Čovjek bez sudbine - komentari

[chrissy]

Evo, otvaram temu za komentiranje - iskreno, zbunio me produženi vikend, pa sam eto uključila komp samo da otvorim temu, a komentirat ću sutra...

[bktr]

Ja sam je posudila, pročitala prvo poglavlje i tako je stajala dok je nisam vratila u knjižnicu. Razlog - čitam trenutno nešto svoje što ima 4000 strana i što mi je jako napeto i zanimljivo i svaki slobodan trenutak (a imam ih malo) čitam to svoje tak da nisam stigla ovu.

[chrissy]

Ima još nekog da je pročitao knjigu?

Ovo je još jedna od onih knjiga koje sam pročitala prije x godina, ali se još sjećam dojma koje su ostavile na mene...
Počela sam je čitati misleći da se radi o tipičnoj knjizi o holokaustu, sa opisima strahota života u logoru, ali knjiga napisana na ovaj način, iz perspektive 14 - godišnjeg naivnog dječaka ispala je ponešto drugačija.

Npr. kad je njegov otac pozvan u radnu obvezu, Gyorgy cijeli oproštaj opisuje kao da se radi o nekom dosadnom obiteljskom okupljanju, dolazak u Auschwitz opisuje kao da se radi o nekakvoj ekskurziji...
Uglavnom, u prvom dijelu knjige, on svoj boravak u logoru ni ne doživljava kao nešto tragično, osim što tu i tamo u priču ubaci pravu sliku svega, ali samo kao nešto što je čuo od nekog, kao da on i nije dio toga...
Sve u svemu, taj boravak u logoru je prihvatio kao nešto što mora odraditi, to je valjda bio njegov obrambeni mehanizam koji ga je održao na životu.

Ono što me zbunilo u knjizi je njegov odlazak u bolnicu iako je bio praktički na samrti - nisam baš shvatila da li je to bio dio nekog logorskog eksperimenta ili je poslan na liječenje zato što su Nijemci već očekivali poraz, pa su spašavali što se spasiti da?
I još mi je bila apsurdno što je on tamo završio izopćen iz društva samo zbog židovske krvi - a opet je i u logoru bio autsajder jer ne govori jidiš ni hebrejski, i nije baš religiozan...
I šokantno mi je bilo ponašanje ljudi prema njemu kad se vratio kući...

Još da napišem citat koji mi se činio ko da je sažeo cijelu knjigu u jednu rečenicu:
"... ja bih u tom lijepom koncentracijskom logoru zapravo volio još malo i poživjeti."

[sleng]

Naravno da se čitalo.
Cijelog Imru Kertesza sam pročitao, a Čovjeka bez sudbine prije 8 godina, pa me malo sjećanje na knjigu muči. Ali sjećam se da me zapanjio taj roman. Drugačije od bilo čega pisanog o holokaustu. Tu nema osude, propovijedanja i sličnih tupljenja kao u mnogim drugim pisanijama na tu temu. Bitno je preživjeti, naprosto postojati.

[xibalba]

Knjiga o holokaustu ima mnogo, a neke od njih silno su me se dojmile. Najviše od svih Beatrice and Vergil Yanna Martela, Time’s Arrow Martina Amisa i If This Is a Man Prima Levija.
Neke od njih doslovno su me izvrnule naopačke. Neke su me u podjednakoj mjeri ganule, zadivile vještinom kojom su napisale i navele da, kao Primo Levi, budem “stalno začuđena čovjekovom nečovječnosti prema čovjeku”.

Ova me ostavila hladnom. Pisac nije uspio doprijeti do mene. Čitala sam je onako kako je glavni lik živio: korak po korak. A koraci su bili spori, zamorni, distancirani, gotovo nezainteresirani. Otprilike kao i način na koji György opisuje godinu proživljenu u logoru.

Njegova je distanciranost i odbijanje da sagleda stvarni užas situacije u kojoj se našao u najosjetljivijoj dobi sasvim sigurno obrambeni mehanizam i jedini način da preživi strahote, ali također je i pomalo jeziva, jer njegov prenaglašeno objektivan (ne znam kako bih to drukčije nazvala) pristup i gotovo natruhe divljenja koje osjeća prema njemačkoj metodičnosti i učinkovitosti kojima nacisti “rješavaju” svakodnevne događaje u logoru navodi me na neugodnu pomisao da bi se možda i sâm lako snašao u ulozi kapoa - ili još gore, pripadnika Hitlerove mladeži, da je kojim slučajem Nijemac, a ne mađarski Židov.

Poslije, kad u razgovoru s novinarom objašnjava da se logoraški život ljudima izvana čini nepodnošljivim paklom zato što spoznaju o svemu što ga sačinjava steknu odjednom, a logoraši ga proživljavaju sekundu za sekundom, dan za danom, korak po korak, ostala sam pomalo zatečena istinom te tvrdnje. Kao i poraznom činjenicom da se čovjek u stanju naviknuti na strašne stvari i prihvatiti ih kao nešto prirodno, premda - kao što mu novinar kaže - nema ničega prirodnog u užasima koncentracijskog logora. Ali one, odgovara mu György, ondje jesu prirodne.

Sigurna sam da mu je takav stav pomogao da preživi logor. Da se usredotočavanjem na banalnosti i svakodnevnu rutinu uspio zaštititi od strahote koju su one zapravo sačinjavale. Ali zbog te hladnoće i distanciranosti nisam uspjela suosjećati s njim. Na trenutke mi je čak bio odbojan. Podsjetio me na još jednu stvar koju je rekao Primo Levi, da logore nisu preživjeli najbolji nego oni koji su bili najsposobniji preživjeti.

György je definitivno sposoban, za mnogo toga. Između ostaloga i za samozavaravanje i za selektivnu sljepoću kao mehanizam preživljavanja. Ali tu se sad postavlja pitanje je li najvažnije preživjeti, ako usput izgubiš ono zbog čega se uopće isplati htjeti preživjeti?

Čini mi se da je glavni lik mnogo toga izgubio u tih godinu dana. Između ostaloga i onu gore spomenutu stalnu začuđenost čovjekovom nečovječnosti prema čovjeku. Može li takav čovjek - dječak, zapravo - odrasti u osobu kojoj takve stvari neće biti "prirodne" čak ni u okruženju gdje se takvima doimaju?

Ne znam, ali u ovom slučaju mi to i nije važno. Jer ma koliko se trudila, nakon što sam zaklopila knjigu, sudbina glavnog lika prestala me zanimati. Imao je on ili nemao.

[sleng]

xibalba kaže:

Knjiga o holokaustu ima mnogo, a neke od njih silno su me se dojmile. Najviše od svih Beatrice and Vergil Yanna Martela, Time’s Arrow Martina Amisa i If This Is a Man Prima Levija.
Neke od njih doslovno su me izvrnule naopačke. Neke su me u podjednakoj mjeri ganule, zadivile vještinom kojom su napisale i navele da, kao Primo Levi, budem “stalno začuđena čovjekovom nečovječnosti prema čovjeku”.

Ova me ostavila hladnom. Pisac nije uspio doprijeti do mene. Čitala sam je onako kako je glavni lik živio: korak po korak. A koraci su bili spori, zamorni, distancirani, gotovo nezainteresirani. Otprilike kao i način na koji György opisuje godinu proživljenu u logoru.

Njegova je distanciranost i odbijanje da sagleda stvarni užas situacije u kojoj se našao u najosjetljivijoj dobi sasvim sigurno obrambeni mehanizam i jedini način da preživi strahote, ali također je i pomalo jeziva, jer njegov prenaglašeno objektivan (ne znam kako bih to drukčije nazvala) pristup i gotovo natruhe divljenja koje osjeća prema njemačkoj metodičnosti i učinkovitosti kojima nacisti “rješavaju” svakodnevne događaje u logoru navodi me na neugodnu pomisao da bi se možda i sâm lako snašao u ulozi kapoa - ili još gore, pripadnika Hitlerove mladeži, da je kojim slučajem Nijemac, a ne mađarski Židov.

Poslije, kad u razgovoru s novinarom objašnjava da se logoraški život ljudima izvana čini nepodnošljivim paklom zato što spoznaju o svemu što ga sačinjava steknu odjednom, a logoraši ga proživljavaju sekundu za sekundom, dan za danom, korak po korak, ostala sam pomalo zatečena istinom te tvrdnje. Kao i poraznom činjenicom da se čovjek u stanju naviknuti na strašne stvari i prihvatiti ih kao nešto prirodno, premda - kao što mu novinar kaže - nema ničega prirodnog u užasima koncentracijskog logora. Ali one, odgovara mu György, ondje jesu prirodne.

Sigurna sam da mu je takav stav pomogao da preživi logor. Da se usredotočavanjem na banalnosti i svakodnevnu rutinu uspio zaštititi od strahote koju su one zapravo sačinjavale. Ali zbog te hladnoće i distanciranosti nisam uspjela suosjećati s njim. Na trenutke mi je čak bio odbojan. Podsjetio me na još jednu stvar koju je rekao Primo Levi, da logore nisu preživjeli najbolji nego oni koji su bili najsposobniji preživjeti.

György je definitivno sposoban, za mnogo toga. Između ostaloga i za samozavaravanje i za selektivnu sljepoću kao mehanizam preživljavanja. Ali tu se sad postavlja pitanje je li najvažnije preživjeti, ako usput izgubiš ono zbog čega se uopće isplati htjeti preživjeti?

Čini mi se da je glavni lik mnogo toga izgubio u tih godinu dana. Između ostaloga i onu gore spomenutu stalnu začuđenost čovjekovom nečovječnosti prema čovjeku. Može li takav čovjek - dječak, zapravo - odrasti u osobu kojoj takve stvari neće biti "prirodne" čak ni u okruženju gdje se takvima doimaju?

Ne znam, ali u ovom slučaju mi to i nije važno. Jer ma koliko se trudila, nakon što sam zaklopila knjigu, sudbina glavnog lika prestala me zanimati. Imao je on ili nemao.

Ovo boldano je ključ. Kertesz to i nije pisao da se suosjeća s glavnim likom (ili u krajnjoj liniji, s njim, jer je to preživio). On je naprosto imao potrebu to jednom staviti na papir, puno godina nakon što je to preživio. Čitatelj je navikao da suosjeća s glavnim likom, posebno kada su ovakve teme u pitanju, ali to nije svrha pisanja, barem ne za književnika, ali mislim književnika.

[xibalba]

Jesi li pročitao ijednu od tri knjige koje sam spomenula u postu?
Ako nisi, proguglaj malo o tome kakvim su stilom napisane i kakav je piščev "glas" u njima.
Niti jedna od njih nije napisana zato da u čitatelju potakne suosjećanje sa žrtvama holokausta. A ipak, čitatelj ga osjeti. I ne samo suosjećanje nego i cijelu paletu osjećaja, koji nisu svi pozitivni, ali su svi snažni, duboki, i tjeraju na preispitivanje stavova, na razmišljanje o mnogo širim stvarima od onoga o čemu je riječ u knjizi. Slojevite su, kompleksne, majstorski napisane.

Nakon njih, ova mi je ispodprosječna, po svemu.
Ostavila me hladnom, nezainteresiranom. Usto, nisam nimalo impresionirama piščevim stilom u ovoj knjizi.
(Čitala sam je u engleskom prijevodu, pretpostavljam istom onom koji su čitali članovi komisije koja dodjeljuje Nobelovu nagradu, pa pretpostavljam da nije stvar u prijevodu.)

Ti si je doživio drukčije. Dobro. Drago mi je da ti se svidjela.

U to što je svrha pisanja, ne bih ulazila. To ovdje nije tema. Sigurno postoji topik o tome na ovom podforumu.

[sleng]

xibalba kaže:

Jesi li pročitao ijednu od tri knjige koje sam spomenula u postu?
Ako nisi, proguglaj malo o tome kakvim su stilom napisane i kakav je piščev "glas" u njima.
Niti jedna od njih nije napisana zato da u čitatelju potakne suosjećanje sa žrtvama holokausta. A ipak, čitatelj ga osjeti. I ne samo suosjećanje nego i cijelu paletu osjećaja, koji nisu svi pozitivni, ali su svi snažni, duboki, i tjeraju na preispitivanje stavova, na razmišljanje o mnogo širim stvarima od onoga o čemu je riječ u knjizi. Slojevite su, kompleksne, majstorski napisane.

Nakon njih, ova mi je ispodprosječna, po svemu.
Ostavila me hladnom, nezainteresiranom. Usto, nisam nimalo impresionirama piščevim stilom u ovoj knjizi.
(Čitala sam je u engleskom prijevodu, pretpostavljam istom onom koji su čitali članovi komisije koja dodjeljuje Nobelovu nagradu, pa pretpostavljam da nije stvar u prijevodu.)

Ti si je doživio drukčije. Dobro. Drago mi je da ti se svidjela.

U to što je svrha pisanja, ne bih ulazila. To ovdje nije tema. Sigurno postoji topik o tome na ovom podforumu.

Levija sam čitao, ove ostale nisam pa sad ne mogu o njima suditi. Levi me nikad nije previše impresionirao, nije mi legao. Ali bit će da je to sad stvar ukusa i osobnog pristupa bitnog u književnosti.

[srceko25]

Došla sam negdje do pola, zasad mi je odlična. I sviđa mi se način pisanja, puno bolji nego u nekim knjigama koje sam čitala zadnje vrijeme (OT: npr. Potopljeni svijet, ne znam je li problem u prijevodu, ali po meni užasan način pisanja, ideja super, realizacija očaj, nisam ju uspjela pročitati do kraja). Zanima me što će se dogoditi do kraja.....

[muzikalno prase]

Davno sam citala Kertesza, tako da se ne sjecam detalja iz sadrzaja. Sjecam se Covjeka bez sudbine kao knjige koja me se snazno dojmila. (U istom sam razdoblju citala Levija, Sempruna, Iliju Jakovljevica, kojeg preporucujem svima, i jos neka djela o holokaustu.)

Ne mogu pisati u detalje jer sam knjigu davno citala, samo razmisljanje potaknutom xibalbinim postom. Mislim da nije neobicno da distanciranost i objektivizirajuci pogled koji njoj smetaju imaju ucinak koji opisuje - izazivaju neugodu, ocudavaju i propituju nas odnos prema temama holokausta, ljudske prirode, prezivljavanja... Meni se to svidjelo. Djela s temom holokausta ostavila su mi neku nelagodu i gorcinu, ali smatram da su time i produbila moj odnos i razumijevanje povijesti i tzv. ljudske prirode.

[xibalba]

muzikalno prase kaže:

Ne mogu pisati u detalje jer sam knjigu davno citala, samo razmisljanje potaknutom xibalbinim postom. Mislim da nije neobicno da distanciranost i objektivizirajuci pogled koji njoj smetaju imaju ucinak koji opisuje - izazivaju neugodu, ocudavaju i propituju nas odnos prema temama holokausta, ljudske prirode, prezivljavanja... Meni se to svidjelo.

Mislim da si me pogrešno shvatila. Ne smeta mi distanciranost i objektivizirajući pogled, nimalo. Ništa mi, zapravo, ne smeta u toj knjizi. A trebalo bi. U tome i jest štos. Ostavila me potpuno hladnom.

Djela s temom holokausta ostavila su mi neku nelagodu i gorcinu, ali smatram da su time i produbila moj odnos i razumijevanje povijesti i tzv. ljudske prirode.

Nelagoda i gorčina mi se i čine primjerenim (u nedostatku bolje riječi) osjećajima. Ravnodušnost, distanciranost ne. Možda je to ono što me razočaralo.

Jedina nelagoda koju sam osjetila bila je ona koju sam i spomenula u prvom postu: laganu jezu pri pomisli da bi Gyorgy - da je kojim slučajem Nijemac, a ne mađarski Židov - i sâm bio dobar nacist. Ili u najmanju ruku kapo.
U tom sam trenutku izgubila svaku povezanost s njim i postalo mi je svejedno što mu se događa i što će mu se dogoditi. A to je posljednja stvar koju sam očekivala.

Ne mogu reći da me nije potakla na razmišljanje. Jer jest. Ali ni o čemu o čemu već nisam razmišljala prije, potaknuta drugim knjigama o holokaustu. U moru knjiga s tom temom, gdje upravo zbog toga gotovo da već imamo početak banalizacije tog strašnog događaja (koji je Židovima generacijski crni oblak: kao satelit u geosinkronoj orbiti - kamo god da odeš, kad pogledaš gore uvijek ti je točno iznad glave i njegova je sjena uvijek prisutna), od knjige koja se bavi tom tematikom očekujem mnogo više. Očekujem da i nežidovskoj čitateljskoj publici ostavi takav grč u želucu da zauvijek ostane senzibilizirana na takvu nečovječnost.

Zato mi je ta ravnodušnost tako teško pala. Priznajem, jesam osjetljiva na holokaust i možda cijelu stvar gledam kroz odveć osobne filtre, a i možda sam pročitala previše dobrih ("dobra" knjiga o strahotama, kako to bizarno zvuči!) knjiga s tom temom pa sam očekivala previše.

Ne znam. Jednostavno mi nije sjela.
Većini očito jest. De gustibus... i tako to.

[muzikalno prase]

Kuzim sto mislis. Tvoje citanje, tvoji dojmovi i emocije...

Ponavljam, citala sam Kertesza prije, hm, 8 godina sigurno, tako da se ne sjecam detalja niti prvih dojmova, no tvoji su me postovi podsjetili upravo na to o cemu pricas. Zanimljiva mi je tvoja izjava kako si pocela junaka zamisljati kao kapa ili nacista. Navodi me da se zapitam zar je to covjek, na sto je covjek sposoban, koliko nas odreduju okolnosti... Cini mi se da hladan i distanciran pogled ima i funkciju postizanja takva ucinka na citatelja.

[xibalba]

muzikalno prase kaže:

Navodi me da se zapitam zar je to covjek, na sto je covjek sposoban, koliko nas odreduju okolnosti...

Da, to sam se i ja zapitala. Jesu li okolnosti to što nas određuje i u kojoj mjeri?
Je li Gyorgy oduvijek imao u sebi tu crtu pa se ondje samo iskristalizirala, ili se rodila ne carskim nego mesarskim rezom kao obrambeni mehanizam i mehanizam preživljavanja u neljudskim uvjetima i u situaciji koja normalnom ljudskom biću nije zamisliva pa je i ne može očekivati ni unaprijed se pripremiti za nju.

Cini mi se da hladan i distanciran pogled ima i funkciju postizanja takva ucinka na citatelja.

Sigurno. Ako je Kerteszu to bio cilj, onda ga je ostvario.

Voljela bih da se više ljudi uključi u razgovor o ovoj knjizi. Na neke stvari čovjek počne drukčije gledati kad se razvije diskusija.

Na primjer, počinjem se pitati nije li dio razloga zašto mi se knjiga nije svidjela baš taj moj osjećaj ravnodušnosti prema Gyorgyju. Na kraju krajeva, ipak je to samo dječak, žrtva. A ja ne suosjećam s njim i ne marim za njegovu sudbinu zato što mi je odbojan.

Nije li i prilično nečovječno suosjećati samo s onima koji su "likeable"?

[srceko25]

Mislim da je i stvar u toj nekoj prividnoj lakoći kojom on to sve prihvaća. Kao da je to oduvijek tako trebalo biti. Kao da je to nešto normalno.

Ono što se mene najviše dojmilo je zapravo to što on opisuje LJUDE, neprijatelje. Ovaj izgleda lijepo i simpatično, ovaj je malo debeljuškast, ovaj ima brčiće itd. Zločin se nije događao sam od sebe ili kao neka nadnaravna sila, sve su to obavljali LJUDI - doktor u Auschwitzu koji je odlučivao o životu i smrti je bio simpatičan i čak ga je pomalo gledao s odobravanjem?! To je po meni nekako najstravičnija pomisao i ideja koja se provlači kroz cijelu knjigu.....

[xibalba]

Možda je i to bio jedan od mehanizama preživljavanja, neka vrsta "stroja za maglu" - podsvjesno skretanje pozornosti na nevažne, površinske stvari da lakše zatvori oči pred onim drugima te ih tako učini podnošljivijima.

Ili je možda jednostavno više zapažao stvari koje su bile u kontrastu s njegovim izgledom i izgledom drugih logoraša. Kad si hodajući kostur pun nametnika, krasta, rana, prljavštine, naravno da će ti pozornost privući nečiji rumeni obrazi, uredni brčići, odora koja lijepo pristaje i kao da ti je šivana po mjeri, uredno počešljana kosa.

Dosuše, već na samom dolasku u logor logoraše doživljava i opisuje prilično negativno, dok se njemačkim vojnicima i časnicima gotovo divi. To, recimo, dodatno hrani onaj moj dojam da bi se jako dobro uklopio na drugoj strani. Premda sam možda u krivu. Možda je zaista tako naivan.

[muzikalno prase]

Mislim da se to moze itekako dobro tumaciti kao mehanizam prezivljavanja (ima dosta toga u literaturi o holokaustu), no necu pisati nista o Covjeku bez svojstava jer se zaista ne sjecam detalja, nego iznosim svoja razmisljanja potaknuta vasim postovima ().

Zanimljivo je kako Kertesz daje kompleksnu sliku holokausta. Ako je rijec o dogadaju koji ukljucuje toliko proturjecja - o kojima je bolje razmisljati i razgovarati nego se uljuljkati u emocije koje izaziva - onda mislim da tekst bas pogada. U biti mozda je ono po cemu je poseban sto gradi za citatelje slicnu poziciju koju opisuje xibalba. Svatko se mogao naci u ulozi glavnom lika ili nacista. Pozicije su stalne, osobe koje ih ispunjavaju zamjenjive i iste. Ponavljam, pricam vise-manje napamet, citala sam roman prije cca. 8 godina. Sto mislite o tome u odnosu na Covjeka bez svojstava?

Inace, ovo me podsjetilo na teoriju povjesnicara Ch. Browning u knjizi "Obicni ljudi". Iznosi tezu da je uzas holokausta u tome da su elementi koji su doveli do holokausta potencijalno uvijek prisutni, u svakom drustvu, a no samo je nacisticka Njemacka ona koja ih je realizirala. Svatko se mogao naci u poziciji i zrtve i pocinitelja. Obicni ljudi su oni koji su u njemu sudjelovali, bilo to kao zlocinci ili kao promatraci. Obicni ljudi. Zato bi se svatko trebao reagirati i empatijom i razmisljati o tome. Teorija jest problematicna u sklopu revizionistickih prica, ali mislim da daje zanimljiv pogled na kompleksne i ponekad paradoskalne dogadaje.

[chrissy]

xibalba kaže:

Nelagoda i gorčina mi se i čine primjerenim (u nedostatku bolje riječi) osjećajima. Ravnodušnost, distanciranost ne. Možda je to ono što me razočaralo.

Ovo me podsjetilo na onog novinara iz kraja knjige, koji ispituje Gyorgy-a o događajima u logoru očekujući zastrašujuće/srcedrapateljne priče, a dobije ravnodušan odgovor da je sve to što se u logoru događalo njemu postalo normalno, jer tako izgleda život u logoru...

Malo me potaklo na razmišljanje tvoja pomisao da bi se Gyorgy podjednako dobro snašao u ulozi nacista - slažem se da se on divi njihovim uniformama, a zazire od logoraških, koje podsjećaju na zatvoreničke, ali mislim da tu njegovo divljenje staje... Mislim da se tu ipak radi o čistoj dječačkoj znatiželji i naivnosti...

[xibalba]

muzikalno prase kaže:

Svatko se mogao naci u ulozi glavnom lika ili nacista. Pozicije su stalne, osobe koje ih ispunjavaju zamjenjive i iste. Ponavljam, pricam vise-manje napamet, citala sam roman prije cca. 8 godina. Sto mislite o tome u odnosu na Covjeka bez svojstava?

Pozicije možda jesu stalne, a osobe koje ih ispunjavaju zamjenjive i iste, ali postoji jedna golema razlika.

Pozicija nacista/zločinca/mučitelja koji sustavno zatire cijeli jedan narod bila je stvar izbora.

Pozicija žrtve (logoraša) nije bila ničiji izbor. Bila je nametnuta silom. I uključivala je potpuno oduzimanje svih mogućnosti izbora osim jednoga: hoćeš li se prepustiti i umrijeti, ili ćeš učiniti sve što je potrebno da preživiš ili da osiguraš preživljavanje svojih najbližih. Ako odabereš ovo drugo, imao si vrlo, vrlo ograničen izbor kako ćeš to postići.

U literaturi o holokaustu opisani su mnogi od načina preživljavanja. I ovaj koji opisuje Kertesz jedan je od njih. Možda čak i prilično učinkovit. Doduše, glavni je lik u logoru bio "samo" godinu dana. Pitanje je koliko bi dugo tako - i bi li uopće - uspio preživjeti da je u logoru morao biti dulje.

Ali da odgovorim na tvoje pitanje što mislim o tome u odnosu na "Čovjeka bez sudbine". Rekla bih da je upravo ta neizrečena misao - to da bi Gyorgy, da je imao mogućnost izbora, možda izabrao biti nacist - ono što me najviše muči u cijeloj priči.

Kao žrtva, cijelo vrijeme traga za nekim razlogom, nekim smislom u cijeloj toj neprirodnoj situaciji, jer bi je tako bilo lakše prihvatiti. Ako te već čeka smrt, lakše je prihvatiti da te netko ubija/muči s razlogom nego bez ikakva razloga. Jer ako razloga nema, što si onda? Nula, ništa, bezvrijedan.

Možda zato na naciste gleda gotovo s odobravanjem. Oni imaju razlog, jasno definiran u svojoj ideologiji, ma koliko nezamisliv, nepojmljiv, nečovječan bio.

Inace, ovo me podsjetilo na teoriju povjesnicara Ch. Browning u knjizi "Obicni ljudi". Iznosi tezu da je uzas holokausta u tome da su elementi koji su doveli do holokausta potencijalno uvijek prisutni, u svakom drustvu, a no samo je nacisticka Njemacka ona koja ih je realizirala. Svatko se mogao naci u poziciji i zrtve i pocinitelja. Obicni ljudi su oni koji su u njemu sudjelovali, bilo to kao zlocinci ili kao promatraci. Obicni ljudi. Zato bi se svatko trebao reagirati i empatijom i razmisljati o tome. Teorija jest problematicna u sklopu revizionistickih prica, ali mislim da daje zanimljiv pogled na kompleksne i ponekad paradoskalne dogadaje.

Ne moramo gledati 60 godina u prošlost, holokaust je samo najmasovniji, najsustavnije provođen primjer, ali ima ih još. Dovoljno je da se osvrnemo oko sebe, po vlastitoj zemlji i susjednima. Prije samo dvadeset godina i na ovim su prostorima nicali logori i provodila su se etnička čišćenja, a nacionalnost i vjera smatrani su valjanim razlogom da se osobu strpa u logor, siluje, muči ili ubije. Sva ta zvjerstva, sve te zločine protiv čovječnosti činili su obični ljudi. A drugi obični ljudi to su posredno ili neposredno dopuštali i omogućavali.

Oni koji se aktivno bore protiv takvih događaja kod nas i u svijetu, na bilo koji način - uključujući i pisanje o tome - neobični su ljudi. I malo ih je.

[xibalba]

chrissy kaže:

Ovo me podsjetilo na onog novinara iz kraja knjige, koji ispituje Gyorgy-a o događajima u logoru očekujući zastrašujuće/srcedrapateljne priče, a dobije ravnodušan odgovor da je sve to što se u logoru događalo njemu postalo normalno, jer tako izgleda život u logoru...

To su stvari koje me i inače u životu plaše. Prihvaćanje nastale situacije bez ikakva propitivanja zašto je to tako. Savršeno plodno tlo za procvat raznih ideologija.

Možda me zato i ljuti takav stav glavnoga junaka, jer premda mu je to očito pomoglo da preživi, imam osjećaj da takvim stavom, tim slijepim prihvaćanjem, zapravo omogućavao i olakšavao provođenje "konačnog rješenja".

Malo me potaklo na razmišljanje tvoja pomisao da bi se Gyorgy podjednako dobro snašao u ulozi nacista - slažem se da se on divi njihovim uniformama, a zazire od logoraških, koje podsjećaju na zatvoreničke, ali mislim da tu njegovo divljenje staje... Mislim da se tu ipak radi o čistoj dječačkoj znatiželji i naivnosti...

Možda.

[chrissy]

xibalba kaže:

To su stvari koje me i inače u životu plaše. Prihvaćanje nastale situacije bez ikakva propitivanja zašto je to tako. Savršeno plodno tlo za procvat raznih ideologija.
:

Slažem se... zato me baš ova knjiga nije mogla ostaviti ravnodušnom...

Sjetila sam se još jednog dijela koji mi isto govori da Gyorgy ne bi postao nacist da je mogao birati - kad razmišlja o plinskim komorama, čini mu se nevjerojatno da su ljudi to izmislili. Kao što je rekao, netko je morao sjesti i pričati o tome, nekome je sinula ideja o plinu, netko drugi se sjetio tuševa - na tom dijelu mi se činilo da ne može shvatiti kako ljudski um može doći do takvih ideja...
Zato mislim da njegovo divljenje spram nacista staje na uniformi.