Suočavanje s traumom

[duhovnjakinja]

Počni brojati korake i proć' će

[Leteća]

duhovnjakinja kaže:

Svi smo mi dobro... Samo nam se nekad čini da nas prate...

Mene stvarno prate.
















Na fejsbuku.

[martin007]

duhovnjakinja kaže:

Počni brojati korake i proć' će

Nemam OKP već psihozu :klap:

[Leteća]

duhovnjakinja kaže:

Traume su nešto što mnogo ljudi ima, u manjem ili većem opsegu.

"Osoba može da se ne sjeća šta se zapravo dogodilo, a emocije doživljene tokom trauma mogu biti ponovo ispoljene, a da ta osoba ne razumije zašto (vidi potisnuto sjećanje)."

Ovo je uzrok koji sprječava svjesnost, sjećanje i distancu - emocionalno doživljavanje..

Imam prilično čudnu situaciju što se ovog tiče - ili se sjećam, ili osjećam. Ako se sjećam, onda ću o tome govoriti hladno, distancirano, zaključiti kako to nije bilo ništa strašno, da me je učinilo snažnijom, racionalnijom, kritičnijom. Otpornom na manipulaciju.

Ako pak osjećam, onda osjećam samo da mi nije dobro. U glavi mi se vrtlože kojekakve slike, od kojih mnoge nemaju veze sa izvornom situacijom nego su povučene iz kojekakvih filmova, knjiga, glazbe... a svima je zajednički samo emocionalan ton. Koji ne znam opisati jer slabo opisujem emocije. Mogu opisivati samo koncepte, a kada krenem te slike prevoditi u takve riječi, e tek onda sve zvuči posve nesuvislo. Ukucam li te ključne riječi u gugl, on mi izbacuje kojekakve teorije zavjere. U koje ne vjerujem. Ne vjerujem, a opet osjećam da su istinite.

Taj rascjep između misli i osjećaja, između glave i tijela, prati me otkad znam za sebe. Nema početne točke u koju se mogu vratiti, u kojoj je bilo sve u redu. Mogu jedino gurati naprijed, onda je bolje, ali kad prođem određenu točku umora kaos postaje jači nego prije. Zato u posljednje vrijeme usporavam tempo i povremeno bacim pogled unazad. Nakratko, ne mogu dugo gledati u te stvari. Ne vjerujem u korisnost katarze, vjerujem u nekakvo polagano otpuštanje, isisavanje otrova kap po kap. U postupno smanjivanje reaktivnosti na vanjske okidače. Forum mi pomaže, tu se stvarno može pročitati svega - puno stvari koje bi me prije izludile, sada su samo neke sitne točke na radaru. Pojave se i nestanu. Pomaže spoznaja da možda i nisam jedina.

[normall]

duhovnjakinja kaže:

Traume su nešto što mnogo ljudi ima, u manjem ili većem opsegu.

Ovo je uzrok koji sprječava svjesnost, sjećanje i distancu - emocionalno doživljavanje.

Koju svjesnost ?
Neku metafizičku ?
Nije ni dokazano da osvješćivanje problema pomaže. S psihoanalizom treba oprezno jer osvijestiti traumu kod nekih izazove još veće neuroze, dakle...

[Leteća]

normall kaže:

Koju svjesnost ?
Neku metafizičku ?
Nije ni dokazano da osvješćivanje problema pomaže. S psihoanalizom treba oprezno jer osvijestiti traumu kod nekih izazove još veće neuroze, dakle...

Nije metafizička, ali taj je koncept preuzet iz duhovnosti. Svjesno promatranje svih sadržaja uma - misli, emocija, sjećanja, pa i fizičkih reakcija - ali bez identifikacije s njima. Osvješćivanje traume je samo početak, budući da nakon toga treba reintegrirati do tada potisnute sadržaje. Dok oni nisu na 'pravom mjestu', odnosno sam događaj u prošlosti, kao intgralni dio neke osobne naracije (o tome govori i psihodinamika), nešto čega se možemo prisjećati bez emocionalne reakcije moguća je pojava kojekakvih neuroza, pa čak i psihoza. Ono što pomaže nije samo osvješćivanje traume nego iznošenje iste pred trećom osobom koja na to treba odregirati na određeni način (suosjećajno, bez okrivljavanja žrtve, učitavanja nekih osobnih sadržaja i insistiranja na tome da svaka priča ima dvije strane). Ukratko, prihvaćanje.

[DoloresHaze]

normall kaže:

Koju svjesnost ?
Neku metafizičku ?
Nije ni dokazano da osvješćivanje problema pomaže. S psihoanalizom treba oprezno jer osvijestiti traumu kod nekih izazove još veće neuroze, dakle...

To je bio moj slučaj. Točnije, naznake da se nešto strašno možda desilo kod mene bi trigerirale noćne more zbog kojih bih se na javi počela bojati najbližih i postajala bih paranoična. Ono čega se ne sjećam - ne želim znati.

Ono što me užasno grebe i mori jest nepoznata razlika između stvarnih i lažnih sjećanja, i činjenica da dubinsko kopanje po psihi može proizvesti potonja, i time samo zabiberiti već postojeći kuršlus i rastvoriti zakrpan raskol u psihi. Ne znam dešava li se to u maštovitijih i sugestibilnijih pojedinaca, je li stvar u teretu i odjecima prošlih života, kako se neki psihoterapeuti usude tvrditi, ili nešto treće, ali samo razmišljanje o tom fenomenu užasava me jednako kao i nemogućnost poimanja vječnosti i (ne)života nakon smrti.

[normall]

Leteća kaže:

Nije metafizička, ali taj je koncept preuzet iz duhovnosti. Svjesno promatranje svih sadržaja uma - misli, emocija, sjećanja, pa i fizičkih reakcija - ali bez identifikacije s njima. Osvješćivanje traume je samo početak, budući da nakon toga treba reintegrirati do tada potisnute sadržaje. Dok oni nisu na 'pravom mjestu', odnosno sam događaj u prošlosti, kao intgralni dio neke osobne naracije (o tome govori i psihodinamika), nešto čega se možemo prisjećati bez emocionalne reakcije moguća je pojava kojekakvih neuroza, pa čak i psihoza. Ono što pomaže nije samo osvješćivanje traume nego iznošenje iste pred trećom osobom koja na to treba odregirati na određeni način (suosjećajno, bez okrivljavanja žrtve, učitavanja nekih osobnih sadržaja i insistiranja na tome da svaka priča ima dvije strane). Ukratko, prihvaćanje.

Moderna znanost se bavi biologijskom etiologijom a psihoanaliza je već 30 godina off.
Eventualno se prihvaća terapija promjene ponašanja tzv Behaviour therapy i njeni izdanci no promjena ponašanja je svojstvena u svim područjima rada na sebi, promjene stečenog poremećaja ponašanja, tako da ni ona nije nešto novo.
Je li nešto "potisnuto" uzrok promijenjene biokemijske ravnoteže nije dokazano.
Logično je pitanje i ; Zašto bi nam nešto potisnuto mijenjalo pozitivna raspoloženja ?
Zašto je trauma postala konverzivna ?
Zašto kod velikog broja ispitanika ista trauma ne izazove promjene pozitivnog ponašanja itd..itd malo komplicirano....
Možemo li taj za neke neugodan događaj uopće i nazvati "trauma" ako nije traumatična senzacija za svakog ?

[Leteća]

normall kaže:

Moderna znanost se bavi biologijskom etiologijom a psihoanaliza je već 30 godina off.
Eventualno se prihvaća terapija promjene ponašanja tzv Behaviour therapy i njeni izdanci no promjena ponašanja je svojstvena u svim područjima rada na sebi, promjene stečenog poremećaja ponašanja, tako da ni ona nije nešto novo.

Peter Levine, Francis Shapiro, Judith Harman...?

normall kaže:

Je li nešto "potisnuto" uzrok promijenjene biokemijske ravnoteže nije dokazano.

Ovdje se ne radi o nečem "potisnutom", nego o traumama općenito. Imaš brdo istraživanja o utjecaju stresnih iskustava na amigdalu, recimo. Imaš Seligmanova proučavanja naučene bespomoćnosti (jednog od uzroka depresije) kod pasa. To što se tebi ne da pratiti novija otkrića vezana uz psihologiju ne znači da je nešto "nedokazano" ili nedajbože "neznanstveno". Gugl je tvoj prijatelj.

normall kaže:

Logično je pitanje i ; Zašto bi nam nešto potisnuto mijenjalo pozitivna raspoloženja ?
Zašto je trauma postala konverzivna ?
Zašto kod velikog broja ispitanika ista trauma ne izazove promjene pozitivnog ponašanja itd..itd malo komplicirano....
Možemo li taj za neke neugodan događaj uopće i nazvati "trauma" ako nije traumatična senzacija za svakog ?

Ljudi su različiti. Trauma je ono što je bila traumatična senzacija za određenog pojedinca, a različiti ljudi na nju će reagirati drugačije. (Ovdje preporučujem knjigu "Survivor personality" od Ala Sieberta koja objašnjava zbog čega su neki ljudi otporniji na traume te kako razviti tu otpornost). Naravno da su neke situacije traumatične za praktički sve ljude - a to su one u kojima im je izravno ugrožen život (tj. one situacije u kojima doživljavaju tu razinu straha). Vjerojatno ti je jasno zbog čega se to ne može istraživati znanstvenom metodologijom koja uključuje dvostruko slijepe studije i slično, tako da se tu primjenjuju metode iz društvenih znanosti (npr., kvalitativna istraživanja, odnosno razgovori s ljudima koji su preživjeli ovo i ono). Osim toga, praktički svaki klinički psiholog ili psihijatar koji se bavi traumama provodi svoje vlastito, neformalno istraživanje tijekom svoje prakse.

Sve to za laike nije previše bitno, osim ako se ne odluče na DIY pristup u liječenju trauma. Tako da ne vidim neku svrhu u natezanju oko toga što je znanstveno, a što nije, što je in, a što je out. Mogu se složiti da je psihoanaliza uglavnom zakurac te da KBT daje dosta dobre rezultate iako baš i nije prvi izbor za liječenje trauma (dok je kod fobija, recimo, odlična). Idealan bi bio neki multidisciplinarni pristup, odnosno kombinacija različitih psihoterapijskih pravaca sa suvremenim znanstvenim dostignućima. Recimo, sistemska terapija mogla bi opet postati 'in' zbog novih otkrića na polju epigenetike. Zatim, moglo bi se promijeniti pristup korištenju psihofarmaka, odnosno polagano odustajati od onog pristupa "uzimaj ovih 5 tableta do kraja života i bit ćeš okej" i umjesto toga ih dozirati onoliko dugo koliko traje suočavanje s traumom (ili nekim drugim problemom) te razrješenje i integracija. No ništa od toga se neće dogoditi dok se trudimo potrpati pod tepih sve što nam se ne uklapa u omiljenu paradigmu i/ili ideologiju.

[khari]

Pravilo je da nema pravila.
Ali, usprkos tome...
Odjeb je lansiran.
Kako?
Pa tako sto zivis kao da ti vise nisi ti pa shodno tome tvoja/e trauma/e vise ne predstavljaju nista vise od iskustvenih senzacija tvog tjelesnog iskustva u ovom fucking-mother svijetu.
Umri prije smrti.
Jebena psihoterapijska metoda.
O tome su knjige pisane.
Ovo je samo kratak rezime.
Propovjednik 12:12.

[Leteća]

khari kaže:

Pravilo je da nema pravila.
Ali, usprkos tome...
Odjeb je lansiran.
Kako?
Pa tako sto zivis kao da ti vise nisi ti pa shodno tome tvoja/e trauma/e vise ne predstavljaju nista vise od iskustvenih senzacija tvog tjelesnog iskustva u ovom fucking-mother svijetu.
Umri prije smrti.
Jebena psihoterapijska metoda.
O tome su knjige pisane.
Ovo je samo kratak rezime.
Propovjednik 12:12.

Spiritual bypass. Izbjegavanje razrješenja bijegom u duhovne sfere. U njemu je pozitivan jedino ovaj dio sa umiranjem prije smrti, pod uvjetom da nakon toga oživiš i nekoliko puta ponoviš postupak. Onda možeš liječiti sebe i druge bez previše oslanjanja na kojekakve tehnike. Jednostavno znaš što treba reći i učiniti. Ali to je "neznanstveno" i podriva sustav.

[khari]

Leteća kaže:

Spiritual bypass. Izbjegavanje razrješenja bijegom u duhovne sfere. U njemu je pozitivan jedino ovaj dio sa umiranjem prije smrti, pod uvjetom da nakon toga oživiš i nekoliko puta ponoviš postupak. Onda možeš liječiti sebe i druge bez previše oslanjanja na kojekakve tehnike. Jednostavno znaš što treba reći i učiniti. Ali to je "neznanstveno" i podriva sustav.

Kako mislis neznanstveno?
Tko ti je to rekao?
I otkud netko uopce moze tvrditi da tzv.determinirani psihoterapijski pravci i metode ( do sada prihvatljive i nekog sustava utemeljene ) mogu i meni pomoci?
Ja ne vjerujem vise ni sustavima ni njihovim pravcima jer imaju previse rupa.
To je samo njihovo strucno zanimanje.
Ali vrijeme ih je ogolilo.
Jucer mi veli jedna nazovistrucna osoba da za mene tesko da ima lijeka. ...
E jebiga. I sto sad?
Zaliti se Freudu i ekipi sto su me shebali?

Ma lagano ih sve steram tamo odakle sam i sam ispao.

[Leteća]

khari kaže:

Kako mislis neznanstveno?
Tko ti je to rekao?

Ironična sam. Ispirirao me onaj ambivalentni sociopat malo poviše.

khari kaže:

I otkud netko uopce moze tvrditi da tzv.determinirani psihoterapijski pravci i metode ( do sada prihvatljive i nekog sustava utemeljene ) mogu i meni pomoci?

Ne može nitko to tvrditi. Ali čini mi se da si već našao ono što bi ti moglo pasati (budući da si o tome otvorio temu). Jesi li kontaktirao tog lika?

khari kaže:

Ja ne vjerujem vise ni sustavima ni njihovim pravcima jer imaju previse rupa.
To je samo njihovo strucno zanimanje.
Ali vrijeme ih je ogolilo.

Ne vjerujem ni ja, već jedno dvadeset godina.
Ali da se u svemu tome tu i tamo nabosti koje zrno.

khari kaže:

Jucer mi veli jedna nazovistrucna osoba da za mene tesko da ima lijeka. ...
E jebiga. I sto sad?
Zaliti se Freudu i ekipi sto su me shebali?

Ma lagano ih sve steram tamo odakle sam i sam ispao.

Super, započni s tom nazovistručnom osobom.

To što netko ne zna kako ti pomoći više govori o njegovoj nesposobnosti nego o tvom problemu. Duhovnost je okej, puni ti "baterije" i priprema te za suočavanje - ne toliko s traumom, koliko sa samim sobom. Ja sam sto posto sigurna da si ti dovoljno jak za to - nakon natezanja sa svime time uživo, borba s duhovima prošlosti trebala bi ti biti kao šetnja parkom. Samo ti još uvijek nisi svjestan svoje snage, još ti nije jasno da se možeš riješiti svih tih glupavih uvjetovanja i konačno početi živjeti onako kako si i trebao. Kad će ti se dogoditi taj 'klik' u glavi samo je pitanje vremena.

[khari]

Mene konstantno jebe sljedece...
taman kad pomislim kako samo pohvatao sve konce, usao u neku mirniju fazu i otpustio demone proslosti, sastavi me nesto sasvim pedeseto i rasturi moj mili kutak koji sam mukotrpno gradio.
Sjebe mi cijeli sistem pa ga onda kroz duhovnu perspektivu reorganiziram i reprogramiram.
To je ono u najkracem.

Sto se tice Kuljisa i rane traume, ima jednu rupetinu iz sljedecih podrucja koje, bojim se, u mome slucaju igraju mega ulogu i vrijedne su spomena;

Genetika ponašanja- nasljedni faktor; Osnove genetike (geni, kromosomi, metode lociranja gena); Mendeljevi principi nasljeđivanja; Mehanizmi djelovanja gena na ponašanje; Teorija kvantitativne genetike; Metode kvantitativne genetike, Molekularno-biološke metode i genetika ponašanja (Metoda asocijacije, Metoda povezanosti, lokusi za kvantitativno distribuirane osobine); Osnove analize podataka u genetici ponašanja (Korelacijska analiza na genetički informativnim skupinama; Formuliranje i testiranje modela o genetskim i okolinskim utjecajima); Genetski utjecaji i individualne razlike (Opća inteligencija i specifične kognitivne sposobnosti; Ličnost i poremećaji ličnosti; Psihopatologija); Okolinski utjecaji i individualne razlike (Dijeljeni i nedijeljeni okolinski utjecaji; Interakcija i korelacija genotipa i okoline, Genetski utjecaj na okolinske mjere).

Bojim se da se u odredenoj mjeri vrtimo u zacaranom krugu jer se i navedeno nesto pita i nije bas sve u nasim rukama, kako nam uporno prikazuju.
Dobro je kopati ali ne previse jer dodjemo uvijek do neceg novoga.
Dosao je red na epigenetiku.
Idem do jaja ovog puta.

https://geek.hr/znanost/clanak/kako-...tika-definira/

[Leteća]

Zanimljiv članak.

Istraživanja su pokazala da prolazni i kronični okolišni utjecaji mogu trajno promijeniti epigenetski kod. Promjene koje se nakupljaju tijekom životnog vijeka nose bitnu informaciju o interakcijama tog organizma s okolišem. U nekim slučajevima ta informacija može biti od velike važnosti za potomke, te im može pružiti određene prednosti u prilagodbi. Ali, također nakupljanjem epigenetskih promjena može doći do povećanja rizika od različitih bolesti (mnoge epigenetske promjene su povezane s povećanjem rizika od karcinoma ili su predispozicija za psihičke poremećaje).

Mnoge složene bolesti, uključujući i psihičke poremećaje, jednim dijelom su nasljedne, te razumijevanje transgeneracijskog prijenosa epigenetske informacije može dovesti do razvoja novih metoda tretiranja takvih bolesti. Na primjeru miševa dokazano je da žensko potomstvo miševa koji su imali visoku razinu anksioznosti također pokazuju višu razinu anksioznosti u odnosu na druge ženke.

Nailazila sam i na neke članke o "brisanju" epigenetičkog koda, ali koliko mi se čini to je još u eksperimentalnoj fazi. Koje bi nasljedne osobine i stanja htio izbrisati?

[khari]

da, skroz zanimljivo podrucje...evo i ovaj tekst, progutao sam ga doslovce iako puno novih strucnih rijeci za mene, ali imam leksikon.

http://www.moj-imunitet.com/epigenetika.html

Sto se tvog pitanja tice, definitivno bih htio otkaciti sklonost perfekcionizmu i savrsenog reda kontrole u svemu sto me se tice.
Ti?

[Leteća]

khari kaže:

da, skroz zanimljivo podrucje...evo i ovaj tekst, progutao sam ga doslovce iako puno novih strucnih rijeci za mene, ali imam leksikon.

http://www.moj-imunitet.com/epigenetika.html

Sto se tvog pitanja tice, definitivno bih htio otkaciti sklonost perfekcionizmu i savrsenog reda kontrole u svemu sto me se tice.
Ti?

Ništa. Ja sam na šamanskom putu, tako da bi "brisanje" stvari koje sam dobila od predaka ne dolazi u obzir. Osvješćivanje i integriranje već da. Recimo, dok sam čitala "Traumu i oporavak" shvatila sam da oduvijek jako trzam na sadržaje vezane uz WWI. Tu sam se malo raspitala o svom pradjedu i sve je sjelo na mjesto. U psihoterapiji se za te stvari koristi geneogram:
https://www.youtube.com/watch?v=MuXvG9tbUMs

Recimo, u neku pojednostavljenu verziju možeš uključiti i taj perfekcionizam, sklonost kontroli - kod koga je od tvojih rođaka bio izražen jako, kod kojih manje, a kod kojih nimalo. S tim da uzroci tog problema (kojeg sam imala i ja) najčešće ne idu tako duboko u prošlost - dovoljno se je vratiti u djetinjstvo i prisjetiti se tko ti je govorio da trebaš biti savršen (ne smiješ činiti pogreške, ne smiješ nekoga uzrujavati) ili kada si i zašto sam zaključio da trebaš kontrolirati situaciju. To je u tom trenutku bilo najbolje rješenje (inače ti ni ne bi palo na pamet), ali s vremenom je postalo kontraproduktivno, pa pomaže osvijestiti činjenicu da se situacija u međuvremenu promijenila. Više nisi malo dijete koje mora slušati roditelje, paziti da savršeno napiše zadaću, itd, itd. I čim osjetiš taj perfekcionistički poriv zapitati se koga zapravo pokušavaš zadovoljiti.

[khari]

Bome si ti hrabro celjade.
Evo, u slucaju da nisi gledala.
https://www.youtube.com/watch?v=77FvO-luWgA

I velis, nestale traume, ko vjetrom odnesene?
Ne sumnjam u to ali ima i cijenu simpaticnu.

[Leteća]

khari kaže:

I velis, nestale traume, ko vjetrom odnesene?

Ove epigenetičke, da. One bi ionako trebale spontano nestati tijekom prvih par mjeseci života, ako sve prođe okej. Moje osobne se drže nešto čvršće. Iako, kao da se nešto otvara ovih dana i zato se osjećam prilično loše. A sjećam se svega, bila sam već odrasla kad se to dogodilo, iako izgleda da ono pravo suočavanje nije odrađeno kako treba. Svjesno to blokiram jer sam navikla funkcionirati tako, a onda mi dolazi u snove, 'utjelovljeno' u jednoj osobi koja ne postoji u stvarnosti, ali družimo se svako toliko. Noćas mi je rekao da ćemo strah prepustiti 'njima' i ja sam se složila, iako i dalje ne znam tko su 'oni'. Trebala bih valjda malo odmeditirati o svemu tome, ali ne osjećam se spremnom.

khari kaže:

Ne sumnjam u to ali ima i cijenu simpaticnu.

Na što točno misliš?

[khari]

One bi ionako trebale spontano nestati tijekom prvih par mjeseci života, ako sve prođe okej.

Ako sve prodje ok?
Sta podrazumjevas pod ovim "sve"?

Na što točno misliš?

Jedno school- logic question;

kojom to silom tvoj dragi samance ( posrednik) cini to sto cini da se ti u svome tijelu osjecas fluidno?
Izvoriste?