od plaće i zapalija inatljivo prid starcima. Tek sad kontan koji san krelac zapravo bija.

To dimljenje je islo bez nekih pauza sve do moje 26-e godine zivota. Tu negdi san na iskrici nasa curu, i odselija se kod nje u Zagreb. Ona je bila studentica, stara joj kupila stan u centru, ali ostavila je bez kinte. Cura mi kupila pasa, sebi macku i na meni je bilo da nas prehranim. Nasa san posa, zaradjiva san dovoljno za nas cetvero, makar smo bili na knap, ali cura je bila nepusacica i dim joj je smeta. Po prvi puta u zivotu san se pokusa odvici od cigareta, no na kraju je zavrsilo kompromisom, kupovanjem cigareta na crno.

Enivej, kazu Kinezi da postajes muskarcem nakon sto posadis stablo, napises knjigu i napravis sina. No ja san se ka glava te male zajednice osica ka musko. Ka pravo musko. Nisan smija napravit pizdariju na poslu i ostat bez doticnoga jer je to znacilo glad. Ajd nisan ima dice, ali ima san pasa koji je imao svoje potrebe i probleme, i ka ditetu, ne znas sto mu je, pa pokusavas sve zivo dok ne bude bolje. Faking odgovornost. Od koje san biza cili zivot. Da nije bilo nje i tog pasa, i ajmo rec macke, nikad se ne bi ositija ka musko, i na tome san joj zahvalan. Cigareta se doduse nikad nisan odreka, ali nikad nisu od mene napravile muskarca u kojeg san zamislja da cu se pretvorit kad narastem.

[Tomislav B]

Tople ljetne noći, doći ću ti 0- PET

Inače baš ne pijem vino već pivo, ali koji zavodnik pije pivo?
Pa sam cijelo večer u tom finom kafiću naručivao crno vino.
Natačući u čaše, uz zvuke serenada i klapa, promatrao sam je duboko u oči smiješeći se, nadajući se da se na mom licu nije vidio očaj koji sam osjećao plačajući skupe butelje.
Sukao sam tanke uzvinute brčiće i bujnu kosu, koju sam kao i brčiće obojao u crno.
Cijelu večer sam lijepoj Marčelini pričao strasne, uzbudljive priče o krajevima u kojima nisam bio, ali sam pričao kao da jesam, jer sam prije dolaska na more u Općoj enciklopediji pročitao podatke o dalekim i egzotičnim zemljama kao Španjolska i Argentina i gradovima kao Barcelona, Madrid i Buenos Aires. I Madagaskar i Pamplona.
Marčelina se veselo smijala.
U jednom trenutku sam joj teatralno poklonio granu bugenvilije koju sam, dok sam išao na sastanak, istrgnuo iz jednog dvorišta preko čijeg zida se nadvijala.
Zavodnik kao ja, sklon je uzbudljivim, opasnim, romantičnim pothvatima da usreći svoju voljenu.
Morao sam se popeti na zidić pa sam zaflekao crne hlaće i bijelu košulju i još k tome crnim špićokama zagazio u brabonjke od tovara. Poslije sam oprao mrlje u WC-u, a cipele izbrisao ubrusima.
Kad sam poklonio bugenviliju, Marčelina se toliko nasmijala da je skoro pala sa stolca.
Bilo mi je to očit signal da je zavođenje išlo odlično. Ovoga puta bi nešto moglo i biti.

Uto pored stola zastadoše dva lika.
Jedan je bio u poderanim trapericama i potkošulji, raskuštran i neobrijan, sa zlatnim lančićem i nevještim tetovažama, (sidro, srce i sirena), a drugi neki trbušasti ćelavac u još mokrim kupaćim gaćama, sa crnim naočalama, jednom rinčicom u uhu.
„Eeej, Marčela, a tu si? Evo, tu je ovaj Luigi s kojin sam reka da ću te upoznat'. Većeras je doša sa jahton, bija na regati. Aj s nama na piće kod Roka, a posli ćemo do Hacijende!“
„A di ste vi, čekan vas cilo večer. Evo sidin tu s ovin malim mulcem purgerom i dosađujen se...“ okrene se meni i kad je vidjela moj izraz lica, nasmije se.
„Ma zajebajem te, mali. Dobar si ti. Fala ti na piću i cviću. Aj bog... i... morti nađeš nekog komada ovo ljeto, kaj ne“, namigne mi.
Marčelina stane između kuštravog i ćelavog uzme ih svakog pod ruku i ode u noć. U hodu je napadno ljuljala kukovima tako da ih je svakoga lupala guzovima.
Sjedio sam i zurio u prazno, pomalo pijan, ali svejedno suha grla od mojih priča o Argentini i Pamploni. Osjećao sam se kao u snu i to lošem, kao da se nešto u meni raspalo.
Primjetio sam granu bugenvilije na stolcu na kojem je sjedila.
Ustao sam i krenuo nekamo.
Hodao sam i hodao kroz vrevu, ali u toj gužvi razdraganih ljudi bio sam posve sam.
Odjednom iz jednog kafića začuh graju. Na terasi kafića bio je postavljen veliki televizor, ekran se zelenio.
Sjeo sam i htjedoh naručiti pivo, ali shvatih da nemam novaca. Sve je otišlo na skupe butelje.
Sjedio sam snuždeno i tupo i razmišljao kako sam uzalud gledao film „Don Juan DeMarco“ toliko puta da se kaseta izlizala.
Uto kafić buknu galamom!
Dežmekasti ćelavi mladić koji je sjedio do mene skoči na stol zaurla kao da ga kolju!
Urlao je neko vrijeme, pa se zatim sav uspuhan ponovo svali na stolac.
Zagrli me znojnom rukom, okrenu se prema meni, pogleda me u oči.
I reče:
„Eeeee! Eeee! Eeee! Ale, ale- ale, ale aleee!“
Pogledah prema ekranu i shvatih da je u toku nogometna utakmica.
„Koji je rezultat?“ upitah.
Momak me pogleda kao da sam malouman.
„Kaj ti je, pa kako ne znaš, si upglu? 3- 1 je za nas!“ reče.
„Nego, i ti si iz Zagreba?“ Kimnuh. Čim sam kimnuo, ledena, orošena politarska boca stvori mi se u ruci.
"Deeečki!" viknu momak ostalim gostima kafića. "Evo još jedan purger! "Jebote, koliko nas ovdje ima!" sretno se nasmije momak.
Otpih i istoga trena... ne mogu objasniti što se tada desilo. Neka koprena kao da mi je pala s očiju i nešto se u mani prelomi i svijet se... teško je to objasniti... resetira.
Te večeri „Dinamo“ je pobijedio s pet razlike.
Nakon toga smo marširali mjestom pjevajući „Dinamo ja volim“.
Pa smo se potukli sa lokalnim torcidašima i prebili sve te tovare.
Onda smo demolirali jedan kafić.
Pa smo zapalili dvije barke.
Baklja pobjede je osvjetljavala luku u počast Dinama. Klicao sam u trijumfu, ugodno pijan dok su mi krvave šake bolno no ugodno bridjele.
U životu se nikada nisam osjećao bolje.

Kada sam se vratio u Zagreb, obrijao sam se na ćelavo.
Nakon nekoliko tekmi, tetovirao si na jedno rame grb Zagreba, na drugo buldoga, a na leđa kralja Tomislava koju u ruci ima štit sa šahovnicom.
Po jednoj podlaktici hrvatski pleter, a na drugoj „Za dom spremni“ na glagoljici.
Danas imam pozamašnu pivsku škembu i policijski dosje. Fali mi nekoliko zuba, a na jedno uho sam gluh od petardi.
Zahvaljujući Dinamu proputovao sam cijeli svijet i vidio mnoge egzotične i uzbudljive stadione o kojima volim pričati u birtiji navečer poslije 5 pive, svakome kome se da slušati.

Bilo je to u gradu Zagrebu, na Maksimirskom stadionu, 30. srpnja godine 1997...
Bio je to dvoboj u prvom pretkolu Lige prvaka te prvi okršaj hrvatskog i srpskog kluba nakon završetka Domovinskog rata. Modri su u Beogradu izgubili sa 1:0.
"Ili ćemo ih zgaziti ili nas neće biti, svi ćemo, na čelu s Canjugom, bježati iz Zagreba", govorili su igrači Dinama, tadašnje Croatije, uoči uzvrata. I uspjeli su, pred 40 000 gledatelja posve su deklasirali crno-bijele s čak 5:0.
Za Dinamo koji je vodio Marijan Vlak tada su igrali:
Ladić, Šimić, Jurić, Jurčić, Šarić, Mujčin (od 71' Brlenić), Prosinečki, Krznar, Marić (od 67' Petrović), Viduka (od 75' Tomas) i Cvitanović.

Strijelci:
1:0 Silvio Marić (12')
2:0 Igor Cvitanović (15')
3:0 Mark Viduka (23')
4:0 Silvio Marić (42')
5:0 Igor Cvitanović (68')

[AMedvjedić]

Kasno noću, stigla je hitna. Trudovi su trajali još od popodneva, kad su hitnu i zvali. A tek sad su stigli. Kiša je pljuštala, a ledeni je vjetar raznosio. Psa, da ga je imala, ne bi ostavila vani. A sad je ovakva, u bolovima i nasmrt prestrašena, morala van iz svoje kuće.

U kolima je legla na ležaj, dežurni bolničar sjeo je kraj nje. Muž, blijed, izbezumljen, nakon toliko sati čekanja, podrške, sjeo je sa strane. Rukama je obuhvatio koljena – držao je sam sebe, kao da će se raspasti.
Predstojala je duga vožnja, uspon iz doline, pa niz brdo, preko cijelog otoka – do trajektne luke. I onda – samo da trajekt krene, jer bura dere kao luda.

Trudovi su bili dosta česti – pa dugo su čekali hitnu! - a nju je oblijevao znoj od straha. Što ako ne dođu na vrijeme do bolnice? Što ako trajekt ne može prijeko, do obale? Što ako se svi utope, a ona je kriva!?

Prokleti bolovi su bili užasni. Netko je negdje izmislio te bolove, dijelio ih šakom i kapom, svim ženama, svim teškim bolesnicima, a svim luđacima inkvizicije – da ih šire dalje... Jezivo čupanje vrelim užarenim štipaljkama, trganje, gnječenje... utroba je bila vulkansko jezero puno lave, uništavajući oko sebe, u bolnom, strašno bolnom vrtlogu. U trenucima kad je mogla misliti, govorila si je – ima kraj, ima svjetli kraj, doći će beba, to je smisao, ima zašto... ! I krajičkom prezauzetih misli, shvaćala da ima ljudi koji trpe takve bolove bez kraja i konca, a - čeka ih samo smrt.

A na trenutke se i njoj se činilo da je smrt ono što bi i njoj dobro došlo, konačni mir, bezbolni i tihi. Jer, da, vrištala je od muke, postajala jadna hrpa jada, pružala ruku, a on bi je uhvatio, da, ipak, bio je tu. Nije govorio, lice mu je bilo napeto, izluđeno, što se vrzmalo u njegovoj glavi, to nije znala, nije mogla misliti... bojao se, ali nije se mogao bojati kao ona. Netko je točno rekao, sami smo kad se rađamo, a i sami smo kad umiremo. Ali, to mora da je bio muškarac. Jer, SAMI SMO I KAD RAĐAMO.

Nije bilo nikoga tko bi mogao, htio, preuzeti taj užas na sebe. Sve je ostalo na njoj, hrabroj, koliko je mogla naći u sebi hrabrosti, izdržljivoj, koliko je mogla naći izdržljivosti.

To je bilo njezino prvo, ništa nije znala, ništa nije mogla pretpostavljati.. I sad je ležala na plastičnom ležaju, u grču, u strahu, u ponoru bola, oko nje samo muškarci, sa maskom užasa na licu. Bespomoćni.

Negdje na uzvisini pred trajektnom lukom, bilo je jasno da neće stići do bolnice. Uspjeli su se spustiti do luke, a onda su stali, pripremali se za porod. Iz krčme, jedinog objekta, izašlo je nekoliko pijanaca, privučenih komešanjem i vriskovima.

Znala je da je gledaju, ali ovog časa, bilo joj je svejedno. Shvaćala je da će kasnije, jednom, ako preživi, razmišljati o tim ljudima koji su, iz obične ljudske znatiželje i zabave, gledali nju – neznanu – kako se užasno muči, stenje, viče, kako istiskuje iz sebe dijete, komentirali pijano i buljili- iako bi, da to netko čini njihovoj ženi, ubili tog nekog.

Bolničar je nastojao zakloniti vidik, na čemu bi mu bila zahvalna – da je bilo trenutaka, kad nije bila potpuno koncentrirana na bijelu bol, izostanak snage, potrebe da gura, ne vjerujući da će to dijete ikad uspijeti izaći iz nje. Nikad tome neće biti kraja! Bolovi su se nizali neprekidno, a ona više nije imala snage. A onda je odjednom, gotovo iznenada, uz val krvi i tekućine izašao, pomognut pažljivim izvlačenjem, i odmah zamotan u komad stare bolničke plahte, odložen na nju. Žmirkao je, prljav od krvi i plodne vode, zabrinutog, naboranog crvenog lišca, izmučen porodom. Sitne ručice, tankih prstića, mala ustašca, začuđena. No čim je osjetio poznatu toplinu i otkucaje srca, disanje, s kojim je živio prvih mjeseci svog života, primirio se, zatvorio plave oči i zaspao.

Muž je pružio ruku da ga pomiluje, a ona je, premorena i ne gledajući čija je, ispružila svoju – u obranu.

Sve što je bilo prije, nije više vrijedilo. I njhovi dani, zajedništvo, ljubav. I planovi. I osjećaj jednosti.

Sad je tu bio netko tko je bliže, jače, više – otkinuti dio nje, posve ovisan, zauvijek važan.

Odsad je lavica – žena, braniteljica, hraniteljica, čuvarica nejakog. Ništa, što je ikad prije bilo, nije imalo tu snagu.

[Meadow]

AMedvjedić nam je izabrao nove teme:

AMedvjedić kaže:

Kava


– dopisivanje je dovelo do kave. Kako je bilo, što se izrodilo. Razočaranje? Ljubav? Prijateljstvo? Ignoriranje?

U današnjem svijetu multimedije i tehnoloških dostignuća, svi smo se više-manje susreli s dopisivanjem, te upoznavanjem novih ljudi na taj način.

Kakva su vaša iskustva kad je posrijedi kava i to prvo live upoznavanje?
Možda je taj prvi susret bio samo uvertira u jednu lijepu vezu ili dugogodišnje prijateljstvo.

Sigurno svatko ima ponešto lijepog, a možda i manje lijepog, za ispričati.

Zaljubiti se

– živjeli ste mirno, malčice nezadovoljno, ali solidno. Sve je bilo tu, što čovjeku treba. I onda je pao prokleti meteor nasred vašeg kuhinjskog stola – razmrdao život na jednostavne djelove i pretvorio vas u drhtavu masu – zaljubili ste se.

Virtuozi pera! Strasni stvorovi! Pišite! Razmašite se!

Što je bilo nakon što vas je iznenada pogodila Amorova strijela?
Kakav je bio epilog zaljubljivanja?





















Teme su otvorene do nedjelje navečer, 18. listopada.