Veza s psihički bolesnom osobom

[Štokrlica]

dr. diego;49818542
Moj tata isto tako nije znao da mi je mama bolesna,[B kaže:

tj. nije ozbiljno shvatio tu bolest[/B], upoznao ju je u pravom smislu tek kad sam se ja rodio. I nije se mogao s tim nositi, moji su se razveli kad sam imao oko 3 godine.
Ali to je brak njega i moje mame. Ja nisam moja mama, i moja potencijalna supruga nije moj tata.
Ja ne silim nikoga, niti tražim sažaljenje. Samo me zanima, ima li ljudi koji su spremni voljeti osobu iako ima neku F dijagnozu? Vjerojatno ima, ali isto tako ima i puno ljudi koji nisu samo zbog toga.

Kažeš da ti otac nije ozbiljno shvatio tu bolest, nisi li time zapravo rekao da ju je trebao ozbiljno shvatiti i što....ostaviti tvoju majku

Ja sam nekako uvjerena da svi oni koji znaju što znači Sch. neće reći da neće bit s nekim "samo" zbog toga, to će im biti dovoljan razlog.
Jedno je kad se netko odluči provest život s nekim oboljelim od Sch (ili sličnog), drugo je kada s tom osobom odluči zasnovati obitelj.

Istina, Sch. ima jako puno kliničkih slika, ali ni jedna nije lijepa.

U to vrijeme sam bila jako angažirana oko oboljelih od sch., pripremala im druženja unutar bolnice,
one koji su imali dozvolu izlaska vodila na poludnevne izlete, kupovala im pljuge, kuhala 15 termosica kave i nosila im svaki dan,
slušala ih, veselila se s njima - nažalost velika većina tih ljudi je bila odbačena od vlastitih obitelji.

[dora]

nemouzagrebu kaže:

Ne bi htio da ovo ispadne kao da sam tebe ili ikoga izravno kritizirao, jer stvarno nisam

Ja sam ovakav, s ovakvim stavovima i idejama zato što ja mislim da tako najbolje funkcioniram u svom životu.

Ti si takva sa svojim stavovima i svojim idejama, zato što valjda tebi tako funkcionira...svi mi donosimo svoje odluke, i ne moramo se oko svega slagati

Boze sacuvaj!
Propao bi foruma za dva dana

[Diego Rivera]

Štokrlica kaže:

Kažeš da ti otac nije ozbiljno shvatio tu bolest, nisi li time zapravo rekao da ju je trebao ozbiljno shvatiti i što....ostaviti tvoju majku

Ja sam nekako uvjerena da svi oni koji znaju što znači Sch. neće reći da neće bit s nekim "samo" zbog toga, to će im biti dovoljan razlog.
Jedno je kad se netko odluči provest život s nekim oboljelim od Sch (ili sličnog), drugo je kada s tom osobom odluči zasnovati obitelj.

Istina, Sch. ima jako puno kliničkih slika, ali ni jedna nije lijepa.

U to vrijeme sam bila jako angažirana oko oboljelih od sch., pripremala im druženja unutar bolnice,
one koji su imali dozvolu izlaska vodila na poludnevne izlete, kupovala im pljuge, kuhala 15 termosica kave i nosila im svaki dan,
slušala ih, veselila se s njima - nažalost velika većina tih ljudi je bila odbačena od vlastitih obitelji.

Pa to između moje mame i mog tate je jedna jako čudna priča, koja se donekle i slučajno dogodila. Bio je mlađi 3 godine nego ja sada, 'čuo' je da je ona bolesna, ali mu se sviđala, mislio je da to nije ništa strašno.I tek kad sam se rodio, njoj se stanje jako pogoršalo (ipak, dobila je dijete) i tata je onda rekao da nije znao da je to tako ozbiljno. Danas kaže da mu je to najveća greška koju si nikad neće oprostiti Naravno, odgovornost je i na mojoj mami, koja ni sama nije znala dovoljno o svojoj bolesti, uostalom ne zna ni sada.
Ako bi moj brak izgledao, definitivno bolje da se ni ne ženim.

I ja sam se družio sa ljudima koji imaju sch, kao uostalom i sa ostalim psih. bolesnicima na svojih 5 hospitalizacija, ali bih rekao da je mnogima obitelj podrška. I tako treba biti. Meni je moja shrinkica rekla da je moja obiteljska situacija među najgorima od svih njenih pacijenata. Zato mi, hvala Bogu i njoj, ona zaista puno pomogne.

[Martian7]

nemouzagrebu kaže:

Najjednostavnije, ono što ja želim reći je da stvari nisu crno bijele.

Netko s dijagnozom može biti savršeno normalna osoba, može se liječiti, može imati lijekove koji mu pomažu, i da stvarno nikada ne primijetiš išta "čudno" na njemu(a znam, jer upoznao sam takvih ljudi)...a s druge strane može biti netko s kime ti je svaki trenutak noćna mora.

Netko bez dijagnoze može biti baš "average joe", a može biti i nasilni, manipulativni, izrazito konzervativno odgojeni ljubomorni gad.

Upravo tako. Ja npr. imam dvije F dijagnoze: kliničku depresiju (32.1) i poremećaj prilagodbe (43.2). Kombinacijom farmakoterapije (antidepresiva) i psihoterapije (prije individualna, sada grupna) je to pod kontrolom i netko tko bi me sada upoznao vjerojatno ne bi ništa od toga primijetio.
S druge strane, moja sestra nema dijagnozu. A nema je samo zato što nikad nije bila kod psihijatra. Sigurna sam da bi joj dijagnosticirali poremećaj osobnosti (narcistički, borderline, histrionski ili neku kombinaciju toga). No to što nema dijagnozu je ne priječi da zagorčava život svima oko sebe: dva puta rastavljena, prvi muž počinio samoubojstvo, ima troje djece (dvoje s prvim, a jedno s drugim mužem) koje zlostavlja na sve moguće načine, u golemim je dugovima, tako da se za djecu uglavnom brinemo baka i ja. Srednje dijete je također depresivno, ali ona zabranjuje da se liječi na bilo koji način. Ja sam ga preko veze odvela najboljem psihijatru za adolescente, ona je otišla, izderala se na njega zašto je primio njezinog sina bez njezinoga pristanka (iako je sin već napunio 18 godina).
I sad, što u ovoj priči znači činjenica da ona nema dijagnozu, a ja imam?

[mprovokatorica]

dr. diego kaže:

Evo otvaram novu temu . I to na US, ne na psihologiji jer mislim da ću ovdje naići na mišljenje zdravih i nestručnih ljudi na ovom polju.

Kakvo vam je mišljenje o ovim bolestima? Biste li se upustili u vezu sa shizofreničnom, depresivnom ili manično-depresivnom osobom? A biste li ostali u toj vezi da ste naknadno saznali od čega boluje?
Naime, bolujem od shizofrenije (F20.0) od 2009. Sad imam 26 godina. Te kobne 2009. godine sam imao gadnu psihotičnu epizodu, kad sam mislio da sam ja smijenio Sanadera s vlasti, ali čak ni tada nisam nikome ništa napravio. Otada redovito uzimam lijekove, jesam malo usporeniji, ali to ne mora biti od lijekova jer sam oduvijek bio mirna osoba.
Kad sam pročitao neke slične teme, neki postovi su ok, ali neki su da ti se želudac okrene za 180. I kako živjeti sa tolikom stigmom? Mislim, ne moram ja reći s čime se borim, ali onda imam osjećaj da nešto skrivam, i kad to otkrijem dovodim je u neugodnu situaciju. A ako budem iskren, riskiram u startu da će se potencijalna cura gotovo sigurno okrenuti i pobjeći. Dosad sam bio u nekoliko veza, od kojih su zadnje 3 cure imale slične probleme. To me malo smeta, jer možda znači da moram birati samo između psihički bolesnih djevojaka. Iako su one bile normalnije od dobrog dijela 'zdravih' cura.

Ne moram ni reći jer se da zaključiti da mi ova situacija dodatno utječe na samopouzdanje.

Bi, bez problema. Zapravo sam i dugo bila u vezi u kojoj je druga strana ignorirala neke simptome svoje bolesti a kasnije se uspješno liječila. Veza se raspala, ali ne zbog bolesti već iz drugih razloga.

Štoviše, prije nego sa nekim zdravim jer osoba koja boluje od bilo koje mentalne bolesti ima svoj razlog zbog kojeg se ponaša na određen način, to su simptomi bolesti, bolest je uzrok nekom ponašanju. Bolest ima svoje faze i epizode i to svatko pametan može razumijeti.
Dok ostali imaju simptome a nemaju dijagnosticiranu bolest - to pomalo plaši...

Bolest kao i svaka druga - no važno je liječiti se, primjenjivati terapiju i raditi na sebi, raditi ono što te veseli i čini boljim, ispunjenijim čovjekom. Tu je najvažnija podrška okoline, bliže obitelji i osoba koja boluje od shizofrenije može bolest zaliječiti i ona stagnira a povoljno okruženje može svojom podrškom doprinijeti i više nego li sama farmakoterapija.

[čudnovatica]

ne bih. nikada. ne znam što bi se moralo poklopiti i koje kvalitete bi ta osoba morala imati da odlučim biti u vezi sa nekim sa "psiho" dijagnozom. no isto se odnosi i na one "normalne" bez dijagnoze kakve je netko ovdje već opisao - manipulatore, ljubomorne, nasilne, kontorlore... zapravo, mislim da smo imalo civiliziraniji da bi takvi imali pokoju dijagnozu više.

suživot sa bolesnom osobom čija bolest nije pod posvemašnjom kontrolom (psihička bolest ili onom "normalnom" od gore) se svodi na čuvanje te osobe, bilo od nje same, bilo od stvarnosti. ako nije čuvanje onda je konstantno hodanje po jajima. u odnosu dvoje ljudi sve se svodi na tu osobu, jer ju ili treba štititi od stresa da joj se ne pogorša, ili ju uvjeravati da nešto nije kako ona vjeruje, ili ju "gurati" pri liječenju, ili čuvati druge od nje.

dugoročno, ono što nedostaje odnosu sa takvom osobom nije ulaganje silne energije u njih, nego njihov gotovo kronični nedostatak empatije i suosjećanja prema partneru, djeci, a često i okolini.

znam nekoliko osoba sa dijagnozom i nekoliko koji ju zaslužuju, znam kako to proživljavaju njihovi partneri i djeca i kažem: ne hvala.
ne hodanju po jajima

[Gorštak]

čudnovatica kaže:

ne bih. nikada. ne znam što bi se moralo poklopiti i koje kvalitete bi ta osoba morala imati da odlučim biti u vezi sa nekim sa "psiho" dijagnozom. no isto se odnosi i na one "normalne" bez dijagnoze kakve je netko ovdje već opisao - manipulatore, ljubomorne, nasilne, kontorlore... zapravo, mislim da smo imalo civiliziraniji da bi takvi imali pokoju dijagnozu više.

suživot sa bolesnom osobom čija bolest nije pod posvemašnjom kontrolom (psihička bolest ili onom "normalnom" od gore) se svodi na čuvanje te osobe, bilo od nje same, bilo od stvarnosti. ako nije čuvanje onda je konstantno hodanje po jajima. u odnosu dvoje ljudi sve se svodi na tu osobu, jer ju ili treba štititi od stresa da joj se ne pogorša, ili ju uvjeravati da nešto nije kako ona vjeruje, ili ju "gurati" pri liječenju, ili čuvati druge od nje.

dugoročno, ono što nedostaje odnosu sa takvom osobom nije ulaganje silne energije u njih, nego njihov gotovo kronični nedostatak empatije i suosjećanja prema partneru, djeci, a često i okolini.

znam nekoliko osoba sa dijagnozom i nekoliko koji ju zaslužuju, znam kako to proživljavaju njihovi partneri i djeca i kažem: ne hvala.
ne hodanju po jajima

bravo! A da si ti ta osoba?

[čudnovatica]

Gorštak kaže:

bravo! A da si ti ta osoba?

znam kako to zvuči (tim više što pitaš ti za kojeg znam da imaš dijagnozu, a činiš mi se super osobom, te npr. ne vidim ništa očito zašto nebih željela kontakt sa tobom )
vjerojatno bi se onda sve vrtilo oko mene i nebih shvaćala zašto netko ne želi takav odnos. na sreću ili na žalost, stojim na drugom kraju jednog takvog odnosa, sa ocem, pa znam o čemu pričam i zašto kažem ne.

[Gorštak]

čudnovatica kaže:

znam kako to zvuči (tim više što pitaš ti za kojeg znam da imaš dijagnozu, a činiš mi se super osobom, te npr. ne vidim ništa očito zašto nebih željela kontakt sa tobom )
vjerojatno bi se onda sve vrtilo oko mene i nebih shvaćala zašto netko ne želi takav odnos. na sreću ili na žalost, stojim na drugom kraju jednog takvog odnosa, sa ocem, pa znam o čemu pričam i zašto kažem ne.

Žao mi je što to čujem

No nisu svi bolesnici isti

[mprovokatorica]

čudnovatica kaže:

ne bih. nikada. ne znam što bi se moralo poklopiti i koje kvalitete bi ta osoba morala imati da odlučim biti u vezi sa nekim sa "psiho" dijagnozom. no isto se odnosi i na one "normalne" bez dijagnoze kakve je netko ovdje već opisao - manipulatore, ljubomorne, nasilne, kontorlore... zapravo, mislim da smo imalo civiliziraniji da bi takvi imali pokoju dijagnozu više.

suživot sa bolesnom osobom čija bolest nije pod posvemašnjom kontrolom (psihička bolest ili onom "normalnom" od gore) se svodi na čuvanje te osobe, bilo od nje same, bilo od stvarnosti. ako nije čuvanje onda je konstantno hodanje po jajima. u odnosu dvoje ljudi sve se svodi na tu osobu, jer ju ili treba štititi od stresa da joj se ne pogorša, ili ju uvjeravati da nešto nije kako ona vjeruje, ili ju "gurati" pri liječenju, ili čuvati druge od nje.

dugoročno, ono što nedostaje odnosu sa takvom osobom nije ulaganje silne energije u njih, nego njihov gotovo kronični nedostatak empatije i suosjećanja prema partneru, djeci, a često i okolini.

znam nekoliko osoba sa dijagnozom i nekoliko koji ju zaslužuju, znam kako to proživljavaju njihovi partneri i djeca i kažem: ne hvala.
ne hodanju po jajima

Ne radi se uopće o čuvanju osobe već o prihvaćanju osobe. To prihvaćanje je ključno za sve one koji boluju od mentalnih bolesti. Prihvatiti osobu i njezinu bolest - i to čini pola zdravlja.
Znam iz iskustva, i veze i uže obitelji u kojoj su dvije osobe koje boluju od shizofrenije.
I ne slažem se da osobama nedostaje empatije i suosjećanja, samo je problem u nama koji smo "zdravi" pa razmišljamo da oboljeli ima istu sliku svijeta i okoline kao i mi.

[čudnovatica]

Gorštak kaže:

Žao mi je što to čujem

No nisu svi bolesnici isti

znam, no poznajem dosta dobro nekoliko njih sa dijagnozom ili bez (poput mog oca čije promjene su posljedice fizičke/operacije) i vidim kakav suživot vode. zbog toga imam određene predrasude, znam da to jesu, ali vodim se njima.

sa druge strane, osim predrasuda, narasla mi je i tolerancija, pa ponekad ni ne prepoznam neko ponašanje kao "nenormalno"

mprovokatorica kaže:

Ne radi se uopće o čuvanju osobe već o prihvaćanju osobe. To prihvaćanje je ključno za sve one koji boluju od mentalnih bolesti. Prihvatiti osobu i njezinu bolest - i to čini pola zdravlja.
Znam iz iskustva, i veze i uže obitelji u kojoj su dvije osobe koje boluju od shizofrenije.
I ne slažem se da osobama nedostaje empatije i suosjećanja, samo je problem u nama koji smo "zdravi" pa razmišljamo da oboljeli ima istu sliku svijeta i okoline kao i mi.

očito imamo dva različita pogleda iz vlastitog iskustva
prihvaćanje da, oblikovanje svijeta po njihovoj verziji stvarnosti, ne hvala.
možda ovima meni poznatima nedostaje to, ostavljam mogućnost da se tako poklopilo i da nije generalni slučaj.

[-Cruella-]

sve može, bar bih pokušala osim ovih bolesti gdje osoba umišlja da je proganjaju, halucinira itd., e to stvarno nema šanse. toga bih se i bojala, jer što ako počne umišljati da sam ja ta koja ga želi ubiti. uglavnom, ne hvala. dosta mi je već i ovih "normalnih" koji ne pokazuju baš znakove normalnosti.

[Gorštak]

čudnovatica kaže:

znam, no poznajem dosta dobro nekoliko njih sa dijagnozom ili bez (poput mog oca čije promjene su posljedice fizičke/operacije) i vidim kakav suživot vode. zbog toga imam određene predrasude, znam da to jesu, ali vodim se njima.

sa druge strane, osim predrasuda, narasla mi je i tolerancija, pa ponekad ni ne prepoznam neko ponašanje kao "nenormalno"

stari mi jučer veli da on čuje samo šum u ušima i da mu je krivo što poput mene ne čuje glasove, jer ja bar mogu čuti nešto pametno

[ray of light]

čudnovatica kaže:

suživot sa bolesnom osobom čija bolest nije pod posvemašnjom kontrolom (psihička bolest ili onom "normalnom" od gore) se svodi na čuvanje te osobe, bilo od nje same, bilo od stvarnosti. ako nije čuvanje onda je konstantno hodanje po jajima. u odnosu dvoje ljudi sve se svodi na tu osobu, jer ju ili treba štititi od stresa da joj se ne pogorša, ili ju uvjeravati da nešto nije kako ona vjeruje, ili ju "gurati" pri liječenju, ili čuvati druge od nje.

bože koje krivo razmišljanje, o kakvom čuvanju ti govoriš, ili bolje da pitam o kojoj ti konkretno bolesti govoriš?
gomila predrasuda na koje imaš pravo da se razumijemo

[ray of light]

Gorštak kaže:

stari mi jučer veli da on čuje samo šum u ušima i da mu je krivo što poput mene ne čuje glasove, jer ja bar mogu čuti nešto pametno

stari ti je zakon

[Gorštak]

rejoflajt kaže:

stari ti je zakon

je

[Martian7]

rejoflajt kaže:

bože koje krivo razmišljanje, o kakvom čuvanju ti govoriš, ili bolje da pitam o kojoj ti konkretno bolesti govoriš?
gomila predrasuda na koje imaš pravo da se razumijemo

Pa pretpostavljam da nije mislila na depresiju. Iako bih cijenila da me moja okolina nastoji čuvati od stresa jer on svakome pogoršava stanje.

[ray of light]

Martian7 kaže:

Pa pretpostavljam da nije mislila na depresiju. Iako bih cijenila da me moja okolina nastoji čuvati od stresa jer on svakome pogoršava stanje.

bogami na depresiju nije mogla, vjerojatno neku vrstu psihoze
da, bilo bi jako lijepo da imamo čuvare, no meni je dovoljno ak su ljudi oko mene ok, među kojima se osjećam ok, s kojima se mogu zajebavati, a ostalo je moj posao


jedna prigodna za nasp

[Marra]

Moja kolegica s kojom sam studirala ima F20. Puno godina prije postavljanja dijagnoze ona je imala "nekih problema jer je jako krhka i osjećajna osoba"...ili se iza toga samo skrivala prava istina. Udala se i nakon 5 godina braka njena bolest je eskalirala. Imala je zbunjujuće glasove u glavi koji ju na svašta nagovaraju, nije znala jel joj se obraća netko izvana ili iz glave, bila je uvjerena da ju se truje kroz tekućinu, pa je skroz prestala piti i za 4 dana dehidrirala, pa su ju hospitalizirali i postavili dijagnozu. Dobila je Zyprexu i bila je ok, no kako nije imala simptoma smatrala je da se izliječila (kao da je to angina i popiješ antibiotik), pa je na svoju ruku prestala piti lijekove i onda se priča ponovila...hospitalizacija, vezanje, čupanje infuzije, uvjeravanje da pije lijekove. Nakon par takvih epizoda na kraju se rastala jer se njen muž nije mogao nositi s time iako su većinu tereta ponijeli njezini roditelji (nije čak ni bila hospitalizirana u gradu u kojem je živjela s mužem). To je jako teška situacija i divim se onima koji imaju snage i ljubavi nositi se s takvom bolesti partnera.

[Velvet Black]

dora kaže:

Ne radi se uopce o tome.

Pokusavam zamislit da hodam s likom koji recimo brije da ga prate ili barem ponekad to brije.
I ja svjesno ulazim u vezu s takvim frajerom.
Koji brije da ga prate.

Koja je svrha takve veze?

Mi umjesto da sjedimo na cugi i čitčetamo o svakodnevici, pricamo o frustracijama s posla/faksa/skole/neceg vec, jadamo se, smijemo se nekim glupostima, planiramo nesto pametno - recimo izlet, rekreiramo se, gledamo seriju, nesto vec radimo zajedno usto parovi inace rade, pricamo o njegovim fiks idejama.
Bas nesto to ti treba u zivotu

Radi se o tome da ako terapija djeluje onda nemaju stalno dojam da ih netko prati, truje, da ih vanzemaljci spijuniraju posebno dok mastrbiraju....
Kad pocnu imati paranoje i deluzije znaci da su u relapsu. No sto je s njima dok nemaju te epizode, dok normalno funkcioniraju, rade.....
Ljudi se boje uopce probati nesto s nekim dok je u fazi remisije jer ih je s pravom strah onoga sto slijedi kad i ako dode do akutne epizode.

Ili sto ova forumasica iznad pise... pokusavam zamislit da hodam s frajerom koji misli da mu je rucak otrovan ili da ce ljudi iz tevea izac.
Isuse.
Zbilja izvrsno i vrlo jednostavno pitanje - treba li to ikome u zivotu?

NIkome, da je lako nije. I ja razumijem one koji se u to ne zele upustati. Uosatlom dobar film je snimljen na tu tematiku http://www.imdb.com/title/tt0268978/.