Kad vas se dijete odrekne

[Frogger]

Postavio bih ovdje pitanje o tome kako se nositi s ovom situacijom.

Primjer je kćer koja se nakon duge povijesti nerazumijevanja i loše komunikacije unutar obitelji (puno pričanja, malo slušanja) odlučila na radikalan potez presijecanja svih veza.
A ljubavi ne nedostaje prema njoj, svaki član obitelji bi za nju učinio sve. Posebno je tu bitna majka, koja je bezuvjetno voli, ali nikad nije stala da je sasluša i uvaži. Takva je, ishitrena, pomalo neurotična, naporna, nedostaje joj znanja o komunikaciji. Ali dobra i brižna osoba, odgovorna i vrlo poštena. Sada mora živjeti uz stalan osjećaj gubitka i odbačenosti.

Ovakava situacija čini mi se gorom nego kad te bračni partner ostavi, a možda je veće emotivno mučenje nego i kad izgubiš nekog zauvijek (ispričavam se na ovoj tragičnoj usporedbi). Naime nemoguće je racionalizirat gubitak djeteta, kada ipak imaš povremeno neke informacije o njenom životu, kada ipak možeš pratit šta se s njom događa, ali si osuđen na nesudjelovanje. Poput doživotne robije je to, ali još gore. Naime kaznu ti je presudilo voljeno dijete. Istu kaznu izdržava ujedno i njen otac i brat, pa i ja kao obiteljski prijatelj koji tu curu volim kao da je moja rođena. Jednostavno bol se ne smanjuje ni nakon niza godina, svaki dan je jednako frustrirajući.

Želio bih da mi netko kaže kako postupiti, kako razmišljati u ovakvoj situaciji. Kad si ostavljen od cure ili žene, nađeš novu, kad izgubiš nekog zauvijek, nađeš način da se pomiriš s tim, ali kad te voljeni član obitelji neće u svom životu, jednostavno ne znam kako se postaviti. Kako razmišljati, čime se tješiti. Kako primati informacije o događajima u njenom životu? Može li čovjek prihvatit misao poput: "Njoj je bolje bez moje/naše ljubavi"? Meni takva misao jednostavno ne dolazi do svijesti. Vjerujem ni njenoj majci, ocu ili bratu.

[ja_a]

Zavisi... ako je mala tinejđerka, tada je to još i logičan potez s njene strane jer svi tinejđeri se ili srame svojih roditelja ili ih mrze ili žele pobjeći od njih. Naravno, to nije doslovno tako, ali tinejđeri tako reagiraju. Ako je to starija osoba, onda stanje može biti ozbiljnije. Nemam djecu, pa ne znam kako je to, no mogu pretpostaviti da je to roditelju užasna bol da na taj način "izgubi" dijete.
To što si opisao/la je tipičan odnos roditelja i djeteta- roditelj je obično posesivni i nerealni lik koji ne može uspostaviti balans između svoje posesivne potrebe da upravlja dijetetovim životom, te ga koči u razvoju zbog ideje da je dijete totalni idiot, te da samo on kao roditelj zna što je najbolje za njega, te one druge strane balansa da roditelj shvati da je i dijete jedno živo i izrazito osjetljivo biće (i ne nužno idiot od djeteta koje bi odmah pregazio kamion da izađe bez ikoga na cestu sa svojih 30 godina).
A dijete pak ne može uloviti balans između svojih potreba, želja, hirova i shvaćanja da roditelj želi najbolje za svoje dijete i da se roditelj većinu vremena ponaša ko sebična kretenčina samo zato jer je izrazito loš pedagog i zbog silne brige za tim istim djetetom.
Drugim riječima nema tu krivca (zapravo obje strane su krive), te je poznato da u obiteljima veliku ulogu igra nerazumijevanje i inat.
To sve naravno ne mijenja činjenicu da djeca i dalje vole više od ičega roditelje i naravno roditelji svoju djecu, samo se u određenim okolnostima ne znaju ponašati.
Kako da se vrati dijete natrag ne znam, no poziv na razgovor gdje će obje strane saslušati onu drugu stranu, te se ispričati za nanešenu bol drugoj strani bi bio dobar početak.

[konjokradica]

http://www.datoteka.com/croatia-zute...stezagreb.html
Savjet nije možda A klase, ali za bolje ne znam. Za sada sam jedini koji sam odgovorio na temu.

[konjokradica]

Zaboravih da si u Splitu
Probaj naći bračno i obiteljsko savjetovalište u svom gradu. Ovo je preteška tema za forum; traži specijalce i iskusnjave.

[Frogger]

ja_a, vrlo lijep post, zahvaljujem. Cura nije više tinejdžerka, a nažalost poziv na razgovor ne bi upalio. Naime, cura se zaista odrekla svoje obitelji i ostalih ljudi iz svoje prošlosti. Vrlo je odriješita i odlučna (tvrdoglava?), donijela je takvu odluku i nije za očekivati da bi je kompromitirala. Odlučila je živjeti život bez kontakata sa svojima i vjerojatno je našla način kako da racionalizira takav izbor. Svakako, nije vjerojatno da bi se dogodio neki pozitivan korak s njene strane. Zadnji susret između nje i majke je npr bio pun prijezira i potpunog ignoriranja s njene strane. Majka je imala nespretne pokušaje da uspostavi kontakt, uz povremene napade frustracije koji su ovu curu samo još više uvjerili da se zauvijek odvoji od svoje obitelji. Veze su zapravo presječene pred nekih pet ili šest godina. Bojim se da situaciju nije moguće riješiti pa me zanima kako živjeti u toj situaciji uz šta manje boli.

[Frogger]

Konjokradica, također zahvaljujem! Razmislit ću, mada će članovi njene obitelji bit vjerojatno sumnjičavi. Ali iskreno i meni samom bi trebala neka podrška, eto sam se rasplakao pišući uvodni post.

[ja_a]

Frogger kaže:

ja_a, vrlo lijep post, zahvaljujem. Cura nije više tinejdžerka, a nažalost poziv na razgovor ne bi upalio. Naime, cura se zaista odrekla svoje obitelji i ostalih ljudi iz svoje prošlosti. Vrlo je odriješita i odlučna (tvrdoglava?), donijela je takvu odluku i nije za očekivati da bi je kompromitirala. Odlučila je živjeti život bez kontakata sa svojima i vjerojatno je našla način kako da racionalizira takav izbor. Svakako, nije vjerojatno da bi se dogodio neki pozitivan korak s njene strane. Zadnji susret između nje i majke je npr bio pun prijezira i potpunog ignoriranja s njene strane. Majka je imala nespretne pokušaje da uspostavi kontakt, uz povremene napade frustracije koji su ovu curu samo još više uvjerili da se zauvijek odvoji od svoje obitelji. Veze su zapravo presječene pred nekih pet ili šest godina. Bojim se da situaciju nije moguće riješiti pa me zanima kako živjeti u toj situaciji uz šta manje boli.

Ajoj, vidim da je situacija jako teška, ali kako se majka ponašala, tako se sada i njeno dijete ponaša prema njoj. Ako se njeno dijete počne tako ponašati i prema svojoj djeci, to će biti gadan "circle of life".
Ne želim sada tu kriviti majku jer njen karakter se ne može mijenjati. Ona je takva kakva je, voljela je svoje dijete na jedan stereotipan i pogrešan način kako se već i većina roditelja ponaša.
Sa druge strane možda nije samo majka razlog zašto je kćer pobjegla. Ako su u priči i "njeni", možda je njoj cijeli taj obiteljski život bio prilično gorak kada je tako pobjegla. Možda sama shvati sa vremenom kakvu bol priušćuje svojoj majci koja mislim ipak nije zaslužila da ju dijete tako odjebe iz svog života. Ako je kćer već starija, ima svoj život, možda muža i djecu, onda su šanse još manje. No želim vjerovati da će se ipak sa vremenom to izgladiti i da će doći do pomirenja, možda za mjesec dana, a možda za 10 godina. Kćer je očito i inatljiva i tvrdoglava i možda ovo radi i iz osvete staroj, no i njoj će jednom doći valjda iz guzice u glavu da se bez obzira na sve ne može tako ponašati prema svojoj majci. Trenutno možda ni sama nije svjesna kakvu joj bol priušćuje.
Kako da se nauči majka živjeti bez kćeri ne znam reći, niti uzimam to u obzir jer kćer joj nije umrla i sve se može popraviti i povratiti u životu osim ljudskog života, tako da... uvijek ima nade.

[Frogger]

ja_a, još jedan odličan post i odlično razumijevanje situacije. Da, ima uvijek nade i to drži i njenu obitelj i mene. Samo šta je baš zbog nade toliko i teško to podnosit, uz pozitivan pogled na moguću budućnost ide i frustracija zbog sadašnje realnosti, povrijeđenost, bol i sve ostalo. Sorry sad ću malo napravit pauzu, preteško mi je o ovome pisat. A i zbilja je teška tema za forum.

[cap_insanio]

Frogger kaže:

ja_a, vrlo lijep post, zahvaljujem. Cura nije više tinejdžerka, a nažalost poziv na razgovor ne bi upalio. Naime, cura se zaista odrekla svoje obitelji i ostalih ljudi iz svoje prošlosti. Vrlo je odriješita i odlučna (tvrdoglava?), donijela je takvu odluku i nije za očekivati da bi je kompromitirala. Odlučila je živjeti život bez kontakata sa svojima i vjerojatno je našla način kako da racionalizira takav izbor. Svakako, nije vjerojatno da bi se dogodio neki pozitivan korak s njene strane. Zadnji susret između nje i majke je npr bio pun prijezira i potpunog ignoriranja s njene strane. Majka je imala nespretne pokušaje da uspostavi kontakt, uz povremene napade frustracije koji su ovu curu samo još više uvjerili da se zauvijek odvoji od svoje obitelji. Veze su zapravo presječene pred nekih pet ili šest godina. Bojim se da situaciju nije moguće riješiti pa me zanima kako živjeti u toj situaciji uz šta manje boli.

dobro dobro razmisliti prije no što se vlastiti stav o nečemu donese.

znate li vi koliko je boli i frustracije potrebno da jedno dijete odluči ne imat svoje roditelje u svojem životu? nemojte olako upotrebljavat riječ "tvrdoglava", to su klišeirane stvari za površne bahate ljude. u smislu "je, dijete je tvrdoglavo, što da radimo, jednostavno se rodila takva, mi s njom ništa ne možemo".
pazite, ta kćer je morala proć jako puno negativnih srceparajućih, bolno razdirućih stvari sa tom svojom majkom, možda i ostatkom svoje porodice. govorimo o satima agonije, danima, godinama. prije no što se odlučite upotrijebit riječ "tvrdoglav", pametno bi bilo malo porazmislit o tome. kako se dijete, pazite, dijete (mlado i neiskusno) osjeća kada je loše odgajano od strane ljudi koji su mu trebali pružit bezuslovnu ljubav, i koje, ništa manje bitno, i ono samo bezuslovno voli? iz dana u dan, iz godine u godinu? pustite vi to što majka kaže da ju je voljela. svi roditelji, posebice loši, se vole busat tom ljubavi koju oh tako bezuvjetno pružaju. ne kažem da ju nije voljela, na svoj način, a taj "njen" način ju možda čak i njoj samoj nedovoljno razumljiv. za većinu ljudi oko nje možda opisiv kao i "bolestan"?
sve što želim reć je da dijete neće tek tako dić sidro, i isčupat taj dio života iz sebe. treba dosta bola da bi se neko odlučio na to. što znači da roditelji, za sve to dugo vrijeme, oboje, nisu uspjeli evoluirat u čak ni poluuspješne, nisu uspjeli sagledat to svoje dijete kao legitimnu osobu na ovome svijetu, i dalje ostaju ograničeni u nekim svojim okvirima razmišljanja, odbijajuć preć preko svojih frustracija i time pokazat tu svoju navodnu bezuslovnu ljubav.
djevojka ima pravo što ne želi imat ništa s njima. nisu se promijenili, očigledno. svome djetetu treba znat prići, kao prema nekom ko je u vašem timu, a ne nekog protiv kog se borite i nešto mu dokazujete. i obzirom da su ipak roditelji ti koji su odgovorni (kao odrasli) za ono što je dovelo do tog raskola, dok oni ne odluče prihvatit neke stvari i prvi pružit ali istinsku ruku razumijevanja, djevojku ne krivim što ih je izopćila iz svojeg života.
uz malo sreće, vremenom će možda sama (bez njihove pomoći na koju očigledno ne može računat) shvatit da su njeni roditelji jednostavno takvi, ograničeni, da su po svojim mogućnostima (broju sivih ćelija) uradili maximalno što su mogli (pa ma kako loše to bilo), te će im oprostiti, ne nužno mireći se s njima.
čisto zbog zdravijeg slaganja kockica u vlastitoj glavi, bacanja staroh tereta s ramena, nadam se da će dostić tu spoznaju.
a što se tiče roditelja, te priče kako je sada kasno ne pušim. nikada nije kasno, ali je prihvatanje svojeg djeteta kao zasebne osobe njima očigledno fikcija. mogu si počet radit na sebi kad god požele. kad god odluče to.
u međuvremenu, fer je da ne izigravaju ucveljene nevine očajnike.

[Soul sister]

Frogger kaže:

ja_a, vrlo lijep post, zahvaljujem. Cura nije više tinejdžerka, a nažalost poziv na razgovor ne bi upalio. Naime, cura se zaista odrekla svoje obitelji i ostalih ljudi iz svoje prošlosti. Vrlo je odriješita i odlučna (tvrdoglava?), donijela je takvu odluku i nije za očekivati da bi je kompromitirala. Odlučila je živjeti život bez kontakata sa svojima i vjerojatno je našla način kako da racionalizira takav izbor. Svakako, nije vjerojatno da bi se dogodio neki pozitivan korak s njene strane. Zadnji susret između nje i majke je npr bio pun prijezira i potpunog ignoriranja s njene strane. Majka je imala nespretne pokušaje da uspostavi kontakt, uz povremene napade frustracije koji su ovu curu samo još više uvjerili da se zauvijek odvoji od svoje obitelji. Veze su zapravo presječene pred nekih pet ili šest godina. Bojim se da situaciju nije moguće riješiti pa me zanima kako živjeti u toj situaciji uz šta manje boli.

Zaintrgirala me ova tema, jer sam ja "trvdoglava kcer" koja takodjer nema kontakt s majkom. Doduse sa ocem imam izvrstan odnos, ali njih dvoje su razvedeni vec dvadeset godina. Da sada ne bih iznosila svoju zivotnu pricu reci cu samo kratko - koliko god da je neko tvrdoglav ima prirodnu potrebu da ga majka voli i postuje. U nekim okolnostima kada se majka ponasa suprotno od toga dijete se udaljava i osjecaji djeteta otupljuju za takvu majku. To se meni desilo, ali kada bi bilo mogucnosti da sjednemo i raspravimo neke stvari mozda bismo uspjele ostvariti ponovni kontakt. Moja majka je takodjer neuroticna i manipulator kakvog nisam srela u zivotu. Sestru je dovela do neuropsihijatrije, pa sad postavljam pitanje ako neka majka toliko lose utjece na zivot djeteta (moja sestra je patoloski vezana za nju) zar se moze reci "to je majka, treba joj sve oprostit"? Niste napisali zbog cega je djevojka prekinula odnose bas sa svima, to mi ne zvuci logicno, ako je majka "krivac". Sigurna sam da joj nedostaju koliko i ona njima, ali pitanje je sta je dovelo do toga. I ja imam porodicu (udata sam i ima kcer), ali mislim da ne slijedim primjer svoje majke - ne d`o mi Bog ikad da se to desi.

[Frogger]

@cap_insaino: riječ "tvrdoglava" nisam upotrijebio da bih diskvalificirao ovu curu ili je krivio, samo sam želio istaći kako je tip osobe koja ostaje pri svojoj odluci, kad postupi na neki način, ustraje u tome, čak i ako nije sigurna da radi ispravno. Jednom kad nešto odluči, nije dovoljna neka sitnica ili nesigurnost da se predomisli. Možda sam trebao reć "ponosna" ili "odlučna", ali poanta je bila na tome da nije za očekivati da će promijenit odluku.
Da, svakako je potrebno puno toga lošeg da dijete donese tako sudbonosnu odluku, i razloge treba tražit u nemogućnosti zdrave komunikacije i razumijevanja unutar obitelji, prvenstveno od strane majke koja ima vrlo rigidnu sliku svijeta te strahove iz svoje prošlosti, ali ne treba širit priču tako daleko. Bitno je da ljubavi ne nedostaje pa ne treba gledat u terminima krivnje nego u terminima razloga zašto se ovako dogodilo.
A roditelji ne izigravaju nevine ucviljene očajnike, niti išta izigravaju. Ponosni su i ne pokazuju. Ucviljenost i očaj sam ja iznio u postu kako bih pokazao šta se događa ispod površine. To su iskrene emocije i molim da se ne pljuca po njima. Šta se tiče toga da roditelji trebaju poradit na sebi, slažem se u potpunosti. Vještine izražavanja, prepoznavanja i uvažavanja tuđih osjećaja su im svakako manjkave, kao i mnogim drugima, ali ni to nije tema kad nemaju mogućnost da isprave išta s tom curom u ovom trenutku.

[betiboop]

@ cap insaino, super post

slozila bih se sa tobom i ovom curom gore. ne, ne dolazi to preko noci da pozelis odjebat starce, pogotovo ako vise nisi tinejdjer nego odrasla osoba i bunt ti nije prirodan nacin postojanja. ali jednostavno nekad djeca nemaju izbora jer roditelji se ne prestaju ponasati tako kako su se cijelo vrijeme ponasali, jos dok dijete pojma nije imalo kako bi se roditelji trebali ponasati i nije mu preostalo nista drugo nego da zivi i postane to sto su mu roditelji namijenili da bude. ako vec nesto zeli napraviti od preostalog zivota i krenuti od kakve takve nule, onda je lakse bez toga da ga roditelji vracaju stalno u ista preispitivanja i borbu sa negativnim osjecajima jer se eto oni ne mogu vise promijeniti. znaci, i dalje misle stetiti svom djetetu. sta ti drugo preostaje nego se odmaknuti. mada taj odmak ne bi smio biti bjezanje i samozavaravanje. bez istinskog suocavanja sa samim sobom i svojim bolom, pa cak i suocavanja sa roditeljima, suocavanja njih sa svim sto im zamjeramo, makar oni to ne razumjeli, ne moze se ici naprijed jer ce nam se drugi ljudi naci na putu od kojih cemo dozivljavati slican tretman kao od roditelja i onda opet iste nase reakcije, isti destruktivni osjecaji, isti problemi..... dok kad se suocimo sa svim nepravdama iz proslosti se mozemo nekako ocistiti, prestati djelovati nekontrolirano i imati sebe pod kontrolom, biti puno odgovorniji.... sta ja znam, ko zna na kojem sam stupnju razvoja

al uglavnom, gorko je to iskustvo i puno je to tuznije i kompleksnije od obicne tvrdoglavosti. zasto bi se neko odrekao divnih roditelja koji te prihvacaju i vole no matter what? pogotovo u danasnjem okrutnom, agresivnom svijetu. i ovi losi te vole uvijek ali nije to isto. uza svu ljubav oni te gaze, ne uvazavaju, vide kroz tebe i dalje samo sebe i ko zna zasto su te imali, radi toga jer to drustvo stimulira kao nesto lijepo, roditeljstvo, a uopce nemaju zivaca za to

[Frogger]

@ocajna sestra: u prethodnim postovima sam nešto pisao o razlozima kćerkine odluke, dodao bih još i da je kćerka vrlo osjećajna osoba, ali također jako teško izražava emocije, a i loše čita pravu namjeru drugih. Osjećaj nedostatka ljubavi i razumijevanja te sputanosti unutar obitelji je doveo do ovoga. U detalje ne bih ulazio.
Šta se tiče neopozivosti odluke, s tako nečim sam na "ti". Ja sam se zauvijek odrekao svoje majke, polusestre i bake, a i sa ocem sam u vrlo hladnim odnosima, gdje je količina normalne komunikacije jednaka nuli. Ne bih sad ulazio u priču zašto je to tako, samo želim reći da postoji takva stvar kao što je neopoziva odluka djeteta da više nema kontakt sa svojom obitelji.

[cap_insanio]

ja_a kaže:

Možda sama shvati sa vremenom kakvu bol priušćuje svojoj majci koja mislim ipak nije zaslužila da ju dijete tako odjebe iz svog života.

ne znam koliko misliš da poznaješ raznih vrsta loših roditelja. ima ih jako jako loših ne pasivno loših, već onih aktivno loših, koji odbijaju stat na granici koju si im na lijep način povukao. u više navrata.
ovdje se više radi o tome da je kćer zaslužila da odstrani loše roditelje iz svojeg života, kako bi mogla počet udarat temelje za neki drugačiji život, nego o tome da li je majka, koja činjenički ne može evoluirat, zaslužila da "izgubi dijete".

ja_a kaže:

Kćer je očito i inatljiva i tvrdoglava i možda ovo radi i iz osvete staroj, no i njoj će jednom doći valjda iz guzice u glavu da se bez obzira na sve ne može tako ponašati prema svojoj majci. Trenutno možda ni sama nije svjesna kakvu joj bol priušćuje.

bilo bi vrlo jednostavno da se radi samo o osveti. to je zapravo najlakša za povjerovat roditeljska strana priče. da, inati se, pamet joj je u guzici, nije svjesna koliko povrjeđuje svoju jadnu majku, koja samim svetim činom rođenja djeteta i ničim drugim doživotno zaslužuje pravo da kćer prvenstveno misli na njene osjećaje i da ih stavlja ispred odluka za koje matra da su potencijalno produktivne za njen život.

[Frogger]

cap_insaino kaže:

ne znam koliko misliš da poznaješ raznih vrsta loših roditelja. ima ih jako jako loših ne pasivno loših, već onih aktivno loših, koji odbijaju stat na granici koju si im na lijep način povukao. u više navrata.
ovdje se više radi o tome da je kćer zaslužila da odstrani loše roditelje iz svojeg života, kako bi mogla počet udarat temelje za neki drugačiji život, nego o tome da li je majka, koja činjenički ne može evoluirat, zaslužila da "izgubi dijete".



bilo bi vrlo jednostavno da se radi samo o osveti. to je zapravo najlakša za povjerovat roditeljska strana priče. da, inati se, pamet joj je u guzici, nije svjesna koliko povrjeđuje svoju jadnu majku, koja samim svetim činom rođenja djeteta i ničim drugim doživotno zaslužuje pravo da kćer prvenstveno misli na njene osjećaje i da ih stavlja ispred odluka za koje matra da su potencijalno produktivne za njen život.

Cap_insaino, nema potrebe za sarkazmom ili osuđivanjem roditelja. U ovoj priči nema negativaca, to je samo jedna od nesretnih obitelji gdje su godine prakticirana loših interpersonalnih vještina od strane roditelja prema kćeri, kao i obrnuto, kulminirale ružnim odlaskom kćeri iz obitelji.
Krivnja tu nije bitna i traženje krivnje je kontraproduktivno. Mene zanima kako živjet uz sve negativne osjećaje koji se javljaju u takvoj situaciji. Bol, grizodušje, ljutnja, nemoć, očaj i sl. Jer to je ipak živa situacija i nije moguće prepustit vremenu da je izliječi.

[cap_insanio]

Frogger kaže:

u prethodnim postovima sam nešto pisao o razlozima kćerkine odluke, dodao bih još i da je kćerka vrlo osjećajna osoba, ali također jako teško izražava emocije, a i loše čita pravu namjeru drugih.

ja bih ukazala ovdje na jedan moment. vi koliko god da ste "prijatelj" te porodice, ma koliko da ste uključeni očigledno i emocionalnu u svu tu sagu, tu kćer možete sagledat samo na osnovu svojih kroz život izgrađenih parametara, dakle protumačiti je svojim očima, što ne mora nužno bit i tačno. dakako, moguće je, i rekla bih vrlo vjerovatno da je djevojka zaista uz ovakve roditelje kakve opisujete i izrasla u osobu sputanu u iskazivanju osjećaja i čitanju pravih namjera drugih ljudi, uz svoju "rigidnu" majku i "ponosne" roditelje.
no ne mora bit i tačno (moguće je da zbog poistovjećivanja te djevojke sa sličnim slučajevima iz vlastitog iskustva griješite)

Frogger kaže:

Šta se tiče neopozivosti odluke, s tako nečim sam na "ti". Ja sam se zauvijek odrekao svoje majke, polusestre i bake, a i sa ocem sam u vrlo hladnim odnosima, gdje je količina normalne komunikacije jednaka nuli. Ne bih sad ulazio u priču zašto je to tako, samo želim reći da postoji takva stvar kao što je neopoziva odluka djeteta da više nema kontakt sa svojom obitelji.

još jednom bih ponovila, nisu svi ljudi isti. niti okolnosti koje su ih isklesale takvima niti okolnosti koje će im se dalje dešavat i koje će im život nanosit na put i zbog kojeg će radit različite odluke.

pazite, ovdje niste pomenuli bol djeteta koje se odreklo svojih roditelja. ta bol će bit konstantna u njenom životu, mada je moguće da evoluira u drugi racionalniji i malo manje bolniji oblik, ako se, kako je to betiboop lijepo objasnila, na pravi način suoči s njom.
no zbog te stalno prisutne i velike rane kod djeteta, dijete će itekako prihvatit ruku pomirenja, u bilo kojem času, ali, samo kad vidi neki adekvatan pozitivan pomak kod svojih roditelja, zbog kojeg bi vrijedilo oživjet nešto na što je stavljena tačka, a to nikada ne ide po flat lineu, i tu se emocije čak i kod najracionalnijih uzburkaju.
nećete dirat u ranu koja boli, ako ne vidite lijek koji ju može barem donekle zaliječit.
ako ga pak vidite, naravno da će te pokušat.
razumijete?

[betiboop]

Frogger kaže:

Cap_insaino, nema potrebe za sarkazmom ili osuđivanjem roditelja. U ovoj priči nema negativaca, to je samo jedna od nesretnih obitelji gdje su godine prakticirana loših interpersonalnih vještina od strane roditelja prema kćeri, kao i obrnuto, kulminirale ružnim odlaskom kćeri iz obitelji.
Krivnja tu nije bitna i traženje krivnje je kontraproduktivno. Mene zanima kako živjet uz sve negativne osjećaje koji se javljaju u takvoj situaciji. Bol, grizodušje, ljutnja, nemoć, očaj i sl. Jer to je ipak živa situacija i nije moguće prepustit vremenu da je izliječi.

pa treba znat oprostit i sebi i drugima. oni mogu dalje razmisljat o svom odnosu sa kceri, vidjeti gdje su pogrijesili, prozivjeti tu bol pa dalje vidjeti kako ce sa kceri, da li se moze i da li zele popraviti odnose. ne vidim sta drugo.

kcer je lose interpersonalne vjestine naucila od roditelja a ne oni od nje.

[cap_insanio]

Frogger kaže:

Cap_insaino, nema potrebe za sarkazmom ili osuđivanjem roditelja. U ovoj priči nema negativaca, to je samo jedna od nesretnih obitelji gdje su godine prakticirana loših interpersonalnih vještina od strane roditelja prema kćeri, kao i obrnuto, kulminirale ružnim odlaskom kćeri iz obitelji.
Krivnja tu nije bitna i traženje krivnje je kontraproduktivno. Mene zanima kako živjet uz sve negativne osjećaje koji se javljaju u takvoj situaciji. Bol, grizodušje, ljutnja, nemoć, očaj i sl. Jer to je ipak živa situacija i nije moguće prepustit vremenu da je izliječi.

ne znam koji to sarkazam osjećate u mojim postovima, jer, ne tipično za mene , pokušavam bit jako blaga i razumljiva
ni ja fokus ne stavljam na traženje krivnje, ali da bi ste došli do pozitivnog rješenja, neke se stvari, ma koliko bolne, jednostavno moraju raspetljat i izvuć na čistac. jer po svemu ovome što vi pišete, aludirate da postoji neko pozitivno rješenje kako bi to roditelji trebali živjet bez da se pomire sa kćeri, a da bol umine. ja ga ne vidim.
nikada im nije kasno da pokušaju riješit situaciju, i dirnu u tu bolnu tačku o kojoj je čak i vama kao nekome kome ste van te porodice (ako vam je vjerovat na riječ) bolno razgovarat. moraju se izborit sa svojim vlastitim zvjerima, kako bi privukli svoju kćer zasluženo natrag.
ako pak ne mogu, onda ta ljubav oprostićete (ni malo sarkastično) nije tako bezuslovna kao što ju nazivate.
bezuslovno je kad dajete život za dijete. lomite ljude, gazite preko leševa. zato što vam je dijete na prvom mjestu, ne vi. kad tako doživite stvari, nema te prepreke koja će vam stajat na putu da zadobijete svoje dijete natrag, čak i ako ste dopustili da stvari odu tako daleko da ga izgubite.

[Markoleo]

ovo se događa kad su roditelji nešto zeznuli sa djecom, tj. zamjerili se djetetu.npr. nisu mu nešto važno dali ili bili nekim dijelom u jednom trenutku bezobrazni.dijete to zapamti i osvečuje se na taj način.to mora trajati barem 5-7 godina.

[Frogger]

Cap insaino, vrlo lijepi postovi i vrlo mudre poante!
Slažem se da ne smijem poistovjećivat situaciju sa svojom, što daje neku nadu u pozitivno rješenje, ako se roditelji dovoljno potrude.
Ja tu nisam član obitelji, ali kao da jesam, dragi su mi jako svi, a tu curu volim više nego ikog. I dijelim donekle njihovu situaciju, jer i mene se odrekla, i ja sam podbacio u komuniciranju s njom i razumijevanju kako se zapravo osjeća. Šta se toga tiče, danas bih to sve znao ispravit, samo nemam priliku. No možda se pojavi jednom prilika za svih da se isprave.

P.S. Morat ću stavljat više smajlića da mi se ljudi ne obraćaju s "vi". Frogger je tu domaći, ima samo 33 godine, a osjeća se bar desetljeće mlađim