Što trenutno gledamo i što preporučujemo za gledanje ( obavezno s par rečenica o stripu)?

[californiamen]

Parafrazirao sam naslov koji već postoji ( „Što trenutno čitamo i što preporučujemo za čitanje“) jer ovdje je ipak riječ o - stripu. Ali ne bilo kakvom stripu, već stripu koji ulazi – s punim pravom - u područje umjetnosti, strip koji nadilazi infantilno; onim bezvremenskim djelima koja ima puno i potpuno pravo prozvati se - knjigom u stripu. Jer to i jeste.

Dakle, ako ste ikada ugledali i pogledali takav strip ( često se objavljuje u kolorkama „Fibra“) – imate ovdje onu pravu i jedinstvenu - temu za podijeliti svoje doživljaje, svoje emocije, svoje komentare i kritike, svoje rečenice o tome.

Dakle ( ja moram prvi jer sam otvorio temu)?

[californiamen]

Vincent zna: Car se nasmiješio njemu. Svi mu se, uostalom, oduvijek smiješe. Sa svojim anđeoskim lišcem, mladi je bubnjar jedini tračak nade koji opstaje u apsurdnom svijetu katastrofalnog Napoleonovog pohoda na Rusiju; posljednji ostatak nedužnosti, pažen i štićen od svih oko sebe u trenutku kad najveća vojska koju je svijet ikad vidio postojano stupa ka propasti. ( pogovor)

-----------------------------------------------


Zaista moćan narativ: od dana kada se Vincent prijavio u Napoleonsku vojsku i kada ga je zbog anđeoskog lica odredili za bubnjara, preko apokaliptičnog i nestvarnog užasnog pohoda na Rusiju i kada se u vihoru rata on, na kraju djela, nađe i nikada se ne želi vratiti u Francusku – stoji sve ovo što je u osnovi ovog romana ( stripa): rat je užas. Još kada to osobno doživimo to je nešto što se ne može iskazati riječima, samo emocijama. A toga u ovom djelu ima dosta.
Strip ( karike) je samo naoko jednostavan, likovi su izobličeni, kao u kakvoj farsi, ali i to je u srži ovog majstorskog djela.

Moja ocjena: 8/10

[californiamen]

16. stoljeće. Malinalli je kći poglavice srednjoameričkog plemena. Nedugo nakon očeve smrti Malinalli prodaju u drugo pleme, gdje radi u polju i zadovoljava požudu svoga novog gospodara. Jednog se dana na obzoru pojavljuju ogromni brodovi. Njihov zapovjednik Hernán Cortés ima samo jednu želju – pronaći zlato. Neće trebati dugo da konkvistador zamijeti Malinallin dar za jezike. Ona će tako postati Cortésova tumačica i jedan od ključnih elemenata u njegovim osvajačkim težnjama. Štoviše, jedino će ona biti dovoljno hrabra da izgovori riječ koja je zabranjena ženama tog doba: NE! Ovo je priča koja nadilazi legendu; iz nje provijava Malinallina mladost, životnost, neiskustvo, nerijetko i nesigurnost, no ponajprije ljudskost. ( pogovor)

---------------------

Ovo je istinita priča, predočena u legendu: jer Mainalli ( kasnije: Marina) je doista postojala, jer je bila vješta lingvistica i pozdan oslonac Hernanu Cortesu. Njen kraj na kraju je nepoznat i tu prestaje svaka legenda i pretvara u magiju. Zaista nježna priča, o mladoj djevojčici i njenoj patnji, u kojem je oslonac njena baka koja joj je predala svoje znanje o čudesnim biljkama, ali ona nastavlja dalje provlačeći se kroz ovaj jadan život svojom snagom - jezika. U mnoštvu raznih osebujnih likova, ona se izdvaja, i po tome je njena čudesna moć: ona je prevoditeljica za mnoge jezike koje su obitavale tada u područjima Mexika ( najčešće je prevod između Popoula i Nahuatla, i prevod na španjolski). Zapravo je osnovna poanta sadržana u predgovoru: njen oslonac je ljudskost. U tome je snaga ovog stripa kao narativa.
Karike stripa su obične, jezik je drugačiji, slike su magijske. I zbog toga ovaj strip/knjiga zaslužuje visoku ocjenu.

Moja ocjena: 8/10

Ps. Alicija Jaraba: fotografija kao plastični dokaz da autorice stripa mogu biti putene i prekrasne...

[californiamen]

U današnje doba, tko si uzima vremena da se popne na stablo kako bi dohvatio zagubljenu igračku? Da zastane kako bi promatrao ptice u letu, da gaca po lokvicama poslije kiše? Ili da se spusti na plažu kako bi u more vratio školjku? Šetač nas poziva da mu se pridružimo na njegovim šetnjama, često mirnima i usamljenima, i da uživamo u zadovoljstvima koja mu pružaju njegova lutanja susjedstvom. Deset godina nakon prvog, sada već kultnog izdanja, Fibra vam ponosno predstavlja Šetača u novom, definitivnom izdanju obogaćenom s tri dodatne priče i bojom. ( pogovor)

---------------------

Ovaj usamljeni, mirni šetač je priča bez ikakve svima tako važne drame, bez jasne naracije, bez svega onoga što jeste život – jer to jeste život. Nema heroja jer ih i nema, ovo je zen priča i ako jasno osluškujete sebe doživjet ćete satori ( zen-prosvjetljenje) i ako nejasno osluškujete sebe isto ćete doživjeti satori ( zen-prosvjetljenje). Uvijek mi pada na pamet ona nježna priča o učitelju zena koji je došao u mesnicu i tražio od mesara najbolje meso a ovaj je odgovorio da je kod njega meso najbolje koji kod komad uzme. Tako i Vi, uzmite od 21 priče o šetaču koja god Vam najbolje paše i udubite se u nju i doživjet ćete istinsko prosvjetljenje ili satori. Isto tako ako Vam baš niti jedna ne paše zaboravite ovu priču, ovaj narativ, ovaj strip-knjigu o usamljenom šetaču koji luta ulicom i sretne razne ljude u susjedstvu, djecu, životinje. Eto, meni je najbolja priča „Zvjezdano nebo“ gdje šetač prati starca-gospodina u šetnji gradom i kada se starac-gospodin udaljava to isti čini i šetač. Shvaćate? Ili ne shvaćate? U tome je razlika, jer ih i nema.

Moja ocjena: 9/10

[californiamen]

Kolovoška večer 1976. JeanLouis ima 18 godina. Vrijeme je to praznika u krugu obitelji, bezbrižnosti i pasjih vrućina... No jedan će nemili događaj naprasno prekinuti ljetnu idilu: na Gillesa, Jean Louisova brata, nalijeće automobil. Nekoliko sati nakon nesreće dječak u bolnici podliježe ozljedama. Za Jean Louisa, progonjenog osjećajem krivnje, započinje težak put zacjeljivanja...
45 godina poslije autor odlučuje iznova proći kroz svaki trenutak drame, bez zadrške ponirući u vlastite uspomene i uspomene svojih bližnjih. Kako bi ispričao posljedice koje je taj događaj ostavio na njega i članove njegove obitelji, Tripp donosi priču o tragičnoj smrti 11-godišnjeg brata koji i dalje živi u obiteljskom sjećanju... ( pogovor)

--------------------------
Ne znam možete li ikako prepoznati onu mučnu i strašnu, užasnu i jezovitu emociju – kada Vam se čini kao da Vas udara teški drveni malj u glavu? Eto, baš takav osjećaj imam nakon što sam pročitao oko 370 stranica ovog obimnog i teškog štiva, baš se osjećam kao da se raspadam sam od sebe. Kada osjećate smrtnu dramu u svakoj stranici, u svakoj karici, u svakoj rečenici ili riječi toga narativa, onda Vam ne trebam niti govoriti da je ovo monumentalno i teško, zahtjevno djelo – ali ipak djelo koje pročišćava glavne aktere i nas kao vjerne čitače stripa/knjige. Pogovor govori sve: dječak Gill je stradao u saobraćajnoj nesreći i sada se svi osjećaju krivi - jer jesu krivi: i on i brat ( drugi) i majka i otac ( koji je rastavljen i živi u drugom gradu) i sada nose svoju krivicu kao otežalu uspomenu. Mučno i doista teško djelo, ali pročiščava do kraja naše emocije i naše tuge, kao vječna katarza. Kao uspomena.

Moja ocjena: 9/10

[californiamen]

Svježe umirovljeni Julio Luna igrom slučaja postaje vlasnik jedne gospodske kuće u najstarijem dijelu San Isidra, ali vrlo brzo shvaća zašto ju je dobio za bagatelu: svi su njezini prijašnji stanari umrli ili nestali bez traga. Tajanstveni detektiv Sherlock Time pomoći će Luni otkriti tajnu proklete kuće, no južnoameričke Sherlocka i Watsona čeka još desetak jednako misterioznih i napetih slučajeva… “Sherlock Time” prvi je zajednički rad dvojice najpoznatijih argentinskih strip-majstora: scenarista Héctora Germána Oesterhelda i crtača Alberta Breccije. Premijerno objavljen 1958. u magazinu “Hora Cero”, ovaj je uspješni spoj znanstvene fantastike i trilera bio prekretnica; kako za sam žanr zbog svoga neskrivenog političkog angažmana i oštre društvene kritike u vremenima kad se takvo što smatralo napadom na režim, tako i za same autore, koji će nakon ove, prve, uspješne suradnje nekoliko godina poslije stvoriti jedan od najboljih i najvažnijih stripova svih vremena – Morta Cindera. ( pogovor)

--------------------

Ne volim ovakav narativ, iako je majstorski napravljen, tuš osjeća majstora, slike su jasne i razgovijetne, ali ja se užasavam osrednje fantastike ( jer je mjesto izdavanja stripa u godini 1957.), posebno su karike napravljene za prave sladokusce stripa – ali, avaj, sve je to napravljeno „američki“, s puno nasilja i premalo one prave ljudske emotivne drame.

Moja ocjena: 3/10

[californiamen]

Prema autorovim riječima, želja mu je bila sve te kratke priče, koje su stilski i tematski različite, i koje pripadaju razdoblju u kojemu je tražio svoj izričaj i mjesto na hrvatskoj strip-sceni, ukoričiti u album te na taj način zaokružiti jednu stvaralačku fazu. -Kod „Kartolina“ je nit vodilja bila dati glas svim našim junacima i antijunacima svakodnevice, koji, za razliku od Marvelovih superjunaka, često nisu u stanju spasiti ni svoj svijet, a kamoli planetu. Obični ljudi i njihovi križevi, kao antipod sveprisutnoj superherojštini, ističe autor. ( pogovor)

Tomislav Košta svojim nas mračnim mediteranskim albumom uvodi u skriveni svijet podvojenog. U 10 kratkih priča slaže mozaik oprečnosti života i smrti, ludila i zaborava, ljepote i tjeskobe, humora i tuge. Vječne i velike teme prikazane kroz nečujnog i minucioznog promatrača koji napuštene predmete, teme i ljude pretvara u snažne simbole fantastičnog i fantazmagoričnog svijeta zvanog „Mare Monstrum“. (
pogovor)

U jednoj priči, nazvanoj „Bunika“ kada smrt u obliku prekrasne žene vodi aktera u pakao kaže mu: „Imam sve što ti treba, imam meda i mlijeka, imam stripove, besplatne glazbene programe, imam i..“ a akter progovara „Lažeš za stripove“. Zanimljiva knjiga/strip, u kojem su okosnica more i krajolici uz more, enterijeri i interijeri, ali autor vodi svoje stripove/naracije gdje god on to zaželi, iako su karike crteža nestalne/promjenjivlje. On vodi naraciju, ali se prepušta mašti. Samo za one osobnosti kojima izgled i crtež stripa nije u njegovom oku, za one druge ovo je prosječan crtež i osrednji strip. Ja sam na svoju žalost ovaj potonji.
Moja ocjena: 5/10

[californiamen]

Znajući da nema nikakve šanse u borbi koja predstoji u areni, Aldobrandov otac povjerava svog sina starom čarobnjaku, koji će ga zaštititi i obrazovati dok ne postane dovoljno odrastao da se uputi u bijeli svijet. Nakon nekoliko godina, poslije eksperimenta koji je pošao po zlu, čarobnjak šalje svog mladog štićenika da mu donese vučju travu, jedini spas za njegovo teško ozlijeđeno oko. Ali Aldobrando nikad nije kročio izvan kolibe... U scenariju koji je nešto između Monicellijeve Brancaleoneove vojske i Cervantesova Don Quijotea, Gipi se vraća njemu dragim temama, kao što su teškoće na koje se nailazi prilikom napuštanja doma i odrastanja, suočavanja s vlastitim strahovima, nepravdama i boli svijeta, oslanjajući se pritom isključivo na vlastite snage. U neprijateljskom okruženju, gdje prevladavaju okrutnost, cinizam i ugnjetavanje, Aldobrando si kroči put pomoću lojalnosti i požrtvovnosti, nadahnut dubokim osjećajem za pravdu. Ne zna, međutim, ništa o preprekama koje će mu se ispriječiti na tom putu: ubojicama i brutalnim ratnicima, princezama i dvorskim damama, spletkama i intrigama na dvoru kralja Dviju Fontana... Naivni protagonist trijumfira snagom nevinosti, koja unatoč pretrpljenim patnjama ne gubi na svojoj odlučnosti i iskrenosti. Aldobrando, stjegonoša nevinosti, na svom putu otkriva ljubav. Ova intrigantna, ironična i dirljiva srednjovjekovna pustolovina, u čijem je središtu dječak koji otkriva svijet, zasigurno će pronaći put do srca čitatelja svih dobi. ( pogovor)

-------------------------

Ovo je samo naizgled dječja naracija, jer Aldobrando je siromašan i neuk, pod vlasti moćnog čarobnjaka koji hitno treba nabaviti vučju travu za spas njegovog oka, i u tim ludim, zamršenim, osebujnim putešestvijama on nabasa na iznimne i zanimljive likove ( posebno je tu zanimljiv bandit i jak Benjamin i njegova djeva). Jer riječ je o ljudskoj drami prepunih emocija; o osjećaju za pravdu i dobro, o etici koju treba imati svatko od nas. Uživajte u ovoj naraciji, knjigu-stripa, jer kraj je sretan. A crtež je, malo je kazati, majstorski određen. Ovo je, zasigurno, vrijedno za ponovo čitanje i sretno uživanje. Dakle, moja preporuka/ocjena je visoka, ne zbog naracije knjige/stripa nego zbog dubokih i jakih emocija.
Moja ocjena: 8/10

[californiamen]

Podnaslov albuma glasi Ratni stripovi, čime se tek sugerira tematika albuma, iako bi se mogli složiti da je riječ zapravo o anti-ratnim stripovima jer nakon čitanja ostaje taj okus pepela, a on nije niti malo prijatan. Moćnom dramaturgijom i nizom crtačkih tehnika Gačić, a kako se i navodi u uvodniku, stavlja točku na "i" jednog olovnog razdoblja donoseći zapravo niz priča kojima se predstavlja tragedija rata. ( pogovor)

Izdaja, hrabrost, kukavičluk, stradanje nevinih, mučenje i mnoštvo toga u središtu svega je „okus pepela“, kao naslovna priča zadnjeg rata, kojeg je autor opisao monumentalno i snažno. Ako je netko ikada doživio rat i osjetio to stradanje rata, tada će doživjeti ovaj strip/knjigu kao posvetu; jer autor je samo letimice i bez imalo detalja oslikao lica, jer mu to nije bilo važno niti bitno: za njega je užas rata ono što je želio prikazati i nacrtati. Moćan strip. Snažna naracija, koja prodire u dubinu svakog aktera rata.
Moja ocjena: 9/10

[californiamen]

Zbirka kratkih proza, ilustracija i stripova izaći će u formi četiri broja izmišljenog autorskog art-časopisa. ( pogovor)

Krivčev višestruko otkvačeni art book možete, kako to ispravno u popratnoj riječi na koricama ove knjige konstatira Kruno Lokotar, »čitati redom ili random«, dakle slučajno, »ali gdje god zagrabite dohvatit ćete izvanserijsko umijeće i umjetnost. ( pogovor)

„Osamotne okolnosti“ su nešto sasvim drugačije: fuzionirani grafičko-literarni magazin u kojem je autor, bezobrazno višestruko nadareni Enver Krivac, nacrtao i napisao četiri broja novina, spojio ih u art book koji sa suvremenim artom, ugušenim korektnošću i kalkulacijama, nema baš nikakve veze. ( pogovor)

Tri kratka: Enver Krivac o novom rukopisu. Molim vas da nam predstavite ukratko vaš novi rukopis, a smijem reći i strip. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga?
Osamotne okolnosti su zbirka kratkih priča i ostalih kratkih proznih formata, kao i stripova i ilustracija nastalih u zadnjih desetak godina; od izlaska Prozakom nagrađene zbirke kratkih priča iz 2013. do danas. Zbirka na jednom mjestu sabire moj literarni, grafički i grafičko-literarni rad. Radi se o kolekciji četiri broja izmišljenog autorskog art-časopisa, edicije zvane Osamotne okolnosti, koja nije nikada zaista izlazila. Ovakvom strukturom i dizajnom knjige referiram se na brojne slične edicije koje sakupljaju radove autorskog stripa u tzv. osobnim antologijama. Dodatna posebnost je što ovakvom uobičajenom formatu prilažem i književni rad pa su Osamotne okolnosti u biti transmedijski projekt. ( interwiev – Kritika h,d,p)
-----------------

Ja ovo nisam razumio i sada se pitam – gdje je tu ( ta: velebna) umjetnost; jer ako je ovo knjiga bezveznih stripova gdje je tu sadržaj, a o emocijama ne trebamo trošiti niti riječi – jer ih nema? No, to što ja nisam razumio tu naraciju/stripove ja se ozbiljno pitam na čemu je autor? Jer ovo je luđe i bezobrazno ( jer autor se naslanja na poznate naracije i fotografije) od mnoštvo toga što sam do sada vidio. Ovo je sfušareno, bezvezno, šaroliko, crtački neumjesno, tekstovi su isto takvi, da se ja pitam gdje je tu autor zamislio svoje „monumentalno“ - djelo? Zašto baš izmišljeni art-časopisi? Zašto baš strip? Ne znam. Ostavljam to autoru.
Moja ocjena: 2/10

[californiamen]

Mladoga službenika grada Xhystosa Franza šalju na misiju u daleki Samaris. Neprestane glasine spominju nestanke, a Franzovi prijatelji uzaludno ga pokušavaju odgovoriti od putovanja. Franz ipak na kraju stiže u Samaris. Luta gotovo napuštenim gradom zavodljive i varljive arhitekture i dopušta da ga privuče i zavede tajanstvena mlada žena. Hoće li uspjeti pobjeći tom gradu čiji se pipci pružaju na sve strane?

Prvi album iz serije Nepoznati gradovi, Bedemi Samarisa prvi je put objavljen 1983. godine. Ovo novo izdanje koristi novi fotofilmski tisak, čime na puno vjerniji način vraća originalne boje. Nakon Bedema Samarisa slijede 32 dosad neobjavljene stranice koje na jednom mjestu donose fragmente druge priče, Tajne Pâhryja. ( pogovor)

Kada sam uzeo ovu prvu knjigu nisam mogao niti sam vjerovati koliko je moćan i snažan taj narativ: futurističke i totalitarne, monumentalne arhitekture se nalaze u ovom stripu „Bedemi Samarisa“. Ja doista intucijski vjerujem da je moja kognitivna disonanca zarobila i smjestile me u te fantastične bedeme. Pronašao sam kasnije odjeljak gdje se ovo, crtež stripa, veže uz art nouveum; zaista su u pravu jer povijesne reference su bliske tom narativu. Postoje u ovoj knjizi-stripu razne druge natuknice i drugi stripovi, ali sve se veže uz bedeme tajanstvenog grada Samarisa, zbog toga i jeste naslovna stranica jer je to važan oslonac, prevažan bedem. I kada Franz, glavni akter, na kraju svog puta, nikako ne može pronaći svoju nestvarnu družicu Carlu on progovara, izmučen: „Jesam li doista napustio Samaris? Nisam li u njemu ostavio dio sebe?“ - to pitanje, dekodirano, ostavlja nama.

Moja ocjena: 9/10

[californiamen]

Urbicande. Gordi, veličanstveni, pretenciozni grad. Njegove linije čistoće kakvoj nema ravne svima izazivaju divljenje; možda njegov sjaj iz njega čini grad nad gradovima u svemiru Opskurnih gradova.
Ipak, urbatekt Eugen Robick, jedan od najvećih majstora tog arhitekturnog zračenja, nije zadovoljan. Komisija gradskih otaca, stvarna vlada Urbicandea, odbija planiranje trećeg mosta u gradu. Taj bi most, tvrdi Robick, ponovno uspostavio teško ugroženu gradsku ravnotežu. U tom kontekstu političke i emocionalne napetosti na Robickovu radnom stolu pojavljuje se čudan predmet: probušena kockasta struktura nepoznatog porijekla od naizgled neuništiva materijala koja se počinje polako povećavati i umnožavati...

Preko dvadeset godina nakon premijernog objavljivanja, Urbikandska groznica nije stekla nijednu boru. Majstorski album koji impresionira umijećem, strastven od početka do kraja, i koji još danas ostaje jedna od glavnih epizoda ciklusa Opskurnih gradova. ( pogovor)

Pronašao sam ( eto: opet) - podatak da su ove dvije knjige-stripovi ( Bedemi Samarisa i Urbikandska groznica ) vrlo bliske po povijesnim referencama; jedna je nastala na art novoumu a druga na art decoom.
No, ipak sadržaj i emocija ove druge knjige-stripa zasniva se ne toliko na traženju i potrazi, nego na arhitektonskom novumu, koji simetrično razbija grad: Eugen, glavni arhtekt grada, kojem je donesena kocka nepoznata porijekla žali se komisiji gradskih otaca jer mu odbija napraviti njegov treći most. No, usporedo, kocka se umnožava, simetijskom progresijom, i zarobljava grad. Urbikandski misterij, legenda o rešetki, misterij – neću Vam otkriti kako završava, jer je nestalno, jer je misterija, jer je izgubljeno u mašti..

Moja ocjena: 8/10

[californiamen]

Giovanni Battista jedan je od bezbrojnih staratelja neizmjernog Tornja nepoznatih granica na čije su postojanje nadređeni, čini se, zaboravili. Umoran od čekanja Inspektorova posjeta, Giovanni odlučuje krenuti u potragu za njim. Tijekom teške potrage, susrest će Eliasa Aureolusa Palingeniusa koji čuva čudna platna i zaljubit će se u mladu Milenu, a kad nastavi uspon, okolnosti će ga vući od iznenađenja do iznenađenja. ( pogovor)

Pronašao sam podatak da se priča o „Tornju“ hranila podatkom, sanjarenjem i varijacijom o Breughela i njegovom „Kule Babilonske“; jer doista taj mit je neiscrpan. Toranj je arhitektonsko čudo i snovita vizija na kojem autori izgrađuju taj mit o neuništivosti, o vječnom uzlasku, o mučnom penjanju, o iscrpnom pronalasku tog vrha tornja. Kao glavni lik poslužio im je Orson Wales, ali ne znamo koji lik su autori zamislili u njegovoj družici Mileni? No, dobro, kraj knjige-stripa je isto tako fantastičan i bogat maštovitim aluzijama: kada dostignu, nakon brojnih putešestvija, taj – vrh, nađu se kao vojnici u napadu i jurišu - gdje se pronađu i konačno sastaju. Moćan, slojevit, kraj kojeg trebamo istraživati u svojoj mašti.
Jer je razumljiv u svojoj nerazumljvosti, u slojevitom snovima, u razigranoj mašti, jer je ljudski.

Moja ocjena: 8/10

[californiamen]

Putovanje u Armiliju priča je o dvoje djece koja dirižablom ( cepelinom) putuju od Mylosa do Armilije. Mladi Ferdinand nosi formulu kojom se mogu ponovno pokrenuti kotačići vremena i mora je predati profesoru Pymu na dalekom sjeveru. Ali jesmo li sigurni da se ovo putovanje stvarno zbiva? Nije li prije moguće da je čitavu priču u unutrašnjosti tvornice u Mylosu odsanjao Ferdinand, čitatelj zabranjenih knjiga? Putovanje u Armiliju sad prate tri druge priče: Nagnuta Mary, Mjesečevi konji i Biser. ( pogovor)

Zaista je ovaj knjiga-strip, posebno naslovna priča ( jer ih ima više) tako jako i prepuna mašti podvrgnuta, da sam spreman do kraja zaroniti u nju. Zašto? Jer je prepuna toplih, nježnih, dječjih emocija kakvo imamo svi. Ostale priče su isto solidne, posebno „Nagnuta Mary“, koja priča nježnu i snovitu priču o djevojci koja se ujutro ustala i osjetila da je „nagnuta“, to jest, da ne može stajati uspravno, nego nagnuto. I naravno da je ostvarila svoj san.

Moja ocjena za kompletne priče: 9/10

[californiamen]

Cvjećar Constant Abeels, strastveni zastupnik progresa, živi u Brüselu u zori tehnološke revolucije koja bi s dolaskom plastike, tog novog materijala pred kojim je blistava budućnost, trebala okončati kužna, nezdrava isparavanja i truljenje vegetacije. Obustava opskrbe vodom u krivom trenutku prisiljava Constanta na odgađanje otvaranja preuređene trgovine. U Palači tri sile, u kojoj uranja u potragu za svojim spisom, pogađa ga putena ljepota Tine, zaposlenice pune razumijevanja. Zajedno će otkriti maketu novog Brüsela, projekt megalomanskoga poduzetnika Freddyja De Vrouwa...

Ludi strojevi, delirični znalci, urbanisti za psihijatrijsku instituciju zatvorene vrste... Ovom pričom, kojom se nježno rugaju glavnom gradu koji ih je inspirirao, Schuiten i Peeters potpisuju najsarkastičniju i najsmješniju epizodu Opskurnih gradova. ( pogovor)

Ovo je, po mom kritičkom sudu, doista najlošija knjiga-strip, koju potpisuju autori. Zašto? Jer vrvi dobro znanim i patetičnim clisheyima o lošim bolnicama u kojem se ne zna tko je liječnik a tko je pacijent. No, dobro, ima tu i tamo mašte i fantastičnih interijera, ali sve je to u službi lošeg humora i prizemne ironije.
Moja ocjena: 3/10

[californiamen]

U lijepom i elegantnom gradu Brentanu nedavno oženjeni predstavnik osiguravajućeg društva Albert Chamisso pati od repetitivnih i strašno mučnih košmara. Ne samo to, nego postaje žrtva vrlo čudne bolesti: njegova sjena blijedi i poprima boju, kao da istovremeno njegovo tijelo postaje transparentnije. Uostalom, nije li to u suštini cijela njegova ličnost, njegovo biće kojem jako nedostaje suštine? Bez mogućnosti da izliječi bolesti koje ga drže, izgrizan strahom i duboko uznemiren tim sve nadmoćnijim simptomima, Albert gubi tlo pod nogama: ostavlja ga njegova mlada i lijepa žena, poslodavci mu daju otkaz. Preostaje mu samo da se prepusti siromaštvu koja vreba... U tim nemirnim okolnostima, napušten od gotovo svih, bivši predstavnik osiguravajućeg društva upoznaje mladu umjetnicu Minnu...

Pred kulisama ogromnih, fantastičnih urbanih krajolika koji očaravaju Schuitena, Peetersa i njihove brojne čitatelje odigrava se novo poglavlje Opskurnih gradova koje ulazi u srce jedne vrlo ljudske priče na osjetljiv i osjećajan način. Elegantno, rafinirano, lepršavo, kušati bez suzdržavanja. ( pogovor)

Majstorsko djelo! Moram ponoviti još jednom ( jer važne stvari valja ponavljati da ih sačuvamo od kolotečine, rutine i zaborava): majstorsko djelo! U ovom narativu njena glavna misao ili poanta ( već kako želite?) jeste – nježna ljubav. U tome se ogleda sasvim spokojno i nemirno taj glavni akter, Albert, kada pronađe svoju sjenu u boji, kada ga napušta lijepa žena i spreman je na sve. I tada ugleda na suprotnoj zgradi jednu djevojku ( Minni) kako se oblači i svlači, i tako nekoliko puta sve dok ga ona ne opazi. Nastavak znate, ona se skanjuje i ipak mu prilazi i on joj istrese sav svoj jad i bijedu, da bi se na koncu svega oni bili zvijezda cirkusa u boji. U svemu tome poanta je ljubav.

Moja ocjena i moja preporuka: 9/10

[californiamen]

Jean Giraud (1938.-2012.), možda najpoznatiji kao likovni tvorac "Blueberryja", jednom je izjavio kako se od 1974. do 1978. "osjećao kao da gori". Taj unutarnji kreativni plamen najrazvidniji je u stripovima što ih je tih godina stvarao za časopis Metal Hurlant redefinirajući svoje drugo lice, poznato kao Moebius, iz bezbrižnoga humorista u fantasta i vizionara. "Major na ljetovanju" zbirka je gegova bez vica i priča bez fabule, nevjerojatno nesputanoga koncepta da se strip može odreći svega što mislimo da ga čini, a ostati strip dokle god izgleda tako. Moebius se ovdje očituje kao svetac zaštitnik čistoga stripa, stripa oslobođenoga svake prisile. ( pogovor)

Meni je ovo nedovoljno dobro; autor se prepoznaje odmah, jer njegov crtež je izbrušen na „ Blueberrya“ kojeg sam rado i s veseljem pročitao, i sada se pitam(o) – zašto je ovo nedovoljno? Jer nedostaje scenarij, onaj punokrvni, da poveže sve te važne karike, da daje smisao tom itekako važnom crtežu ( knjige/stripa) – daje, sadržajnu: priču; jer u tome se osjeća njegova, autorska, sloboda. Jer, ovdje je to ispustio, zaboravio.
Moja ocjena: 3/10

[californiamen]

Jean Giraud (1938.-2012.), možda najpoznatiji kao likovni tvorac "Blueberryja", jednom je izjavio kako se od 1974. do 1978. "osjećao kao da gori". Taj unutarnji kreativni plamen najrazvidniji je u stripovima što ih je tih godina stvarao za časopis Metal Hurlant redefinirajući svoje drugo lice, poznato kao Moebius, iz bezbrižnoga humorista u fantasta i vizionara. "The Long Tomorrow" prepoznatljiva je vizualna klica Moebiusova vjerojatno najpoznatijeg serijala, Inkala. Sve je tu na malo stranica: udrobljena moda povijesnih razdoblja, vozila oslobođena za crtanje dosadnih kotača, robomurja, gradovi zdenci, zlosretni detektiv, dama koja nije kakva se čini i žanr izokrenut plodonosnom ljubavlju. Nužno štivo.

--------------------------------------

Ovo je puno bolje jer ima već razrađeni scenarij ( „The long tumorrow“) od Alexandra Jadorowskog, klasična krimi narativ, vezan uz buduće vrijeme. Ostali stripovi/priče su na razini „Majora na ljetovanju“ ( „Rock city“, „Svemir je baš mali“, „Artefakti“, „Prilazak centuriunu“, „Varijacije na onu temu, br. 4027“), dakle nezanimljivi, bez emocija, bez prave priče, bez ikakve drame, s nejasnom fabulom. Jedino što ostaje jest njegov majstorski crtež, a to je premalo za mene. Izricanje kreacije Moebiusa/Jadorowskog - nema onu dozu "čudesnog", kao da je zarobljena i nema onu dozu jasnog definiranja, koju treba imati svako djelo, svaka kreacija ( stripa/knjige), da bi smo mi osjetili taj narativ, da bismo ušli u samodefiniranje sebe.

Moja ocjena: 3/10

[californiamen]

SIVA KRONIKA scenarista Darka Macana, u izvedbi zadarskoga likovnjaka Marka Jačana, prilično je rijetka ptica suvremenoga hrvatskog stripa: realistična je bez pesimizma, suvremena bez politikanstva i zabavna bez kreveljenja. SIVA KRONIKA pokušava, i uspijeva, kroz deset epizoda nanizati male priče u kojima nema velikih zločina ni velikih junaka, ali ima ljubavi, sretnih i nesretnih, onih koje traju nekoliko dana i onih koje traju nekoliko desetljeća, koje sve za sobom ostavljaju tragove. Deset priča koje čine SIVU KRONIKU nazvane se po likovima koje reporterka Viktorija i njezin fotograf, Branko, sreću tijekom novinarskih zadataka. Ti se likovi pred nama redaju abecedno (Anamarija pa Boris pa Crni ...) i čini se da je nakana autora bila stvoriti abecedarij suvremene hrvatske zbilje. Ta namjera nije do kraja provedena – sa F se skače odmah na Ž – ali i u tako stvorenoj zagradi, u lakuni neispričanoga, SIVA KRONIKA nam pruža kroniku tuceta života, kroniku puno manje sivu nego što njezin naslov nagoviješta. ( pogovor)

Ne znam da li znate kada čitate knjigu, koja je iznimno zanimljiva i prepuna emocija, da tada doživljavate svoju stvarnost kroz magličaste snove; eda - kada to isto nađete u stripu-knjizi, doživljaj je multipliciran, jer slike opisuju sve ono što autori žele iskazati – dakle, uživanje je duplo. U ovoj knjizi-stripu to NIKAKO - nije slučaj. Radnja je nezanimljiva, likovi su bez emocija, a karike stripa su tako loše nacrtane da se ozbiljno pitam gdje taj „likovnjak“ radi ako uopće radi i zarađuje „kruh-svagdanji“?

Moja ocjena:3/10

[californiamen]

Nepokretno tijelo djevojčice leži usred šume. Iz njene glave počinje bježati mnoštvo malih, živopisnih, bajkovitih, dječjih likova. Ti mali likovi se uopće ne pitaju kakvo je zlo ili nesreća snašlo djevojčicu, niti tuguju za njom. Kao da nisu ni svjesni njenog mrtvog tijela. Ili ih uopće nije briga. Sigurnost koju su nekad imali u dječjoj glavi, zauvijek je nestala i uskoro se likovi suočavaju s divljinom u kojoj su se zatekli. Životinje koje ih okružuju ne posjeduju neke antropomorfne ili bajkovite karakteristike, nego djeluju kao i svaka beštija, instinktivno. S vremenom, kako se tijelo djevojčice raspada, tako se raspada i bajkoviti svijet zaigranih likova koji su živjeli u njoj. Suočeni s glađu i ostalim nedaćama, prvotno zajedništvo se raspršuje i uskoro svatko počinje gledati samo svoj boljitak i interes. dok će netko nakon čitanja ove anti-bajke neke poveznice pronaći u Goldingovom Gospodaru muha ili bajkama braće Grimm, netko drugi možda nađe poveznice s Carrollovom Alisom u zemlji čudesa ili pričama Ivane Brlić Mažuranić. Na kraju krajeva, bila to namjera autora ili ne, Ljepota tame tjera čitatelja na razmišljanje, potiče na diskusiju i ponovno čitanje. Možda je upravo u tome ljepota ove mračne priče. ( pogovor)

--------------------------------
Zaista, mračna, groteksna i cinična priča; možda je upravo u tome i poanta, jer dječji, nevini, zaigrani likovi pretvaraju se, kao - kontrapunkt stvarnosti - u užas jer, kako pogovor navodi, počinju gledati samo svoj interes. Za mene je upravo užasna scena kada djevojčica Aurora zabija ruke u oči mišice koja oslijepljuje iz puke zabave. Zašto je onaj muški ( odrastao) muškarac na kraju te priče, možda je on ubojica djevojčice s kojima počinje ova zanimljiva knjiga-strip? Ja sudim da je to pobuna autora, civilizacija spektakla kao apoteoza užasu, ta prevažna poanta, protiv lijepih-mladih-slikovitih i moralnih aktera dječjih priča ( naslov je isto tako simptomatičan: ljepota tame) , gdje se oni svi ( ali baš: svi) prikazuju kao jako zanimljivi, duboko etični, blagoglagoljivi i uvijek pomažu drugima, prije nego sami sebi. Stvarnost je, nažalost, puno okrutnija. Zanimljivo djelo; karike stripa su napravljene upravo tako da možemo uživati, dakle majstorski.

Moja ocjena: 8/10