Priča o rezignaciji ili Kako sam sebe nepotrebno opteretiti (2018)

[pfeifer]

Evo, ni sama ne znam što je moj problem, da se razjasnim odmah u početku. Mislim da ću morat rendom bacat neke fakte da ne zamaram kompletnom pričom od stoljeća sedmog.

Još kao klinka pokazivala sam da imam problem kod upoznavanja s drugom djecom i stvaranja bliskih odnosa (bar otkako se sjećam). Bila je to tipična dječja sramežljivost pomiješana s nekakvom, za djecu neprirodnom, nezainteresiranošću. Najstrašnije riječi koje sam mogla čuti bile su "odite se upoznati, igrajte se malo". I onda taj muk i zatvaranje u sobu. Kak da se upoznam s njom, pobogu?! Kak se to radi, i zašto baš jaaa moram saaad, ja bi najrađe sama igrala...
S vremenom jedino što se promijenilo bilo je to što sam naučila da mi takvo asocijalno ponašanje ne pomaže i da pošto-poto moram steći određene vještine. Mislila sam da ću tako drugima biti i simpatičnija čim prestanem djelovati tako tiho i mutavo, a i da ću konačno i sama biti zadovljnija sobom, ostvariti svoj puni potencijal, stvoriti konačno kvalitetne prijatelje.
Međutim, to se nikad nije dogodilo, imam sad 20 i kusur. Upoznala sam tonu ljudi na putu, počela se baviti svačime, ali ono što je uvijek falilo, ono što nikad nisam naučila: biti draga, topla, u isto vrijeme i zabavna i zanimljiva drugima, dobra prijateljica koja zna stvoriti i održati čvrstu vezu, neobavezno ćaskati i pričati o ozbiljnim stvarima unutar istih pola sata... Ukratko, ne znam se iskreno zainteresirati za drugu osobu i njen život. Naučila sam postavljati proaktivna pitanja, ali djeluju makinalno i, što je još gore, lažno. Jer i jesu lažna. Toliko do mjere da mi je glupo ispitivati o nekim specifičnostima tuđeg života (a tu ne mislim na nikakve tabue, nego jednostavne stvari poput: Imaš dečka? Kakav si s roditeljima?) pa se uvijek zadržavam na small talku i usputnim, zajedničkim događajima. Kad se takve teme iscrpe, pobjegnem od osobe. Bacam se na drugu, trčim drugamo, samo da izbjegnem razmišljati o tome kako se opet nisam uspjela povezati ni sa kime. Ne ispitujem jer imam osjećaj da i druga strana vidi kako ispitujem pro forma, a isto tako možda se samo bojim te nove vrste komunikacije i ne želim izaći iz svoje zone komfora.
U tome je upravo problem: u ovome trenutku nemam pojma koliko je ta asocijalnost nešto meni urođeno, tj. naučeno u ranom djetinjstvu (za što imam dokaza, uvijek sam cijenila svoj mir, koncentraciju na svoj rad), a koliko je postala obrambeni mehanizam, zaštita od socijalnog odbijanja... a možda to što odnose održavam "light" i na površnoj bazi govori o nekoj mojoj sebičnosti i lijenosti... Jer jesam lijena, i u životu i u vezama, čak ni prema vlastitoj obitelji ne osjećam nikakvu dužnost, često se znam prema njima odnositi prehladno, a znajući da to nisu zaslužili... A možda, možda je samo stvar u toj mojoj OPĆOJ nezaintresiranosti... Često u vezi svačega imam previsoke standarde, malo toga me zapravo ushiće, interesira i čudi, to mora biti baš moćan valjski stimulans, nešto fascinantno što nikad u životu nisam vidjela i doživjela. Takva sam i u komunikaciji: ne znam kontrolirati koliko bezvoljno djelujem, usta se šire u osmijeh, ali po očima se vidi da mi nije baš super. Drugi me ne fasciniraju kao što ni sama sebe ne oduševljavam...
Mislim da nikad nisam bila zaljubljena, možda i jesam, ali sigurno ne do te razine da se zaljubljenost vidi jer si nikada nisam dopuštala da pokazujem osjećaje i interes. Ni najboljim prijateljima. Zato i nisu najbolji, tj. licemjerno mi je tako ih zvati kad znam da takva prijatejstva ne mogu biti prava. Uvijek su me gonile inhibicije čak i među ljudima s kojima sam apsolutno najbliža...Tako da bih i na te male, neopravdane simpatije odmahnula rukom, ubrzo ih zaboravila, rekla sama sebi da ionako ne postoji razlog da mi se sviđa, umjesto da sam (poput onih ljudi koji HVALA BOGU u dvadesetima imaju dovoljno elana, osjećaja za zajebanciju i sposobnost da stvore prisnost) zapravo prišla osobi ili ga barem s frendicom zajebavala i tražila po fejsu, stvorila od toga neku igru i ugodu, ili samo priču. Ovako nema ničega.
Nikada. Dani mi prolaze bez da ičemu pridodam značaj. I svaki put si kažem da sam na pravom putu, da samo moram još naučiti ovo, malo se promijeniti u ovom smislu... Samo što taj trenutak nikako da dođe, i pitam se je li možda najpametnije otuđiti se na neko vrijeme, ne forsirati nikakve izlaske i druženja i jednostavno poraditi na sebi i svojim talentima pa konačno izaći pred svijet kao, ako ne kompletna, onda malo kvalitetnija i zanimljivija osoba... Jer "svoje" ljude nikako da nađem, tj. uvijek čekam da mene netko otkrije, nekog da se za mene zainteresira. To je jedini put kojim sam oduvijek dolazila do prijateljstava. Ali što sam starija, shvaćam da ljudi sve manje prilaze i ne želim se na to oslanjati. Želim uzgojiti nekakvu opću zaintersiranost za život i ljude, a ne znam ni sama kako niti je li mi to potrebno. Možda sam samo takva i bilo bi mi bolje da se koncentriram na rad, tu još imam neke šanse... Ali tuga me peče svaki put kad vidim sretna društva iako znam da možda ni nisu sretni kao što se čine... I znam, da sam na njihovom mjestu, opet bi me prala ta dosada pomiješana s paranojom...
Možda mi jednostavno još nije došla voda do grla... Vjerojatno će se i to desiti, ali tko zna hoću li onda biti u mogućnosti povezati se s nekim... Ne znam kako to funkcionira s ljudima poput mene. I bojim se razmišljati. Umjesto toga, sve bih si sredila sada...

Valjda nije predugačko, pokušala sam maksimalno sažeti svoj profil nadam se prvenstveno da će se naći netko u sličnoj situaciji i/ili netko da mi da virtualni šamar i pita oko kakvih se to gluposti zamaram.

[Lion Silvach]

pfeifer kaže:

Valjda nije predugačko, pokušala sam maksimalno sažeti svoj profil

Cekaj da procitam pa se javim.

[lurker312]

Ne funkcioniramo svi isto. Netko mora o drugome znati sve, nekome je dovoljno osnovno. Možda je malo čudno da ti se u životu nikada nije pojavila osoba o kojoj si i sama željela znati sve, to je obično nešto što neke prijatelje izdiže iznad drugih, s kojima ostvarimo veću povezanost.
Ali kada bi nabrojao sve koji su u meni stvorili tu potrebu i želju da znam sve bilo bi ih jako malo i zapravo je prilično čudo da sam ih upoznao, kriva riječ u krivom trenu i ta prijateljstva nikada se ne bi stvorila. Pa kad to gledaš tako postaje manje čudno da još nisi upoznala "svoje ljude".

S godinama upoznajemo većinom sve manje ljudi tako da ti se to sada čini manje vjerojatno da će se desiti ali ne treba gubiti nadu niti se povlačiti proglašavajući sebe samu nekom čudakinjom. Radije se smatraj samo izbirljivom

[Lion Silvach]

Posao? Faks? Hobi?

[pfeifer]

@lurker: ma lagala bih kad bih rekla da nisam upoznala nikog s kime sam kliknula, ali to se desilo zadnji put u srednjoj školi i to ne mojom zaslugom, nego sam naišla na najotvoreniju osobu u mom životu tad i praktički me prisilila da budemo prijateljice skupila se neka ekipica, ima tu nečeg - ali uvijek kad se ekipa skuplja. S određenim pojedincima imam neki poluodnos, dakle nita na dnevnoj bazi, a s drugima se ne upustam u one on one komunikaciju jer... Nemam dovoljno jak razlog. A mogli bismo bar probat biti prijatelji, realno. Samo ja to nikad ne iniciram.

@lion: na nastavi se ističem, mnogi me znaju jer lako počnem priču s nekim, pogotovo kad sam raspoložena...ali gotovo uvijek sve ostane na tim glupim pričama.. Dok se u radnom setingu jako dobro i proaktivno postavljam. I na kavu poslije faksa odem kad ekipa ode, ali nemam osjećaj da išta time činim što se tiče zbližavanja s ljudima jer sam jako lelujava - ili se isključim kad mi se nitko ne obraća. I glupo mi je više pohađat te kave kad znam da se pravi život događa nakon njih, kad ljudi uđu u jel, jedan na jedan intimne priče i zajebancije. Poslove i hobije skupljam ko sličice, samo što ne počnem skupljat sličice poslovi uvijek u direktnom kontaktu s ljudima, a hobiji uključuju sport i još neke druge, da ne budem sad specifična, ali ugl. uvijek sam okružena ljudima. Samo što ne znam kako ih osvojiti i želim li uopće.

Edit: lurker, izbirljiva se ne mogu nazvati kad bih vjerojatno pohrlila u naručje prvom/prvoj koji bi predložio neko druškanje al tu ne ubrajam tipove koje bih upoznala noću vani, znam šta žele, a ne sviđaju mi se

[lurker312]

dakle problem je zapravo što si zatvorena i nespremna na taj neki veći nivo intimnosti?
Jbg, ne znam što da ti tu netko savjetuje. Da budeš otvorenija? Pa to znaš i sama. Trebalo bi naći uzroke te blokade a to je prije posao psihologa nego forumaša. Iako bi mnogi znatiželje radi sigurno po tome kopali

[Lion Silvach]

Trebaš ozbiljnije razgovore i inicijatore.

Najbolje da se dogovorimo za kavu : D

[Lord Byron]

pfeifer kaže:

nadam se prvenstveno da će se naći netko u sličnoj situaciji i/ili netko da mi da virtualni šamar i pita oko kakvih se to gluposti zamaram.

Oko kakvih se to gluposti zamaraš?

Uopće ne zvučiš kao netko tko je istinski, suštinski, onako do kosti nezadovoljan sa sobom. Zvučiš kao netko tko je nezadovoljan jer nije osoba kakva - ne želi biti.

Nemaš nikakvu obvezu fejkati ljubaznost s onima s kojima ti do ljubaznosti nije, voditi razgovore koji su ti isprazni i u kojima ne uživaš...

Neforsiranje izlazaka ne mora biti nikakvo otuđenje - može biti, najjednostavnije rečeno, življenje. Zašto bi osvajala ljude - prije ili kasnije, osvojit ćeš čovjeka i to je to .

[~R/\><]

Ako sam dobro dešifriao tvoje fakte, smatraš se asocijalnom osobom koju kopka neka misao da ta asocijalnost nije baš dobra osobina i htjela bi to promijeniti a ne znaš kako?
Amirite?

Jebeno je imat neku ekipicu za druškanje, kad se probam sjetit kak sam se ja skompao sa svojima mislim da je to bilo iz zajedničkih interesa tipa mjuza, filmovi, sport itd..

Sama pišeš kako imaš hobije pa ćeš valjda pronaći neke istomišljenike koji će ti biti zanimljivi. (samo nemoj forsat nekaj jer je to uvijek kontraproduktivno)

[astor pec]

[Wayfaring S]

Hobiji povezuju ljude vise na povrsnoj razini. Nisam sigurna da je to bas ono sto zeli, treba. I to nije tesko pronaci. OK je za uspostavljanje nekog upoznavanja, ali sto ce joj netko s kim ce igrati odbojku, ako nakon udaranja lopte nemaju o cemu pricati. Nista protiv odbojke, dobro je imati drustvo za hobije ako se bavis necim sto trazi drustvo, ali mislim da to nije ono sto trazi i sto joj fali. Fale vjerojatno ljudi s kojima nije bitno volite li odbojku jednako nego vas povezuju neke druge stvari, neke druge price, gdje se vode neki drugi razgovori. Mozda ne drugi, mozda moze i o odbojci, ali drugacije. Nemam savjet gdje naci ljude za drugacije. Osim neke vjere da ih ipak ima. To ne pomaze u danima kad su ti ljudi nepoznati i daleki, bar ne puno.

[astor pec]

Uglavnom..

Ovi ovjde ti nemaju baš što punuditi.

Jedine razlike između tebe i mene su ove;

-veća sam ljenčina
-bio sam zaljubljen
-mogu biti oduševljen sitnicama, tako da mi ekstremni sportovi(?) nisu potrebni, dapače, stvaraju kontraefekt

[Lord Byron]

astor pec kaže:

Ovi ovjde ti nemaju baš što punuditi.

Jebeno, jebeno ohola rečenica.

[astor pec]

Lord Byron kaže:

Jebeno, jebeno ohola rečenica.

Vidim, ti si ostao isti.. selektivno poimanje + huškanje = pita uspjeha u kutku.

[dden]

imas grupu na fb lonelywolfs. mogu ti rec da su rjetki pametni na netu na koje naletim. digital nomads grupe isto imaju dosta zanimljivih tema o solo life. mozda da nades svoj tribe. bio je topik npr zasto niste socijalni a odgovori su bili cuvam energiju ili ne zelim bit skup gluposti itd..

ja za sebe mogu rec da sam sve probao pa sam opet sam. znaci da jos uvjek probijam neke ledove.. koja mozda nikad ne probijem ali zive u tebi. vjerujem da i ti imas neke ciljeve pa radi na njima. sto se muskarac podjeli ih na muz, ljubavnik sponzor. sto ti trazis to i nadi. ako si hiper, nadi ih na kratkotrajno. ako si zagonetna osoba bolje da tako ostanes. jer svi zele probit necij led, kad ga jednom probiju onda bi te i sutnuli.

[Ufur]

Postovana autorice, velika je radost ne zeljeti, i jos veca, ne moci pripadati u krdo. I najbitnije, voli se takva kakva jesi, sve je u najboljem redu s tobom, 100% sam siguran u to.

[deboto po bota]

dden kaže:

imas grupu na fb lonelywolfs.

Nije li to automatski oksimoron kad neki "usamljeni vuk" udje u neku grupu sa slicnima ili nebitno, ikakvu grupu... To ih tada cini grupom i nisu vise lonelywolfs, vec samo regular wolfs iz copora...

OT za autoricu... 4 slova: MDMA :klap: Salim se, boli te te kurac sociopat si i bok. Treba neko i to.

[lurker312]

astor pec kaže:

Vidim, ti si ostao isti.. selektivno poimanje + huškanje = pita uspjeha u kutku.

Što nije bila takva? Doista?

A meni kažu da sam umišljen


@Wayfaring

traži dubinu. A nju može ostvariti samo tako da se netko otvori a drugi prihvati. Niti se ona otvara niti drugi njoj, i sama kaže da komunikacija nikada ne prelazi tu neku chitchat razinu. Tako da joj ostaje samo čekati da opet naleti na nekog tipa tog/te iz srednje ili da sama krene s time.
No da, tu doista nije bitno da oboje vole isti sport. Može pomoći u početku ali prijateljstva vežu neka druga ljepila.

[dden]

deboto po bota kaže:

Nije li to automatski oksimoron kad neki "usamljeni vuk" udje u neku grupu sa slicnima ili nebitno, ikakvu grupu... To ih tada cini grupom i nisu vise lonelywolfs, vec samo regular wolfs iz copora...

OT za autoricu... 4 slova: MDMA :klap: Salim se, boli te te kurac sociopat si i bok. Treba neko i to.

nek procita njihove topike. nakon dana citanja se covjek zasiti pa zeli izac iz balona. ako ne izace onda tek pocne monotonija. i ne mora se uskladit s coporom, tko kaze da mora? ja udem u profesinalne grupe pa ubrzo izadem jer vidim da tu napredka nema.

[pfeifer]

@lurker: uzroci su mi više-manje jasni, znam i otprilike koje mjere trebam poduzeti, ali sve to ide užasno sporo kad si u tome sam. Pričala sam s nekim ljudima u svom životu o tome, ali nikome ne dam cijelu verziju, i svatko to gleda iz svoje perspektive, pa pratim dio savjeta od ove osobe, dio ove, dio radim po svom nahođenju... Isprva se uvijek šokiraju kad čuju tu moju priču jer me nitko izvana nije mogao zaista vidjeti takvom, dosta sam samozatajna što se tiče svo života jer ga smatram sramotnim. Nakon toga mi kažu da sam još mlada i da se nemam što sekirati... i to je sve istina, ali htjela bih napokon saznati što mi je točno i hoću li se ikada riješiti makar tog osjećaja nezadovoljstva.

@lord: nekako sam znala da ćeš ti preuzeti ulogu šamaratelja pa gle, zadovoljna sam kad učinim nešto kako treba... ostalih 90% vremena se mučim. Ne bi trebalo biti tako, čovjek treba u svakom trenutku imati u glavi svijest o prošlim uspjesima i ne omalovažavati se zbog trenutačnih nevolja. A to stalno radim, a ako ne, ako je sve u redu, taj uspjeh uzimam jako ulako. "Ma nije to ništa, ma to sam očekivala, pa bilo bi loše da nije tako ispalo". I jedna od stvari koje želim je povezati se s nekim, sudjelovati u tim normalnim razgovorima i zezancijama, jer sam poprilično sigurna da je to normalno i da bi mi godilo. Nisam ja nikakvo uzvišeno ni prepametno biće koje nije stvoreno za ovozemaljske razgovore. Samo se ne želim NAMETATI drugima kad ni sama ne znam zašto baš ta osoba, forsirati nešto za što nemam naročiti filing da će uspjeti...

@lion: nikakve devijacije osobnosti nisu dealbreaker? možda sam našla novog bff-a

@R: asocijalna je možda teška riječ, znam se ponašat socijalno kad sam opuštena i s pravom osobom... ali prečesto nisam i bojim se da će moji pokušaji biti viđeni kao očajnički, tj. bez prave namjere i dobrog razloga. Da bar sama sebe mogu uvjeriti da to imam...
"samo nemoj forsat nekaj" - a što ako je to jedino što trenutno imam? Ok, ova stara prijateljstva se ne moraju forsat, ali sve nove ljude koje upoznajem (a stvarno ih je puno) ne mogu "prepoznati" kao prijatelje... Radar mi je zakržljao još negdje u vrtiću.

@wayfaring: Treba mi vjere i pozitive više od svega, hvala na iskrenosti

@astor: Kome migaš ti? Misliš da su jedine? Čim si bio zaljubljen i u vezi...

@dden: To su sve izlike koje sam si nekad davno govorila dok nisam shvatila da je statistički nemoguće da sam ja jedina pametna. Iako mama mi zna reći da zapravo nemam problem i da mnogi ljudi u kasnijoj dobi shvate da su prijatelji... ono... nepotrebni ako si zadovoljan sobom. Ali lako njoj to govorit uz muža i djecu. Nju nitko ne ispituje zašto nema nikoga u životu.
Ja želim biti skup tih gluposti, barem još ovih par godina. Ionako izazim van i radim gluposti, samo bi bilo lijepo raditi to uz nekog. Jer imam osjećaj da je to moja priroda i da sama sebe, svojim niskim samopouzdanjem, zatvaram u kavez.

@ulfur: Ovo bih si stavila na budilicu, hvala ti Ne vjerujem u to u potpunosti, ali je lijepo vidjeti da netko ne gleda na to moje kao na neko ludilo.

@deboto: Razmišljala sam i o tome jesam li možda patološki slučaj, ali takve ekstremne dijagnoze volim izbjegavati jer te uvijek nekako sputavaju u daljnjim koracima... pomisliš da je problem nerješiv, da je intrinzično dio tebe... a ja volim razmišljati da sam još savitljiva. Iako, bila sam mali vrag i durilica i ponekad otrovna i pasivno agresivna (ne inače naravno, nego neraspoložena)... a nitko me nikad nije disciplinirao kako treba.
A na eksere bolje da se ne navikavam, ovisila bi o njima do kraja života

Hvala svima na inputu