Kronologija i konstrukcija Domovinskog rata (by Keva)

[Pancho1]

Keva kaže:

.Može li netko od karlovčana opisat sudbinu sela Skakavac i okolnih sela ? Jesu li ta sela okupirana i kada točno ?


.

Sva sela sa desne obale Kupe su bila okupirana negdje početkom listopada 1991. pa tako i Skakavac. Većina stanovnika je pobjegla u Karlovac a oni koji nisu uspjeli ili htjeli, ugl stariji ljudi, su prošli ko i u ostalim okupiranim dijelovima RH. 10ak mrtvih civila iz Brežana su u traktorskoj prikolici negdje u 11. mj. dovezli na Turanj. Živko Krstičević je u svojoj reportaži rekao da snimke tih leševa nisu za tv. Onda si možeš mislit šta su im radili...

[The Instruktor]

Kada se gleda Domovinski rat ili bilo koji drugi, na strateskoj razini, onda se mogu izluciti od jako velikog broja dogadjaja i sudionika oni najvazniji odnosno strateski. Uz to valja poznavati i glavne teoretske odrednice sukoba i strategije glavnih sudionila u nekom razdoblju.

U tom smislu bi dao pregled poglavalja (bez podpoglavlja) iz knjige admirala Davora Domazeta Lose "Hrvatski Domovinski rat - 1991.-1995. - strateski pogled", 2010., koja se upravo time bavi, a po njoj su obranjeni Gotovina i Markac u Haagu.

Proslov
I. Bolja proslost ili kako steci prevlast
II. Geopoliticke odrednice rata na podrucju zvanom bivsa Jugoslavija
III. Desetljece srpske pripreme za rat
IV. Godina 1990. - godina promjena
V. Godina 1991. - godina otvorene srpske agresije
VI. Godina 1992. - godina srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu
VII. Godina 1993. - godina rata 'svih protiv svih'
VIII. Godina 1994. - godina pocetka kraja raspleta
IX. Godina 1995. - godina hrvatske pobjede
X. Brijuni 31. srpnja 1995. - 10 sati i 50 minuta
Osnovna literatura
Biljeska o piscu

Iz ovoga pregleda poglavlja po razdobljima i dogadjaju na Brijunima u 1995., moze se to popuniti kljucnim dogadjajima i ponasanjima ljudi, po kronologiji sto je admiral i napravio.

Vidljivo je da svako razdoblje i godina ima naziv koji je strateski opravdan. Naravno, onome tko je u nekoj godini neki bliznji poginuo, njemu je ta godina time obiljezena. Ali na razini strategije taj dogadjaj ne obiljezava tu godinu.

Potpoglavlja tog strateskog pogleda na rat planiram postepeno dodavati ovisno o diskusiji.

[Keva]

.

Ovdje se u donjem dijelu članka navode poznate jedinice sa srpske strane koje su sudjelovale u velikoj bitci za Pakrac, Lipik i okolicu ovih sela...

https://www.google.hr/url?sa=t&sourc...G4fPFPEEyLki5U


Još nisam čuo da je itko izgovorio da JNA nije mogla značajnije napasti sjeverni dio zapadne slavonije dok prvo ne zauzme Pakrac i Lipik, iz razloga što je jedina cesta u sjeverni dio zapadne slavonije vodila ravno kroz Pakrac i Lipik...

.

[Keva]

.

Dakle, na pakračko-lipičkom ratištu nastupale su JNA snage:

Brigada iz Zrenjanina...

343. Motorizovana brigada iz Prijedora...

TO brigada domaćih četnika iz Lipika i Pakraca...

14. pješačka brigada...

5. pješačka brigada...

2. Motorizirani bataljun 125. brigade iz Kosovske Mitrovice...

Bataljun 4. Proleterske motorizirane brigade iz Novog Sada...

134. laka pješačka brigada iz Užica...


Što se tiče vremenskog rasporeda u kojem su brigade nastupale, poznato je da su potonje tri brigade dovedene početkom i sredinom 12. mjeseca 1991. dok je prijedorska brigada nastupale otprilike do oslobođenja Lipika kada je razbijena pobjegla s ratišta. Brigada iz Zrenjanina nastupala je u periodu pada prvog dijela Lipika, ali ostaje nejasno do kada.

Branitelji nabrojane snage procjenjuju na 10 000 vojnika, ali po nabrojanim brigadama i bataljonima realnija procjena je negdje između 10 000 - 15 000 vojnika...

.

[Keva]

.

Nimalo poznato da je prvo oslobođeno selo u Hrvatskoj bilo prigradsko naselje u Virovitici - Jasenaš - 02.09.1991.

.https://www.google.hr/url?sa=t&sourc...O64vYc2C5_Diw0



.

[Keva]

.

Bojevi za Kozibrod, Strugu...
https://www.google.hr/url?sa=t&sourc..._cE6RivHlpMZa6




.

[Keva]

.


Borbe na području policijske stanice Kozibrod 1991.


Još od rujna 1990. godine vrilo je medu Srbima na Banovini. De­monstracije, najave uključivanja u „Balvan revoluciju", naoruža­vanje i političko-vojno organi­ziranje bili su dio svakidašnjice. Proglašenje neovisnosti Republi­ke Hrvatske 25. lipnja 1991. bilo je povod oružanoj pobuni i u tome dijelu Hrvatske. Uz podršku JNA pobunjeni Srbi okupirali su Dvor na Uni, veći dio Gline i sela na­stanjena Srbima. Na okupiranom teritoriju ostala su, u obruču, hr­vatska sela i gradići, enklave koje u prvom valu agresije nisu osvo­jene.
Od tih enklava u posebice teškom položaju bilo je sedam sela u Pounju, poredanih u nizu uzduž prometnice Dvor na Uni - Hrvat­ska Kostajnica: Zamlača, Banska Struga, Unčani, Golubovac, Divuša, Kozibrod i Kuljani, u kojima je živjelo 1400 Hrvata. Budući da su gotovo svi policajci iz Postaje Dvor već prije prešli na stranu SUP-a SAO Krajine i postali ''martićevci'', ta su sela štitili samo malobrojni hrvatski pričuvni po­licajci.
Znajući da je napad pobunjenika samo pitanje trenutka, Policijska uprava Siska 24. lipnja usposta­vila je u Kozibrodu policijsku po­staju sa zadaćom zaštite tih sela. Uza sisačke policajce pristigli su gardisti iz sisačke satnije 2. briga­de ZNG-a zapovjednika Tomisla­va Skendera. MUP je naoružao i organizirao odred od dvadesetak mještana.
Ta policijska postaja trebala je braniti dolinu, široku nekoliko stotina metara i dvadesetak kilo­metara dugu, stiješnjenu između Une, koja ondje čini granicu s Bosnom i Hercegovinom, i Zrinske gore. S obje su strane, tj. s bosanskohercegovačke strane Une te na Zrinskoj gori bila sela nastanjena Srbima. Južno je bio gradić Dvor na Uni, s koncentracijom pobu­njenih Srba i dobrovoljaca iz Bo­sne i Hercegovine i Srbije. Pobu­njenici su nadzirali most između Dvora i Bosanskog Novog, odakle im je pristizalo ljudstvo i dopre­mano oružje.
Za razliku od pobunjenih Srba, hrvatske snage oko Kozibroda bile su opkoljene i izolirane. Ra­zlog tome je počivao u principu djelovanja policijskih snaga na Banovini u ljeto 1991. godine, koji se temeljio na izbjegavanju suko­ba sa srpskim stanovništvom. To je uključivalo i izbjegavanje ak­tivnosti koje bi se na ikoji način mogle protumačiti kao napad. To je, među ostalim, značilo da se policija nije smjela stacionira­ti u selima nastanjenima Srbima. Naime svaki ulazak je mogao po­služiti pobunjenicima i JNA kao povod za napad na policiju i hr­vatska sela. Za Policijsku postaju Kozibrod to je značilo da se poli­cajci nisu stacionirali u pounjska sela Volinju, Kuljane i Zamlaču. Naime, Kuljani su etnički mije­šano selo, u kojem je uz većinske Srbe živjelo 92 Hrvata, a Zamlača je iako je nastanjena Hrvatima, predgrađe Dvora, pa bi se to mo­glo smatrati napadom na gradić. Stoga je policija svoj najizbočeniji obrambeni punkt postavila na ulazu u selu Strugi. Glede Volinje, osim što je bila nastanjena Srbima, razlog više da se ne ulazi u to selo bilo je i to što je JNA u Volinji imala skladište. Međutim prepuštanje Kuljana i Volinje na prometnici Hrvatska Kostajnica - Kozibrod kontroli pobunjenika dovelo je dvorsko Pounje u pro­metnu blokadu, što će se na kraju pokazati kobnim. Osnovna logika MUP-a da ustraje na obrani tako uskog prostora po­čivala je na smanjenju srpskoga pritiska na Hrvatsku Kostajnicu i tamošnja hrvatska sela. "Ratni štab Narodne zaštite" - zapovjedništvo pobunjenih Srba u Dvoru, a zapovjednik je bio Bogdan Vajagić - organizirao je 28. lipnja lokalne Srbe u odrede Teritorijalne obrane (TO). Uslije­dili su svakodnevni minobacački i pješački napadi sa Zrinske gore, iz Dvora, Volinje te s bosanske stra­ne Une, gdje su također bili ''martićevci'', na pet hrvatskih sela koja je branila policija. Već 29. lipnja poginuo je prvi hrvatski polica­jac, Gordan Osinečki, i teško je ranjen Željko Krapljan. Pomoć iz H. Kostajnice teško se probijala u Kozibrod jer su pobunjenici u Volinji postavili mitraljeska i mi­nobacačka gnijezda i napadali vozila kojim su se prevozili hrana i ljudstvo. Više vozača je ranjeno, a među njima i američki novinar Stanković.
Početkom srpnja "Ratni štab Na­rodne zaštite" aktivirao je oko 1000 pripadnika TO-a postavivši ih na položaje oko hrvatskih sela - od barikade kod Dvora do željezničke postaje u Volinji (na barikadi kod Dvora bilo je 200 pripadnika TO-a, na potezu Hrtić - Javoranj - Draškovac 300, Šegestin - D. Oraovica 160, Jovac - Kirišnica - Š. Riječani 230, Matijeviće je osiguravalo 60 pripadni­ka TO-a itd.) Na narodnom zboru o blagdanu Sv. Petra 12. srpnja u Žirovcu javno je čitan poziv na borbu protiv hrvatske policije, što je navelo Srbe dvorskog kraja na još masovnije sudjelovanje u po­buni. Među Srbima općine Dvor vladalo je militantno raspolože­nje. Novinar Bora Soleša, koji je tih dana boravio u Dvoru, zapisao je da su bili spremni ''za ubijanje bez kraja i konca, do 'istrebljenja' suprotnog tabora. Možda to ne­kome nije jasno, ali Glina i Dvor na Uni prepuni su simbola i zna­kova smrti.'' Osim lokalnih Srba u ustanak su se sve više uključivali Srbi pristigli iz Siska i Zagreba. Cestovna blokada, stalni minoba­cački i pješački napadi doveli su stanovništvo i branitelje na rub snaga. Nakon što su od 13. do 16. srpnja odbili seriju napada, u ko­jima je ranjeno prilično policaja­ca i civila, a u Strugi se ubio brani­telj ne mogavši izdržati napetost, zapovjednik obrane Postaje Kozi­brod naredio je 17. srpnja povla­čenje Siščana iz dvorskog Pounja. S policajcima i gardistima povu­kao se i dobar dio stanovnika tih pet sela.

[Keva]

.

Nastavak o policijskoj stanici Kozibrod...


Policijska uprava Sisak, preopte­rećena obranom hrvatskih enkla­va, nije mogla poslati novu smje­nu ljudstva u Kozibrod. Stoga je Ministarstvo unutarnjih poslova odlučilo da obranu dvorskog Po­unja preuzme PU Zagreb. Tako je 14. srpnja formirana policijska postrojba PU Zagreb od 100 dje­latnika, iz više policijskih postaja sa šireg područja Zagreba, do­brim dijelom prometnih policaja­ca. Organizirana su tri voda i de­vet odjeljenja, a postrojba je bila naoružana pješačkim oružjem, ručnim bombama i tromblonskim minama. Zapovjednikom postrojbe imenovan je zapovjed­nik Policijske postaje Samobor Ivan Pezer, a zamjenici su mu bili Željko Drakulić i Dragutin Pleteš. Bez ikakve obuke i spoznaje kamo ide, postrojba je 19. srpnja stigla u Sisak i doznala da joj je zadaća obrana Policijske postaje Kozibrod. Međutim u PU Sisak Zagrepčanima su zatajili da je taj teren vrlo opasan i da je ondje već poginulo i ranjeno nekoliko policajaca. Premda je bilo jasno da zagrebačka postrojba, kako je poslije u svojem izvješću napisao zapovjednik Pezer, nije adekvatno opremljena ni uvježbana za takve zadatke, jer je riječ o policajcima koji nisu imali borbenog iskustva, a teren na koji su poslani bio je u tom trenutku među najtežima u Hrvatskoj - zapovijed su po­štovali. S pojačanjem tridesetak sisačkih dragovoljaca, uglavnom gardista, 20. srpnja uputili su se u Kozibrod. Na putu su kod Kostajničkog Majura upali u srpsku za­sjedu i jedva se probili u Pounje. Odmah nakon dolaska zagrebački policajci i sisački gardisti preuzeli su položaje od Struge do Kozibroda. Prvi je policijski vod, pod za­povjedništvom Slobodana Džalte, preuzeo obranu Struge, drugi vod Unčana i Divuše, a treći Kozibroda. Tek što su posjeli položaje, počeo je napad minobacačima i streljačkim oružjem, u kojem je Mario Parlov, samoborski pro­metni policajac, teško ranjen od eksplozije mine u Strugi. Umro je od rana. Napad je policajcima zorno pokazao ''kamo su došli''. Teren koji su trebali braniti bio je, kako je opisao zapovjednik Pezer, ''slijepo crijevo u tzv. SAO Krajini'', prava ''mišolovka'' koju je zagre­bačka policija, daleko slabija od srpskih pobunjenika, i u oružju i u ljudstvu, trebala braniti.
Od tada pa do tragičnog kraja po­bunjeni Srbi u svako doba dana i noći išli su u minobacačke i pje­šačke napade, posebice na Strugu i Unčane. Branitelji su sve napade uspjeli odbiti. Najveća su opa­snost bili snajperi s prigušivačem kojima su Srbi gađali doslovno u sve što se kretalo po pounjskim selima. Svrha je svakodnevnih napada bila iscrpljivanje i plašenje branitelja i stanovnika, nanošenje velikih gubitaka kako bi se dali u bijeg prije konačnoga napada. Valja istaknuti da se JNA nije izravno miješala u te napade. Na­protiv, branitelji Postaje Kozibroda gotovo je nisu zapazili u dvor­skom kraju.
Usprkos svakodnevnim napadi­ma, apsolutnoj inferiornosti pre­ma neprijatelju u oružju, streljivu i ljudstvu branitelji dvorskog Pounja odolijevali su sve do 26. srpnja napadima.
U međuvremenu su se pobunje­ni Srbi na Banovini pripremali za potpunu likvidaciju hrvat­skih enklava na području Gline, Topuskog i cijelog Pounja. Plan operacije, pod nazivom "Žaoka", izradili su "Regionalni štab TO-a za Baniju i Kordun" u Glini s dotadašnjim predsjednikom općine Glina Dušanom Jovićem na čelu, i Dragan Vasiljković, poznatiji kao Kapetan Dragan, koji je polovi­com srpnja stigao na Banovinu i Kordun sa zadaćom "riješiti pita­nje hrvatskih redarstvenika koji su zaposjeli dio naše teritorije". Pre­ma tome planu postrojbe "TO-a Banije" i specijalne jedinice "SAO Krajine", dijelom domaće, dije­lom pristigle iz Knina, trebale su 26. srpnja 1991. napasti, istodob­no topništvo i pješaštvo, hrvatske postrojbe koje su branile Banovi­nu. Srpske snage iz općine Dvor imale su zadaću osvojiti hrvatska sela Pounja te nakon toga, kako je naglasio kapetan Dragan ''prečišćavati teren/sela, grad, kuće, naseljene dijelova grada/'' od ne­srpskog stanovništva. Sukladno planu pobunjeničke postrojbe podređene ''Ratnom štabu Na­rodne zaštite'' općine Dvor obavi­le su pripreme - izviđanje terena, pojačano naoružavanje (iz Bosne su preko dobrovoljca Vase Višekrune nabavljena nova topnička oruđa) te na bazi dragovoljnosti formirani novi odredi TO-a. Dragovoljaca nije manjkalo. Po riječima zapovjednika štaba Bog­dana Vajagića, 80 posto borbeno sposobnoga srpskog stanovništva općine Dvor prijavilo se za sudje­lovanje u napadu na Hrvate Pou­nja. Mehanizirana četa JNA koja se nalazila u širem rajonu Dvora i nije trebala sudjelovati u napa­du. JNA je bila ondje da osigura i logistiku i priskoči upomoć ''ako zaškripi''.
Da se sprema opći napad na Ba­novinu, naveliko su najavljivali srpski mediji, navodeći kao ''dan D'' 27. srpnja, obljetnicu srpskog ustanka 1941. godine. Beogradska je ''Borba'' pisala kako će Srbi imati lak posao jer hrvatski policajci ''nisu spremni ni da ratuju ni da ginu''. Najava napada u Kozibrodu je shvaćena ozbiljno, pa su položaji ojačani raspoloživim snagama policije i mještana.
''Žaoku'' su srpske postrojbe po­čele 26. srpnja. Cijelu je akciju vodio Kapetan Dragan. Usprkos snažnoj topničkoj podršci, napadi pješaštva posvuda su bili zaustavljeni već na početku. U Glini je hrvatska policija cijelo jutro uspješno branila svoju postaju i i hrvatska sela. Zaustavljeni su i napadi na Sunju i Topusko. Na Hrvatsku Kostajnicu izveden je i žestok topnički napad, ali grad je j obranjen. Premda su iz zasjede napadnuti i zarobljeni policajci iz Hrvatske Dubice, ni obrana toga gradića nije bila upitna. Tako se moglo dogoditi da ''Žaoka'' neslavno propadne. U tome je trenutku pobunjenim Srbima u pomoć priskočila JNA iz garnizona u Petrinji napavši tenkovima i topovima Policijsku postaju u Glini i obližnja hrvatska sela, nakon čega se hrvatska policija povukla. Bio je to jedini konkretan ''uspjeh'' akcije ''Žaoke'', a i njega nisu ostvarili pobunjeni Srbi, već JNA.
U dvorskom Pounju napad je po­čeo u 10 sati, i to dotad najžešćim minobacačkim napadom, na sve linije obrane. Prvo su s položaja kod sela Javornja dva srpska voda minobacačima od 120 mm tukla nebranjenu Zamlaču, a zatim se vatra prenijela na Strugu i druga sela. Na Strugu je u idućih sat i pol ispaljeno oko 200 minobacačkih granata, a na hrvatska sela toga dana palo je ukupno od 800 do 900 granata. Mine su razorile više zgrada. Pogođen je i eksplodirao policijski kombi sa streljivom, ručnim bombama i tromblonima.
Nakon topničke pripreme uzduž cijele linije obrane, od Struge do Kozibroda, počeo je pješački na­pad, u kojem je sudjelovalo 800 napadača - 700 iz sastava TO-a Dvor, 50 milicajaca i 50 pripadni­ka različitih jedinica za specijalne namjene. Osim nekoliko specijalaca iz Knina svi su napadači bili domaći Srbi, s Banovine.
Prema planu srpske su snage udar trebale izvesti iz sedam smjerova. Prvi i najjači udar bio je usmjeren na Strugu, i to cestom iz smjera Dvora i nebranjene Zamlače, u koju su Srbi ušli bez ikakva otpo­ra i odmah su počeli paliti kuće i zlostavljati Hrvate. Trebali su to učiniti dvorski teritorijalci i milicioneri.
Ostale udare u šest smjerova trebale su izvesti ''jedinice za speci­jalne namjene'', razbiti hrvatske obrambene položaje i omogućiti glavnini srpskih snaga iz Dvora da ovladaju selima.
Skupina specijalaca, predvođe­na Bracom Orlovićem, imala je zadaću da na smjeru dva izbije na brda iznad Struge, što su i na­pravili. Ondje su čekali glavninu napadača koja je palila i pljačka­la hrvatske kuće u Zamlači. Dio specijalaca, točnije, pripadnici jedinice za posebne namjene iz Knina, predvođeni zapovjedni­kom Mišom Popovićem, krećući se koritom rječice Mutice, uspjeli su oko 11 sati ući u Strugu i napa­sti branitelje. Kako se idućih sati razvijala borba, Popović u izvje­šću piše: ''Dejstvovali smo najže­šće što smo mogli i neprijatelj se počeo povlačiti. U sljedećih 15 do 20 minuta imao sam 5 kuća pod totalnom kontrolom. U drugoj kući po redu pronašao sam cijeli arsenal eksploziva, tromblonskih mina, dvije puške i ručnih bombi. Navedeni materijal smo za­plijenili i prebacili u pozadinu, a tromblonske mine upotrebili prilikom daljnjih akcija. U sljedećih par minuta tromblonisti su opa­lili 7 trenutnih mina i 4 kumula­tivne te su dvojica postali metom snajperista. Ta dvojica su ranjena, jedan teže i jedan lakše. Ja sam odmah gađao zoljom kuću iz koje je pucao snajperista te jedan teš­ki puškomitraljez M-53, pogodak je bio 100% te sam uništio to utvrđenje. Poslije opaljenja zolje naredio sam hitno prebacivanje ranjenika u selo G. Javoran. Jer je tamo bio naš ratni štab za taj rejon. Zatim smo držali odprilike od 15.40 sati sav taj osvojeni prostor, pošto smo bili sprečeni u daljem napredovanju, prilikom dolaska pojačanja za neprijatelja. Odjed­nom su nam spremili žestok protiv-napad gdje je većina vojske bez komande napustila položaj i razbježala se po šumi. Ja s još 5-6 vojnika bili smo primorani napu­stiti položaj i vratiti se u bazu."

[Keva]

.


Diverzantski vod Nikole Sundaća imao je zadaću da na trećem smjeru udara presiječe promet­nicu između Unčana i Struge. No zbog uporne obrane hrvatske policije nisu uspjeli.
Na smjeru broj četiri skupina specijalaca, predvođena Radom Božićem, imala je zadaću napasti Divušu, točnije, kako navodi Božić u svojem izvješću, ''da se spustimo niz rijeku do mjesta odakle sam trebao gađati crkvu sv. Katarine'', tj. ''iz raketnog bacača da srušimo crkvu''. Očekivalo se da će time izazvati paniku kod branitelja i stanovništva, što će omogućiti 2. bataljonu TO ''Šegestin'', kojeg je zapovjednik Mićo Popović, da na osmom smjeru udara zauzme Divušu. Rade Božić i njegov pomoć­nik Boža Novaković ispalili su na crkvu tri rakete, no obrana se nije raspala. Naprotiv, hrvatski strijel­ci su srpske specijalce satima dr­žali prikovane u koritu potoka, pa se ni šegestinski pripadnici TO-a nisu usudili poći u napad premda su idućih sati pucali po selu.
Sličan neuspjeh doživio je i drugi dio odreda Rade Božića, koji je na petom smjeru udara imao zadaću napasti selo Golubovac.
Napad na šestom smjeru, na Unčane izvela je u 11 sati ''jedinica za specijalne namene'' Željka Šljivara, sa zadaćom da prodre u selo, presiječe prometnicu te spriječi dolazak moguće pomoći iz Hrvatske Kostajnice, ali i izvla­čenje branitelja i civila iz Struge. Unčane su napali puščanom paljbom, ručnim bacačima i tromblonima. Snajperskim hicem ubili su policajca Žarka Gundića, no liniju obrane nisu probili. Srp­ski specijalci satima su pucali po selu ne usuđujući se početi napad pješaštvom. Kako su branitelji na sve napade uzvraćali, napadači su na kraju odustali i, bez gubita­ka, povukli se u Zrinsku goru.
Jedini ''uspjeh'' srpski pobunje­nici imali su u napadu na nebra­njena hrvatska sela Kuljane i Zamlaču. U Kuljane je oko podneva iz smjera Volinje upala veća grupa pobunjenih Srba, uglavnom pri­padnici specijalne jedinice, pod zapovjedništvom Željka Sanadera. Prema izvješću narednika Gorana Komazeca, koji je izravno vodio napad na Kuljane, vrlo je brzo to ''hrvatsko selo, od jedno 30 kuća, koje smo očistili'', postalo scenom najvećih brutalnosti nad nezaštićenim hrvatskim civilnim stanovništvom te sveopće pljačke i paljevine. Počinitelji zločina bili su i Srbi iz susjedne Volinje, koje su Hrvati Kuljana znali.
Međutim, kada je trebalo na sed­mom smjeru udara poći iz Kulja­na na Kozibrod, za koji su znali da ga brani policija, Komazec objaš­njava da ''dalje nismo mogli jer su ispred nas bila minirana polja tako da je jedino bio put čist, a tuda nismo mogli jer je put štitio dva rova s mitraljezima''. Činje­nica je da policija u Pounju nije uopće postavila minska polja, a u tom trenutku nisu imali nimalo streljiva za strojnice. Nasilje nad nezaštićenim civilima i strah od sukoba s naoružanom policijom najbolji je pokazatelj o kakvoj je vrsti ljudi riječ.

Slična nedjela nad nezaštićenim hrvatskim stanovništvom Srbi su izvršili i u nebranjenoj Zamlači, koja je također opljačkana i spa­ljena, a stanovnici su hvatani u svojem domu i zlostavljani. Bila su to nedjela pripadnika milicijske stanice Dvor predvođenih načelnikom Nikolom Bjelajcem i teritorijalaca kojima je zapovije­dao Miladin Mitić, te dvadesetak vojnika koji su do tada držali ba­rikadu na ulazu u Dvor. Tako su osim na brdima ponad Struge svi napadi bili neuspješni.
Neuspjesi specijalaca na svih šest smjerova udara naveli su zapo­vjednika TO-a Dvor Gojka Sa­mardžiju da se odluči za frontalni napad na Strugu, bez razbijanja obrane koju su trebali izvesti spe­cijalci. U napad je uključen oklopljeni kamion TAM-5000 na koji su montirana dva protuavionska topa PAT 20/1 ''Flak'', a ispred vozila formiran je živi štit od 38 civila Hrvata, mahom starica i staraca pokupljenih po kućama iz spaljene Zamlače. Pobunjeni Srbi tjerali su ih da s uzdignutim rukama idu ispred oklopnog vo­zila i pješaštva koje ga je pratilo. S vozila su Srbi pucali preko glava civila u živome štitu iz topova i strojnica na hrvatske obrambe­ne položaje na ulazu u Strugu. U koloni iza živog štita i oklopljenog vozila išao je odred dvorske mi­licije, tj. ''SUP Dvor'', predvođen načelnikom Nikolom Bjelajcem, jedinica TO-a Miladina Mitića, koja je spalila Zamlaču, miješani odred od tridesetak ''specijalaca'' zapovjednika Dušana Kačara te skupina četnika dobrovoljaca.
Takav je srpski napad poremetio obranu Struge. Ne želeći da stra­daju civili u živom štitu, branitelji nisu mogli pucati u napadače, već su se počeli povlačiti u središte sela. Tako su Srbi bez borbe zau­zeli prednji dio Struge, i odmah počeli paliti i pljačkati kuće. Kako se glavnina branitelja brzo povu­kla, u prednjem dijelu sela ostalo je nekoliko policajaca, ranjenika te onih koji su branili izdvojene punktove, pa nisu bili obaviješte­ni o povlačenju, a i civili koji su se zbog bombardiranja sklonili u podrume. Srbi su ih zarobili i od­mah počeli mučiti i ubijati. Devet civila utjerali su u živi štit, u kojem tada bilo 46 Hrvata. Među tih devet mještana Struge našla se i jedna djevojka, Hrvatica, koju je pet Srba prethodno silovalo pred majkom.
U kući na samom početku sela za­robljena su tri policajaca koja su branila taj dio sela; Branka Vuka, iz Policijske postaje Samobor, te prometne policajce Davora Vukasa i Zorana Šaronju. Milan Begić Baćan, mještanin Zamlače, koji je bio tjeran u živom štitu, ova­ko opisuje što se zbilo s trojicom zarobljenih policajaca: ''I onda je Predrag Orlović, Milan Begović i Leo Janković... S njih su pancirke, razumijete, obukli na sebe i onda ih bolo, tuklo, gazilo, po njima svim, razumijete, i onda su ih pu­štali. Majku vam ustašku, bješte... I onda su nama rekli, vid'te da bježe, i onda je njih pedeset, ko­liko je moglo, rafalno po njima...'' I Anka Knežević, starica koja je bila u živome štitu, svjedočila je masakru policajaca: ''Tri pri­padnika MUP-a su zarobljena na taj način što smo mi bili živi štit između četnika i njih. Izvedeni su iz kuće Mate Sigura i natjerani da puze po dvorištu, gdje su ih tukli i skakali na njih. Nakon toga su ih svukli gole, odveli ih na baru Mate Sigura i tu ih strijeljali...'' Na različite je načine tada ubijeno i devet hrvatskih civila, a velik broj pretučen i ranjen. Glavni su poči­nitelji masakra civila bili pripad­nici ''diverzantskog voda'' Nikole Sundaća, u kojem su bili redom lokalni Srbi. Prema iskazu preži­vjelih iz živog štita, ulice i dvorišta Struge doslovce su bile prekrive­ne truplima zaklanih i strijeljanih Hrvata.
Nakon pokolja hrvatskih poli­cajaca i civila u prednjem dijelu sela, srpska kolona smrti nasta­vila je s prodorom kroz Strugu. S krova jedne kuće dvojica su mje­snih policajaca pokušala pružiti otpor. Međutim, jednom su od njih, Tomislavu Begiću, Srbi zaro­bili majku i, prijeteći da će je za­klati, obojicu natjerali na predaju. Zarobljene policajce Srbi su pola sata brutalno tukli i mučili nože­vima tjerajući ih da otkriju podatke o rasporedu obrane.
Uvidjevši da će zbog civila iz živo­ga štita pasti svi hrvatski obram­beni položaji u Strugi i da Srbi namjeravaju pobiti sve hrvatsko stanovništvo i branitelje, domaći pričuvni policajac iz Struge Mile Blažević Čađo i mladi promet­ni policajac iz Dugog Sela Željko Filipović odlučili su se žrtvovati kako bi zaustavili napad i spasili civile u živom štitu. S potpornog zida iznad ceste, iz blizine baci­li su improvizirane eksplozivne naprave na oklopno vozilo te ga uništili s posadom. U eksploziji je poginulo pet i ranjeno dvadeset napadača. Među poginulima je bio zapovjednik TO-a Dvor Gojko Samardžija, pripadnici TO-a Goran Barać, Stevo Vinčić, Tošo Sundać te rezervni milicajac iz Dvora Rade Joka Šupak. Oni su činili posadu vozila koje je pred sobom tjeralo civile u živome štitu.
U eksploziji teško je ranjen načel­nik SUP-a Dvor Nikola Bjelajac i milicioneri Branko Roksandić i Milan Savić. Ostali ranjeni napa­dači uglavnom su bili iz sastava TO-a Dvor: Jovan Podunavac, Bo­ris Nužda, Milan Joka, Milan Rok­sandić, Pero Pribičević, Milan Pašić, Milan Vujanić, Nenad Marić, Nenad Menićanin, Dmitar Stojaković, Predrag Rakas, Mile Dodoš i Predrag Orlović. Bilo je stradalih i među pripadnicima ''specijalne milicije'' - zapovjednik Dušan Kačar, ''jedinice za specijalne na­mjene'' iz Dvora - Nikola Adamović i ''jedinice za specijalne na­mjene'' iz Petrinje - Dušan Karolj, ali i ''jedinice za posebne namje­ne Kaline'' iz Komogovine, koja je zacijelo počinila najviše ratnih zločina nad Hrvatima na Banovi­ni - Milan Ićitović. Od posljedica ranjavanja poslije je umro Pero Pribičević. Osim srpskih napada­ča u eksploziji je poginulo dvoje hrvatskih civila iz živog štita, sta­rica Manda Begić iz Zamlače i Pavao (Pajo) Knežević iz Struge, a 15 ih je bilo ranjeno.
Zbog toliko mrtvih i ranjenih nji­hovih boraca nastala je panika, pa su srpski napadači počeli bježati, ne samo oni koji su pro­drli u selo nego i specijalci koji su na okolnim brdima čekali nasta­vak napada.
Kada je eksplodirao oklopni ka­mion, poginula su oba hrvatska branitelja, Blažević i Filipović. Međutim, njihova je žrtva urodila plodom. Taoci iz živoga štita i dva zarobljena policajca spašeni su, a branitelji, koji su se već dvoumili, boriti se ili se povući iz sela, upu­stili su se u borbu s napadačima, tjerajući ih iz središta Struge. Tako su svojom žrtvom Blažević i Filipović spasili mještane i branitelje Struge od pokolja i nanijeli po­bunjenim Srbima takve gubitke kakve do tada nigdje na Banovini nisu doživjeli.

[Keva]

.


Prestanak borbi i izgon napadača omogućio je izvlačenje dijela teš­ko ranjenih branitelja Struge. Među njima su bili policajci Poli­cijske postaje Črnomerec Drago Matijević i Šefik Pezerović. Medi­cinska ekipa povezla ih je vozilom hitne pomoći u Sisak. Međutim, u Volinji je vozilo hitne upalo u zasjedu odreda Gorana Komazeca, koji u svojem izvješću ovako opi­suje što se dalje zbilo: "... i onda su naišla bolnička kola velikom brzinom koja smo pokosili mitra­ljezom. Ona su se zatim zaustavi­la. Unutra je bilo tri mupovca, dva doktura i vozač Srbin. Zatim smo ih otpremili na Šamarice...''. Me­dicinski je tim (dr. Krešimir Šipuš, tehničar Marijan Majstorović i vozač Marinko Čerkez) odveden u srpski logor u Spomen-domu ''Bratstvo-jedinstvo'' na Čavić brdu, a poslije su bili razmije­njeni. Kakva je sudbina zadesila teško ranjene policajce, ne zna se točno. Prema Ivanu Pezeru, Srbi su ranjenike strijeljali. Međutim, Ljuban Slavulj, naknadno zaro­bljen pobunjeni Srbin iz dvorskog sela Kuljana iznio je drugu priču. Prema njegovim riječima ranje­nici su otpremljeni u selo Jovac, u kuću Milana Rabljenovića, gdje su ih tri dana najbrutalnije mučili i sakatili (''palcima su im iskopali oči...'') pobunjeni Srbi. Umrli su, kaže Slavulj, 29. srpnja u najgorim mukama.
Poraz koji su doživjeli u Strugi izazvao je paniku medđu Srbima Dvora, i u vodstvu i u narodu, koji je na ulazu u grad iščeki­vao rezultate napada. Stoga je iz Dvora zatražena pomoć JNA, što je odmah prihvaćeno pa je iz vojarne u Petrinji u Strugu upu­ćena kolona od desetak tenkova i oklopnih transportera, u kojima nisu bili ročnici, nego pročetnički dobrovoljci iz Srbije pod zapo­vjedništvom oficira JNA. Navod­no su željeli tako uspostaviti tzv. tampon zonu između hrvatskih branitelja i srpskih napadača. Bio je to klasičan ''igrokaz'' JNA kojim se pokušavala prikazati mirotvornom. Dokaz više za to su postup­ci tenkista nakon dolaska u Pounje. Tenkovima su, prolazeći kroz Hrvatsku Kostajnicu, pregazili sanitetsko vozilo i dva parkirana policijska vozila. Na cesti za Dvor iz tenkova JNA u koloni pucano je te je tenkom pregaženo policijsko vozilo u kojemu su bila osmorica hrvatskih policajaca. Pri tome su ubijena trojica, Ivica Perić, Mla­den Halapa i Goran Fadljević, a Tomislav Babić je ranjen. Potom su tenkovima prevrnuti kombi s mrtvim i ranjenim policajcima gurnuli u jarak. Tragedija je to veća što su policajci na zahtjev JNA pratili tenkove.
Policajac koji je bio u pregaže­nom vozilu ovako opisuje doga­đaj: ''Najprije je kolona tenkova pogriješila put i krenula kroz Kostajnicu, a mi smo ih dočekali ispred policijske stanice i obavi­jestili da to nije put za Kozibrod. Nakon toga smo nas sedmorica išli u terenskom vozilu ispred ko­lone tenkova s upaljenim rotacij­skim svjetlima. Rekli su nam da je to sve dogovoreno s rukovod­stvom. Kad smo izašli iz Kostajni­ce, nakon što smo prešli petsto do tisuću metara, vozač je vidio da je iz prednjeg tenka netko izišao iz kupole i pokazivao nam da se maknemo udesno. Zaključili smo da više ne žele našu pratnju, ali se nismo odmah mogli maknuti udesno jer je tik uz cestu brdo. Vo­zač se maknuo što je više mogao udesno, pri čemu je skoro stao, i nagnuvši se kroz prozor poku­šao doznati što se događa. U tom trenutku čuo sam kratku rafalnu paljbu, a po pucnjima zaključu­jem da se radilo o oružju od 7,62 mm do 12,7 mm. Osjetio sam da sam pogođen u prst, a oni otraga počeli su jaukati. U tom trenutku vozač je izgubio kontrolu nad vo­zilom i počeli smo se okretati po cesti, pri čemu sam osjetio da nas tenk gura u lijevu stranu. Jedan od nas je odmah umro, a drugi je bio teško ozlijeđen. Gotovo sam ispao vozila i u tom trenutku me najviše bilo strah da ponovo ne zapucaju po nama iz kolone, jer je prošao tek prvi tenk. Međutim, dalje nisu pucali i kolona je prošla, a zatim su po nas došli naši.''
Tenkovi su, prolazeći kroz Kozi­brod, pregazili i vozilo zagrebač­ke policijske postrojbe. U Strugi su pregazili još jedno policijsko vozilo, ali i uništeni srpski oklo­pni kamion. Međutim, ta je kolo­na kratko držala ''tampon zonu''. Brzo se povukla u Dvor, odakle su zatim došla dva oklopna vozila JNA kojima je zapovijedao pot­pukovnik Novica Simić. Koriste­ći oklopnjake JNA kao zaklon, u Strugu su se sa Simićem vratili i srpski napadači iz Dvora.
U izvješću generalu Andriji Rašeti potpukovnik Simić ovako opisuje zatečeno stanje u Strugi: ''Izgled mesta je bio pravi ratni; svuda po putu bili su razbacani leševi milicionera i civila. Gorela je jedna štala. Asfaltnom trakom doslovce je tekla krv, a svuda okolo je bila razbacana municija i oprema... Kao i još tri mrtva pripadnika MUP-a, koji su bili skinuti u donji veš i pobijeni rafalom u leđa od strane TO-a.'' Dolazak JNA ohra­brio je Srbe da opet minobacači­ma napadnu sela od Kozibroda do Divuše. U Strugi su Srbi koji su s JNA ušli u selo, kako je izvijestio potpukovnik Simić ''iza oklopnih transportera počeli da tuku ranje­nike koji su počeli da izlaze i pre­tila je opasnost da se bitka nastavi te sam uz pretnju naoružanja OT naredio da odstupe do s. Zamlače što su oni uz psovke prihvatili.''
Nastojeći obranjena hrvatska sela predati pobunjenim Srbima, pot­pukovnik Simić je tijekom noći razoružao cijeli policijski vod i otpremio ga iz Struge u Hrvatsku Kostajnicu. Zatim su razoruža­ni i mještani Struge, nakon čega im je Simić rekao da im JNA ne može jamčiti sigurnost, ali im može dati pratnju žele li se iseliti iz svojeg sela. U međuvremenu su pripadnici JNA po selu poskidali hrvatske zastave i postavili jugo­slavenske.
JNA je u Strugi našla dva teško ranjena hrvatska policajca, Ivi­cu Žalca i Zdenka Benu, pa ih je s još osam ranjenih hrvatskih civila odvezla u Dom zdravlja u Dvoru. ''Diverzantski vod'' Nikole Sundaća izveo je zatim ranjenike, policajce i civile iz Doma zdrav­lja te su ih, kako je izvijestio ko­mandant Ratnog štaba Dvora na Uni Bogdan Vajagić, ''tukli ispred Doma zdravlja pred 100 ljudi, što nije dostojno ljudskom ponašanju''. Nakon toga je, prema izvješću načelnika Ratnog štaba Dvora Nikole Boljanića, ''došlo do nekontrolisanog i nečasnog djela od strane pripadnika diverzantskog voda koji su istog dana lišili života bolesnike (žene) u Domu zdravlja u Dvoru''.

[Keva]

.


U Domu zdravlja tada nisu po­ubijane samo ranjene žene već i drugi iz Struge dopremljeni ranje­nici, a Srbi Dvora mogli su, kako navodi Vajagić, danima proma­trati prizor ''mrtvih ljudi bačenih pored ceste u Dvoru koje su na­vodno šareni likvidirali''. Trupla ubijenih Hrvata danima su bila kraj mosta na rječici Žirovnici jer dvorski milicajci nisu dopuštali da ih se pokopa. Među poubija­nim ranjenicima bio je policajac Ivica Žalac, čije tijelo nije nađeno. Beno je preživio sve torture te po­slije razmijenjen.
Tako je čak 12 hrvatskih polica­jaca i 20 civila izgubilo život u dvorskom Pounju tijekom srpske operacije ''Žaoka''.
Nakon što je JNA odvezla cijeli vod policije iz Struge, hrvatske snage u Pounju bile su znatno oslabljene. Zahtjevi zapovjednika Pezera da mu se pošalje pojačanje bili su uzaludni, a srpski pobunje­nici nastavili su s minibacačkim napadima.
To što pomoć nije stigla u Ko­zibrod, ne znači da je Hrvatska digla ruke od Pounja. Naprotiv, u sva je napadnuta mjesta na Ba­novini upućena pomoć. Zadaću pružanja pomoći dvorskom Pou­nju 27. srpnja dobile su policijske postrojbe Policijske uprave Ku­tina, 100 policajaca, i policijska postrojba Policijske uprave Bjelo­var, također 100 policajaca. Pomoću oklopnog vozila i uz ci­jenu jednog mrtvog i šest ranje­nih policajaca, postrojbe su se probile do Hrvatske Kostajnice. Bjelovarska postrojba je trebala krenuti u deblokadu Kozibroda, međutim nije iz niza razloga. Sto­ga je zadaću pružanja pomoći Policisjkoj postaji u Kozibrodu dobi­la Specijalna postrojba Policijske uprave Varaždin, ojačana vodom policajaca. Kad su se Varaždinci, uz teške borbe, probili do Hrvat­ske Kostajnice, doznali su da je u međuvremenu dvorsko Pounje palo.
Tako su dva zagrebačka policijska voda, sisački gardisti i lokalni bra­nitelji ostali sami. Zapovjednik Ivan Pezer pokušao je, igrajući na ''mirotvorstvo'' JNA, učvrstiti obranu. Tražio je od potpukovni­ka Simića da nekoliko oklopnjaka postavi kao ''tampon-zonu'' u Unčane i Divušu, kako bi prestali napadi na ta sela. Zbog prisut­nosti JNA ''Ratni štab Narodne zaštite'' Dvora zabranio je svojim postrojbama napade na Strugu. Stoga su napadali ta sela. Srpske snage posebice su ojačane u rajo­nu Volinja-Kuljani jer se očekivao dolazak hrvatskih postrojbi iz Hr­vatske Kostajnice. Pezer je tako­đer tražio, kako u izvješću navodi potpukovnik Simić, ''da mu ja sa 1 OT osiguram transport smene snaga na pravcu Kozibrod - Hrv. Kostajnica. Rekao sam mu da bi to imalo smisla ukoliko bi on potpuno napuštao Kozibrod, a da ovako ja treba da budem njegova taksi služba.'' Tako je JNA odbila oba Pezerova zahtjeva.
U međuvremenu je među hr­vatskim pučanstvom dvorskog Pounja zavladao smrtni strah. Opkoljeni i razoružani, u strahu od pokolja koji su im mjesni Srbi najavili, preostali su mještani 29. srpnja prihvatili ponudu JNA da se isele s toga područja. Vozila u koloni kojima su se prevozili sta­novnici Struge, Unčana, Divuše i Golubovca, u pratnji oklopnjaka JNA, u Hrvatsku Kostajnicu, posve je iznenadila zapovjednika Pezera i njegove policajce, koji su i dalje bili pripravni za obranu. Ljudima u koloni vozila pridružili su se i mještani Kozibroda. Poučen isku­stvom drugih mjesta da nakon odlaska civila obično uz napad pobunjenika slijedi i napad JNA, zapovjednik Pezer samoinicija­tivno je odlučio da se i preostala dva policijska voda te drugi branitelji s civilnom kolonom povu­ku u Hrvatsku Kostajnicu. Kada su otišli civili, nestao je glavni ra­zlog ostanka obrambenih snaga, koje bi, da su ostale u opkoljenim pustim selima, bez logistike, ubrzo bile uništene. Tako je u srpske ruke palo cijelo dvorsko Pounje, a JNA je poraz pobunjenih Srba u operaciji ''Žaoka'' pretvorila u pobjedu.
U nebranjena su sela odmah upali dvorski Srbi, ubivši rijetke preostale stanovnike, uglavnom starije ljude. Samo su u Divuši zaklali pet Hrvata. Uslijedilo je i rušenje doslovce svih zgrada u vlasništvu Hrvata te i razaranje katoličkih crkava. Izbjeglička kolona iz dvorskog Pounja u Hrvat­skoj Kostajnici izazvala je paniku, i građana i branitelja. Nakon što su sutradan 30. srpnja zrakoplovi JNA bombardirali grad, odlučeno je da se 31. srpnja iz grada i okol­nih sela stanovništvo organizi­rano evakuira. U gradu je ostao samo dio policije, koja se uskoro povukla. Tako je potkraj srpnja palo gotovo cijelo Pounje, prem­da su se nakon dva dana u Hrvat­sku Kostajnicu vratili branitelji i dio stanovnika.
Sav prijegor, žrtve i stradanja hrvatskih branitelja nisu mogli svladati veliku neravnotežu koja je postojala između hrvatskih obrambenih snaga i velikosrp­skih agresora. Zbivanja tijekom operacije ''Žaoka'', a posebice boj za Strugu pokazala su da su se hrvatske snage mogle učin­kovito suprotstaviti pobunjenim Srbima, ali je vojna sila JNA bila prejaka. Za obračun s JNA Hr­vatska je morala stvoriti vlastitu vojnu silu - Hrvatsku vojsku. No za dvorsko Pounje već je bilo pre­kasno. Spaljeno i iseljeno ono će četiri godine ostati pod srpskom okupacijom. Tek će operacijom ''Oluja'' biti oslobođeno i vraćeno u ustavno-pravni poredak Hr­vatske, čime će otpočeti njegova obnova i povratak prognanog pu­čanstva.
Jedino topničko oruđe hrvatske obrane
Kako bi mogao odgovoriti na svakodnevne srpske minobacačke napade na pounjska sela, zapovjednik obrane Ivan Pezer je zatražio da mu se u Kozibrod pošalju minobacači i mine. Iz Hrvatske Kostajnice mu je poslan jedan minobacač s - pet mina! Obrazloženo je da ni oni nemaju više. Procijenivši da bi s tih pet mina samo dodatno ''razdražio'' pobunjene Srbe, Pezer je to ''topništvo'' vratio u Kostajnicu neupotrijebljeno. Bilo je to jedino topničko oruđe kojim je hrvatska obrana dvorskog Pounja uopće raspolagala 1991. godine.
Zagrebačka policijska postrojba došla je braniti Pounje, dobar dio sastava činili su Srbi
Zagrebačka policijska postrojba koja je 20. srpnja 1991. došla braniti dvorsko Pounje bila je, za tadašnje ratne uvjete po mnogočemu neobična. Dobar dio njezina sastava činili su Srbi. Prema tvrdnji načelnika PU Sisak Đure Brodarca, čak 40 posto. To nije bilo slučajno. Takav je sastav u PU Zagreb odabran iz više razloga. Prvo, riječ je o poli­cajcima koji su do tada bili lojalni Republici Hrvatskoj i, drugo, smatralo se da će lokalni Srbi suspregnuti napade ako budu znali da je s druge strane linije bojišta veći broj njihovih sunarodnjaka. Srpski su policajci inače nera­do išli na teren, no MUP je ustrajao na tome da svi policajci, bez obzira na nacionalnost, moraju ići. Ponašanje većine tih policajaca bilo je profesionalno - korektno su obav­ljali obrambene zadaće. No ne svi. Dvojica policajaca srpske nacionalnosti, od kojih je jedan bio zapovjednik drugog voda, koji je branio Unčane i Divušu, 26. srpnja prešla su preko Une na bosansku stranu i navodno se priključila pobunjenicima. Sa sobom su odnijeli sustav veza i nešto oružja. Može se pretpostaviti da su napadače izvijestili o sta­nju obrane. O tome u izvješću PU Zagreb zapovjednik Ivan Pezer piše: ''Tog dana za vri­jeme bitke nestao je komandir drugog voda inspektor L...... Ranko i policajac V....... Radovan. Prema dobivenim informacijama od mještana, pobjegli su preko polja i pridružili se Martićevim formacijama. Da bi ta infor­macija mogla biti točna, potvrđuje činjenica što su naša odjelenja drugog voda koja su dr­žala položaje u školi i crkvi u Divuši putem veze na 42 kanalu s netom izmijenjenim po­zivnim znakom pozivana na predaju. Preko veze im je rečeno da protivnička snaga zna brojno stanje naoružanja i zalihe municije.'' Prema mišljenju načelnika Đure Brodarca, ta izdaja znatno je pridonijela nepovoljnom razvoju boja za Strugu.



.

[Keva]

Keva kaže:

.

Nimalo poznato da je prvo oslobođeno selo u Hrvatskoj bilo prigradsko naselje u Virovitici - Jasenaš - 02.09.1991.

.https://www.google.hr/url?sa=t&sourc...O64vYc2C5_Diw0



.

.


Iako zapravo ni to nije prvo oslobođeno selo...

U mojoj evidenciji prvo oslobođeno selo bilo bi valjda selo Munjava koje je oslobođeno 22.07.1991. prilikom kontraudara naših snaga nastalog nakon srpskog pokušaja osvajanja Josipdola, kod Ogulina...


.

[Keva]

.


Animacija rata u Bosni...

https://www.google.hr/url?sa=t&sourc...xx2OS4-fJP-pz-



.

[Wikiceha]

Zanimljiva karta etničkog stanja okupiranih područja;
https://upload.wikimedia.org/wikiped..._etnicka01.png
Onak, toliko o "srpskoj" krajini

[Keva]

.


Ima na wiki dobar članak o napadu na Pakrac od 19.08.1991.

https://www.google.hr/url?sa=t&sourc...cH2kqeEWAIuo20




.

[Keva]

.


Evo jedna dobra kronologija za karlovačko kordunski kraj...


https://www.google.hr/url?sa=t&sourc...tYoY7n753VaKHd






.

[Keva]

Keva kaže:

.


Evo jedna dobra kronologija za karlovačko kordunski kraj...


https://www.google.hr/url?sa=t&sourc...tYoY7n753VaKHd






.

Ovdje sam prvi pročitao da su naši 23.10.1991. stvorili treći mostobran kod Karlovca, u mjestu Zastinje, gdje su uspješno forsirali Koranu...

Pa se na tom području spominje uspješna akcija u susjednim Jelašima od 14.12.1991. gdje Srbi u svojim podacima navode za taj datum 19 poginulih, 4 nestalih, 1 zarobljen...

Za to sve prvi put čujem. Ima neko više informacija ?




.

[Keva]

.


Još jedna brutalna kronologija rata u bosanskoj posavini...

https://www.google.hr/url?sa=t&sourc...L-iXyw4L0dkNbA




.

[zgfico]

Keva kaže:

.


Još jedna brutalna kronologija rata u bosanskoj posavini...

https://www.google.hr/url?sa=t&sourc...L-iXyw4L0dkNbA




.

III. KRONOLOGIJA 185
02. travanj 1992.Sukobi u Bjeljini; izjava Alije Izetbegovića
U Bijeljini ulični sukobi. (Tim povodom) Predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović (je izjavio): JNA nije okupatorska sila. Njen status u BiH ćemo riješiti pregovorima.

[IamBlackShip]

Kao prvo, Bijeljina.

Kao drugo, JNA doista nije sudjelovala u okupaciji i masakru u Bijeljini, nego je ostala u vojarni.

Njena prva otvorena akcija u ratu u BiH je bila, mislim, 06.04. u Višegradu, četiri dana poslije ove izjave.