Utjecaj ponašanja majke na kći?

[*Queen*]

Cijeli život imam točno to što si opisala. Na mene je jako štetno to njezino ponašanje djelovalo jer nikad nisam mogla izraziti svoje talente, školovati svoj talent, dati sebe u tom smislu. Nisam se nikad smjela baviti onime čime sam htjela. Ne znam zašto sve me to jako boli. Jer osjećam se prazno, nisam se bavila onim čim sam htjela. Tata je i bio za , trudio se pomoći mi, ali kako su uvijek bile financije u pitanju ona je uvijek spriječila. kad sam imala 14god, iskazala sam talent sama, na stvarno nevjerojatan način, što je bilo iznenađenje. I tada je mama opet spriječila oca da mi pomogne da razvijem talent. Sada, kada imam 22god, takvu priliku imam i poznanstva da bi sutra mogla bit na tv probit se na sceni.. ali jebiga, mama mi je sjebala život, zato sam nitko i ništa. Nisam imala prilike nikad raditi što želim, bavit se čim želim ko dijete. Sve što sam ja htjela bilo mi je oduzeto. Prijatelje nisam smjela doma vodit, od 16-te radim za sebe , čak i faks koji sam završila se prigovaralo kao loš izbor. Ma strašno nešto baš se tužno osjećam,.. fali mi majčine ljubavi, mislim da to nikad neću moć nadoknadit. Zato, ako se bavite onime za što ste talentirani i nadareni i roditelji su vam to pružili kažite hvala Bogu, jer nemate pojma koju prazninu i tugu ja imam oko srca. Genetski imam talenta,.. al jbg , nikad nisam imala prilike da izađe to na vidjelo. Zapravo, učinila sam to par puta sama, i iznenadila sve,.. bili su jako pozitivni komentari,.. al ja kao dijete nisam mogla bez financija ništa u pogledu hobija, morala sam uvijek se trudit i radit sama za sebe od srednje škole.

[extrarockbaby]

sto dalje od roditelja to bolje...za svakoga..malo ljudi je zdravo u glavu

[Zorée]

*Queen* kaže:

Cijeli život imam točno to što si opisala. Na mene je jako štetno to njezino ponašanje djelovalo jer nikad nisam mogla izraziti svoje talente, školovati svoj talent, dati sebe u tom smislu. Nisam se nikad smjela baviti onime čime sam htjela. Ne znam zašto sve me to jako boli. Jer osjećam se prazno, nisam se bavila onim čim sam htjela. Tata je i bio za , trudio se pomoći mi, ali kako su uvijek bile financije u pitanju ona je uvijek spriječila. kad sam imala 14god, iskazala sam talent sama, na stvarno nevjerojatan način, što je bilo iznenađenje. I tada je mama opet spriječila oca da mi pomogne da razvijem talent. Sada, kada imam 22god, takvu priliku imam i poznanstva da bi sutra mogla bit na tv probit se na sceni.. ali jebiga, mama mi je sjebala život, zato sam nitko i ništa. Nisam imala prilike nikad raditi što želim, bavit se čim želim ko dijete. Sve što sam ja htjela bilo mi je oduzeto. Prijatelje nisam smjela doma vodit, od 16-te radim za sebe , čak i faks koji sam završila se prigovaralo kao loš izbor. Ma strašno nešto baš se tužno osjećam,.. fali mi majčine ljubavi, mislim da to nikad neću moć nadoknadit. Zato, ako se bavite onime za što ste talentirani i nadareni i roditelji su vam to pružili kažite hvala Bogu, jer nemate pojma koju prazninu i tugu ja imam oko srca. Genetski imam talenta,.. al jbg , nikad nisam imala prilike da izađe to na vidjelo. Zapravo, učinila sam to par puta sama, i iznenadila sve,.. bili su jako pozitivni komentari,.. al ja kao dijete nisam mogla bez financija ništa u pogledu hobija, morala sam uvijek se trudit i radit sama za sebe od srednje škole.

i moja je takva. cijeli život. seljanka neobrazovana, ako ne kopaš ne valjaš, logika.
spriječila me je da trenuram nešto što sam voljela, nikada nije htjela ni čut da idem na tečaj nečega što sam htjela. nije bila za to da upišem fax.
i sada me jebe do 5ete godine.
uništila mi je svu volju i želju.
nakon 23 godine mogu reći, draga matero pobijedila si me.

[AnaLuna8]

Hello svima!

Meni je jako tesko i usamljeno se osjecam, nadam se da ce mi netko malo pomoci.. Imam 26god. Moji rodit. su rastavljeni od moje 1 god. Sa tatom i njegovom stranom obitelji se slazem ali nisam uspjela stvorit neke dublje odnose jer me majka i njena strana obitelji u tome sprijecavala oduvijek. Imam sestru 6god stariju koja kao da to ne vidi i osjecam se da me ne postuje. Od puberteta do sada ja sam posandrcala, od bola i bijesa vodila sam neuredan zivot, izlazila, svadjala se sa svima najvise sa mamom, udaljila se i od tate misleci da je on kriv za sve, izlazila sa raznim deckima, upoznala jednog koji je bio u losem drustvu i kao htjela mu pomoc, na kraju sam postala ko on, on me sada gleda ko da sam ja jadnica a on se uzdigao. Nakon svih tih teskih godina osjecam da sam osobito majci i tom decku bila samo lopta za sutanje i netko da ih uzdigne, nebitna, jer sada se osjecam prazno, nepostojece, svi me gledaju lose i ne znaju da me odnos sa majkom doveo do toga da za nikog nisam bila dobra, na zalost ni za one prave ljude za mene.

Majka je uvijek pricala jako lose o tati i njegovima, bila uvijek zrtva u cijelom svom zivotu i sad kad razmislim, ja sam nesvjesno smatrala da moram biti uz nju, i zaboravit sebe, zaboravit na druge iz obitelji i na cinjenice jer me previse lagala, uvjerena da je on kriv i svi. Uvijek mi prebacuje sta radi za mene i usred svadje govori da samo odemo svi od nje da je pustimo na miru vec jednom. Pa ja ostanem puff 'a sta je sa mojih 25god sto sam te sluzila?!'
Sada nemam prijatelja, doma sam sa njom opet nakon 5god veze sa onim deckom, bez ambicija, zivot mi tih 10god nije napredovao vec stajao zaledjen, jako sam mrsava, inace sam bila zdravog izgleda, volila sport i ljude, nasmijana, sada sam uvijek namrgodjena i u depresiji, nitko me ne gleda sa postovanjem i bez predrasida, osim bake- mame od tate koja mi je jucer rekla kakva je moja mama zapravo, zla i lazljiva, dvolicna i razumjela me i zalila, JEDINA!

Tata me voli i isto vidi tko je moja mama ali ne shvaca u potpunosti da je ona za sve kriva sto sam ja izvodila zadnjih 10 god. pa se tu osjecam da nemogu mu objasnit.

Dala bih par primjera ponasanja moje majke:
Dok sam bila u srednjoj, vise puta mi je rekla da je sam vrag u meni, da sam kurva jer me nasla kako se suljam na terasu nakon izlaska jer sam pobjegla od kuce(to mi je bila jedna kratka faza) i imala sam minicu, ali tada sam bila cvrsta po pitanju deckiju i nisam isla sa bilokime, pa me to od nje jako povrijedilo. Tada mi je jednom mi je rekla 'proklet dan kad sam te ispišala'
Procitala mi je dnevnik i bez trunke kajanja i osjecaja me jos i napala. Tukla me sa kajsem po nogama, imala sam masnice pa sam jednom pukla uzela joj taj kajs i po cijeloj kuci smo se borile, pljunula me u facu. Kad sam bila mala curica napisala sam joj pismo u kojem pise da mi je zao sto sam skrivila to nesto, a ona me napala i rekla 'zar mislis da ces pismom uspjet promjenit to da ti oprostim'.
Uvijek je pricala protiv mog tate, bila jako posesivna, dok sam imala 17\18god govorila mi da cu zivjet sa njom do moje 30e, onako kao u sali i sa tom velikom zeljom. Jucer sam joj rekla sta mislim i da ja vise volim tatu i da vjerujem babi sve a ona na to :'pljunula bi u usta tvojoj babi za te lazi koje ti govori'
..znaci vrhunska manipulatorica..

Ja se osjecam toliko lose, unisteno, samo i neshvacemo. Nemam snage i cvrstoce i samopouzdanja nego mislim da sam za sve kriva pa se tako i ponasam, ne shvacajuci da samoj sebi unistavam zivot i odnose. Strah me ljudi i njihovog misljenja o meni. Uvijek uvijek mislim za sve da sam ja kriva.

Problem je ona izgleda super ljudima i mojoj sestri koja je sa 19 isla ca od kuce sa deckom i ima djete sada od 12 god, pa koluta ocima kada ja pokazem otpor prema mami i smatra to kao da sam nezrela. One se stalno druze i cuju. Bas se jadno osjecam.

Ne mogu vise zivjet sa mamom i isla bih van radit ali imam psa i ona mi uvijek prebacuje kako ju je ona cuvala puno puta, i naziva je svaki dan Moja Luna, Moja curica, Moja ljepotica...ko da je njezin pas, pa Luna je i pocela ici vise oki nje nego oko mene.
Voljela bih sada misliti na sebe i stvorit sebe opet, stvorit svoj zivot ali me strah da ce to ljudi oko mene shvatit kao Ana je opet otisla, ona ne zna bit uz svoju obitelj, ona je nestabilna i bjezi.

Muka mi je i strah. Uzas. Ne znam od kud krenut i kako sestri pa i drugima iz obitelji koji me osudjuju otvorit oci..

Bilo kaiav komentar bi mi pomogao...

Poslano sa mog X5 koristeći Tapatalk

[Leteća]

Kao prvo, nisi dužna nikome objašnjavati ništa. Osobito ne sestri, jer ona dobro zna zašto je s 19 pobjegla od takve majke. Ako imaš priliku otići van ili odseliti, učini to što prije. S psom će biti sve u redu.

[Kymatica]

Dragana kaže:

Baš sam uživala čitajući detektivske postove Superskeptika (ovo mislim ozbiljno, bez ironije). Ipak, ne vidim razlog da devojka već jednom ne odraste, prihvati majku takvu kakva je ili je otkači pošto joj stalno zagorčava život, i nastavi dalje bez osvrtanja. Takvo detinjstvo ne mora imati uticaj na sposobnost normalnog življenja pod uslovom da devojka jasno sagleda sve što se desilo, objasni sebi da nije kriva nizašta (čak i da jeste, zdravije je da misli kako nije), potrudi se da se ne ponaša kao njena majka kad bude dobila svoju decu ili, kako je Natch to lepo sročila, da se 'makne od nje i makne je iz glave'.

razumom se nemogu rješiti emotivni problemi.
psihoterapija.
i da, moguće je da ju jednostavno majka ne voli. to nije odluka majke, nego to jednostavno ne osječa. i toga nije svjesna. jer je to tabu.
to prihvatiti je jedna od najtežih stvari u životu. to mi je rekao jedan jako pametan i dobar psihijatar.
prihvatiti, ne razumom, odlukom, nego emotivno to prihvatiti, osjetiti, isplakati, je najteža stvar u životu.
malo nas to odradi. večina razumom se uvjerava ili odreže skroz kontakt sa takvim oštečenim roditeljem, da prežive, neki razgovaraju o vremenu sa tim roditeljem i do kraja života tinja u njima tuga i bjes uz veliko razočarenje svakih par mjeseci, kada nas taj roditelj ponovo povrjedi. jer se ništa ne može tu promjeniti. samo je moguća promjena kod nas samih, u nama.
ali nikako nije lako, niti je to odluka,od danas me baš briga.
to možeš cijeli dan ponavljati, dok emotivo ne odradiš, nisi ništa rješio.

[LeniRose]

Imam gotovo identicnu situaciju u odnosu s majkom, s time da s ocem nemam gotovo nikakav odnos. Otisla sam od kuce vrlo rano, cim sam upisala studij, ali tek sada u ranim tridesetima pocela sam se suocavati s prosloscu, zbog problema koje sam imala cijeli zivot. Psiholog kojeg redovno vec mjesecima konzultiram stalno ponavlja da je jedini nacin na koji se odnos s takvim roditeljima moze odrzati je da ih stavimo na distancu. Sami moramo nauciti kako ograniciti njihov utjecaj, a ipak zadrzati nekakav kontakt. Prekid svakog odnosa, ma koliko god roditelj bio "toksican", u principu nikada ne donosi zadovoljstvo. Ali zato zdrava distanca, u kojoj prihvacamo roditelja takav kakav jest, te mu ujedno ne damo da nas uzruja svojim rijecima ili postupcima, je jedini nacin obrane. Tesko je doci do ovakve ravnoteze u odnosu, no s vremenom i trudom se moze postici. Odmaknuti se, osamostaliti i raditi na samopouzdanju su jedini nacin da pojedinac uzme svoj zivot u svoje ruke i onemoguci toksicnom roditelju daljnje upropastavanje.

[AnaLuna8]

LeniRose kaže:

Imam gotovo identicnu situaciju u odnosu s majkom, s time da s ocem nemam gotovo nikakav odnos. Otisla sam od kuce vrlo rano, cim sam upisala studij, ali tek sada u ranim tridesetima pocela sam se suocavati s prosloscu, zbog problema koje sam imala cijeli zivot. Psiholog kojeg redovno vec mjesecima konzultiram stalno ponavlja da je jedini nacin na koji se odnos s takvim roditeljima moze odrzati je da ih stavimo na distancu. Sami moramo nauciti kako ograniciti njihov utjecaj, a ipak zadrzati nekakav kontakt. Prekid svakog odnosa, ma koliko god roditelj bio "toksican", u principu nikada ne donosi zadovoljstvo. Ali zato zdrava distanca, u kojoj prihvacamo roditelja takav kakav jest, te mu ujedno ne damo da nas uzruja svojim rijecima ili postupcima, je jedini nacin obrane. Tesko je doci do ovakve ravnoteze u odnosu, no s vremenom i trudom se moze postici. Odmaknuti se, osamostaliti i raditi na samopouzdanju su jedini nacin da pojedinac uzme svoj zivot u svoje ruke i onemoguci toksicnom roditelju daljnje upropastavanje.

Lijepo si to napisala, slazem se sa tobom! Ja sam danas nasla posao u njemackoj u skladistu, sa smjestajem ali bez hrane, placa 800. Platio bi mi put do tamo pa bi na placi oduzeo i kaze da mogu uzet psa za 2mj jer sam mu objasnila situaciju. Od tih 800e 200 bi islo na hranu i 80 na hranu za psa i mace sto bi slala doma. I mace su moje ali njih nikako nemogu uzet tako brzo. Tako da bi mi ostalo 520eura. I sad se pitam sta cu ja sa svojim zivotom? Dali se isplati ici a to je sansa da se maknem...jer tu gdje zivim place su 500e a stanarina 1500-2000kn. Muka mi je...



Poslano sa mog X5 koristeći Tapatalk

[AnaLuna8]

Slazem se sa tobom, zao mi je uopce cuti da su i ostali to prozivjeli. A kakav odnos imas sada sa mamom?
Ja sam si usput unistila sva poznanstva i izolirala pa sam totalno usamljena i tesko mi je.

Danas sam nasla oglas za posao u njemackoj u skladistu, sa smjestajem, bez hrane, placa 800e. Platio bi mi put do tamo pa bi na placi oduzeo i kaze da mogu uzet psa za 2mj jer sam mu objasnila situaciju. Od tih 800e 200 bi islo na hranu i 80 na hranu za psa i mace sto bi slala doma. I mace su moje ali njih nikako nemogu uzet tako brzo.
Tako da bi mi ostalo 520eura. I sad se pitam sta cu ja sa svojim zivotom? Dali se isplati ici a to je sansa da se maknem...jer tu gdje zivim place su 500e a stanarina 1500-2000kn.

Muka mi je pomisao da odem ca od svih a tu u je zivot nemoguc ako si sam i jos sa psom u potstanarstvo.


Sve iz nula... A snage na kapaljku. Pre tesko je ovo i shvatiti da nitko osim bake ne shvaca i ne zna sta sam prosla ja sa njom, jer i kada sam rekla sestri, ona me nije sljivila ni 5%. Tesko je to jer od rodjenja me mama nije ucila da mislim i radim na sebi, i kad sam to sama shvatila me sprijecavala sa takvom manipulacijom.



Poslano sa mog X5 koristeći Tapatalk

[LeniRose]

Ne moze ti nitko vjerojatno reci sto se isplati, a sto ne, niti kako ce se stvari odvijati u buducnosti. Ono sto svakako moras znati je da nije dobro donositi impluzivne odluke. Odseliti sam u inozemstvo s vrlo malo financijskih mogucnosti nije laka odluka. No, ne znaci i da je losa, naprotiv. Ali u tom slucaju moras biti sigurna da je to ono sto zelis i psihicki jaka i spremna da se nosis sa svim problemima koji se putem mogu dogoditi, a vjeruj mi, dogodit ce se. Ako jos nisi u toj fazi, pricekaj malo i pripremi se. Moj savjet bi ti bio da dobro razmislis i napravis plan. Kako ces ustediti novac, hoces li nakon tog skladista naci neki bolji posao ili je to trajna situacija i hoce li te ona usreciti? Sto uopce zelis u zivotu i kojim poslom bi se voljela baviti? Gdje i kako se vidis u buducnosti? Za pocetak, i u svom rodnom mjestu mozes poceti raditi na sebi i na odnosu s majkom i obitelji. Volis zivotinje, uclani se u neku volentersku udrugu, makar vikendom ako zbog posla ne mozes tjedno. Na taj nacin mozes sresti i nove ljude i ostvariti nova prijateljstva pa ce ti tako biti lakse odmaknuti se od situacije doma. Ljude koje si zanemarila, probaj s njima ponovo izgraditi odnos. Otvori se ljudima, pricaj o svojim problemima i bit ce bolje. Jos si mlada i za nista nije kasno, nemoj dozvoliti da ti prvih 25 godina odredi iducih 50 ili vise. Za pocetak procitaj Susan Forward, to je prvi mali korak u shvacanju problema: https://suzanamiljkovic.files.wordpr...vladavanje.pdf

[AnaLuna8]

Leteća kaže:

Kao prvo, nisi dužna nikome objašnjavati ništa. Osobito ne sestri, jer ona dobro zna zašto je s 19 pobjegla od takve majke. Ako imaš priliku otići van ili odseliti, učini to što prije. S psom će biti sve u redu.

Da istina, nebih se trebala zamarati sa time sta sestra misli. Mozda bas kad me nebi bilo bi se stagod promjenilo pa bi shvatila i bila bolja prema meni..jer ubiti od malih nogu me samo šikaniraju uokolo i nemam osjecaj da me vole, najgore od svega sto me strah kako sad dalje nakon tih osjecaja..mogla bih glumit sa njima da je sve ok pa bi imala neki kontakt barem kroz zivot ali najradje bi otisla i cekala da se pokaju i kazu nesto napokon. Jer se osjecam ko pola covjeka.

Tako bih voljela imat prijateljicu i dobre ljude oko sebe, sce bi im dala i zaboravila na ruznu proslost. Valjda cu ih nac..jer nisam vise pristupacna kao prije, bas me ostetilo sve ovo...

Poslano sa mog X5 koristeći Tapatalk

[AnaLuna8]

LeniRose kaže:

Ne moze ti nitko vjerojatno reci sto se isplati, a sto ne, niti kako ce se stvari odvijati u buducnosti. Ono sto svakako moras znati je da nije dobro donositi impluzivne odluke. Odseliti sam u inozemstvo s vrlo malo financijskih mogucnosti nije laka odluka. No, ne znaci i da je losa, naprotiv. Ali u tom slucaju moras biti sigurna da je to ono sto zelis i psihicki jaka i spremna da se nosis sa svim problemima koji se putem mogu dogoditi, a vjeruj mi, dogodit ce se. Ako jos nisi u toj fazi, pricekaj malo i pripremi se. Moj savjet bi ti bio da dobro razmislis i napravis plan. Kako ces ustediti novac, hoces li nakon tog skladista naci neki bolji posao ili je to trajna situacija i hoce li te ona usreciti? Sto uopce zelis u zivotu i kojim poslom bi se voljela baviti? Gdje i kako se vidis u buducnosti? Za pocetak, i u svom rodnom mjestu mozes poceti raditi na sebi i na odnosu s majkom i obitelji. Volis zivotinje, uclani se u neku volentersku udrugu, makar vikendom ako zbog posla ne mozes tjedno. Na taj nacin mozes sresti i nove ljude i ostvariti nova prijateljstva pa ce ti tako biti lakse odmaknuti se od situacije doma. Ljude koje si zanemarila, probaj s njima ponovo izgraditi odnos. Otvori se ljudima, pricaj o svojim problemima i bit ce bolje. Jos si mlada i za nista nije kasno, nemoj dozvoliti da ti prvih 25 godina odredi iducih 50 ili vise. Za pocetak procitaj Susan Forward, to je prvi mali korak u shvacanju problema: https://suzanamiljkovic.files.wordpr...vladavanje.pdf

Najvise od svega se nadam da cu naci prijateljicu, ili nekog tko ce me htjet u blizini i rado se druzit samnom opet..
Postala sam ukocena zbog onog decka jer je i on bio posesivan, kritizirao me konstantno i ponizavanao svih 5god, njemu moj sjaj nije znacio nista jer ga je izbijao iz mene kao da mu smeta sto sam sretna i sto me ljudi vole a njega manje...
Sada se sve okrenulo u korist njega i moje mame a ja napravila toliko gresaka i razocarala puno ljudi, u medjuvremenu nenamjerno. Od 19e imam samoubilacke misli koje su se samo pogorsavale, i ostati jos i jedan dan sa mamom me ubija psihicki kao da me netko reze nozem. Ne mogu to ni opisati.
Sve moram ispocetka, i hocu, ne zelim se ubiti, hocu zivjeti i biti sretna ali je bolno i usamljena sam.

Imas pravo za odlazak vani, mozda nisam psihicki spremna, iako bih htjela bilo gdje ca od nje ici.. Pokusat cu nac posao ovdje i najvj cu ici kod psihologa iako mi se neda sve to prolazit, voljela bih zivjet, biti cjelovita jer to sam bila prije 10god dok me nije sve snaslo.
Ljudi ce mi pomoc, jer volim ljude i daju mi snagu, samo se nadam da cu nac one prave.. Svakako znam da dokle god sam sa mamom, nista od tog mog zivota, jer em sto zivimo ko stranci kada ja podvucem crtu i drzim do svojih stavova, em sto me provocira i tako stvara odvratan osjecaj u kuci. Dosta mi je te tmurnine. Jer ja sam vesela po prirodi i volim se smijat, biti ljubazna i biti sa ljudima a ona i taj decko su to stalno ugnjetavali kod mene. Dan danas ona ..
Tati sam rekla da sam dobila posao tu u mjestu jer jesam i bio je sretan, jos poznaje voditeljicu u tom ducanu, ali posto sam dobila priliku danas za posao u njemackoj ja sam isla po papire gdje sam trebala pocet radit, inace nisam takva ali mislila sam da mi je to spas i bilo mi je sinoc tako tesko.
Sada mi je muka jer ce to opet ucinit od mene krivu sliku. Kako da im objasnim sta se desava samnom, njima nije nista strasno sto sam se htjela ubiti cak to gledaju iskljucivo kao sebicnost bez da se pitaju sta je posrijedi, kao da ih stvarno ne zanimam. Pogotovo sestra, tata bi me malo vise razumio i saslusao.
Najvise mi je zao sto ljudi -ne znaju-. To je ona agonija koja mi neda ici dalje kad god se toga sjetim. Kada te netko zlostavlja ili zlostavljao a ti od izgubljenosti nisi bio dobar za one druge i tako su se svi prirodnim tokom odvojili od mene i zapecatili krivo. Jer djela govore svoje, pogrijesila sam ali nisam vidjela prst pred nosom od bola kojeg sam prozivljavala u sebi kojeg je tesko objasnit nekom tko to nije isto prozivio ili nije psiholog.

Hvala ti LeniRose na svim rijecima, pomogle su mi mnogo!

Poslano sa mog X5 koristeći Tapatalk

[AnaLuna8]

Kymatica kaže:

razumom se nemogu rješiti emotivni problemi.
psihoterapija.
i da, moguće je da ju jednostavno majka ne voli. to nije odluka majke, nego to jednostavno ne osječa. i toga nije svjesna. jer je to tabu.
to prihvatiti je jedna od najtežih stvari u životu. to mi je rekao jedan jako pametan i dobar psihijatar.
prihvatiti, ne razumom, odlukom, nego emotivno to prihvatiti, osjetiti, isplakati, je najteža stvar u životu.
malo nas to odradi. večina razumom se uvjerava ili odreže skroz kontakt sa takvim oštečenim roditeljem, da prežive, neki razgovaraju o vremenu sa tim roditeljem i do kraja života tinja u njima tuga i bjes uz veliko razočarenje svakih par mjeseci, kada nas taj roditelj ponovo povrjedi. jer se ništa ne može tu promjeniti. samo je moguća promjena kod nas samih, u nama.
ali nikako nije lako, niti je to odluka,od danas me baš briga.
to možeš cijeli dan ponavljati, dok emotivo ne odradiš, nisi ništa rješio.

Ono sto je dragana napisala da ne vidi razlog da se ne otkacim od majke, razlog je unistenost, unistena sam. Tesko je to za shvatit tko nije probao jer je tesko prenjet taj osjecaj gubitka svoje osobe i osjecaj praznine, nule, u sebi.

Mene muci sto je moja majka nekada dobra i kao da ima emocije i kao da je njoj zaista tesko sada, i bilo u zivotu. A to sam procitala za narcisoidne majke da to boli djecu i cini ih invalidima, ta konfuzija.

Slazem se da u ovom mom slucaju treba psihoterapija kao pomoc jer razum je taj na koj su mama i bivsi decko najvise pikirali, cak mi je jednom on rekao "unistit cu ti ponos i psihu, cijeli grad ce znati imena sa kojima si bila, mama i sestra ce ti plakati jer ces morat bjezat iz ovog grada"
Tako da zaista su mi pomutili i sjebali razum a sada mi ostaje strucna osoba da mi pomogne i dobri ljudi da mi proradi razum i sve se zacijeli kao cvijet koji se otvori.. Nekada si tako zamisljam pa mi bude lakse. .

Muke...

Poslano sa mog X5 koristeći Tapatalk

[Amorevirginali]

Mislim da je odnos majka-kci puno kompleksniji i rijetko kad je zdrav.
Volim svoju majku. Moja majka voli mene. Osim mene ima jos dvije kceri. Prema svima nama se cijeli zivot odnosila na nacin - ja vas sve tri jednako volim, i vjerujem da je u pravu kad to kaze. Ipak, meni je, a vjerujem da je i njima iz neznanja jako nastetila. Nije se nikad postavljala prema nama kao individuama i svima je poklanjala paznju i vrijeme na isti nacin, nije shvacala da je svako od njene troje djece potpuno razlicito i da treba kao majka prepoznati razlicite senzibilitete. Posto inace ima problema s depresijama, varijacijama u raspolozenju, dok smo bile djeca to je u neogranicenim kolicinama prenosila na nas. Također, nije pazila na sadrzaj onoga sto je govorila i neke rijeci, mada znam da je bila u krivu i danas mi narusavaju kvalitetu zivota. Kao najstarije dijete me znala stavljati kao zastitnicki faktor u odnosu nje i mog oca sto smatram apsurdom. Onu recenicu "Znas da i kad te nitko ne razumije, ja uvijek hocu.", sam shvatila predoslovno i iako se radilo sada kad pogledam o sitnici, to je zavrsilo time da ja tjesim nju, a ne ona mene sve to praceno jednom nemogucnosti razumijevanja sadrzaja. Zato se nikad vise necu dovesti u situaciju da od nje to trazim jer to i za nju samu znaci dodatna konfuzija, stres i strah. Ona zivi s osjecajem tjeskobe i straha, jako mi je zao sto je nesretna i nezadovoljna, jako mi je zao sto je to uzelo maha i sto se ni uz kakvu sugestiju ne trudi biti bolja za sebe. Sve to je rezultiralo time da sam i sama kao dijete prolazila kroz anksiozne epizode. Prije nekog vremena me pitala zasto osjeca distancu s moje strane. Objasnila sam joj samo zato jer nije prestajala. I rekla da ne zamjerim. Rasplakala se, sutradan rekla da ona ni u cemu nije pogrijesila i da ja da oprostite - serem. Nakon toga ponovno izjavljivanje majcinske ljubavi i sve se to talo ciklicno vrti od volim te do seres. Majka mi je, volim je, ali ljubav koju ona meni daje, nije ljubav koja meni treba.

[KANARinka27]

Profinjena kaže:

Razmisljam o jednom meni poznatom slucaju koji me zaintrigirao, pa me zanimaju vasa misljenja, pogotovo ako se nesto odluci napisati i poneka strucnija osoba s ovog podforuma.

Dakle, obrazovana majka i kci, dobrostojeci (nije samohrana majka u pitanju). I svojevrstan los odnos. Ne u smislu da je majka ostavila kcerku, da ne brine o njoj u smislu kuhanja, kucanskih poslova, ucenja, zanemarivanja njenog zdravlja, obrazovanja i sl. Ne to.
Nego jedan odnos u kojem nikad nema zagrljaja, lijepe i tople rijeci, mazenja, odobravanja njenih postupaka, hobija, prijatelja, stavova. Prigovori su mnogo cesci, unatoc redovitim odlicnim uspjesima djeteta u svemu sto radi, nikad pretjerano veselje i uvijek napomena da je moglo i bolje. Sa kcerkom moze pricati o svemu, odnos je u tom smislu otvoren u oba smjera, kcer nastoji uvijek iznova odnos poboljsati i emocionalno se zbliziti s majkom, ali bez uspjeha. Pokoja dobra rijec ili sala kad je majka u dobrom raspolozenju, a to je rijetkost. Prigovori i nezadovoljstvo obuhvacaju kcerin izgled, oblacenje, ponasanje, razmisljanja, a cesto su omalovazavajuci, hladni i uvredljivi. A kad joj se na to ukaze, negira sve i kaze da je sve izrekla u afektu. Ta ista majka sa sinom ima puno bolji odnos, smatra ga u svemu boljim od kceri i vidno mu je naklonjenija, iako on sam ima puno manje zivotnih uspjeha od kceri i obiljezava ga svojevrsna lijenost. Napomena da kcer nije problematicno dijete u nijednom smislu rijeci. Kcer je pokusavala odmalena ozbiljno razgovarati s majkom o njihovom odnosu, ali majka konstantno tvrdi da se s kceri ne moze razgovarati, da je tvrdoglava i svoje ponasanje (majka) smatra normalnim. Znalo se dogoditi da kceri kaze da joj je zao sto ju je rodila, da ju nije briga za kcerinu buducnost, da sa svima ima dobar odnos osim sa kceri i priznanje da je sa sinom prisnija. Kasnije kaze da je sve rekla rekla u afektu i nastavlja se ponasati hladno i nezainteresirano. I tako odmalena. Kad joj kci kaze da se osjeca nevoljenom, majka odgovara da je to apsurd i da svaka majka voli svoje dijete. Btw, identicno se ponasa i prema djetetovu ocu s kojim zive. Majka je tip osobe koja za sebe misli da je uvijek u pravu i, kada nesto nije po njezinom, naljuti se do razine da s kceri/ocem ne prica tjednima.

Mene zanima kakve posljedice toj djevojci moze uzrokovati takvo ponasanje majke u smislu odnosa kceri prema samoj sebi, prema svojoj buducoj obitelji, prema zivotu opcenito? Koliko dijete tu gubi i kako da se dijete pomiri sa spoznajom da se citav zivot nije uspjelo zbliziti u jedan topao i lijep odnos sa vlastitom majkom, bez stalnih prepirki i svadja?
Hvala na misljenjima unaprijed.

Posljedica bi kasnije mogla imati. Ili ne. Ovisi o karakteru.
Ta mlada ženska osoba može i ,,prekrižiti'' majku, odnosno, u potpunosti ju ignorirati osim najnužnije komunikacije (dobar dan, doviđenja, bok), a komunicirati s ocem.

Posebno me iritira kad vidim ovaj navod;obrazovana majka. Očito je da je unatoč visokom obrazovanju ostala zatucana, primitivna seljanka (u odnosu prema ženskoj djeci).

[tiluriumm]

KANARinka27 kaže:

Posebno me iritira kad vidim ovaj navod;obrazovana majka. Očito je da je unatoč visokom obrazovanju ostala zatucana, primitivna seljanka (u odnosu prema ženskoj djeci).

Kakve veze ima stupanj obrazovanja s emocionalnim stanjem, potrebom za izljevima ljubavi, fizičkom prisnošću...? I po čemu je zbog toga što je emocionalno hladna i rezervirana osoba ona zatucana, primitivna seljanka?
Ljubav i brigu ljudi doživljavaju na različite načine. Možda je ona od svoje majke doživljavala isti tretman, a možda još gori. Svakako to nema veze niti s primitivizmom niti s obrazovanošću.

[KANARinka27]

tiluriumm kaže:

Kakve veze ima stupanj obrazovanja s emocionalnim stanjem, potrebom za izljevima ljubavi, fizičkom prisnošću...? I po čemu je zbog toga što je emocionalno hladna i rezervirana osoba ona zatucana, primitivna seljanka?
Ljubav i brigu ljudi doživljavaju na različite načine. Možda je ona od svoje majke doživljavala isti tretman, a možda još gori. Svakako to nema veze niti s primitivizmom niti s obrazovanošću.

Emotivno zatucana sam mislila. Ima ljudi koji doživljavaju sličnu situaciju sa svojim roditeljima i donesu odluku da neće biti takvi prema svojoj djeci.Jer znaju da ih je takvo ponašanje roditelja prema njima smetalo, boljelo i sl. I drže se toga. Dok neki drugi prakticiraju istu takvu lošu metodu odgoja prema svojoj djeci iako su svjesni da je štetna i da nije dobar način.

Na primjer, žena koju je njezina majka nazivala kurvom ili nekim sličnim pogrdnim imenom (zato što je prakticirala seks prije braka) će to isto govoriti i svojoj kćeri (u sličnoj situaciji) zato što je kopirala način ponašanja svoje majke . Dok će neka druga žena izbjegavati korištenje takvih naziva u odnosu prema svojoj kćeri jer zna da je nju u mladosti smetao takav odnos njezine majke prema njoj.

[AnaLuna8]

Ja stvarno ne razumijem da imam tako hladnu majku, to je pre bolno i konfuzno. Svaki dan je borba i patnja, ali izvuci se moram i ozdravit sto prije.
Tesko je shvatiti da je zaista takva, tesko je povjerovati da mozda ne osjeca nista dok joj objasnjavam da me strasno povrijedila u proslosti, i placem. Bo, uhh. Muke..
Valjda ce i to jednog dana zavrsiti meni u korist, jer kad god se izrazim i 'optuzim' je za lose ponasanje, nastupa ignore, hladnoca, ljutnja i stav. I tako dani idu...
Jedva cekam da se odselim.

Ima li tko netko jos koj primjer takvog ponasanja kod svoje majke?

Ja sam je danas pitala dali misli da je uredu sto je procitala moj dnevnik u osmom osnovne, prvo se pravila luda, pa me gledala, pa je rekla ne sjecam se, pa je dodala 'ako i jesam to je bilo sa razlogom ali rijesile smo mi to'.
Ne, nismo rijesile dokle god ili ja odlucim sve pustit iza sebe ili dok mi na to pitanje odgovori sa suosjecanjem.


Poslano sa mog X5 koristeći Tapatalk

[AnaLuna8]

Nije ti jednostavno, razumijem te. Ima slicnosti u ponasanju moje majke.. Najteze je kada joj ispricam kako mi je i sta mije, ona suti ili izgleda da suosjeca i onda kasnije mi nabije to na nos i postane druga osoba. To su po karakteristikama narcisoidne majke. Mada nisam strucnjakinja pa ne znam dali je tocno. Ali tesko je to, mukotrpno, bogubno u nekim slucajevima.
Djelujes snazno pa mi je drago da si uspjela zauzeti stav i drzati do sebe i svog zivota. Nedaj se isprovocirati.
Pozzz )

Poslano sa mog X5 koristeći Tapatalk

[AnaLuna8]

Amorevirginali kaže:

Mislim da je odnos majka-kci puno kompleksniji i rijetko kad je zdrav.
Volim svoju majku. Moja majka voli mene. Osim mene ima jos dvije kceri. Prema svima nama se cijeli zivot odnosila na nacin - ja vas sve tri jednako volim, i vjerujem da je u pravu kad to kaze. Ipak, meni je, a vjerujem da je i njima iz neznanja jako nastetila. Nije se nikad postavljala prema nama kao individuama i svima je poklanjala paznju i vrijeme na isti nacin, nije shvacala da je svako od njene troje djece potpuno razlicito i da treba kao majka prepoznati razlicite senzibilitete. Posto inace ima problema s depresijama, varijacijama u raspolozenju, dok smo bile djeca to je u neogranicenim kolicinama prenosila na nas. Također, nije pazila na sadrzaj onoga sto je govorila i neke rijeci, mada znam da je bila u krivu i danas mi narusavaju kvalitetu zivota. Kao najstarije dijete me znala stavljati kao zastitnicki faktor u odnosu nje i mog oca sto smatram apsurdom. Onu recenicu "Znas da i kad te nitko ne razumije, ja uvijek hocu.", sam shvatila predoslovno i iako se radilo sada kad pogledam o sitnici, to je zavrsilo time da ja tjesim nju, a ne ona mene sve to praceno jednom nemogucnosti razumijevanja sadrzaja. Zato se nikad vise necu dovesti u situaciju da od nje to trazim jer to i za nju samu znaci dodatna konfuzija, stres i strah. Ona zivi s osjecajem tjeskobe i straha, jako mi je zao sto je nesretna i nezadovoljna, jako mi je zao sto je to uzelo maha i sto se ni uz kakvu sugestiju ne trudi biti bolja za sebe. Sve to je rezultiralo time da sam i sama kao dijete prolazila kroz anksiozne epizode. Prije nekog vremena me pitala zasto osjeca distancu s moje strane. Objasnila sam joj samo zato jer nije prestajala. I rekla da ne zamjerim. Rasplakala se, sutradan rekla da ona ni u cemu nije pogrijesila i da ja da oprostite - serem. Nakon toga ponovno izjavljivanje majcinske ljubavi i sve se to talo ciklicno vrti od volim te do seres. Majka mi je, volim je, ali ljubav koju ona meni daje, nije ljubav koja meni treba.

Amorevirginali: moja poruka iznad ove je za tebe.

Poslano sa mog X5 koristeći Tapatalk