Kad vas se dijete odrekne

[simple mind]

Frogger kaže:

Bezuvjetna ljubav se očituje npr u tome da je majka i sada (nakon što je se kćer uz prezir odrekla) spremna sve učinit za svoju kćer, ponosi se njom, uvijek sve najbolje priča o njoj, golim rukama bi zadavila čovjeka koji bi išta nažao učinio ili rekao o njoj i td...

Još uvijek nisam doznala što je to majka činila za svoje dijete prije nego je otišlo i odreklo se obitelji. Što to znači "sve"? Ljudi se često razbacuju riječima, a na djelima su jako skromni....

[Frogger]

simple mind kaže:

Još uvijek nisam doznala što je to majka činila za svoje dijete prije nego je otišlo i odreklo se obitelji. Što to znači "sve"? Ljudi se često razbacuju riječima, a na djelima su jako skromni....

Pa ne želim nabrajat detalje, niti smatram da su bitni u ovoj priči. Govorim ipak o stvarnim ljudima i nije u redu da na forumu iznosim detalje.
Ali reći ću još jednom, u ovoj priči nema negativaca, samo nesavršeni ljudi među kojima su stvari pošle malo previše naopako. Krivnju ne tražimo
Nije cilj da se igramo detektiva niti da nekog osuđujemo. Temu sam postavio da dobijem s psihološke strane kakav koristan savjet za ovu situaciju, koja rekao bih po postovima nije tako ni neuobičajena, pa se možda nađe nešto korisno i za druge raspadnute obitelji.

[Smartie]

cap_insaino kaže:

dobro dobro razmisliti prije no što se vlastiti stav o nečemu donese.

znate li vi koliko je boli i frustracije potrebno da jedno dijete odluči ne imat svoje roditelje u svojem životu? nemojte olako upotrebljavat riječ "tvrdoglava", to su klišeirane stvari za površne bahate ljude. u smislu "je, dijete je tvrdoglavo, što da radimo, jednostavno se rodila takva, mi s njom ništa ne možemo".
pazite, ta kćer je morala proć jako puno negativnih srceparajućih, bolno razdirućih stvari sa tom svojom majkom, možda i ostatkom svoje porodice. govorimo o satima agonije, danima, godinama. prije no što se odlučite upotrijebit riječ "tvrdoglav", pametno bi bilo malo porazmislit o tome. kako se dijete, pazite, dijete (mlado i neiskusno) osjeća kada je loše odgajano od strane ljudi koji su mu trebali pružit bezuslovnu ljubav, i koje, ništa manje bitno, i ono samo bezuslovno voli? iz dana u dan, iz godine u godinu? pustite vi to što majka kaže da ju je voljela. svi roditelji, posebice loši, se vole busat tom ljubavi koju oh tako bezuvjetno pružaju. ne kažem da ju nije voljela, na svoj način, a taj "njen" način ju možda čak i njoj samoj nedovoljno razumljiv. za većinu ljudi oko nje možda opisiv kao i "bolestan"?
sve što želim reć je da dijete neće tek tako dić sidro, i isčupat taj dio života iz sebe. treba dosta bola da bi se neko odlučio na to. što znači da roditelji, za sve to dugo vrijeme, oboje, nisu uspjeli evoluirat u čak ni poluuspješne, nisu uspjeli sagledat to svoje dijete kao legitimnu osobu na ovome svijetu, i dalje ostaju ograničeni u nekim svojim okvirima razmišljanja, odbijajuć preć preko svojih frustracija i time pokazat tu svoju navodnu bezuslovnu ljubav.
djevojka ima pravo što ne želi imat ništa s njima. nisu se promijenili, očigledno. svome djetetu treba znat prići, kao prema nekom ko je u vašem timu, a ne nekog protiv kog se borite i nešto mu dokazujete. i obzirom da su ipak roditelji ti koji su odgovorni (kao odrasli) za ono što je dovelo do tog raskola, dok oni ne odluče prihvatit neke stvari i prvi pružit ali istinsku ruku razumijevanja, djevojku ne krivim što ih je izopćila iz svojeg života.
uz malo sreće, vremenom će možda sama (bez njihove pomoći na koju očigledno ne može računat) shvatit da su njeni roditelji jednostavno takvi, ograničeni, da su po svojim mogućnostima (broju sivih ćelija) uradili maximalno što su mogli (pa ma kako loše to bilo), te će im oprostiti, ne nužno mireći se s njima.
čisto zbog zdravijeg slaganja kockica u vlastitoj glavi, bacanja staroh tereta s ramena, nadam se da će dostić tu spoznaju.
a što se tiče roditelja, te priče kako je sada kasno ne pušim. nikada nije kasno, ali je prihvatanje svojeg djeteta kao zasebne osobe njima očigledno fikcija. mogu si počet radit na sebi kad god požele. kad god odluče to.
u međuvremenu, fer je da ne izigravaju ucveljene nevine očajnike.

skroz se slažem s tobom.

[Taroth]

Frogger kaže:

Pa ne želim nabrajat detalje, niti smatram da su bitni u ovoj priči. Govorim ipak o stvarnim ljudima i nije u redu da na forumu iznosim detalje.
Ali reći ću još jednom, u ovoj priči nema negativaca, samo nesavršeni ljudi među kojima su stvari pošle malo previše naopako. Krivnju ne tražimo
Nije cilj da se igramo detektiva niti da nekog osuđujemo. Temu sam postavio da dobijem s psihološke strane kakav koristan savjet za ovu situaciju, koja rekao bih po postovima nije tako ni neuobičajena, pa se možda nađe nešto korisno i za druge raspadnute obitelji.

no, ocito u ovoj prici krivci postoje...
njeno (majcino) ne slusanje drugih, njena tvrdoglavost jest ne-ljubav koja je ovu otjerala...


iz tvog stava citam bas ono negativno... ti analiziras njenu kcer, zelis raspravljati o njoj.... no, u isto vrijeme, ti si njenu majku i njenu tvrdoglavost prihvatio... ona je takva i kao da je to okej...
dokle god ne vidite majku kao izvor problema (a ne kcer), nema izlaza

[dilligaf]

I ja sam osobno ''tvrdoglavo dijete''!
I vjerujte mi na riječ,da je potrebno godine i godine da bi se osoba odlučila na takav korak.Ja sam sa svojom bivšom majkom prekinuo odnos majka-sin sa svojih cca 25-26 godina.
Da sad ne ulazim u detalje jer se oni nikoga ovdje ne tiču,odluka je pala nakon,zbilja,dugog razmišljanja i nikad do sada nisam požalio odluku!Oca nemam a majka nije nikad ni postojala,amen!
Do dan danas nije shvatila niti pokušala shvatiti moj postupak,a izgleda da niti neće!
Ja navečer snivam snom pravednika a moj se život promijenio za 100%.
Bio netko obiteljski prijatelj ili vrlo bliska rodbina,ako ne živi s tom obitelji 24 sata na dan,nikad neće shvatiti takvu odluku jer ima informacije od samo jedne strane koja po običaju NIKAD nije kriva nizašta!
Jesu ružne stvari,ali ovdje se ne radi o nekakvom hiru jer ostavljanje obitelji nije mala stvar!

@ cap_insaino

[cp.tar]

Frogger kaže:

Postavio bih ovdje pitanje o tome kako se nositi s ovom situacijom.

Primjer je kćer koja se nakon duge povijesti nerazumijevanja i loše komunikacije unutar obitelji (puno pričanja, malo slušanja) odlučila na radikalan potez presijecanja svih veza.
A ljubavi ne nedostaje prema njoj, svaki član obitelji bi za nju učinio sve. Posebno je tu bitna majka, koja je bezuvjetno voli, ali nikad nije stala da je sasluša i uvaži. Takva je, ishitrena, pomalo neurotična, naporna, nedostaje joj znanja o komunikaciji. Ali dobra i brižna osoba, odgovorna i vrlo poštena. Sada mora živjeti uz stalan osjećaj gubitka i odbačenosti.

Ček, svaki bi član obitelji za nju učinio sve, ali nikad nisu mogli stati i saslušati je?

Šteta što nisu barem to učinili za nju…

Ja ti ovo govorim iz svoje perspektive: pred nekoliko sam godina bio prekinuo svaki kontakt sa svojom majkom. Ostatak obitelji nije trpio samo zato što smo ionako već svi raštrkani — roditelji razvedeni, sestra se bila odselila k svom dečku… mogao sam vrlo precizno odrediti s kime prekidam kontakte.
Uglavnom, s majkom si nisam razgovarao pune dvije godine. Par puta kad je pokušala nazvati, otpilio sam je; nisam bio pretjerano prijateljski raspoložen ni kad bi nazvala, ali čim bi pokazala znakove frustracije ili bi počela raspravljati o temama zbog kojih sam i bio prekinuo kontakte, spustio bih slušalicu.

I mogu ti reći da postoje dva dobra razloga za takvo prekidanje kontakata: tebe boli manje kad ne vidiš ljude koji ti nanose bol, a njih boli više.
Uostalom, od koga je dotična naučila tu strategiju? Sâm veliš da je komunikacija u obitelji loša. Mene su majka i baka znale kažnjavati nekomunikacijom — uvrijedile bi se i po tjedan dana ne bi ni riječ sa mnom progovorile (a majka bi onda nakon tjedan dana dobila nasilne ispade jer je nisam pozdravio… nakon toga bismo opet počeli razgovarati; dakle, valjda bi joj pritisak postao prevelik). Ako je cura o kojoj govoriš imala slične situacije u obitelji, samo rješava problem na jedini način koji je u obitelji imala prilike naučiti.

U svakom slučaju, prekid svake komunikacije s obitelji nije odluka koja se olako donosi; ne vjerujem da će se predomisliti u skorije vrijeme, tim više što si time miče s očiju bolne teme i bolne komunikacijske obrasce.
A i postigla je svoj cilj: sad je obitelj možda i želi poslušati, ali malo je kasno nakon dvadesetak godina ignoriranja. I pravo im budi.

Ostaje nam se samo svima nadati da neće isto naučiti svoju djecu.

Ovakava situacija čini mi se gorom nego kad te bračni partner ostavi, a možda je veće emotivno mučenje nego i kad izgubiš nekog zauvijek (ispričavam se na ovoj tragičnoj usporedbi). Naime nemoguće je racionalizirat gubitak djeteta, kada ipak imaš povremeno neke informacije o njenom životu, kada ipak možeš pratit šta se s njom događa, ali si osuđen na nesudjelovanje. Poput doživotne robije je to, ali još gore. Naime kaznu ti je presudilo voljeno dijete. Istu kaznu izdržava ujedno i njen otac i brat, pa i ja kao obiteljski prijatelj koji tu curu volim kao da je moja rođena. Jednostavno bol se ne smanjuje ni nakon niza godina, svaki dan je jednako frustrirajući.

Pod pretpostavkom da to nije učinila iz hira ili zlobe, ostaje vam svima upitati se zašto je to učinila.

Dao bih se kladiti da se nije otuđila sama.

Želio bih da mi netko kaže kako postupiti, kako razmišljati u ovakvoj situaciji. Kad si ostavljen od cure ili žene, nađeš novu, kad izgubiš nekog zauvijek, nađeš način da se pomiriš s tim, ali kad te voljeni član obitelji neće u svom životu, jednostavno ne znam kako se postaviti. Kako razmišljati, čime se tješiti. Kako primati informacije o događajima u njenom životu? Može li čovjek prihvatit misao poput: "Njoj je bolje bez moje/naše ljubavi"? Meni takva misao jednostavno ne dolazi do svijesti. Vjerujem ni njenoj majci, ocu ili bratu.

Nije njoj bolje bez vaše ljubavi, nego joj je bolje bez vas i vašeg miješanja, popovanja, predavanja, zvocanja, upravljanja životom i tome sličnog.

Ako njeni nisu znali svoju ljubav iskazati na neki konstruktivan način, ako su joj uskraćivali slobodu… pa, slobodu si je uzela. Na jedan od neugodnijih načina, doduše, ali jedini koji joj je bio preostao.

Ona je živjela s njima dvadesetak godina i patila.
Sad je red na njima da pate; možda shvate što su joj činili.

Jedino mogu preporučiti nekakvo savjetovanje da se nauče nositi s tim. Ako usput uspiju razriješiti uzroke, možda dobiju šansu ublažiti i posljedice. Ipak, čak i tako će morati biti spremni na niz odbijanja prije nego što im kći pristane na ikakvu komunikaciju.

[dilligaf]

cp.tar kaže:

Ček, svaki bi član obitelji za nju učinio sve, ali nikad nisu mogli stati i saslušati je?

Šteta što nisu barem to učinili za nju…

Ja ti ovo govorim iz svoje perspektive: pred nekoliko sam godina bio prekinuo svaki kontakt sa svojom majkom. Ostatak obitelji nije trpio samo zato što smo ionako već svi raštrkani — roditelji razvedeni, sestra se bila odselila k svom dečku… mogao sam vrlo precizno odrediti s kime prekidam kontakte.
Uglavnom, s majkom si nisam razgovarao pune dvije godine. Par puta kad je pokušala nazvati, otpilio sam je; nisam bio pretjerano prijateljski raspoložen ni kad bi nazvala, ali čim bi pokazala znakove frustracije ili bi počela raspravljati o temama zbog kojih sam i bio prekinuo kontakte, spustio bih slušalicu.

I mogu ti reći da postoje dva dobra razloga za takvo prekidanje kontakata: tebe boli manje kad ne vidiš ljude koji ti nanose bol, a njih boli više.
Uostalom, od koga je dotična naučila tu strategiju? Sâm veliš da je komunikacija u obitelji loša. Mene su majka i baka znale kažnjavati nekomunikacijom — uvrijedile bi se i po tjedan dana ne bi ni riječ sa mnom progovorile (a majka bi onda nakon tjedan dana dobila nasilne ispade jer je nisam pozdravio… nakon toga bismo opet počeli razgovarati; dakle, valjda bi joj pritisak postao prevelik). Ako je cura o kojoj govoriš imala slične situacije u obitelji, samo rješava problem na jedini način koji je u obitelji imala prilike naučiti.

U svakom slučaju, prekid svake komunikacije s obitelji nije odluka koja se olako donosi; ne vjerujem da će se predomisliti u skorije vrijeme, tim više što si time miče s očiju bolne teme i bolne komunikacijske obrasce.
A i postigla je svoj cilj: sad je obitelj možda i želi poslušati, ali malo je kasno nakon dvadesetak godina ignoriranja. I pravo im budi.

Ostaje nam se samo svima nadati da neće isto naučiti svoju djecu.
Pod pretpostavkom da to nije učinila iz hira ili zlobe, ostaje vam svima upitati se zašto je to učinila.

Dao bih se kladiti da se nije otuđila sama.
Nije njoj bolje bez vaše ljubavi, nego joj je bolje bez vas i vašeg miješanja, popovanja, predavanja, zvocanja, upravljanja životom i tome sličnog.

Ako njeni nisu znali svoju ljubav iskazati na neki konstruktivan način, ako su joj uskraćivali slobodu… pa, slobodu si je uzela. Na jedan od neugodnijih načina, doduše, ali jedini koji joj je bio preostao.

Ona je živjela s njima dvadesetak godina i patila.
Sad je red na njima da pate; možda shvate što su joj činili.

Jedino mogu preporučiti nekakvo savjetovanje da se nauče nositi s tim. Ako usput uspiju razriješiti uzroke, možda dobiju šansu ublažiti i posljedice. Ipak, čak i tako će morati biti spremni na niz odbijanja prije nego što im kći pristane na ikakvu komunikaciju.

To je to.
Jedino što mene ne jebe to što moju bivšu mater boli sada,meni je jedino bitno da sam sada okružen normalnim ljudima i da je sva negativa na drugom kraju grada!

[:clint-ica:]

cp.tar kaže:

...postoje dva dobra razloga za takvo prekidanje kontakata: tebe boli manje kad ne vidiš ljude koji ti nanose bol, a njih boli više...

bol. ostaje.


kako se rijesiti boli?

[cp.tar]

:clint-ica: kaže:

bol. ostaje.


kako se rijesiti boli?

Nikako.

But pain… seems to me an insufficient reason not to embrace life. Being dead is quite painless. Pain, like time, is going to come on regardless. Question is, what glorious moments can you win from life in addition to the pain.

Bujoldica ima sve bitne odgovore

[besos]

Da se nadovežem na prethodni post s još jednim Bujoldicinim citatom. Ako je dijete prekinulo kontakt s roditeljima za to ima jako dobar razlog. Kad pronađe sebe, vlastitu snagu možda će kasnije s njima izgraditi bolji odnos, a do tada:

Adulthood isn't an award they'll give you for being a good child. You can waste... years, trying to get someone to give that respect to you, as though it were a sort of promotion or raise in pay. If only you do enough, if only you are good enough. No. You have to just... take it. Give it to yourself, I suppose. Say, I'm sorry you feel like that and walk away. But that's hard. Lois McMaster Bujold, A Civil Campaign, 1999

[girlnextdoor]

Frogger kaže:

@ocajna sestra: u prethodnim postovima sam nešto pisao o razlozima kćerkine odluke, dodao bih još i da je kćerka vrlo osjećajna osoba, ali također jako teško izražava emocije, a i loše čita pravu namjeru drugih. Osjećaj nedostatka ljubavi i razumijevanja te sputanosti unutar obitelji je doveo do ovoga. U detalje ne bih ulazio.
Šta se tiče neopozivosti odluke, s tako nečim sam na "ti". Ja sam se zauvijek odrekao svoje majke, polusestre i bake, a i sa ocem sam u vrlo hladnim odnosima, gdje je količina normalne komunikacije jednaka nuli. Ne bih sad ulazio u priču zašto je to tako, samo želim reći da postoji takva stvar kao što je neopoziva odluka djeteta da više nema kontakt sa svojom obitelji.

ja bi to trebala napraviti zbog svog zdravlja, ali nemogu..jednostavno, nemogu..a znam da mi rade loše, i da neznaju što rade..jbg..neznam kako presjeći to..

[girlnextdoor]

proljetni_cvijet kaže:

Ajoj, to je kod mene malo komplicirano. Ja sam prvo presjekla veze s njima jer su me doslovce maltretirali. Jednog dana rekla sam dosta i otišla. Nakon raznoraznih događaja sad smo si relativno ok., više me ne stišču, čujemo se dosta često, čak i posjećujemo, na kraju mi pomažu i financijski i oko djece. Da, život je čudan.. Ali moraš prvo držati do sebe i ne dozvoliti da ti životom upravljaju poremećeni umovi. Zapravo sam i njima učinila dobro jer su se skockali (nakon prvotne dekompenzacije). I to sam sve dobro riješila.

Samo znaš, to sve ostavlja posljedice. Moj brak je u komi. Ja sam postala vrlo problematična osoba (privatno), mm je to do neke granice trpio a sada više i ne (ne kažem da je on suho zlato, a i on potječe iz disfunkcionalne obitelji).

Najžalosnije od svega što sam u tome svemu naučila je da zlo rađa zlo. Kada jednom krene, to ti je lančana reakcija.
Možda je to sudbina, možda tako mora biti.. ne znam.
Moj stari kaže da se čovjek rađa sam i umire sam. Sve mi se više čini da je to jako blizu istine..

zanmima me, kad si odlučila otići, kuda si otišla? mužu , dečku? ili sama u novi život?

[simple mind]

Frogger, sorry, ali meni i dalje neke stvari u čitavoj priči ne drže vodu. Sve je puno ljubavi, i to bezuvjetne, majka bi SVE učinila, osim onog najjednostavnijeg - saslušala svoje dijete, cura (ili žena? ne znam koliko ima godina, valjda to nisam pročitala ili mi je pobjeglo) je savim OK. ŠTO SE ONDA, ZAPRAVO, DOGODILO?! Majka je na nju ponosna, hvali ju na sva usta - a ne može s njom razgovarati. Golim rukama bi zadavila onoga tko naudi njenoj kćeri, a ona sama joj je najviše naudila... Nešto mi stalno izmiče u cijeloj priči, nešto bitno. Pa nije se valjda cura odrekla čitave obitelji (i svih ljudi koji ju na tu obitelj podsjećaju, uključujući i tebe) samo zato što joj majka nije stručnjak za komunikaciju. Mnogi roditelji ne znaju komunicirati, ali i dalje imaju kakvu-takvu komunikaciju sa svojom djecom. Možda iza svega toga stoji neka puno teža priča, možda čak nekakvo zlostavljanje o kojemu ti ne znaš ili ne želiš govoriti... Možda majka upravo TO nije htjela čuti... možda je izdala kćer na najgori mogući način... šutnjom.
A ti, ako joj želiš pomoći, ponudi joj ono što joj najviše nedostaje. Ponudi joj razgovor, potrudi se da ju stvarno saslušaš... i nemoj joj k'o papiga ponavljati da ju majka bezuvjetno voli; teško da će itko u to povjerovati.

[proljetni_cvijet]

Frogger kaže:

A ljubavi ne nedostaje prema njoj, svaki član obitelji bi za nju učinio sve. Posebno je tu bitna majka, koja je bezuvjetno voli, ali nikad nije stala da je sasluša i uvaži. Takva je, ishitrena, pomalo neurotična, naporna, nedostaje joj znanja o komunikaciji. Ali dobra i brižna osoba, odgovorna i vrlo poštena. Sada mora živjeti uz stalan osjećaj gubitka i odbačenosti.

Ne, nisu je bezuvjetno voljeli.
Slažem se da ima roditelja i neurotičnih i ishitrenih, pasivnih, aktivnih, brbljavih, šutljivih.. Ali nema veze kakvog smo temperamenta, nego je važno bezuvjetno voljeti svoje dijete.
Najveća je pogreška što roditelji maloj djeci ne daju da budu djeca, a kada odrastu onda ih ne puštaju da odu.
Ma pusti ti lijepo da oni to sami riješe. Što roditelji imaju veći osjećaj krivnje, to će sada više izgledati kao patnici.
Da je oni vole, pustili bi je da sada sama odluči. I rekli da dijete mi te i dalje volimo, a ti si posloži kako tebi paše, uvijek si dobrodošla. I kvit. A ne, oni drame, i što su više pogriješili to će više dramiti.. Sve se vraća sve se plaća. Tako je to.

[:clint-ica:]

Taroth kaže:

no, ocito u ovoj prici krivci postoje...

postoji uzrok... posljedica. zasto krivci?

girlnextdoor kaže:

zanmima me, kad si odlučila otići, kuda si otišla? mužu , dečku? ili sama u novi život?

ne pitas mene, al da ti recem. otidji sama. nemoj decku, muzu i sta ja znam kome. velika mogucnost krive procjene. bijeg iz jednoga pakla u drugi.

[:clint-ica:]

simple mind kaže:

Frogger, sorry, ali meni i dalje neke stvari u čitavoj priči ne drže vodu....

sta si ti zapela cuti detalje. covjek razmislja kako dalje.

to je teško

[proljetni_cvijet]

:clint-ica: kaže:

ne pitas mene, al da ti recem. otidji sama. nemoj decku, muzu i sta ja znam kome. velika mogucnost krive procjene. bijeg iz jednoga pakla u drugi.

Slažem se.
Počinješ novu obitelj idealizirati, od muža očekuješ čudesa.. Dijete ti je sve na svijetu, ma u početku idila (jer je ti tako doživljavaš). Tko visoko leti, nisko pada. Niti ti je muž superman, niti si ti superwoman koja će si sve srediti suprotno od onga što je vidjela kod roditelja. I tako, razočaranje, toneš sve dublje. A da ne spominjem patologiju koju nosiš u sebi od doma (ajde se ti riješi toga, ako si pametna). I tako, u krug, dok jednom čovjeku a to je muž koji te istinski volio ne dop***. I opet sve isto - prvo su te odbacivali roditelji, sad te odbacuje muž. Samo još čekam da me jednog dana odbace i djeca . Joj šala mala, ne daj Bože. U njih puno ulažem, dajem im da budu bebe, djeca dok su djeca i uopće mi neće biti žao kada odu jednog dana, dapače to je bit roditeljstva.
A mm? Ne može više trpiti to moje ponašanje. A onda ni ja njegovo. Npr. užasavala sam se seksa (brat me tukao pa valjda se bojim muškaraca?), no mm bio strpljiv dok me nije naučio da uživam u tome. Ali to sam morala nadoknaditi da ga bocnem i povrijedim (valjda da ja ne bih bila povrijeđena). I onda mu je dop***, sad se on neće seksati sa mnom a ja narvno patim zbog toga, ljuta sam i povrijeđena . Ma patologija čista.
Svaka vama čast koji ćete se izvući normalni iz svega. Ja nisam. Djeca su mi još jedina dana, da ću bar njih izvesti na pravi put.
Inače u poslu sam super mrak, natprosječno inteligentna i snalažljiva, tražena. Ajd bar našto kad sam emotivno sj***.
Sretno!

[Taroth]

simple mind kaže:

Frogger, sorry, ali meni i dalje neke stvari u čitavoj priči ne drže vodu. Sve je puno ljubavi, i to bezuvjetne, majka bi SVE učinila, osim onog najjednostavnijeg - saslušala svoje dijete, cura (ili žena? ne znam koliko ima godina, valjda to nisam pročitala ili mi je pobjeglo) je savim OK. ŠTO SE ONDA, ZAPRAVO, DOGODILO?! Majka je na nju ponosna, hvali ju na sva usta - a ne može s njom razgovarati. Golim rukama bi zadavila onoga tko naudi njenoj kćeri, a ona sama joj je najviše naudila... Nešto mi stalno izmiče u cijeloj priči, nešto bitno. Pa nije se valjda cura odrekla čitave obitelji (i svih ljudi koji ju na tu obitelj podsjećaju, uključujući i tebe) samo zato što joj majka nije stručnjak za komunikaciju. Mnogi roditelji ne znaju komunicirati, ali i dalje imaju kakvu-takvu komunikaciju sa svojom djecom. Možda iza svega toga stoji neka puno teža priča, možda čak nekakvo zlostavljanje o kojemu ti ne znaš ili ne želiš govoriti... Možda majka upravo TO nije htjela čuti... možda je izdala kćer na najgori mogući način... šutnjom....

po mom, ona ima majku koja na svoju kcer gleda kao na produzetak sebe...
dakle, kada ona hvali kcer, indirektno hvali sebe (to je valjda cilj)... kada se hvali uspjesima kcerke, hvali se svojim 'djelom'...

u svemu tome nema kcerke kao osobe

[cp.tar]

besos kaže:

Da se nadovežem na prethodni post s još jednim Bujoldicinim citatom. Ako je dijete prekinulo kontakt s roditeljima za to ima jako dobar razlog. Kad pronađe sebe, vlastitu snagu možda će kasnije s njima izgraditi bolji odnos, a do tada:

Adulthood isn't an award they'll give you for being a good child. You can waste... years, trying to get someone to give that respect to you, as though it were a sort of promotion or raise in pay. If only you do enough, if only you are good enough. No. You have to just... take it. Give it to yourself, I suppose. Say, I'm sorry you feel like that and walk away. But that's hard. Lois McMaster Bujold, A Civil Campaign, 1999

Toga sam se i ja sjetio kad sam pisao taj dio posta.

Cura si je uzela slobodu. Kad nije mogla milom, kad nije mogla doći do slobode za, na silu je uzela slobodu od.
Otišla je; mostove očito nije smatrala dovoljno vrijednima da ih sačuva.

Uostalom, most je usidren na obje strane; očito je iz prvog posta da se roditelji sami nisu nimalo potrudili graditi ih. Neka se sad ne čude što ih nema.