Zašto ljudi misle da moraju shvaćati umjetnost?

[ZgSash]

ja bi ovdje samo jos dodao, kako se ovako napamet ne mogu sjetiti da je neki od tih "elitnih" umjetnika imao pokoju losu recenziju, da se netko usudio reci da su mu dva prosla djela bila odlicna, ali da eto ovo zadnje bas i nije nesto

po defaultu, sve sto jedan jednom etablirani neki napravi je umjetnost, makar se covjek samo posrao na novinski papir

[Emericzy]

mestar kaže:

Ono što ne shvaćam i što me zbunjuje je formalni dio tog umjetničkog svijeta, tržište i objektivno vrednovanje samog djela (a ne čitavog opusa nekog umjetnika).

Pa, nemaš tu što posebno shvatiti. Rijetko je koje tržište 'savršeno', bilo u ekonomskom, bilo u društvenom smislu. Svako je tržište dijelom i rezultat omjera snaga velikih igrača. Dobro kaže ZgSash:

ZgSash kaže:

ja bi ovdje samo jos dodao, kako se ovako napamet ne mogu sjetiti da je neki od tih "elitnih" umjetnika imao pokoju losu recenziju, da se netko usudio reci da su mu dva prosla djela bila odlicna, ali da eto ovo zadnje bas i nije nesto

po defaultu, sve sto jedan jednom etablirani neki napravi je umjetnost, makar se covjek samo posrao na novinski papir

Što je tržište manje, a autori i kritičari i galeristi veća 'imena', to je tržište više podložno diktatu.

Što ne znači da je diktat velikih faca jedini faktor.

Povijest na kraju ipak kaže svoje. Evo, Damien Hirst je imao svoje godine slave; sad mu se balon pomalo ispuhuje.

Vrednovati jedno djelo izvan njegovog konteksta i izvan autorovog opusa jako je teško. Kod mnogih se djela svede samo na ocjenjivanje tehnike, dakle zanatski aspekt. Za više od ocijene zanata ipak ti treba ocjena koliko je daleko autor stigao u svojim namjerama, dakle gdje je konkretno djelo u autorovom opusu, te što predstavlja u svom stilskom i društvenom kontekstu.

Naravno da je svaka ocjena subjektivna. A kako bi bila drukčija? Pa govorimo o umjetnosti, a ona je destilat subjektivnosti. Kako objektivno ocijeniti subjektivni izričaj?

Međutim, na širem planu ipak postoji nešto čvršće, solidnije. Spomenuo sam povijest. Ona je puno manje subjektivna. Tijekom vremena, nakupi se kritika, osvrta, mišljenja. Njihov skup onda pruži sliku koja je puno manje plod individualnih ili klikaških interesa, a puno više daje nekakav konsenzus informirane javnosti o vrijednosti nekog djela, opusa ili autora.

Gle Picassa. Njegovo se djelo uporno i iznova afirmira pred sve novim i novim generacijama gledatelja i kritičara. I baš nimalo ne gubi na cijeni; dapače. Ne možeš više govoriti o kenjanju ovog ili onog kritičara, o modi, o utjecaju trgovaca slikama ili bilo čemu sličnom. Picasso je potvrđeni genij.

Ali, šećem ovom upravo zatvorenom njegovom izložbom i gledam svaku pojedinu sliku i vidim da ih je nemoguće stvarno smisleno vrednovati izvan konteksta. Već postavljanje portreta Françoise Gilot blizu portreta Dore Maar na izložbi govori duplo nego da je bila izložena sama. (Naravno, ne govorim o kvantiteti )

Portreti su skroz različiti praktički po svemu, kao što su i te dvije žene bile različite. A opet, jasno ti je da je autor isti, iako su pristupi različiti. Dakle, konzistentnost umjetničke ideje je jasna. Slikarsko oko i ruka i analitika ostaju isti.

Zatim, ako znaš kako su te dvije žene izgledale u stvarnosti, vidiš da ih je Picasso doslovno portretirao; jasno su prepoznatljive, usprkos njegovom nemilosrdnom premetanju i krivljenju dijelova motiva. Mogu one izgledati kao da ih je netko napao sjekirom i dijelove bacio na hrpu, ali točno prepoznaješ svaku od njih. Picassova je mentalna slika motiva toliko jasna i jaka da je potpuno nevažno gdje koji detalj konkretno stoji. On vidi suštinu Françoise i suštinu Dore i prikazuje te suštine -- i ti ih prepoznaješ, pa makar slike bile sastavljene od prasećih nožica.

Na kraju, ti vidiš da su to portreti lijepih žena. Nema veze što su čudovišno izobličene; ljepota im time nije narušena. Vidi se strast za njima, uživanje u detalju, u liniji, u površini, u dojmu, u atmosferi…

E sad… tko to vidi? Onaj tko je nar malo upućen u (a) kubizam, (b) razvoj Picassovog slikarstva, (c) njegove odnose sa ženama, (d) stvarni izgled motiva itd. itd. Netko tko o svemu tome ne zna ništa, vjerojatno vidi dva gruba, ružna grafita.

Ali tako je sa svime, osobito u umjetnosti. Kao da ti Mahler ili Wagner baš puno govore ako nikad nisi slušao klasičnu glazbu i ne znaš ništa o njoj, o autorima ni o njihovim opusima. Većina će ti toga zvučati kao kakofonija.

Znači, izvlačiti djelo izvan konteksta i vrednovati ga u vakuumu nema puno smisla i malo je vjerojatno da će dati rezultata.

[ZgSash]

naravno, nisam ni mislio na ljude koji u novinama vide isprintanu sliku

ali nekako se podrazumijeva da ce oni koji idu u galeriju imati barem osnovnog pojma, ukusa, stila...

a onda, u neko doba se dogodi i sudar, kad ti netko uporno tvrdi kako je nesto wayyyy above, a ti ne mozes dosegnuti te visine, ataj koji te uvjerava nema znanja i nacina da obrazlozi svoje
tada ce naravno nastupiti i odredena skepsa

[Emericzy]

Lutnja kaže:

Ovo je meni osobno totalno suludo. Jer ako ćemo raditi tako kako ti savjetuješ, tj. držati se knjiga i kritičara, onda ja zapravo tu nemam kontakt s umjetničkim djelom, nego imam kontakt s kritičarem, ne? Maltene pa je umjetničko djelo tu suvišno. Jer samo po sebi, bez kritičara da mi ispriča što to jest, ono ne šalje nikakvu poruku.

To je kao da se buniš što sam ti rekao da, kad učiš vožnju, slušaš instruktora, a ne auto. A ti kukaš "Maltene pa je auto tu suvišan!"

Ne, nije suvišan. Djelo je ono što voziš. Nisi od njega odvojena. I ne vozi ga instruktor. On te samo upućuje kako ćeš ući u njegove tajne i u tajne prometa. Veza između tebe i djela nije zbog instruktora ništa manje intimna. I on će te naučiti osnove, a fine ćeš detalje spoznati sama, s praksom u vožnji tog prvog i puno drugih automobila.

To je ono što sam rekla da sama umjetnost (ili da kažem 'umjetnost') biva lišena svoje srži, a ta srž umjetnosti se prebacuje na 'pričam ti priču'. Ukratko, nemamo više umjetnost slikanja ili izrade kipova, nego imamo umjetnost prodavanja magle. Što bi bilo da je Michelangelo umjesto predivno isklesanog Davida, na sred trga postavio nekakvu grubo oklesanu gromadu, i rekao da postoji u knjižnici pet tomova teksta koje ljudi trebaju pročitati, e da bi razumjeli zašto je taj kip jako lijep i veliko umijeće? Pa izgađali bi ga ljudi pomama, i to s punim pravom. Mislim da su neka prošla vremena bila puno iskrenija, pa je zato i umjetnost više sličila na umjetnost.

Krivo. To što ti zoveš "srž umjetnosti" je -- da malo pojednostavim stvari -- tlapnja. To jednostavno ne postoji. Tu navodnu srž stvara autor u suradnji s 'potrošačem', a us pomoć kompleksnog kulturnog konteksta.

Michelangelo svog Davida nije radio za toskanskog seljaka. I taj seljak, kad bi ušao u Firenzu i ugledao Davida sasvim sigurno nije bio osobito impresioniran. Skoro sigurno nije imao mentalni alat da ga doživi kao umjetnost. Eventualno mu se mogao diviti kao kuriozitetu. Issati gle koji je luđak ovo istesa? Nasvašta dokon svit pare troši!

David je bio namijenjen obrazovanoj i vrlo imućnoj publici koja ga je i plaćala. I koja je, za razliku od seljaka i dvije trećine neobrazovanih građana kojima se živo jebalo za kipove po gradskim trgovima, poznavala i živjela kulturni kontekst u kojemu je David nastao.

Da, seljaku ili sitnom lopovu koji je krao kese s novcem na tržnici ili trgovcu ribom bilo bi potrebno učiti da bi bili u stanju diviti se Davidu. Koji im je bio stran kao i, recimo, Dante. Misliš li da su tadašnji seljaci čitali i razumijevali Dantea? Kaj god! I on je pisao za uski sloj obrazovane elite koja je umjela protumačiti njegove stihove.

To što pričaš o odvajanju stvaralačkog i potrošačkog doživljaja umjetničkog djela, to čak i mogu prihvatiti. Međutim, ako je to umjetničko djelo takvo da moj potrošački doživljaj istoga nije ugodan meni, tj. nema nikakav umjetnički smisao u mojim očima, onda nema razloga da ja osobno to djelo bilo hvalim, bilo plaćam. Jer moja hvala i moj novac se temelji i treba temeljiti na *mom* doživljaju djela, a ne na onom umjetnikovom, ne? I onda se stvar svodi na vrlo jednostavan zaključak, a to je da ako umjetniku ne treba ni hvala ni novac od masa, nego stvara za sebe, onda problema nema. Za sebe stvarati možeš i u svojoj zatvorenoj sobi, ne? No ako ti novac ili hvala širokih masa ipak treba, e onda prijatelju ipak moraš potruditi se napraviti nešto što će zadiviti te široke mase.

Naravno. Potpuno si u pravu. A što misliš, zašto su mladi i neafirmirani umjetnici uvijek bili siromašni i gladni? Imućan umjetnik je takoreći oksimoron. Zar misliš da su danas umjetnici dobrostojeći? Od njih sto takav je jedan ili dva. I to obično ne od onoga što rade kao umjetnost nego su -- kao što je uvijek u povijesti bili -- našli imućne mecene koji su im dali lovu. Umjetnost nikad, nikad, nikad, nije bila namijenjena širokim masama. Kad jest, bila je jeftina i društvena ju je elita smatrala šundom i kičem.

No za to je potrebno umijeće. I tako dolazimo do umjetnosti. One prave. Problem ove teme, a i suvremene umjetnosti općenito, je da bi oni htjeli sjediti na dvije stolice. S jedne strane im je teško reći da im ne treba novac ili hvala širokih masa, a s druge strane bi htjeli da te široke mase misle njihovom glavom, te da hvale i plaćaju njih umjetnike samo zato jer su oni umjetnici rekli da tako treba. E jebiga, to ne ide. To je pravit ljude za budale, a ljudi u osnovi ipak nisu glupi, barem ne toliko.

Moram te razočarati. Što se tiče umjetnosti, da, velika većina ljudi jest 'glupa', da posudim tvoj izraz. I uvijek je bila. Umjetnost je uvijek bila za obrazovanu manjinu. Neobrazovana većina uvijek je trošila kič, a umjetnost je uvijek smatrala izdrkavanjem, a umjetnike prevarantskim ološem.

Naravno, govorimo o malo pojednostavljenoj slici. Sve je to skupa malo kompleksnije, ali nemamo tu sad mjesta ni vremena pisati knjige o fenomenu umjetnosti i njegovoj percepciji kod publike.

[Emericzy]

ZgSash kaže:

u neko doba se dogodi i sudar, kad ti netko uporno tvrdi kako je nesto wayyyy above, a ti ne mozes dosegnuti te visine, ataj koji te uvjerava nema znanja i nacina da obrazlozi svoje
tada ce naravno nastupiti i odredena skepsa

Naravno. Likovni su kritičari u velikom broju pravi zločinci. Oni i nesposobni predavači likovne umjetnosti na školama najveći su krivci za lošu percepciju suvremene umjetnosti među ljudima.

Ali tako je uvijek bilo. Teško je pojmiti umjetnost iz ono malo vremena i truda koje škola tome posvećuje. Čak i s najboljim predavačima.

Kao što u školi nikad ne naučiš strani jezik, tako nikad i ne naučiš razumijevati likovnu umjetnost. U najboljem slučaju dobiješ najjednostavnije gole osnove. I onda na njih moraš sam staviti veliku i kompleksnu nadgradnju. A taj drugi korak većina ljudi ne napravi jer ima prečeg posla.

[Lutnja]

Emericzy kaže:

To je kao da se buniš što sam ti rekao da, kad učiš vožnju, slušaš instruktora, a ne auto. A ti kukaš "Maltene pa je auto tu suvišan!"

Ne, nije suvišan. Djelo je ono što voziš. Nisi od njega odvojena. I ne vozi ga instruktor. On te samo upućuje kako ćeš ući u njegove tajne i u tajne prometa. Veza između tebe i djela nije zbog instruktora ništa manje intimna. I on će te naučiti osnove, a fine ćeš detalje spoznati sama, s praksom u vožnji tog prvog i puno drugih automobila.

E, ova usporedba baš ne stoji. Prvo, auto mora imati vrlo specifičan oblik da bi bilo u voznom stanju, kod umjetnosti to nije slučaj. Recimo, ono što meni kritičar ili knjiga ispričaju za sliku isprolijevanu s pet boja na jedan način, jednako tako mogu ispričati i za sliku isprolijevanu s pet boja na drugi način, i u konačnici za bilo kakvu apstraktnu sliku. Kod auta prosječan čovjek za tridesetak sati skuži sasvim dovoljo o autima da s njima može komunicirati bez posrednika, kod umjetnosti to nije slučaj. Slušala sam i više od trideset sati likovne umjetnosti u srednjoj školi, pa mi je platno isprolijevano s pet boja ostalo platno isprolijevano s pet boja, nešto što bih u bilo kojem kontekstu (osim onom umjetničkog kritičara, jel) smatrala neredom koji su djeca ostavila za sobom i koji treba počistiti. Moram li spominjati da sam nakon trideset sati vožnje na vozačkom sasvim fino ovladala vožnjom autom, te da od tada bez problema vozim sama? To upravo i jesto problem, tj. upravo zato se cijela priča i svodi na prodavanje magle, što sasvim solidno i inteligentni i obrazovani ljudi, nakon priličnog obrazovanja svejedno u tome vide smeće, te moraju pročitati kritiku kritičara da bi znali o čemu je tu riječ. A zapravo i tada neće znati o čemu je tu riječ, jer tu nije riječ o ničemu, nego će samo znati što je kritičar rekao da je tu riječ, a on može reći bilo šta obzirom na apstrakciju samog djela.

Emericzy kaže:

Krivo. To što ti zoveš "srž umjetnosti" je -- da malo pojednostavim stvari -- tlapnja. To jednostavno ne postoji. Tu navodnu srž stvara autor u suradnji s 'potrošačem', a us pomoć kompleksnog kulturnog konteksta.

To jednostavno nije istina. To je ono što suvremeni umjetnici pokušavaju prodati pod istinu, tj. da ne postoji objektivna ljepota, ali to jednostavno nije istina. Evo, nedavno sam bila u Budimpešti, ne kužim se uopće u arhitekturu, niti u kontekst u kojem je nastala zgrada mađarskog parlamenta, pa mi je svejedno bila iznimno lijepa i nije mi trebao kritičar stajati pored nje da mi objasni da je zapravo lijepa. S užitkom sam je promatrala, i po danu i pogotovo po noći kad je još i lijepo osvijetljena. Ako ćeš ići tvrditi da je to još uvijek u okviru istog kulturnog konteksta, sigurna sam da mogu naći i japanskih pagoda koje su mi također lijepe, a to je bar i kulturni kontekst i vremensko razdoblje koji su mi posve strani. A evo recimo, uzmemo npr. hotel Mariott u Budimpešti, kojeg sam skoro istovrmeno gledala kad i mađarski parlament, ta zgrada mi je i vremenom nastanka i kulturnim kontekstom puno bliža, pa mi je svejedno ružna, ili bar ni približno lijepa kao parlament ili recimo bazilika sv. Stjepana.

Dakle, sudeći po mom osobnom iskustvu, nešto jednostavno ne štima u toj tvojoj teoriji da srž umjetnosti ne postoji, nego da nastaje u interakciji umjetnika, publike i kulturnog konteksta. Zapravo, da budem iskrena, ja priznajem da je za neke stvari potreban kulturni kontekst, recimo Sevina pjesma 'Prijateljice' je vjerojatno posve bezvezna ili u najbolju ruku prosječna nekome tko nije bio mlada cura u točno tom kulturnom okruženju splita sedamdesetih i osamdesetih, dok onome tko jest to bio ta pjesma ima određeni magični čar. No onda se opet vraćamo na ono da ljudi izvan tog kulturnog kruga nemaju zašto ni hvaliti ni plaćati tu pjesmu, ne? Jer to bi bilo ko da se netko smije tuđim internim šalama, ne?

Emericzy kaže:

Michelangelo svog Davida nije radio za toskanskog seljaka. I taj seljak, kad bi ušao u Firenzu i ugledao Davida sasvim sigurno nije bio osobito impresioniran. Skoro sigurno nije imao mentalni alat da ga doživi kao umjetnost. Eventualno mu se mogao diviti kao kuriozitetu. Issati gle koji je luđak ovo istesa? Nasvašta dokon svit pare troši!

David je bio namijenjen obrazovanoj i vrlo imućnoj publici koja ga je i plaćala. I koja je, za razliku od seljaka i dvije trećine neobrazovanih građana kojima se živo jebalo za kipove po gradskim trgovima, poznavala i živjela kulturni kontekst u kojemu je David nastao.

Da, seljaku ili sitnom lopovu koji je krao kese s novcem na tržnici ili trgovcu ribom bilo bi potrebno učiti da bi bili u stanju diviti se Davidu. Koji im je bio stran kao i, recimo, Dante. Misliš li da su tadašnji seljaci čitali i razumijevali Dantea? Kaj god! I on je pisao za uski sloj obrazovane elite koja je umjela protumačiti njegove stihove.

E sad ćeš se ti morati odlučiti jesam li ja seljak ili ja nisam seljak. Jer ako ja jesam seljak, onda ti jednostavno ne stoji ovo da seljaci ne mogu razumjeti i diviti se umjetnosti Michelangelovih kipova, obzirom da je meni recimo Pieta koju sam vidjela uživo bila jako lijepa. Ili to ili ćeš se morati odlučiti za opciju da Michelangelo ipak nije visoka umjetnost, obzirom da je i seljaci mogu razumjeti. Ako se pak na samom početku odlučiš za opciju da ja ipak nisam seljak, onda ćeš se morati pozabaviti objašnjavanjem činjenice kako to da ja ne razumijem tu suvremenu visoku umjetnost. Unaprijed da kažem, o suvremenoj umjetnosti sam obrazovana jednako kao i o Michelangelu, a to bi bilo u okviru srednjoškolskog predmeta likovna umjetnost.

Da skratim, tvoja teza se svodi na to da seljaci jednako ne mogu razumjeti ni Michelangela ni suvremenu umjetnost, dok je obrazovani valjda mogu. No onda trebaš objasniti kako to da postoje ljudi koji jedno razumiju, a drugo ne.

PS. Zanimljivo je da si za ovaj usklik odabrao ikavicu, i to onu dalmatinske zagore. Mislim da svijet iz toga kraja karakterizira više brutalna iskrenost, nego nerazumijevanje. I mislim da bi tako nešto prije uskliknuli na suvremenu 'umjetnost', nego na Davida.

Emericzy kaže:

Naravno. Potpuno si u pravu. A što misliš, zašto su mladi i neafirmirani umjetnici uvijek bili siromašni i gladni? Imućan umjetnik je takoreći oksimoron. Zar misliš da su danas umjetnici dobrostojeći? Od njih sto takav je jedan ili dva. I to obično ne od onoga što rade kao umjetnost nego su -- kao što je uvijek u povijesti bili -- našli imućne mecene koji su im dali lovu. Umjetnost nikad, nikad, nikad, nije bila namijenjena širokim masama. Kad jest, bila je jeftina i društvena ju je elita smatrala šundom i kičem.

Iskreno, boli me džon jesu li siromašni ili nisu, dok se ne diraju u moje pare. Ako im se sviđa posao koji rade, nek trpe siromaštvo, a ako ne vole siromaštvo, neka si nađu drugi posao. Moja reakcija je išla na snobovsko postavljanje priče da visoka umjetnost nije namijenjena širokoj publici, niti je široka publika može razumjeti, ali bi je široka publika ipak trebala financirati.

Emericzy kaže:

Moram te razočarati. Što se tiče umjetnosti, da, velika većina ljudi jest 'glupa', da posudim tvoj izraz. I uvijek je bila. Umjetnost je uvijek bila za obrazovanu manjinu. Neobrazovana većina uvijek je trošila kič, a umjetnost je uvijek smatrala izdrkavanjem, a umjetnike prevarantskim ološem.

Nećeš me razočarati, jer ja neću uzeti da je to istina samo zato što si ti to rekao. Malo se precjenjuješ. Ja sam stava da je široka masa uvijek mogla razumjeti pravu umjetnost, samo si ju nije mogla priuštiti. Zato je umjetnost uvijek bila samo za obrazovanu manjinu, jer je obrazovanje u tim vremenima obično značilo imetak, a imetak je značio da si čovjek može priuštiti umjetnost.

[Emericzy]

Lutnja kaže:

E, ova usporedba baš ne stoji. Prvo, auto mora imati vrlo specifičan oblik da bi bilo u voznom stanju, kod umjetnosti to nije slučaj.

Znaš li ti što je metafora? Koji su njezini oblici i njezin doseg?

Slušala sam i više od trideset sati likovne umjetnosti u srednjoj školi, pa mi je platno isprolijevano s pet boja ostalo platno isprolijevano s pet boja, nešto što bih u bilo kojem kontekstu (osim onom umjetničkog kritičara, jel) smatrala neredom koji su djeca ostavila za sobom i koji treba počistiti.

Što samo potvrđuje moje riječi. Nastavnici likovne umjetnosti nisu osobito dobri u svom poslu. Da i jesu dobri, malo bi im bilo trideset sati za taj posao.

upravo zato se cijela priča i svodi na prodavanje magle, što sasvim solidno i inteligentni i obrazovani ljudi, nakon priličnog obrazovanja svejedno u tome vide smeće, te moraju pročitati kritiku kritičara da bi znali o čemu je tu riječ. A zapravo i tada neće znati o čemu je tu riječ, jer tu nije riječ o ničemu, nego će samo znati što je kritičar rekao da je tu riječ, a on može reći bilo šta obzirom na apstrakciju samog djela.

Stručnjak ili nazovi-stručnjak može ti reći bilo što o bilo kojoj temi koju ne poznaješ. Po čemu je umjetnost u tome posebna? Nema područja ljudskog djelovanja u kojemu ne moraš naučiti osnove da bi ga razumjela, od nogometa preko ekonomike do astronomije. Nauči više nego što već jesi. Što više znaš, manje će ti razni nadri-stručnjaci moći bajati.

To jednostavno nije istina. To je ono što suvremeni umjetnici pokušavaju prodati pod istinu, tj. da ne postoji objektivna ljepota, ali to jednostavno nije istina.

Protivi ti se većina teoretičara estetike. A i zdravi razum. Pa svi znamo tisuću primjera da je nešto nekome bilo lijepo, a nekom drugome ružno. Postoji i popularna izreka da je ljepota u oku promatrača.

Bilo je u povijesti pokušaja da se ljepota proglasi objektivnom kategorijom, još tamo od Platona koji je smatrao da postoji neka bazična, transcendentna ljepota iza svake ljepote koju doživljavaju obični ljudi, te da je put prema razumijevanju ljepote zapravo put prema razumijevanju bogova. U srednjem je vijeku Toma Akvinski slično definirao estetiku, otprilike kao poimanje Božjeg savršenstva i sklada. Tko god pokuša osmisliti objektivnost ljepote prije ili kasnije svede ljepotu na tu vjersku komponentu -- na poimanje Apsolutnog.

Oni koji ne misle da je ljepota put do Boga najčešće misle da je ona put do užitka. A užitak je jako, jako, jako subjektivna stvar, pa onda ni ljepota, koja ga uzrokuje, ne može biti objektivna.

Mogao bih sad napomenuti i da za umjetnost ljepota nije nužna, ali to bi onda pokrenulo cijelu novu granu rasprave, pa ću to izbjeći.

ne kužim se uopće u arhitekturu, niti u kontekst u kojem je nastala zgrada mađarskog parlamenta, pa mi je svejedno bila iznimno lijepa i nije mi trebao kritičar stajati pored nje da mi objasni da je zapravo lijepa. S užitkom sam je promatrala, i po danu i pogotovo po noći kad je još i lijepo osvijetljena. Ako ćeš ići tvrditi da je to još uvijek u okviru istog kulturnog konteksta, sigurna sam da mogu naći i japanskih pagoda koje su mi također lijepe, a to je bar i kulturni kontekst i vremensko razdoblje koji su mi posve strani. A evo recimo, uzmemo npr. hotel Mariott u Budimpešti, kojeg sam skoro istovrmeno gledala kad i mađarski parlament, ta zgrada mi je i vremenom nastanka i kulturnim kontekstom puno bliža, pa mi je svejedno ružna, ili bar ni približno lijepa kao parlament ili recimo bazilika sv. Stjepana.

Sve oko sebe tumačiš kroz vlastitu subjektivnu vizuru. A tvrdiš da je ljepota objektivna. Mađarski je parlament, kažeš, lijep zato jer je tebi lijep. Kako ne vidiš da potvrđuješ moja objašnjenja? Ne, nije on svakome lijep. Lijep je onome tko je naučio da je lijepo kad imaš puno neogotičkih tornjića. Jednom od naših najboljih arhitekata svih vremena, Stjepanu Planiću, vjerojatno se gadio. A Mariott bi mu se vjerojatno bio dopao. Ttvrdiš da je tvoja ljepota prava, a njegova ne. Dakle, potvrđuješ moje upozorenje da je ljepota u oku promatrača.

No onda se opet vraćamo na ono da ljudi izvan tog kulturnog kruga nemaju zašto ni hvaliti ni plaćati tu pjesmu, ne? Jer to bi bilo ko da se netko smije tuđim internim šalama, ne?

Naravno. Nitko ih (obično) i ne sili da to čine. Ideš na Picassa ili slušaš Mahlera samo ako to sama želiš.

Nemoj ih (ili neke druge umjetnike) proglašavati bezvrijednima samo zato što ih ti ne želiš. Postoji golem, upravo golem broj vrlo obrazovanih i kulturnih ljudi, koji su za razliku od tebe svoje živote posvetili proučavanju umjetnosti, a koji ih žele i koji kažu da si ti u zabludi.

Umjetnost nije jednostavna stvar. Ocjenu njezine vrijednosti, baš kao i u svakom drugom području ljudske djelatnosti, ipak treba prepustiti ljudima koje društvo prepoznaje kao stručnjake. Kao što se (nadam se) nećeš upuštati u ocjenjivanje stručnih pitanja u drugim područjima u kojima nisi stručnjak, nemoj ni ovdje.

Riječ je jednostavno o tvojem ukusu i kapacitetu i pripremljenosti za doživljaj umjetnosti. Neka ćeš djela doživjeti, druga nećeš. Što ti je obrazovanje u tom području veće, to će ti kapacitet za razumijevanje biti veći.

E sad ćeš se ti morati odlučiti jesam li ja seljak ili ja nisam seljak. Jer ako ja jesam seljak, onda ti jednostavno ne stoji ovo da seljaci ne mogu razumjeti i diviti se umjetnosti Michelangelovih kipova, obzirom da je meni recimo Pieta koju sam vidjela uživo bila jako lijepa. Ili to ili ćeš se morati odlučiti za opciju da Michelangelo ipak nije visoka umjetnost, obzirom da je i seljaci mogu razumjeti. Ako se pak na samom početku odlučiš za opciju da ja ipak nisam seljak, onda ćeš se morati pozabaviti objašnjavanjem činjenice kako to da ja ne razumijem tu suvremenu visoku umjetnost. Unaprijed da kažem, o suvremenoj umjetnosti sam obrazovana jednako kao i o Michelangelu, a to bi bilo u okviru srednjoškolskog predmeta likovna umjetnost.

Upala si u zamku u koju često upadaju ljudi koji vole konvencionalnu, mimetsku umjetnost i onda ju uspoređuju je s, recimo, apstraktnim ekspresionizmom, ili konceptualnom umjetnošću. Ti gledaš, recimo Michelangela i Murtića. U prvome odmah i lako prepoznaješ umjetnost, a za Murtića ti treba pola sata objašnjenja, a i onda ostaneš zbunjena i još uvijek misliš da te netko vuče za nos. To je zabluda.

U stvarnosti ti Michelangela razumiješ podjednako plitko kao i ovog drugoga. I jednom i drugome vidiš samo površinu. A pojma nemaš ni što je Michelangelo htio reći (uvjeravam te da je to teže shvatiti nego što misliš) ni što je htio Murtić. Jedina je razlika što ti Michelangelo nudi taj komotni površinski doživljaj koji ti daje iluziju razumijevanja. Kod Murtića iluzije nema. Suvremeni su umjetnici odustali od površinskog draškanja čula i posvećuju se onom umjetničkom djelu kreacije: uznemirenju duše. Kao što su suvremeni arhitekti odustali od površinskih tornjića i ukrasića.

Da skratim, tvoja teza se svodi na to da seljaci jednako ne mogu razumjeti ni Michelangela ni suvremenu umjetnost, dok je obrazovani valjda mogu. No onda trebaš objasniti kako to da postoje ljudi koji jedno razumiju, a drugo ne.

Prvo, da i jest tako, a što bi u tome bilo čudno? Razumije li se stomatolog u onkologiju? Jako malo. Razumije li se onkolog u stomatologiju? Jako malo. A čak su oboje liječnici. Učili su na studiju 50% iste stvari.

Drugo, ponavljam što sam malo prije rekao: pitanje je razumije li stvarno Michelangela onaj tko misli da ga razumije. Najčešće ne.

PS. Zanimljivo je da si za ovaj usklik odabrao ikavicu, i to onu dalmatinske zagore. Mislim da svijet iz toga kraja karakterizira više brutalna iskrenost, nego nerazumijevanje. I mislim da bi tako nešto prije uskliknuli na suvremenu 'umjetnost', nego na Davida.

Zašto misliš da brutalna iskrenost i nerazumijevanje ne idu zajedno? Čovjek jednostavno ne razumije. I to iskreno kaže.

A budući da govorimo o renesansi, njima je Michelangelo upravo i bio suvremena umjetnost. O tome i govorim.

Moja reakcija je išla na snobovsko postavljanje priče da visoka umjetnost nije namijenjena širokoj publici, niti je široka publika može razumjeti, ali bi je široka publika ipak trebala financirati.

Upravo tako. Kao što seljak i obrtnik financiraju i fakultete na koje ne idu, niti će tamo možda slati djecu. I znanstvene institute s kojima nemaju veze. I Sveučilišnu knjižnicu koja im, kao, ne treba. I tako dalje i tako dalje. Nije to baš ništa neobično.

Ja sam stava da je široka masa uvijek mogla razumjeti pravu umjetnost, samo si ju nije mogla priuštiti. Zato je umjetnost uvijek bila samo za obrazovanu manjinu, jer je obrazovanje u tim vremenima obično značilo imetak, a imetak je značio da si čovjek može priuštiti umjetnost.

I opet govoriš isto što i ja, na malo drukčiji način. Da, točno: ljudima fali obrazovanje. Da su obrazovaniji umjeli bi cijeniti veći dio umjetnosti nego što sada umiju. Za umjetnost je potrebno predznanje. Uvijek je tako bilo, uvijek će i biti.

[Gingerina]

Emericzy, stvarno dobro pišeš, čitam sa zanimanjem.

Lutnja, čini mi se da si ti jedna od onih koji bi rekli, da su iskreni: "ne znam što je umjetnost, ali znam što mi se sviđa"

Razmišljam o tome, izložbe Picassa glede. Picasso je postao totalni mainstream što se percepcije tiče, tako da su izložbu posjetili masovno svi, i ovi koji 'ne znaju što je umjetnost, ali znaju što im se sviđa'. I pred koje desetljeće Picasso im se ne bi sviđao.

[ZgSash]

a tko kaze da im se sad svidio ili da su ga razumjeli, samo zato jer su isli za mainstreamom i posjetili izlozbu?

[Gingerina]

Događaj im je samo što su izložbu posjetili, ne treba razumijevat. Slušam neki dan neku seljačinu kako priča: izgubio je posao i postao moler pa smo ga prozvali Pikaso.

Picasso je kao kalodont ili žilet. Mislim da se to zove sinegdoha.

[Emericzy]

ZgSash kaže:

a tko kaze da im se sad svidio ili da su ga razumjeli, samo zato jer su isli za mainstreamom i posjetili izlozbu?

Pa, dobili su šansu. I to ne lošu. Izložbu su tumačili relativno solidno pripremljeni vodiči koji su na dosta jednostavan, laiku primjeren način govorili o tome -- i ilustrirali na slikama -- kako je Picasso malo-pomalo dolazio do svog stila (odnosno svojih stilova). Izložba je pružala uvid i u Picassov privatni život i njegova razmišljanja. Moglo se tamo dosta naučiti i mogao se čovjek dosta približiti tom njegovom svijetu. Jedna od bolje pripremljenih izložbi u nas. Nova se kustosica tu jako dobro pokazala.

[Lutnja]

Emericzy kaže:

Znaš li ti što je metafora? Koji su njezini oblici i njezin doseg?

Nemam pojma. No znam da ona tvoja usporedba i dalje ne stoji, te isto tako znam da ovo nije odgovor na moj argument.

Emericzy kaže:

Što samo potvrđuje moje riječi. Nastavnici likovne umjetnosti nisu osobito dobri u svom poslu. Da i jesu dobri, malo bi im bilo trideset sati za taj posao.

Ne, ne potvrđuje tvoje riječi. To što ti kažeš je samo jedna mogućnost, i to malo vjerojatna, obzirom da se isti fenomen sa suvremenom umjetnošću događa brojnim ljudima. Ta nije baš sad da su svi nastavnici likovnog tako loši? Prije će biti da se tu nema šta prenijeti, ne? Tj. da je teško objasniti vrijednost i ljepotu platna poprskanog s pet različitih boja.

Emericzy kaže:

Stručnjak ili nazovi-stručnjak može ti reći bilo što o bilo kojoj temi koju ne poznaješ. Po čemu je umjetnost u tome posebna? Nema područja ljudskog djelovanja u kojemu ne moraš naučiti osnove da bi ga razumjela, od nogometa preko ekonomike do astronomije. Nauči više nego što već jesi. Što više znaš, manje će ti razni nadri-stručnjaci moći bajati.

I opet - relativizam. To jednostavno nije istina. Evo, uđe mi profesor matematike u razred, počne predavati na temu o kojoj nikad prije nisam slušala. Može li mi napričati svašta? Ne može. Postoji nešto u čovjeku s čim on to što čuje upoređuje, pa zna što je točno, a što nije. Kako bi inače čovjek odlučio od dva profesora koji mu govore suprotno, koji je u pravu? Moglo bi se reći da čovjek po svojoj naravi ima sposobnost uvida u objektivnu stvarnost, a da mu profesor samo pokazuje put, a ne da stvara ono što predaje. Po mome, ista stvar je i sa ljepotom. Kao što će jedan dobar matematičar ili fizičar prvi ugledati neku zakonitost objektivne stvarnosti, pa onda ukazati na nju drugima, a ti drugi kad je ugledaju će je prepoznati kao istinitu, tako se i dobrim umjetnikom može smatrati onaj tko ima bolje oko da uoči ljepotu u nečemu, te je pokaže drugima, a onda drugi kad je vide je prepoznaju. Ono što se danas događa je uglavnom perverzija tog procesa, gdje se nađu ljudi koji se pokriju dugačkim školovanjem, te ukazuju da je lijepo nešto što bi oni htjeli da je lijepo, a svako protivljenje guše omalovažavanjem neistomišljenika u stilu - ti si neobrazovan i ti nemaš istančan ukus. Tu se onda mora naći netko tko će povikati - car je gol. A to neće biti netko iz tih umjetničkih krugova, jer takav netko ima što izgubiti. Onaj dječak iz priče nije imao što izgubiti. Ja sam više nego dovoljno obrazovana u jednoj drugoj struci da bi me iole pogađale te elitističke spike o neobrazovanju, a s druge strane je ta struka dovoljno daleko od umjetnosti da nemam što izgubit ako se usprotivim glavnoj struji umjetničkog establishmenta.

Emericzy kaže:

Protivi ti se većina teoretičara estetike. A i zdravi razum. Pa svi znamo tisuću primjera da je nešto nekome bilo lijepo, a nekom drugome ružno. Postoji i popularna izreka da je ljepota u oku promatrača.

Eventualno mi se protivi većina *suvremenih* teoretičara umjetnosti. Pa ja i ukazujem na problem suvremene umjetnosti, tj. da je ista otišla na kvasinu. Davno su prošli srednjoškolski dani, ali mislim da mi se većina teoretičara estetike sasvim sigurno ne protivi, ako ništa drugo Europa i europska umjetnost su tisućljećima bili pod utjecajem kršćanstva, a kršćanstvo sigurno nije sklono relativizmu. A zdravi razum mi se sasvim sigurno ne protivi. To što spominješ primjere kad je jednome lijepo nešto što je drugome ružno, to je lokalno govoreći. Tj. imaš dvije približno lijepe stvari, pa je jednome ljepša jedna, dok je drugome ta ružnija, a ljepša ona druga. No, kad se makneš iz te lokalne okoline, e brate će svi jednoglasno reći što je ljepše, a što ružnije. Evo, ako ćemo uzet za primjer tjelesnu ljepotu, pogledaj ovu curu, a pogledaj ovu. Da stavimo to na anketu koja je cura ljepša? Što misliš kakvi bi bili rezultati? Ako je tvoja teorija točna, onda bi trebalo biti fifti fifti, ne. Ili bar nešto blizu tome. A ja mislim da bi bilo 100:0, kad bi ljudi iskreno odgovarali i ne bi znali čime je motivirano pitanje. Kako to, ako ne postoji objektivna ljepota?

Emericzy kaže:

Bilo je u povijesti pokušaja da se ljepota proglasi objektivnom kategorijom, još tamo od Platona koji je smatrao da postoji neka bazična, transcendentna ljepota iza svake ljepote koju doživljavaju obični ljudi, te da je put prema razumijevanju ljepote zapravo put prema razumijevanju bogova. U srednjem je vijeku Toma Akvinski slično definirao estetiku, otprilike kao poimanje Božjeg savršenstva i sklada. Tko god pokuša osmisliti objektivnost ljepote prije ili kasnije svede ljepotu na tu vjersku komponentu -- na poimanje Apsolutnog.

Što sve skupa ima više smisla od suvremene estetike ružnog.

Emericzy kaže:

Oni koji ne misle da je ljepota put do Boga najčešće misle da je ona put do užitka. A užitak je jako, jako, jako subjektivna stvar, pa onda ni ljepota, koja ga uzrokuje, ne može biti objektivna.

I nije baš toliko subjektivna. Pogle one dvije cure, pa zaključi sam.

Emericzy kaže:

Mogao bih sad napomenuti i da za umjetnost ljepota nije nužna, ali to bi onda pokrenulo cijelu novu granu rasprave, pa ću to izbjeći.

A što je nužno za umjetnost? Kritičar koji je vješt u prodavanju elitističke magle, pa će se oko njega skupiti ljudi kojima godi taj elitistički osjećaj i pomisao da su pripadnici profinjene elite?

Emericzy kaže:

Sve oko sebe tumačiš kroz vlastitu subjektivnu vizuru. A tvrdiš da je ljepota objektivna. Mađarski je parlament, kažeš, lijep zato jer je tebi lijep. Kako ne vidiš da potvrđuješ moja objašnjenja? Ne, nije on svakome lijep. Lijep je onome tko je naučio da je lijepo kad imaš puno neogotičkih tornjića. Jednom od naših najboljih arhitekata svih vremena, Stjepanu Planiću, vjerojatno se gadio. A Mariott bi mu se vjerojatno bio dopao. Ttvrdiš da je tvoja ljepota prava, a njegova ne. Dakle, potvrđuješ moje upozorenje da je ljepota u oku promatrača.

Ja nisam bila sama kad sam razgledavala te zrade, bilo je oko mene dosta drugih turista. Zanimljivo, kod zgrade hotela Mariott nitko nije vadio fotoaparat, a kod parlamenta su samo škljocali aparati. Zašto? I još mi je najjače što mi kao protuprimjer navedeš čovjeka koji je zapravo sam suvremeni umjetnik. Pa naravno da će on tvrditi da je suvremena umjetnost puno vrijednija, on ima osobni interes da tako tvrdi. Hej!

Emericzy kaže:

Naravno. Nitko ih (obično) i ne sili da to čine. Ideš na Picassa ili slušaš Mahlera samo ako to sama želiš.

Zapravo, to baš i nije istina. Cijela tema je zapravo krenula upravo od suprotnoga, tj. toga da se postavlja da je suvremena umjetnost Bogom dana, da o njoj mogu suditi samo oni koji je stvaraju i ostali u tom uskom elitističkom krugu, da mi ostali nemamo što tu ni govoriti ni komentirati, ali te suvremene umjetnike moramo bespogovorno financirati. Postoje javni resursi tipa javnih medija, javnog proračuna, za koje se često zaboravlja da su upravo to - javni. I onda se kaže - nitko tebe ne tjera da ih financiraš, nego će se oni financirati iz proračuna. Helou? Proračun to sam ja, ne?

Emericzy kaže:

Nemoj ih (ili neke druge umjetnike) proglašavati bezvrijednima samo zato što ih ti ne želiš. Postoji golem, upravo golem broj vrlo obrazovanih i kulturnih ljudi, koji su za razliku od tebe svoje živote posvetili proučavanju umjetnosti, a koji ih žele i koji kažu da si ti u zabludi.

Golem broj? A taj 'golem' broj sačinjavaju zapravo oni koji su umjetnički establishment, a u taj establishment se nisu mogu probiti da nisu zastupali takve stavove? Nadasve zanimljivo. I sad bih ja od takvih trebala uzeti zdravo za gotovo da je platno poprskano s pet različitih boja jako vrijedno i lijepo, ali zanimljivo vrijedno i lijepo je samo kad ga poprska akademski slikar Pero Perić koji je diplomirao u klasi Jure Jurića, dok kad to isto napravi klinac iz susjedstva onda je to običan nered koji treba počistiti. Hohoho, poškaklji me da se nasmijem.

Emericzy kaže:

Umjetnost nije jednostavna stvar. Ocjenu njezine vrijednosti, baš kao i u svakom drugom području ljudske djelatnosti, ipak treba prepustiti ljudima koje društvo prepoznaje kao stručnjake. Kao što se (nadam se) nećeš upuštati u ocjenjivanje stručnih pitanja u drugim područjima u kojima nisi stručnjak, nemoj ni ovdje.

Recimo da sam ja doktor matematike. Jel to znači da ti ima da činiš kuco kad ja kažem da je 2*3+7=72?

Emericzy kaže:

Riječ je jednostavno o tvojem ukusu i kapacitetu i pripremljenosti za doživljaj umjetnosti. Neka ćeš djela doživjeti, druga nećeš. Što ti je obrazovanje u tom području veće, to će ti kapacitet za razumijevanje biti veći.

Koliko se ja moram obrazovati da bi moja ocjena da je platno poprskano s pet različitih boja obično sranje koje treba baciti u smeće imala neku težinu? Ili zapravo ne postoji toliko obrazovanje, jer je onaj kritičar koji kaže da je to baš lijepo i nabijeno energijom puno bolji u prodavanju elitističke magle nego što ja imam kapacitet ikad biti?

[Lutnja]

Emericzy kaže:

Upala si u zamku u koju često upadaju ljudi koji vole konvencionalnu, mimetsku umjetnost i onda ju uspoređuju je s, recimo, apstraktnim ekspresionizmom, ili konceptualnom umjetnošću. Ti gledaš, recimo Michelangela i Murtića. U prvome odmah i lako prepoznaješ umjetnost, a za Murtića ti treba pola sata objašnjenja, a i onda ostaneš zbunjena i još uvijek misliš da te netko vuče za nos. To je zabluda.

U stvarnosti ti Michelangela razumiješ podjednako plitko kao i ovog drugoga. I jednom i drugome vidiš samo površinu. A pojma nemaš ni što je Michelangelo htio reći (uvjeravam te da je to teže shvatiti nego što misliš) ni što je htio Murtić. Jedina je razlika što ti Michelangelo nudi taj komotni površinski doživljaj koji ti daje iluziju razumijevanja. Kod Murtića iluzije nema. Suvremeni su umjetnici odustali od površinskog draškanja čula i posvećuju se onom umjetničkom djelu kreacije: uznemirenju duše. Kao što su suvremeni arhitekti odustali od površinskih tornjića i ukrasića.

Evo vidiš, ovo je jako lijep primjer na koji način funkcionira suvremena umjetnost. Ti si ovdje mene, sve vrlo fino, elokventno i umotano u celofan, ali de facto proglasio plitkom, neobrazovanom, neistančanog i seljačkoga ukusa. To se zove suptilni ali vrlo snažni psihološki pritisak. Nitko ne voli biti smatran plitkim. I sad da bih izbjegla tu etiketu ja bih se morala povinovati za tobom, ići se opravdavati kako ja to ipak razumijem, kako je Murtić baš ok i kako je tu na jednom dubljem nivou, do kojeg mogu prispjeti samo profinjene i obrazovane duše poput mene i tebe, za razliku od onih tamo trećih seljaka, prisutna jedna uzvišena elegancija i ljepota. Bullshit. Sve to skupa nema veze s umjetnošću, nego s psihološkim igricama. Suvremena verzija carevog novog ruha. A ja kažem - car je gol.

Emericzy kaže:

Prvo, da i jest tako, a što bi u tome bilo čudno? Razumije li se stomatolog u onkologiju? Jako malo. Razumije li se onkolog u stomatologiju? Jako malo. A čak su oboje liječnici. Učili su na studiju 50% iste stvari.

Hehehe. 50% istih stvari, nije isto što i 100%. Ja sam jednako učila i o staroj i o suvremenoj umjetnosti. A čudno u svemu tome je da velika većina ljudi, onih koji nisu pod utjecajem suvremenog umjetničkog establishmenta, jednako kao i ja smatraju da je suvremena umjetnost bezze.

Emericzy kaže:

Drugo, ponavljam što sam malo prije rekao: pitanje je razumije li stvarno Michelangela onaj tko misli da ga razumije. Najčešće ne.

Recimo ti? Zašto se uvijek nekako postavlja da je onaj koji ne razumije onaj drugi? Ne čudi me da zastupaš stavove koje zastupaš, jer me se doimaš baš kao osoba koja bi se super uklopila u te suvremene umjetničke krugove i obrasce ponašanja koji su tamo na snazi.

Emericzy kaže:

Zašto misliš da brutalna iskrenost i nerazumijevanje ne idu zajedno? Čovjek jednostavno ne razumije. I to iskreno kaže.

A zašto ti misliš da idu? Možda čovjek jednostavno razumije i to iskreno kaže.

Emericzy kaže:

Upravo tako. Kao što seljak i obrtnik financiraju i fakultete na koje ne idu, niti će tamo možda slati djecu. I znanstvene institute s kojima nemaju veze. I Sveučilišnu knjižnicu koja im, kao, ne treba. I tako dalje i tako dalje. Nije to baš ništa neobično.

Ne bi to baš bilo tako. Struja je struja. Kad ja stisnem prekidač, žarulja svijetli i pećica grije. Za razliku od suvremene umjetnosti.

Emericzy kaže:

I opet govoriš isto što i ja, na malo drukčiji način. Da, točno: ljudima fali obrazovanje. Da su obrazovaniji umjeli bi cijeniti veći dio umjetnosti nego što sada umiju. Za umjetnost je potrebno predznanje. Uvijek je tako bilo, uvijek će i biti.

Govorim 'isto što i ti' na toliko drugačiji način da zapravo govorim posve suprotno nego ti. Nisam rekla da seljacima fali obrazovanje da bi mogli razumjeti umjetnost, nego da bi si je mogli priuštiti. To su potpuno različite stvari.

[Lutnja]

Gingerina kaže:

Emericzy, stvarno dobro pišeš, čitam sa zanimanjem.

Lutnja, čini mi se da si ti jedna od onih koji bi rekli, da su iskreni: "ne znam što je umjetnost, ali znam što mi se sviđa"

Ja? Pa ja sam otvoreno rekla da ja ne znam što je to što vi nazvate umjetnošću, niti želim znati. Samo da vam ne želim biti publika za takvu 'umjetnost', niti je želim na ikoji način financirati. Pročitaj ovdje, predzadnji pasus.

Gingerina kaže:

Razmišljam o tome, izložbe Picassa glede. Picasso je postao totalni mainstream što se percepcije tiče, tako da su izložbu posjetili masovno svi, i ovi koji 'ne znaju što je umjetnost, ali znaju što im se sviđa'. I pred koje desetljeće Picasso im se ne bi sviđao.

Ne sviđa im se ni danas, nego je Picasso ime. Većina ljudi koji idu posjetiti Picassovu izložbu, prilično sam sigurna da to nije zato što su im njegove slike baš super i promatrali bi ih satima, nego zato što je Picasso Picasso, ne? Ili ti misliš drugačije? Evo, mogu iz svog osobnog iskustva reći da bih, da sam u Zagrebu, tu izložbu vjerojatno otišla pogledati i ja, i to ne zato što mi se njegove slike sviđaju, nego zato što svi pričaju o Picassu, pa da vidim i ja to čudo, te da mogu reći koju iz prve ruke. A slike bi mi vjerojatno ostale bezze, kao što su mi i ovako kad ih poznam samo s reprodukcija.

[Leman_Russ]

Ja'b samo reko' da mi je ovo jako zanimljiva rasprava, prvi put otvaram drustvene znanosti i ugodno se iznenadim.
Go Lutnja!

Osobno sam misljenja da danasnja, suveremena umjetnost postaje sama sebi svrhom, radjena za uski skup ljudi koji u tome vide nesto posebno a ostali ne razumiju ili im se cak gadi, dok klasicnu svi prepoznaju i vide nesto lijepo u tome i ne trebas biti strucnjak za vidjeti da li je kip lijepo napravljen ili ne.

[Emericzy]

Leman_Russ kaže:

Ja'b samo reko' da mi je ovo jako zanimljiva rasprava, prvi put otvaram drustvene znanosti i ugodno se iznenadim.
Go Lutnja!

Osobno sam misljenja da danasnja, suveremena umjetnost postaje sama sebi svrhom, radjena za uski skup ljudi koji u tome vide nesto posebno a ostali ne razumiju ili im se cak gadi, dok klasicnu svi prepoznaju i vide nesto lijepo u tome i ne trebas biti strucnjak za vidjeti da li je kip lijepo napravljen ili ne.

Dragi moj Rus, ti govoriš o zanatu, a ne o umjetnosti. A umjetnost nije zanat.

Mišljenje, naravno, možeš imati, samo mišljenje koje nije utemeljeno u poznavanju materije nema baš neke važnosti. Imaš li možda i mišljenje o osobinama hadrona ili o investicijama u hedge fondove? Slobodno ga podijeli s nama.

[Leman_Russ]

Emericzy kaže:

Dragi moj Rus, ti govoriš o zanatu, a ne o umjetnosti. A umjetnost nije zanat.

Mišljenje, naravno, možeš imati, samo mišljenje koje nije utemeljeno u poznavanju materije nema baš neke važnosti. Imaš li možda i mišljenje o osobinama hadrona ili o investicijama u hedge fondove? Slobodno ga podijeli s nama.

Istina, to i ja uvijek kazem za misljenje, cinjenica je, pojma nemam o temi.
Oces objasniti koja je svrha umjetnosti? Osim da ljudima bude lijepa? Onako, laicki, za nas neobrazovane u tom podrucju?
I zasto smatras da se argument vecine ne moze primjeniti na umjetnost, da li je nesto lijepo ili ne? Jer ako vecini nije, koji je smisao toga? Raditi za uski krug ljudi koji ce to razumjeti?
I cisto me zanima, ako si za mali mentalni eksperiment.
Zamisli da uzmes 100 crnaca iz nekog plemena u Africi i pokazujes im sliku nekog klasicara i Murtica, kako bi ocjenili jednu, a kako drugu?

[Stronger Free]

Emericzy kaže:

Dragi moj Rus, ti govoriš o zanatu, a ne o umjetnosti. A umjetnost nije zanat...

Umjetnost nije zanat po samim definicijama, ali često je teško ili nemoguće povući jasnu crtu između dvoje. Postoji li i javlja li se umjetnost u zanatu i zanat u umjetnosti? Postoji i javlja, snažno su povezani na više osnova.

[Sigmund]

Leman_Russ kaže:

Istina, to i ja uvijek kazem za misljenje, cinjenica je, pojma nemam o temi.
Oces objasniti koja je svrha umjetnosti? Osim da ljudima bude lijepa? Onako, laicki, za nas neobrazovane u tom podrucju?

Da te suoči sa samim sobom. Da ti kaže da nisi sam, da ti kaže da te suze koje ti teku niz lice dok potresen doživljavaš vrhunsko umjetničko djelo koje nikada nisi imao priliku doživjeti u svom selu, a kad su ti ga prikazivali na televizoru nije ti se baš činilo nešto, ili si imao pametnijeg posla, nisu suze uzrokovane tvojim ludilom, nego tuđim ludilom, koje je ujedno i zajedničko ludilo. Da ti kaže da ima nešto više od praha od kojeg si sačinjen i u kojeg ćeš se vratiti, i da u tom višem i tvoj bijedni um ima svoje označeno sjedalo.

Leman_Russ kaže:

I zasto smatras da se argument vecine ne moze primjeniti na umjetnost, da li je nesto lijepo ili ne? Jer ako vecini nije, koji je smisao toga? Raditi za uski krug ljudi koji ce to razumjeti?

Ajd, sad to obrni, i zapitaj se što je to što se svima sviđa. Ono, baš svima, bez izuzetka. To mora da je vrhunska vrijednost, ne? Vrhunska ljepota? Ali toga nema - nema toga što je većini lijepo. I kojoj većini? Tu kod nas? U Evropi? Na cijelom svijetu? Na kraju se sve svodi na usku krug, istina. Ali to nije uski krug bogataša ili plemića u koji nitko nema pristupa. U ovaj uski krug može ući tko god hoće ako se potrudi. Potrudit će se onaj kome je stalo. A kome nije stalo, taj se ionako neće zamarati s ovim pitanjima.

[Emericzy]

Stronger Free kaže:

Umjetnost nije zanat po samim definicijama, ali često je teško ili nemoguće povući jasnu crtu između dvoje. Postoji li i javlja li se umjetnost u zanatu i zanat u umjetnosti? Postoji i javlja, snažno su povezani na više osnova.

Naravno! Štoviše, po mojem mišljenju teško je izraziti se kao umjetnik ako ti tehnika, taj zanatski dio, 'šepa'. Ne cijenim pretjerano umjetnike koji se nisu potrudili svladati tehniku.

Ali ipak, to ipak nije najvažniji element. Umjetnik bez zanatske vještine nekako može kreirati umjetničko djelo, a zanatlija bez umjetničkog nadahnuća nikako.