Smisao svemira

[LIQ]

Ljubo kaže:

Da bi to bila u stanju, filozofija mora da se koncenrira upravo na problem postojanja samog uma, svijesti, inteligencije, psihe, obzirom da, ako iza svih stvari i pojava u prirodi, kao njihov glavni tvorac, uzročnik i pokretač ne bi stajao um (svijest, inteligencija, psiha), tada pitanje ZAŠTO u vezi bilo čega ne bi imalo nikakvog smisla ni svrhe, zato jer tada odgovora na to pitanje ne bi ni bilo. U kom slučaju, ni filozofija kao «ljubav ka istini», ne bi imala nikakvog smisla, ni svrhe, zato jer tada nikakve "konačne istine", ni o čemu, takođe, ne bi ni bilo i svako bi po vlastitom izboru imao pravo na vlastitu istinu.

Ljubo!
Odavno se slažemo da je u korijenu postojanja ovog našeg materijalnog
svemira "svijest" (um, inteligencija).
A odgovor na pitanje ZAŠTO taj svemir postoji, sinuo mi je nedavno, kroz
neke druge diskusije.
Pretpostavka je bila da postoji samo SADA, da prošlost više ne postoji, a
da budućnost još ne postoji. (neki se s time ne slažu, a ne znaju zašto).
Taj SADA je beskonačno kratak trenutak.
Da bi taj SADA mogao trajati, potrebno ga je nekako "zamrznutu" tj. upamtiti,
zatim, povezati sa onim SADA koje upravo "traje", i stvoriti kontinuitet.
To upravo radi "svijest"; pamti i stvara kontinuitet, onoga što je prošlo i
onoga što je SADA, te tako čini da nešto postoji.
Sva materija u našem svemiru je ustvari upamćena prošlost neke veće svijesti.
Što jedna galaksija, ili jedan kamen, ili jedan ljudski život predstavlja
toj svijesti teško je znati, kao što ni mi ne znamo što neka molekula naše
memorije predstavlja našoj svijesti.

[Ljubo]

LIQ

Odavno se slažemo da je u korijenu postojanja ovog našeg materijalnog svemira "svijest" (um, inteligencija).

A odgovor na pitanje ZAŠTO taj svemir postoji, sinuo mi je nedavno, kroz
neke druge diskusije.

Pretpostavka je bila da postoji samo SADA, da prošlost više ne postoji, a
da budućnost još ne postoji. (neki se s time ne slažu, a ne znaju zašto).
Taj SADA je beskonačno kratak trenutak.

Da bi taj SADA mogao trajati, potrebno ga je nekako "zamrznutu" tj. upamtiti,
zatim, povezati sa onim SADA koje upravo "traje", i stvoriti kontinuitet.
To upravo radi "svijest"; pamti i stvara kontinuitet, onoga što je prošlo i
onoga što je SADA, te tako čini da nešto postoji.

Sva materija u našem svemiru je ustvari upamćena prošlost neke veće svijesti.

Što jedna galaksija, ili jedan kamen, ili jedan ljudski život predstavlja
toj svijesti teško je znati, kao što ni mi ne znamo što neka molekula naše
memorije predstavlja našoj svijesti.

Dobro, ti to tako vidiš i objašnjavaš. Ima neke logike i u tome. Ja to ipak malo drugačije vidim i objašnjavam.

Prošlost, sadašnost i budućnost ili samo sadašnjost, bez prošlosti i budućnosti, objašnjava se odnosom svijesti prema svojim fizičkin i psihičkim radnjama koje svijest vječito naizmjenično mora da vrši da bi se pomoću njih održala. I upravo te njene fizičke i psihičke radnje koje se ciklično vječito, jednomjerno ponavljaju, su ono što ima značenje vremena izraženog kao prošlost, sadašnjost i budućnost. To mora tako da bude jer radnje ne mogu vječito da traju. One se jednom dese i nikad više i kao takve ostaju u prošlosti da se po njima pamti i zna šta je prošlost. Kao i one radnje koje se nisu desile, a planirane su da se dese, po kojima se planira i zna budućnost.

Pa se onda postavlja pitanje šta je sadašnjost i o čemu ljudi zapravo govore kada tvrde da prošlosti i budućnosti nema, već samo sadašnjost?

Ta vječita sadašnjost, to se odnosi samo na svijest kao vršioca svih mogućih fizičkih i psihičkih radnji. U odnosu na svoje radnje ona nikada niti počinje, niti završava. To praktično znači da svijesti uvjek ima, i u prošlosti i sadašnjosti i budućnosti. Uzmi primjer čovjeka kad se rodi i njegovo svjesno JASTVO koje je jedno i isto jastvo sve do starosti i smrti čovjeka. Sam fizički čovjek je fizička i psihička radnja, proces, koji se tokom života stalno mijenja, uvhek iznova, svakodnevno, na isti način počinje i završava. Jer fizički čovjek je jedno kad je dijete, drugo kad je mladić, treće kad je zreo čovjek, četvrto kad je oronuli starac i to je ono što ima svoju i prošlost i budućnost, ono čega dans bude, a sutra ga već nema, ili ono što će tek sutra da bude ili za godinu ili pedeset godina. Sve to za čovjekovo svjesno jastvo ne važi. Ono je bilo tu i prije čovjekovog rođenja, bilo je tu kad je čovjek bio dijete, pa kad je postao mladiš, pa zreo čovjek i biće tu i kad čovjek postane starac. Pa i poslije kad starac umre, njegovo jastvo će i dallje da bude tu. Zato jer za njega vrijeme ne važi. Jastvo niti može da nastane, ni nestane. Ono je uvijek tu i za njega važi samo sadašnjost.

Evo pogledaj kako je tu pojavu vječitog ponavljanja zvanu vrijeme lijepo opisao njemački folozf Fihte, ozlojeđen što uvijek iznova sve nastaje i nestaje, zavapivši na kraju rekavši da ipak mora da ima nešto u svemu tome što postoji, što ne može ni nastati, ni nestati, koje “talasi vremena prvobitnog i nepovrijeđenog moraju nositi dalje”, samo što on ne zna šta bi to moglo da bude.

Citiram Fihtea:
"Ja da samo jedem i pijem, da bih opet mogao ogladnjeti i ožednjeti, pa jesti i piti tako dugo dok me otvoreni grob podno mojih nogu proguta i dok sam kao hrana ne bih isklijao iz zemlje? Ja da stvaram bića sebi jednaka, da bi i ona jela i pila i umirala, pa ostavljala za sobom sebi jednaka bića, koja će činiti isto što sam ja već činio? Čemu ta kružnica, koja se neprestano vraća sama u sebe, ta igra koja uvijek iznova započinje na isti način i u kojoj sve nastaje da bi nestalo, i nestaje da bi opet moglo nastati, kao što je već bilo; - to čudovište, koje neprestano samo sebe proždire, da bi sebe opet moglo roditi, i koje se rađa da bi sebe opet moglo proždreti?


Nikada to ne može biti odredjenje mojega bića, i nikakvoga bića. Mora da ima nešto što jeste, jer je nastalo, i što dakle ostaje, a pošto je jednom nastalo, ne može nikada više opet nestati. To, pak, što ostaje, mora sebe proizvoditi u mijeni prolaznoga i trajati u njemu, pa ga talasi vremena prvobitnog i nepovređenog moraju nositi dalje."

[Ljubo]

LIQ

Odavno se slažemo da je u korijenu postojanja ovog našeg materijalnog
svemira "svijest" (um, inteligencija).

A odgovor na pitanje ZAŠTO taj svemir postoji, sinuo mi je nedavno, kroz
neke druge diskusije.

Pretpostavka je bila da postoji samo SADA, da prošlost više ne postoji, a
da budućnost još ne postoji. (neki se s time ne slažu, a ne znaju zašto).
Taj SADA je beskonačno kratak trenutak.

Da bi taj SADA mogao trajati, potrebno ga je nekako "zamrznutu" tj. upamtiti,
zatim, povezati sa onim SADA koje upravo "traje", i stvoriti kontinuitet.
To upravo radi "svijest"; pamti i stvara kontinuitet, onoga što je prošlo i
onoga što je SADA, te tako čini da nešto postoji.

Sva materija u našem svemiru je ustvari upamćena prošlost neke veće svijesti.

Što jedna galaksija, ili jedan kamen, ili jedan ljudski život predstavlja
toj svijesti teško je znati, kao što ni mi ne znamo što neka molekula naše
memorije predstavlja našoj svijesti.

Odgovor na ptanje ZAŠTO svemir postoji je sadržan u odgovoru na pitanje KAKO i ZAŠTO SVIJEST POSTOJI, jer svemir nastaje i nestaje kao složena i unaprijed smišljena fizička i psihička radnja (proces) svijesti. Odgovor na ova pitanja mogu se razumjeti tek kada se do kraja razumije ZAKON po kojem svijest postoji. Odnosno, kada se razumije da svijest postoji u vidu sile i pojave zvane NAGON SAMOODRŽANJA, koja ima sposobnost da svoje postojanje osjećanja kao zadovoljstvo (dobro) ili nezadovoljstv (zlo) i da svijest sve što čini, čini isključivo sa namjerom da izbjegne zlo, a ostvari dobro. I da su osjećanja dobra i zla osnovni i glavni zakon prirode po kojem sve u prirodi MORA da teče upravo ovako kako teče, a to je da sve uvijek iznova nastaje i nestaje, podrazumijevajući i cijeli svemir.

Dakle, odgovor na pitanje ZAŠTO svijest postoji, odnosno, zašto svemir postoji i zašto to postojanje uvijek iznova ciklično počinje i završava, glasi da sve to tako biva zato što tako MORA, jer to je jedini način da se
izbjegne zlo, a ostvari dobro. Odnosno, zato jer su dobro i zlo u neraskidivoj uzročno-posljedičnoj vezi i odnosu koji uvijek iunova, cikličko jedno iz drugog proizilaze. Kada god i gdje god se pojavi zlo, ono će, kad- tad za svoju posljedicu imati dobro. Da bi to dobro koje se na kraju pojavi vremenom, neminovno postalo uzrokom ponovnog pojavljivanja zla. I tako naizmjenično beskonačno u prošlost i budućnost.

ZAŠTO sve to tako MORA da bude najbolje se shvata kada se u sve to ukomponuju fizičke i psihičke radnje naprezanja, kretanja, opažanja, osjećanja, pamćenja, mišljenja i razumijevanja, koje se takođe, u skladu sa naizmjeničnim pojavlivanjem i nestajanjem dobra i zla i same naizmjenično pojavljuju i nestaju.

Uzmimo ponovno primjer naizmjeničnog, cikličnog punjenja i pražnjenja želuca hranom i postavimo pitanje ZAŠTO to sve tako MORA? Odgovor glasi da biće MORA da uzima hranu zato da bi se oslobodilo osjećanja gladi sa značenjem nezadovoljstva i zla. ZATIM, upitajmo se zašto biće u jednom trenutku MORA prestati da uzima hranu? Odgovor glasi, MORA zbog punog želuca i osjećanja sitosti sa značenjem dobra. Pa onda postavimo pitanje, ZAŠTO biće nakon punog želuca i osjećanja sitosti i dobra kasnije ponovo MORA da uzima hranu. Odgovor opet glasi, zato MORA jer se hrana u želucu potrošila, želudac se ispraznio, pa je ponovo nastupilo nezadovoljstvo i zlo u vidu osjećanja gladi koje će ponovo da natjera biće da uzima hranu, sve dok se želudac ponovo ne napuni i dostigne osjećanje zadovoljstva u vidu sitosti.

Uzmimo bilo šta drugo za primjer ista je stvar. Postavimo ptanje, ZAŠTO srce u čovjekovim grudima kuca, ZAŠTO pluća dišu, ZAŠTO čovjek svaku većer mora da liježe u krevet, da spava i odmara se i svako jutro ustaje iz kreveta i ide da se kreće, troši i umara, ZAŠTO koka MORA da snese jaje da bi se iz njega izlegla nova koka i zašto iz jajeta MORA da se izleže nova koka koja će da snese novo jaje, ZAŠTO rijeka mora da se isparava i postaje oblak i ZAŠTO oblak MORA da pada kao kiša i ponovo postaje rijeka, ZAŠTO Zemlja MORA da se vtri oko sunca i poslije svakog dana pravi noć, a poslije svake noći pravi dan itd itd. Možemo postaviti bezbroj pitanja ZAŠTO i uvijek će odgovor da bude ZATO jer tako MORA, jer je to jedini način da se izbjegne zlo, a ostvari dobro i jer je to jedini mogući način da nešto POSTOJI SAMO PO SEBI, da bude samo svoj RAZLOG, UZROK, SVRHA i POSLJEDICA kao što je to svijest, koja postoji SAMA PO SEBI, osim koje ničega drugog nema, niti može da bude.

Svijesti, u kojoj njena osjećanja nezadovoljstva i zla, kada je njeno postojanje ugroženo igraju ulogu UZROKA njenog postojanja, jer je tjeraju da čini sve što je potrebno da i dalje postoji. Da takvih osjećanja nema, svejedno bi joj bilo da li je ima ili nema.

Svijesti, u kojoj njena osjećanja zadovoljstva i dobra u vrijeme njenog postojanja igraju ulogu cilja i svrhe njenog postojanja, kojih, da nije, njeno postojanje ne bi imalo nikakvog smisla.

Svijesti,u kojoj njena životna iskustva, tj znanja (informacije) o tome šta je za nju dobro, a šta zlo i znanja (informacije) o tome šta ona sve treba da čini da bi izbjegla zlo, a ostvarila dobro, igraju ulogu RAZLOGA njenog postojanja. Jer da tih iskustava/znanja/informacija nije, ne bi ništa znala. A kad ne bi ništa znala ne bi imala nikakvog RAZLOGA da postoji.

Po svim ovim svojim karakteristikama svijest, dakle, nije nešto što postoji po načinu vječitog trajanja, već vječitog ponavljanja, sa ciljem samoodržavanja. Zato jer ona nije materijalna, a to mora da postane jer u nematerijalnom stanju i stanju nekretanja i nedešavanja se ne bi imala o čemu steći znanje ni o sebi, ni bilo čemu drugom, niti biti svjesna ni sebe ni drugog. U vječito nematerijalnom stanju svijest, dakle, ne bi mogla biti svijest.. Sve to postiže uz pomoć svojih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti i radnji, pomoću kojih je sam svoj i RAZLOG I UZROK I SVRHA I POSLJEDICA. Po ovim svojim sposobnostima i radnjama SVIJEST-UM- INTELIGENCIJA je jedino postojeća sila i pojava. Osim nje ničeg drugog nema, niti može da bude. Nju ne stvaraju nikakvi mozgovi, ni pseći, ni ljudski, ni božanski. Naprotiv, ona je jedina koja ima sposobnost da od sebe same, svojim kretanjem, radom i velikim životnim iskustvom/znanjem, pravi sve mozgove i pseće, i ljudske i božanske.

ZAŠTO?

Zato jer tako MORA.

ZAŠTO?

Zato jer u sebi osjeća nezadovoljstvo i zlo ako tako ne radi, koje je iznutra tjera da uvijek iznova tako radi..

[LIQ]

Ljubo!
U tvojim postovima, koje čitam već po treći put, ne mogu pronaći ništa
drastično s čim se nebih mogao složiti.
A to me frustrira, jer me ne inspirira na nova razmišljanja

[Ljubo]

LIQ

U tvojim postovima, koje čitam već po treći put, ne mogu pronaći ništa
drastično s čim se nebih mogao složiti.
A to me frustrira, jer me ne inspirira na nova razmišljanja

To je dobro jer time podtvđuješ da imaš razvijenu sposobnost logičkom mišljenja, tj. razumijevanja. Uostalom, kad riješimo problem postojanja svijesti (po meni on je već riješen) u filozofiji se neće imati o čemu više razmišljati jer tu filozofija i počinje i završava. Imajući na umu da osim svijesti i svih mogućih čuda koje ona uz pomoć svojih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti, putem samoorganizovanja svojih čestica stvara, ničeg drugog i nema.

[suma_]

ljubo,
sta mislis na ideju da je svijest jedino zadovoljna i potpuna kada je u nematerijalnom stanju
meni se cini da ima to logike
jer, kako ti pojasnjavas svu tu materiju koja je u biti jedna drugoj samo hrana
zar u tome ne vidis veliko zlo i nebitnost postojanja?
zar svijest tako nesto takodjer ne dozivljava kao zlo?

[Ljubo]

suma

sta mislis na ideju da je svijest jedino zadovoljna i potpuna kada je u nematerijalnom stanju
meni se cini da ima to logike
jer, kako ti pojasnjavas svu tu materiju koja je u biti jedna drugoj samo hrana
zar u tome ne vidis veliko zlo i nebitnost postojanja?
zar svijest tako nesto takodjer ne dozivljava kao zlo?

Sve što svijest radi, MORA da radi, pa i da iz mirujućeg, nematerijalnog stanja, ciklično prelazi u napreguto pokretno, tj. materijalno i pomovo se nazad vraća u nepokretno i nematerijalno. Ona MORA da se materijalizuje zato što je suština svijesti ZNANJE (informacija, iskustvo o sebi), jer kad ništa ne bi znala svijest ne bi bila svijest, već NIŠTA. I što do tog ZNANJA (o sebibi kao subjektu-objektu) može doći samo u pokretnom, materijalnom stanju, uz pomoć svojih fizičkih i psihičkih sposobnosti i radnji naprezanja, kretanja, opažanja, osjećanja, pamćenja, mišljenja i razumijevanja. U nepokretnom, nematerijalnom stanju ničega nema o čemu bi iskustvo/ znanje moglo da se stekne.

Kad svijest ne bi raspolagala znanjem o sebi kao materijalnoj pojavi, ona ne bi mogla ni da se materijalizuje, zato jer jedina njena poskretačka sila i snaga, koja je iznutra tjera da se napregne i pokrene je njena misao, koja se postepeno u njoj preobražava u želju (volju) da se napregne i pokene. Ta misao je uvijek njeno probuđeno, ranije stečeno, znanje o njenoj materijalnosti. Kad tog znanja ne bi bilo, onda ne bi bilo ni mišljenja, jer ne može se misliti ono što se ne zna. A kad ne bi bilo mišljenja, onda ne bi bilo ni želje (volje) da se učni to što se želi, tj. da se iz nematerijalnog stanja pređe u materijalno,

Na ovaj način imamo da svijest kao duhovna, nematerijalna pojava uzrokuje sebe kao materijalnu silu i pojava. Da bi tako kao materijalna sila i poava uzrokovala znanje (svjesnost) o sebi i uz pomoć tog znanja uzrokovala sebe kao duhovnu, psihičku silu i pojavu.

To radi uvijek na isti način, iznova, naizmjenično i ciklično. Tako MORA, zato jer se prilikom samopreobražavanja u materiju, naprežući se i krečući, umorara, pa uvijek iznova mnora da se zaustavlja i odmara. Tako se vječito samoodržava

[suma_]

ako svijest pomoću znanja o sebi kao materiji i mišljenja tog znanja uzrokuje sebe kao materiju
a zatim pomoću sebe kao materije uzrokuje iskustvo, tj. znanje o sebi, kako je onda sve to počelo?
da li je svijest prvo raspolagala znanjem o sebi kao materiji
i pomoću promišljanja tog znanja prešla u stanje želje_volje da se pokrene i postane materija
ili se prvo pokrenula i postala materija
pa onda pomoću kretanja, opažanja sebe kao materije stekla iskustvo, tj. znanje, o sebi?

[LIQ]

suma_ kaže:

ako svijest pomoću znanja o sebi kao materiji i mišljenja tog znanja uzrokuje sebe kao materiju
a zatim pomoću sebe kao materije uzrokuje iskustvo, tj. znanje o sebi, kako je onda sve to počelo?
da li je svijest prvo raspolagala znanjem o sebi kao materiji
i pomoću promišljanja tog znanja prešla u stanje želje_volje da se pokrene i postane materija
ili se prvo pokrenula i postala materija
pa onda pomoću kretanja, opažanja sebe kao materije stekla iskustvo, tj. znanje, o sebi?

Od kakve je "materije" svijest, još uvijek se ne može znati.
Uglavnom, spoznaja materije koju mi poznajemo ograničena je ljudskom svijesti.
Naša svijest, primjerice, može posvijestiti materiju do veličine elementarnih
čestica.
"Preciznija" svijest od naše mogla bi u svakoj toj elementarnoj čestici
posvijestiti cijeli svemir.
Odakle zamisao da u elementarnoj čestici može postojati cijeli "svemir"?

Ako možemo shvatiti beskonačnost, onda je veličina našeg svemira u
odnosu na veličinu beskonačnosti, manja od elementarne čestice u odnosu
na naš svemir.

Kolika je onda ta svijest o kojoj pričamo ogromna i koliko svemira može
u beskonačnom prostoru ta svijest posvijestiti možemo samo zamisliti.

Što sveukupna materija našeg svemira predstavlja toj svijesti, ne znam,
ali sam pretpostavio da bi to moglo biti pamćenje te svijesti, odnosno,
"rastegnuto" vlastito postojanje izvan beskonačno kratkog trenutka SADA.

[Kaspper]

Onda je sve hologram. Svaki dio odražava cijelu sliku samo malo manje kvalitete , odnosno manje svjesnosti. Dio sadržava kvalitete cjeline, kao što kap vode sadržava kvalitete oceana.

[Marian Oden]

Ljubo kaže:

suma
Sve što svijest radi, MORA da radi, pa i da iz mirujućeg, nematerijalnog stanja, ciklično prelazi u napreguto pokretno, tj. materijalno i pomovo se nazad vraća u nepokretno i nematerijalno. Ona MORA da se materijalizuje zato što je suština svijesti ZNANJE (informacija, iskustvo o sebi), jer kad ništa ne bi znala svijest ne bi bila svijest, već NIŠTA. I što do tog ZNANJA (o sebibi kao subjektu-objektu) može doći samo u pokretnom, materijalnom stanju, uz pomoć svojih fizičkih i psihičkih sposobnosti i radnji naprezanja, kretanja, opažanja, osjećanja, pamćenja, mišljenja i razumijevanja. U nepokretnom, nematerijalnom stanju ničega nema o čemu bi iskustvo/ znanje moglo da se stekne.

Mene to što pričaš podsjeća na reinkarnaciju, ako je svijest ljudska duša. Ako je svijest ljudska duša, znamo da se duša zapravo želi osloboditi iz okova reinkarnacije i zašto bi se svjesnost iznova i iznova zarobljavala u materijalnom svijetu?

Npr. kad i ako meditiramo, mi smo u potpuno nepokretnom stanju, pa čak i kad se misli potpuno "razrijede", svijesnost je itekako samodovljna za sve.

Ljubo kaže:

Kad svijest ne bi raspolagala znanjem o sebi kao materijalnoj pojavi, ona ne bi mogla ni da se materijalizuje, zato jer jedina njena poskretačka sila i snaga, koja je iznutra tjera da se napregne i pokrene je njena misao, koja se postepeno u njoj preobražava u želju (volju) da se napregne i pokene. Ta misao je uvijek njeno probuđeno, ranije stečeno, znanje o njenoj materijalnosti. Kad tog znanja ne bi bilo, onda ne bi bilo ni mišljenja, jer ne može se misliti ono što se ne zna. A kad ne bi bilo mišljenja, onda ne bi bilo ni želje (volje) da se učni to što se želi, tj. da se iz nematerijalnog stanja pređe u materijalno.

Malo je paradoksalno kad svijest ne bi posjedovala znanje o sebi kao o materijalnoj pojavi, pa se ona ni ne može materijalizirati a da prethodno u materijalnom stanju nije skupila znanje o sebi, ali idemo dalje.

Iz ljudske perspektive, najbolje je kad je što manje opsesivnih misli.

[LIQ]

Kaspper kaže:

Onda je sve hologram. Svaki dio odražava cijelu sliku samo malo manje kvalitete , odnosno manje svjesnosti. Dio sadržava kvalitete cjeline, kao što kap vode sadržava kvalitete oceana.

Vrlo logično.
Pokušat ću razmotriti tu ideju.
Počeo sam sa ovim videom http://www.youtube.com/watch?v=8W74K...re=fvwrel&NR=1

[Ljubo]

suma

ako svijest pomoću znanja o sebi kao materiji i mišljenja tog znanja uzrokuje sebe kao materiju a zatim pomoću sebe kao materije uzrokuje iskustvo, tj. znanje o sebi, kako je onda sve to počelo? Da li je svijest prvo raspolagala znanjem o sebi kao materiji i pomoću promišljanja tog znanja prešla u stanje želje_volje da se pokrene i postane materija ili se prvo pokrenula i postala materija pa onda pomoću kretanja, opažanja sebe kao materije stekla iskustvo, tj. znanje, o sebi?

To pitanje postavljaju ljudi od kad je svijeta i vijeka i još ga nisu riješili. Doduše, u nešto malo drugačijoj fomi, ali to je pitanje isto i glasi: “Da li je starije jaje ili koka?”

Da bi se uvjerili da je to pitanje isto, postavimo problem “jaje i koka” ovako kako si ga ti postavio i upitajmo se:

Da li je prvo postojalo jaje sa znanjem-informacijom (zametkom) o koki u sebi, iz kojega se po tom znanju izlegla koka ili je prvo postojala koka koja je putem iskustva došla do znanja-informacije u sebi, koju je ostavila u jajetu, da bi se iz jajeta ponovo mogla izleći ona, koka? Odnosno, da li je prvo postojala svijest sa znanjem o svemiru, koja je po tom znanju napravila svemir ili je prvo postojao svjesni svemir koji je iza sbe ostavio svijest sa znanje o sebi pomoću kojega će kasnije ponovo da se razvije svemir?

Ovaj problem je lako riješiti, ali ga treba postaviti na pravi način.

Kao prvo, treba shvatiti da koka i jaje, tj. svemir, uistinu ne postoje. To nam govori da je problem “koka jaje” – “znanje-svemir” od početka pogrešno postavljen, jer ne može biti ni prvo, ni drugo ono koje ne postoji. Niti koka postoji da bi mogla uzrokovati jaje, niti jaje postoji da bi moglo uzrokovati koku. Odnosno, niti svemir postoji koji bi mogao uzrokovati znanje, niti znanje postoji koje bi moglo uzrokovati svemir.

Kako je moguće da koka i jaje, odnosno, znaje-informacija i svemir ne postoje, kad svi smo ubijeđeni da postoje jer se objektivno, čak i “naučno” može dokazati da postoje?

Da može se dokazati, ali ne da apsolutno postoje, već samo relativno. Apsolutno postoji tvar koja sama od sebe, svojim znanjem, kretanjem i radom, gradi i koku i jaje i svemir. Koka i jaje su samo jedan složeni psihofizički proces te tvari koji uvijek iznova počinje i zavšava. Bez te tvari, koja ih svojim naprezanjem, kretanje, svojim znanjem i svojom mišlju od sebe same gradi, koka, jaje, svemir, kao i iskustvo, tj, znanje o njima, ne mogu ni nastati, ni postojati, ni nestati. Oni ne mogu postojati sami po sebi, ni uzrokovati sami sebe, zato jer to su samo fizičke i psihičke radnje te tvari. To je isto kao na primjer, kada kažemo da trćanje kao psihofizička radnja ne može postojati samo po sebi, niti izrokovati trkača, već je trkač taj koj svojim znanjem, mišlju, voljom i fizičkim naporom uzrokuje i trčanje i znanje o trčanju i misao o trčanju i svoju želju-volju da se napregne, pokrene i potrči.

Što praktično znači, da bi riješili zagonetku “jaje koka”, prvo moramo riješiti problem postojanja tvari od koja apsolutno postoji, koja od sebe same, uz pomoć svojih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti sve stvara – i koku i jaje i svemir, kao i iznanje (unformacije) o njima. Moramo odgoviti na pitanje ŠTA je ta tvar, KAKO ona postoji i ZAŠTO postoji.

Ja sam na ovom forumu već dosta postova napisao u vidu odgovora na ova tri pitanja.

Ukratko da ponovim: Samo SVIJEST I NJENIH SEDAM FIZIČKIH I PSIHIČKIH SPOSOBNOSTI postoje i to APSOLUTNO. To znači da su svijest i njene sposobnosti nestvorive i neuništive. Nkada ne počinju, niti završavaju.

A “koka-jaje” i “svemir” su njene fizičke i psihičke radnje koje uvijek iznova, vječito na isti način nastaju i nestaju, počinju i završavaju. Svrha ovih radnji jeste da svijest pomoću njih stiče znanje-informacije o njima, a tako ujedno i znanje o sebi samoj i po tom znanju biva to što jeste, SVIJEST.

Imajući na umu istinu koja se podrazumijeva sama po sebi, koja kaže da NEŠTO ne može nastati iz NIŠTA (već uvijek iz NEŠTO koje već postoji i to samo po sebi, od uvijek i zauvijek, zato jer nije moglo nastati iz NIŠTA, niti će se ikada moći pretvoriti u NIŠTA), ne ostaje nam drugo, nego da zaključimo da SVIJEST i njenih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti, za koju iz iskustva vlastite svijesti znamo da postoji, imaju značenje tog NEŠTO koje vječito postoji, a da su “koka-jaje”, “svemir” i “znanje-informacije” o njima samo njene fizičke i psihičke radnje koje ona vječito na isti način ponavlja i pomoću njih se kao SVUJEST samoodržava.

To praktično znači da onaj krajnji odgovor na pitanje, “da li je starije jaje ili koka”, ili. “da li je starije znanje o svemiru, ili svemir od znanja o svemiru” glasi, da ništa nije starije ni od čega, već da je sve to jedan jedinstveni psihifizički proces, koji se vječiti ponavlja, koji uvijek iznova igra ulogu i sebe kao svog uzroka i sebe kao svoje posljedice. Odnosno, glasi, da je uvijek bilo nekog svemira sa kokom i jajetom u sebi, pomoću kojih je svijest sticala znanje o njima, a time ujedno i o sebi, koji su tako prethodili i igrali ulogu uzroka znanja o njima i sebi. I da je uvijek, beskonačno u prošlost, bilo znanja o svemiru, koki i jajetu koji su prethodili i bili uzrokom nastajanju svakog svemira i svake koke i jajeta.

“Koka i jaje” su, dakle, jedno nedjeljivo klupko koje se samo po sebi vječito mota i odmotava, uvijek iznova igrajući ulogu i sebe kao svog uzroka i svoje kao svoje posljedice. To klupko je sama nestvoriva i neuništiva svijest i ona je ta koja uz pomoć tog klupka uvijek iznova igra ulogu i sebe kao svog uzroka i sebe kao svoje posljedice.

[Ljubo]

KASPPER i LIQ

Onda je sve hologram. Svaki dio odražava cijelu sliku samo malo manje kvalitete , odnosno manje svjesnosti. Dio sadržava kvalitete cjeline, kao što kap vode sadržava kvalitete oceana.

U pravu ste obojica. Svijest (kvantno polje svemira) jeste jedno beskrajno more u kojem svaka kap sadrži u sebi sve što i cijelo more. Materija, to su samo napregnute i pokrenute kapljice tog velikog mora, koje u vidu pare odvajaju se od mora, lebde kao ooblaci (koji sebe opažaju i zovu imenom “materijalni svemir”) i na kraju kao kapljice kiše ponovo se vraćaju u more. Sve je to jedna velika igra tog mora i njegovih kapljica koja uvijek iznova počinje i završava.

[Ljubo]

Marian Oden

Malo je paradoksalno kad svijest ne bi posjedovala znanje o sebi kao o materijalnoj pojavi, pa se ona ni ne može materijalizirati a da prethodno u materijalnom stanju nije skupila znanje o sebi, ali idemo dalje.

Nije paradoksalno!

Svijest bez iskustva, tj. znanja (informacija) ne može postojati, ni biti svijest. Jer svijest, da bi bila svijet, mora nešto znati, biti svjesna nečega. (sebe kao subjekta, ili nečega drugog što nije ona sama, tj. objekta). Ne postoji drugi način da svijest nešto zna i bude nečega svjesna već da putem iskustva stekne znanje (o sebi, uz pomoć objekta koji nije ona). Što znači da svijest može steći neko iskustvo-znanje samo na relaciji odnosa subjekt-objekt. Da bi se stvorio takav odnos, obzirom da samo svijest postoji i da osim nje nikakvi objekti ne postoje, nužno je da se ona napregne i pokrene, tj. pocijepa u sebi i podijeli na dvoje – subjekt-objekt. Jer sticanja iskustva-znanja i osvješćivanja svijesti uz pomoć njega, ne može da bude bez nekog DEŠAVANJA koje može postati predmetom opažanja, pamćenja, misljenja irazumijevanja, kojeg (dešavanja) ne može da bude bez pomoći objekta.

Zašto ne može da bude bez objekta?

U uslovima postojanja samo jedne tačke u prostoru ne može da bude KRETANJA, a time, n. DEŠAVANJA. Da bi bilo kretanja i dešavanja nužno je da postoji poredbeni sistem, a to je, da postoje najmanje dvije materijalne tačke u prostoru (subjekt-objekt) koje u odnosu jedna na drugu mijenjaju svoj položaj jedna na drugu i pomoću opažanja, osjećanja i pamćenja mijenjanja tog položaja, postaju svjesne da se nešto dešava, tj. postaju svjesne sebe i svog kretanja, kao i objekta koji miruje ili se takođe i on kreće.

A posšto u prostoru osim svijesti ničeg drugog nema, tj. pošto u prostoru nikakvi objekti ne postoje koji se kreću i dešavaju, to svijesti ne preostaje drgo već da se sama napregne, podijeli sebe na mnoštvo subjekata-objekata i pokrene, tj počne da se dešava, opaža, osjeća, pamti, misli i razumijeva.

Naravno, svijet uvijek raspolaže znanjem o svemiru, tj. o objektima koje od sebe same gradi i ona uvijek iznova se zaustavlja i sve te objekte ruši i uvijek se iznova pokreće i sve te objekte ponovo gradi. To ponavljanje nikada nije počelo, niti će prestati. Ovo ponavljanje se objašnjava zamorom svijesti prilikom naprezanja i kretanja tokom gradnje i održavanja svih tih obkekata i nužnošću periodičnog njenog zaustavljanja radi odmaranja, kojom prilikom svi ti objekti stare, ruše se i nestaju. Da bi se poslije odmaranja, svijest sjetila svih tih objekata koje je gradila, a zatim poželjela i pokrenula se s namjerom da ih ponovo sve sagradi. To je način na koji se svijest svemira vječito samoodržava. To je isto kao što i čovjek, da bi se održao u životu, svaki dan, uvijek iznova, mora da vrši jedne i iste radnje, koje ga zamaraju i na kraju dana natjeraju da ih sve zaboravi, ode u krevet, zaspi da se od njih odmori. A ujutru opet, kad se odmiri, ponovo pomisli na njih i dobije želju da ustane iz kreveta i opet ih sve ispočetka ponovi. Jer ljudsko tijelo je samo svijest i ništa drugo, koja je ista kao i u svemu ostalom, za koju važe ista pravila i zakoni postojanja kao i za sve ostalo. Pa mi tako, saznajući o svijesti sve u sebi, saznajemo sve i o svijesti svemira. Ne postoji drugi načim da o svemiru saznamo bilo šta prije nego o sebi saznamo sve. Uz pomoć nauke se o svmiru, po načinu čulnog opažanja svemira, koje ne obuhvata i opažanje i spoznaju svijesti, vrlo malo toga može saznati.

Znanje o svemiru, promišljanje tog znanja i njegovo pretvaranje u želju-volju da se po njemu djeluje, igra ulogu uzroka svih kretanja i dešavanja u svemiru. Evo nekoliko citata iz knjige američkog medija Džejn Roberts, pod nazivom “Setov materijal”. Set je duhovno biće iz viših sera postojanja koje govori preko Džejn dok se ova nalazi u transu i objašnjava kako i na koj način se svijest svemira pokrenula sa željom da putem samopreobražavanja napravi ovaj sadašnji svemir. Set o tome kaže slijedeće:
___________________________

1.”Međutim, zvučaće kontradiktorno: Postoji nepostojanje. To je stanje koje nije sastavljeno od ništavnosti, nego je stanje u kojem su mogućnosti poznate i unaprijed predviđene, ali nisu izražene. Nejasno kroz ono što bi ti nazvao istorijom, jako davno, postojalo je takvo stanje. To je bilo stanje agonije u kojem su sposobnosti kreativnosti i egzistencije bile poznate, međutim, nisu bili poznati načini na koje bi se one izrazile.”


2.”Sve što postoji ima memoriju tog stanja i ona je u funkciji konstantne pokretne sile u odnosu na oživljenu kreativnost. Svaka ličnost, kao deo svega što postoji, ima zbog toga takođe memoriju o tom stanju.”


3."Ipak, sama agonija se koristila kao sredstvo i sama agonija služila je kao pokretna sila, dovoljno jaka da je sve što postoji pokrenulo unutar samoga sebe sredstva postojanja.”

4.”Zamisli, da si posedovao unutar samoga sebe znanje svih svjetskih majstorskih djela iz skulpture i umjetnosti i da su ona pulsirala kao realnost unutar tebe, ali da nisi imao fizičku aparaturu niti znanje na osnovu kojeg bi ih izrazio i da si zbog toga trpeo bol u želji da ih izraziš.”


5.”Žudnja, želja i isčekivanje upravljaju svim akcijama i baza su za sve realnosti. Zbog toga su unutar svega što postoji žudnja, želja i isčekivanje egzistirali prije svih drugih realnosti. Zatim su snaga i vitalnost ovih želja i isčekivanja postali tako jaki da su natjerali sve što postoji da nađe sredstva da ih izrazi.”

Na ove citate mi sada možemo da dodamo naučnu teoriju o “velikom prasku”, tj da izvedemo zaključak o tome da je ta velika “žudnja” i “želja” svijesti svemira sa značenjem zla ili kako Set kaže, sa značenjem “agonije”, koja je prethodila današnjem svemiru, bila uzrokom prenapregnuća svijesti svemira i njenog rasprsnuća u vidu “velikog praska”. Kao i uzrokom njenog daljeg razvoja, tj. uzrokom razvoja kretanja i djelovanja svih njenih delova i čestica koje mi danas zovemo imenima “život” i “svemir”.
_________________________________

Ovih nekoliko citata nam govore da nije moguće ni vječito kretanje, ni vječito mirovanja. Sile zla i dobra su te koje u svemiru sve regulišu. To znamo iz vlastitig iskustva. Na kraju dana nezadovokljstvo (zlo) u vidu premorenosti će uvijek da nas natjera da legnemo, zaspimo i odmorimo se i u tom odmaranju osjetimo zadovoljstvo. A kad se do jutra odmorimo, mi dobijemo želju-volju da ustanemo i sve one radnje od juče ponovimo i sada u tom kretanju i radu osjetimo zadovoljstvo. Ili pak nezadovoljstvo (zlo- agoniju) ako bi nas neko zavezao za krevet i ne bi nam dozvoliko da se pomjerimo, ustanemo i pokrenemo. Sve što se u svemiru dešava, dešava se na isti način, po istom pravilu, zakonu i istoj logici – zakonu i logici DOBRA I ZLA, tj. zakonu i logici po koji postoji svijest.

[LukeShapiro]

Ovaj citat Fihtea je odličan,tako sam nekako i ja razmišljao,uvijek se vrti u krug,nema nekog smisla.
A opet krug nekako gledam kao jedino savršenstvo.Zanimljiva je igra riječima na hrvatskom,sve-mir.

[tihica]

Ljubo kaže:

suma

To pitanje postavljaju ljudi od kad je svijeta i vijeka i još ga nisu riješili. Doduše, u nešto malo drugačijoj fomi, ali to je pitanje isto i glasi: “Da li je starije jaje ili koka?”

Da bi se uvjerili da je to pitanje isto, postavimo problem “jaje i koka” ovako kako si ga ti postavio i upitajmo se:

Da li je prvo postojalo jaje sa znanjem-informacijom (zametkom) o koki u sebi, iz kojega se po tom znanju izlegla koka ili je prvo postojala koka koja je putem iskustva došla do znanja-informacije u sebi, koju je ostavila u jajetu, da bi se iz jajeta ponovo mogla izleći ona, koka? Odnosno, da li je prvo postojala svijest sa znanjem o svemiru, koja je po tom znanju napravila svemir ili je prvo postojao svjesni svemir koji je iza sbe ostavio svijest sa znanje o sebi pomoću kojega će kasnije ponovo da se razvije svemir?

Ovaj problem je lako riješiti, ali ga treba postaviti na pravi način.

Kao prvo, treba shvatiti da koka i jaje, tj. svemir, uistinu ne postoje. To nam govori da je problem “koka jaje” – “znanje-svemir” od početka pogrešno postavljen, jer ne može biti ni prvo, ni drugo ono koje ne postoji. Niti koka postoji da bi mogla uzrokovati jaje, niti jaje postoji da bi moglo uzrokovati koku. Odnosno, niti svemir postoji koji bi mogao uzrokovati znanje, niti znanje postoji koje bi moglo uzrokovati svemir.

Kako je moguće da koka i jaje, odnosno, znaje-informacija i svemir ne postoje, kad svi smo ubijeđeni da postoje jer se objektivno, čak i “naučno” može dokazati da postoje?

Da može se dokazati, ali ne da apsolutno postoje, već samo relativno. Apsolutno postoji tvar koja sama od sebe, svojim znanjem, kretanjem i radom, gradi i koku i jaje i svemir. Koka i jaje su samo jedan složeni psihofizički proces te tvari koji uvijek iznova počinje i zavšava. Bez te tvari, koja ih svojim naprezanjem, kretanje, svojim znanjem i svojom mišlju od sebe same gradi, koka, jaje, svemir, kao i iskustvo, tj, znanje o njima, ne mogu ni nastati, ni postojati, ni nestati. Oni ne mogu postojati sami po sebi, ni uzrokovati sami sebe, zato jer to su samo fizičke i psihičke radnje te tvari. To je isto kao na primjer, kada kažemo da trćanje kao psihofizička radnja ne može postojati samo po sebi, niti izrokovati trkača, već je trkač taj koj svojim znanjem, mišlju, voljom i fizičkim naporom uzrokuje i trčanje i znanje o trčanju i misao o trčanju i svoju želju-volju da se napregne, pokrene i potrči.

Što praktično znači, da bi riješili zagonetku “jaje koka”, prvo moramo riješiti problem postojanja tvari od koja apsolutno postoji, koja od sebe same, uz pomoć svojih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti sve stvara – i koku i jaje i svemir, kao i iznanje (unformacije) o njima. Moramo odgoviti na pitanje ŠTA je ta tvar, KAKO ona postoji i ZAŠTO postoji.

Ja sam na ovom forumu već dosta postova napisao u vidu odgovora na ova tri pitanja.

Ukratko da ponovim: Samo SVIJEST I NJENIH SEDAM FIZIČKIH I PSIHIČKIH SPOSOBNOSTI postoje i to APSOLUTNO. To znači da su svijest i njene sposobnosti nestvorive i neuništive. Nkada ne počinju, niti završavaju.

A “koka-jaje” i “svemir” su njene fizičke i psihičke radnje koje uvijek iznova, vječito na isti način nastaju i nestaju, počinju i završavaju. Svrha ovih radnji jeste da svijest pomoću njih stiče znanje-informacije o njima, a tako ujedno i znanje o sebi samoj i po tom znanju biva to što jeste, SVIJEST.

Imajući na umu istinu koja se podrazumijeva sama po sebi, koja kaže da NEŠTO ne može nastati iz NIŠTA (već uvijek iz NEŠTO koje već postoji i to samo po sebi, od uvijek i zauvijek, zato jer nije moglo nastati iz NIŠTA, niti će se ikada moći pretvoriti u NIŠTA), ne ostaje nam drugo, nego da zaključimo da SVIJEST i njenih sedam fizičkih i psihičkih sposobnosti, za koju iz iskustva vlastite svijesti znamo da postoji, imaju značenje tog NEŠTO koje vječito postoji, a da su “koka-jaje”, “svemir” i “znanje-informacije” o njima samo njene fizičke i psihičke radnje koje ona vječito na isti način ponavlja i pomoću njih se kao SVUJEST samoodržava.

To praktično znači da onaj krajnji odgovor na pitanje, “da li je starije jaje ili koka”, ili. “da li je starije znanje o svemiru, ili svemir od znanja o svemiru” glasi, da ništa nije starije ni od čega, već da je sve to jedan jedinstveni psihifizički proces, koji se vječiti ponavlja, koji uvijek iznova igra ulogu i sebe kao svog uzroka i sebe kao svoje posljedice. Odnosno, glasi, da je uvijek bilo nekog svemira sa kokom i jajetom u sebi, pomoću kojih je svijest sticala znanje o njima, a time ujedno i o sebi, koji su tako prethodili i igrali ulogu uzroka znanja o njima i sebi. I da je uvijek, beskonačno u prošlost, bilo znanja o svemiru, koki i jajetu koji su prethodili i bili uzrokom nastajanju svakog svemira i svake koke i jajeta.

“Koka i jaje” su, dakle, jedno nedjeljivo klupko koje se samo po sebi vječito mota i odmotava, uvijek iznova igrajući ulogu i sebe kao svog uzroka i svoje kao svoje posljedice. To klupko je sama nestvoriva i neuništiva svijest i ona je ta koja uz pomoć tog klupka uvijek iznova igra ulogu i sebe kao svog uzroka i sebe kao svoje posljedice.

Svakoj filozofiji, svakom filozofiranju i "mozgovanju" dolazi kraj kada se čovjek sretne sa otkrivenjem istine. Sve do tada, sve i svašta može čovjeku biti istina. Svatko ima svoje viđenje istine, svatko vjeruje sebi (svojem mišljenju - poput filozofa / svojim osjećajima - poput idolopoklonika / svojoj samovolji - poput bahatih osoba / svojoj pravednosti - poput rekligioznih fantika). Svaki čovjek vjeruje svojoj predodžbi o istini. I zato nema istinu, nego ima samo privatnu, sebičnu, pristranu "istinu".

[Ljubo]

tihica

Svakoj filozofiji, svakom filozofiranju i "mozgovanju" dolazi kraj kada se čovjek sretne sa otkrivenjem istine.

Objasni, šta podrazumijevaš pod “sresti se sa otkrivenjem istine”?

Pitam, da bih znao da prepoznam, ako mi se slučajno desi to, da se “sretnem sa otkrivenjem istine”, da bih potom mogao donijeti odluku da prestanem sa “filozofirnjem” i “mozganjem”.

[shamantrixx]

hmmmm... ovo mi se učinilo nekako relevantnim

[zenodor]

shamantrixx kaže:

hmmmm... ovo mi se učinilo nekako relevantnim

Da, s "time" se slaže i jedan ruski znanstvenik koji tvrdi da nas vanzemaljci (ukoliko ih ima) doživljavaju kao - "opasne idiote".
To potkrepljuje činjenicom da smo skloni "pilati granu na kojoj sjedimo" tj. uništavati vlastiti planet - svim mogućim vrstama zagađenja.
Ide čak i dalje, tvrdeći da će nas "takva bića" spriječiti u eventualnom naseljavanju drugih planeta u svemiru (blokiranjem našeg izlaska iz sunčeva sustava) iz čisto ekoloških razloga - da ne bi uspjeli syebati još koji planet (poput Zemlje).
__________________________________________________ _____________________________
Samo dvije stvari su beskonačne - svemir i ljudska glupost ... ali za "ono prvo" nisam siguran.
(Einstein)