Dijete u meni...

[Ruina]

Moram negdje istresti svoju pricu i podijeliti to s nekim jer me ubija.

Musko u ranim 20-ima, studiram, uskoro gotov. Nemam pojma sto zelim nakon faksa, ne vidim se u struci niti izvan nje, totalno sam bez interesa.

Ne bavim se nicim, zivot mi se svodi na gledanje serija i filmova i hrane s vremena na vrijeme. Ne izlazim, ne druzim se, i tu jednu osobu koju sam nazivao prijateljem sam otjerao. Druzim se s ljudima s faksa ali samo kad sam na faksu, izvan toga ne.

Ljubavni zivot ne postoji u mom dnevniku, bilo je tu par nekih pocetaka vezica ali sve je stalo na pocetku jer je meni nesto smetalo i nisam osjecao neku emociju prema drugoj strani. Sve je zapocelo online jer sam nesposoban zapoceti razgovor sa nepoznatom osobom u zivo, neovisno o spolu.

Imam obitelj, svi su zivi i zdravi ali naš odnos je narusen, moze se reci da ga i nema. Nema komunikacije. Volim ih ali jednostavno sam pokvaren u glavi.

Da mogu do kraja zivota biti dijete, bez brige i bez pameti, bilo bi super. Ovako sam prepusten na lutanje ovim svijetom.

U zadnje vrijeme se sve vise osjecam beskorisnim na Zemlji. Kad pogledam odnos onoga sto sam primio i onoga sto sam dao, u debelom sam minusu. Osjecam da uzalud disem ovaj zrak, da uzalud jedem tu hranu kad nista korisnog i dobrog ne izlazi iz mene kao osobe. Imam osjecaj da kvarim ljude oko sebe. Pomisljao sam o tome da si skratim muke i zavrsim ovu avanturu zvanu zivot ali majku bi to unistilo a i sestru koja mi znaci sve.

Ima trenutaka kada je sve u redu, ne razmisljam toliko o svim problemima i onda odjednom me nesto pukne i sve mi se to odvrti u glavi. Toliko sam jadan, usamljen, bezvoljan, tuzan, bijesan... Znam da sam ja glavni krivac za to sve i sam sam se doveo u ovu situaciju ali nadam se da cu se uspjeti iz nje izvuci.

Ne znam ni sta zelim s ovim postom, svrhu zivota mi ne mozete usaditi ali mozda neki savjet ako je netko bio u slicnoj situaciji ne bi bio na odmet.

Molim admina da premjesti na drugo mjesto ako sam promasio.

[kiselipatlidzan]

Puno sam stariji od tebe, neka sam vrsta starog olinjalog mačka, rekao bi netko da bih trebao dirigirati svojim životom, ali nije to baš tako.
Točnije, imam i ja sumnje, pitanja, čak i očaje. Ali kormilarim i pronalazim zadovoljstvo u malim stvarima, koje su nepravedno nazvane malima. Shvatio sam to i još jednu bitnu stvar: možemo si zacrtavati ciljeve, ali bitan je put. Svaka kreirana sitnica je moj (tvoj, svačiji) uspjeh.
Toliko da ti predočim da mi ljudi često krećemo s pogrešnih polazišta.
Još, čaki briljantni i ambiciozni koji završe faks koji je "njihov" nemaju garanciju da će uspjeti, niti da je njihov uspjeh ono pravo.
I nisi ti kriv za svoje stanje, ti možeš biti samo odgovoran za njega u onoj mjeri u kojoj ti okolnosti to dopuštaju.
Tamo gdje ne ide, ne lupa se glavom, krene se dalje do drugih vrata. Svima nam je tako.
Ponavljam, živi se za vrijeme tog hodanja i traženja. Nemoj ništa smatrati porazom nego traženjem.

Nije ni tako loše zadržati dijete u sebi. Ljudi koji to ne znaju sumorni su.

[Lola 27]

Ruina kaže:

Moram negdje istresti svoju pricu i podijeliti to s nekim jer me ubija....

Dali se želiš promjeniti ,ako je odgovor da, onda kreni od toga.
Kažeš da nemaš odnos sa obitelji ,da su pokvareni odnosi a opet ne želiš se ubiti jer bi to povrijedilo mamu i sestru,znači imaš osjećaje prema familiji.
Zašto tjeraš ljude od sebe?Imaš li bilo kakvih hobija,možda dok si bio mlađi si voli nešto?

[Martian7]

Ruina kaže:

Ima trenutaka kada je sve u redu, ne razmisljam toliko o svim problemima i onda odjednom me nesto pukne i sve mi se to odvrti u glavi. Toliko sam jadan, usamljen, bezvoljan, tuzan, bijesan... Znam da sam ja glavni krivac za to sve i sam sam se doveo u ovu situaciju ali nadam se da cu se uspjeti iz nje izvuci.

Ne znam ni sta zelim s ovim postom, svrhu zivota mi ne mozete usaditi ali mozda neki savjet ako je netko bio u slicnoj situaciji ne bi bio na odmet.

Bila sam u sličnoj situaciji: osjećaj krivnje (za sve, i šire), vlastite beskorisnosti, tuge, bezvoljnosti itd. Sve su to simptomi kliničke depresije. Dakle, moj bi savjet (na temelju vlastitoga iskustva) bio: otiđi svom liječniku opće medicine, opiši kako se osjećaš i zatraži uputnicu za psihijatra. Kombinacijom psihoterapije i farmakoterapije može ti biti bolje, znatno bolje.

[radical change]

U depresiji si. To moras rjesiti sa strucnom osobom. Imas svjetle tocke u zivotu, majka, sestra, fax znaci bistar si, kolege s faksa za kavu itd. Nedostaje pozitivnog pogleda na svijet i sebe, to bi se trebalo rjesavati sa psihijatrom. To je presudno u zivotu, jer ti imas puno toga a niceg nisi svjestan, drugi izgube sve a svjesni su da nikad nista nije izgubljeno i bore se i dalje. Moras se boriti, odrastao si, nema natrag, bori se. Svi smo sami u zivotu, od rodjenja do smrti.

[Ruina]

Sory ljudi, puno kasnim, pročitao sam i prije ali nisam odgovorio.

kiselipatlidzan kaže:

Puno sam stariji od tebe, neka sam vrsta starog olinjalog mačka, rekao bi netko da bih trebao dirigirati svojim životom, ali nije to baš tako.
Točnije, imam i ja sumnje, pitanja, čak i očaje. Ali kormilarim i pronalazim zadovoljstvo u malim stvarima, koje su nepravedno nazvane malima. Shvatio sam to i još jednu bitnu stvar: možemo si zacrtavati ciljeve, ali bitan je put. Svaka kreirana sitnica je moj (tvoj, svačiji) uspjeh.
Toliko da ti predočim da mi ljudi često krećemo s pogrešnih polazišta.
Još, čaki briljantni i ambiciozni koji završe faks koji je "njihov" nemaju garanciju da će uspjeti, niti da je njihov uspjeh ono pravo.
I nisi ti kriv za svoje stanje, ti možeš biti samo odgovoran za njega u onoj mjeri u kojoj ti okolnosti to dopuštaju.
Tamo gdje ne ide, ne lupa se glavom, krene se dalje do drugih vrata. Svima nam je tako.
Ponavljam, živi se za vrijeme tog hodanja i traženja. Nemoj ništa smatrati porazom nego traženjem.

Nije ni tako loše zadržati dijete u sebi. Ljudi koji to ne znaju sumorni su.

Hvala ti, pokušat ću drukčije gledati na male stvari. A dijete nek ostane tu di je, netko će ga možda znati cijeniti jednog dana.

Lola 27 kaže:

Dali se želiš promjeniti ,ako je odgovor da, onda kreni od toga.
Kažeš da nemaš odnos sa obitelji ,da su pokvareni odnosi a opet ne želiš se ubiti jer bi to povrijedilo mamu i sestru,znači imaš osjećaje prema familiji.
Zašto tjeraš ljude od sebe?Imaš li bilo kakvih hobija,možda dok si bio mlađi si voli nešto?

Želim promjenu jer ovo nema smisla više.
Od cijele obitelji s njih 2 jedino i komuniciram, makar je i to malo. Imam ja osjecaje prema svima ali nema komunikacije jer ne znam šta pričati s njima.
Nije da tjeram ljude, jednostavno teško se otvaram novim ljudima jer opet ta prokleta komunikacija s moje strane šteka.
Hobija nemam, dane provodim gledajući serije, filmove i drkanje po mobitelu uz poneku obavezu za faks. Planiram krenuti u teretanu uskoro pa će nadam se doći do pomaka u glavi a možda i upoznam nekog .

Martian7 kaže:

Bila sam u sličnoj situaciji: osjećaj krivnje (za sve, i šire), vlastite beskorisnosti, tuge, bezvoljnosti itd. Sve su to simptomi kliničke depresije. Dakle, moj bi savjet (na temelju vlastitoga iskustva) bio: otiđi svom liječniku opće medicine, opiši kako se osjećaš i zatraži uputnicu za psihijatra. Kombinacijom psihoterapije i farmakoterapije može ti biti bolje, znatno bolje.

Svjestan sam da bih trebao to napraviti, možda su me čak i moji trebali odvesti tamo puno prije godina ali ne želim gutati nikakve tablete a bojim se da će se svako riješenje mog problema svoditi upravo na to.

radical change kaže:

U depresiji si. To moras rjesiti sa strucnom osobom. Imas svjetle tocke u zivotu, majka, sestra, fax znaci bistar si, kolege s faksa za kavu itd. Nedostaje pozitivnog pogleda na svijet i sebe, to bi se trebalo rjesavati sa psihijatrom. To je presudno u zivotu, jer ti imas puno toga a niceg nisi svjestan, drugi izgube sve a svjesni su da nikad nista nije izgubljeno i bore se i dalje. Moras se boriti, odrastao si, nema natrag, bori se. Svi smo sami u zivotu, od rodjenja do smrti.

Hoću, malo po malo i nadati se boljem jednog dana.

[Free like a wind]

Mislim da je ključno upravo to što nisi na vrijeme potražio pomoć stručnjaka.
Ja sam sada tvoje dobi (možda mrvicu starija) i u ranom pubertetu sam imala psihičke krize i k tome još i bullying u školi, nigdje se nisam pronalazila, previše sam analizirala i preispitivala sve i svašta, nikad prihvaćena od okoline ali i same sebe i strašno se naljutila na psihijatricu koja mi je savjetovala kontrolu od strane psihijatra na duže vrijeme.
Tu sam zakazala jer sam pustila da stvari teku same po sebi. To je samo po sebi "vuklo" za sobom negiranje problema i stvarnog, objektivnog, stanja. Kasnije sam obolila od ozbiljnijih psih.poremećaja. Načula sam da neprerađene situacije koje su jednom bile prisutne u psihi pojedinca, dakle od strane psihijatra i stručnih osoba, mogu u budućnosti izazvati psihički poremećaj. Ne kažem da je tvoje iskustvo takvo, ali uzmi u obzir da je u životu sve povezano i da smo mnogo dublje od onoga što nam je prisutno u svijesti.

[san.ja]

To sve kako se osjećaš je savršeno normalno za osobu u depresiji. Dakle sve je u redu s tobom. Taj osjećaj promašenosti je samo samo simptom depresije, to nisi ti.
Zašto bi se odrekao stručne podrške, to je tegoba kao i svaka druga. Nemoj piti lijekove ako tako osjećaš, a ako te psihijatar ucjenjuje pijenjem ljekova ili ako misliš da te ne razumije ili ako ne kliknete, promijeni psihijatra. Ne svodi se na pijenje lijekova. To je struka kao i svaka druga, ima stručnjaka ovakvih i onakvih. Ako je pravi, i taj kratki susret svaka 3 tjedna će te suptilno potaknuti u pravom smjeru.
Možda bolje da odeš u Kukuljevićevu ima tamo jedna draga doktorica koja bi mogla pomoći oko ovih stvari koje si naveo, vrlo specifične, a koje nisu simptom depresije.

Umjesto ljekova ima drugih mogućnosti za terapiju. Meni je pomoglo kad sam posudila knjige iz knjižnice i vidjela što drugo savjetuju osim lijekova i učinila to i naravno da mi je bilo bolje.
Kvaka 22 je kad si u depresiji onda to baš i nije tako jednostavno. Katkad je to jednostavno nemoguće. Ali nisu svi dani jednaki. Svakako će teretana pomoći i to je odlična ideja. Ni ja ne vidim svrhu pijenja lijekova, iskreno ne kužim to, ali sam svjesna ako nešto drugo ne radim umjesto toga, onda se ne čudim što truljim. To je samo stvar endorfina. Ako ne izazovem nešto da ih stvorim, onda ih nema i to je to.

Zašto bi se otvarao novim ljudima ako to ne želiš, pa to je sasvim u redu. Zašto misliš da nešto kod tebe šteka ili da bi nešto trebao. Ne treba ništa. Komunikacija je precijenjena. Koga briga. Otvorit ćeš se kad tebe bude volja. Možda je bolje ako imaš neko šire društvo gdje nije fokus na komunikaciji, a osim toga može ti društvo poslužiti kao dizalica raspoloženja ako ti pašu. Škvadra s faksa, ili učlaniš se u neki klub. Znam jedan otkačeni zbor ako hoćeš naučiti pjevati recimo. Ako si u blizini Jaruna znam jednog genijalnog trenera.
Dvije osobe za komuniciranje u familiji, to je dragocjeno imati. To je sasvim dovoljno.

Još si adolescent, još je prerano za mnoge stvari. Znat ćeš što želiš, a pogotovu što ne želiš, budi bez brige. Pa i da znaš sada što želiš, to ne znači da ćeš iza toga stajati kasnije. Čovjek se tako i tako kasnije predomisli, nije uklesano u kamenu. Možeš krenuti u nekom smjeru nakon faksa pa ćeš vidjeti kako ti odgovara pa promijeniš. Ima vremena, stići će sve u svoje vrijeme.

Edit: ne znam kako mi je promakla glavna rečenica koju si napisao, kako bi želio ostati dijete cijeli život, bez brige. Oooo pa to je predivno. Meni je to krasna slika. Mozak je precijenjen. Ja kao dijete nisam mogla biti bez brige tako da je meni to privlačna ideja, a čak mi se čini i da sam uspjela u tome i ostala dijete, malo su mi se porazbijale igračke doduše. Naravno da možeš ostati dijete. Većina ljudi ostane tako, a osobito muškaraca.
Nemoj misliti da potcjenjujem situaciju u komunikaciji koju si naveo. Mislim da je to dokaz jednog unutarnjeg bogatstva koje ti imaš a da toga niti nisi svjestan. Nemoj se boriti protiv sebe, nemoj misliti da moraš nešto raditi što ti nije ugodno. Postoji razlog zašto je tako. Dopusti sebi to. Mnogima je isto tako. Eto vidiš da si uspio zaobići prepreku tako što si komunicirao online. Ako je prava, to će joj biti simpatično.

[kiselipatlidzan]

@Ruina
U duhu ovoga što je jako dobro napisala san.ja: danas je jako in imati čopor poznanstava. Moš' si mislit. A s njima možeš samo mlatiti praznu slamu.

Čini se da si pretežiti introvert jer čistokrvnih nema, kao ni ekstroverta. Jedan broj ekstroverta nameće svoj svjetonazor i razlozi zašto im to uspijeva su glasnoća i količina riječi.

No, topic o tome već postoji. Uglavnom, ne osjećaj se zakinutim ili manje vrijednim što nisi dio većeg krda. Daleko je bolje biti svoj, sa svojim, a ne prisilnim odabirima.
Ponekad je i šutnja dio komunikacije i ne mora to biti problem.

[F.A.Q]

Ruina kaže:

Da mogu do kraja zivota biti dijete, bez brige i bez pameti, bilo bi super. Ovako sam prepusten na lutanje ovim svijetom.

tko te prisiljava?

a sat odrastanje nije opcija?

mnogo ljudi nikad ne odraste i nikada ne prihvacaju posljedice kako se vecina djece funkcionira .. u idealnim okolnostima nije to tako strasno .. ali .. okolnosti su daleko od idealnih .. u ovakvom svijetu ja bi svima savjetovao odrastanje ali da nikad ne zaborave da su bili djeca